NAZIVANJE ŽENA NJIHOVIM IMENIMA

PITANJE:
Selam alejkum šejh.
Imala bih jedno pitanje za Vas.
Internetom se širi tekst da nije od edeba nazivati tuđe supruge i kćerke imenom nego žena/kćerka tog i tog.. Da je to bliže stidu i moralu, pa jel to ispravno?

ODGOVOR:
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu, neka je salavat i selam na posljednjeg Vjerovjesnika, a zatim:

Ako autor ove izjave pripisuje to islamu i šerijatu, onda ona nije tačna niti ispravna.
Od stvari koje ukazuju na neosnovanost ove tvrdnje su sljedeće:
-Nema šerijatskog argumenta ni u Kur'anu, ni u sunetu, niti u govoru ashaba da je od edeba te da je ljepše, moralnije i bliže stidu ne nazivati žene njihovim imenima nego na gore spomenuti način.
-Dok suprotno tome, postoje argumenti da su žene ashaba i tabina nazivane njihovim imenima. Sam Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu muteffekun alejhi naziva svoju kćerku Fatimu njenim imenom (Fatima bint Muhamed), također u hadisu muteffekun alejhi, za svoju suprugu Aišu, radijallahu anha, kaže da je vrijednost Aiše nad ostalim… Tako spominje i druge žene po njihovim imenima, naprimjer Hadidžu, Merjem, Asju.. Čak je sura u Kur'anu nazvana po imenu žene, sura Merjem, nije nazvana Ummu Isa ili Bint Imran. Također, poznato nam je u hadisima koji se prenose od sahabijki da se navode njihova imena, poput Fatime bint ebi Džahš, Esme bint ebi Bekr, Rubejji'a bint Muavvez i druge. A to što su neke žene zvali po njihovim nadimcima, poput Ummu Atijje, Ummu Seleme, to je zato što su bile poznate po tim nadimcima.
– Muhadisi u svojim knjigama navode imena žena ravija hadisa bez ikakvog ustručavanja niti spominjanja ove mesele (da se ne nazivaju po svojim imenima)
– Iz ove tvrdnje, to jeste, da nije od edeba nazivati tuđe supruge i kćerke imenom, nego kćerka tog i tog, žena tog i tog, i da je to bliže stidu i moralu, proizilazi da su ashabi i selef bili dalje od edeba, stida i morala po ovom pitanju jer su oni u svojim knjigama spominjali imena sahabijki i tabinki.
– Nije mi poznato da je neko od uleme slično tvrdio a ako i jeste, on za svoj govor mora imati dokaz, jer njegov govor sam po sebi nije dokaz u šerijatu.

Ako autor ovu izjavu ne pripisuje adabima šerijata nego je to njegovo lično mišljenje onda u tome ima širine i u tome se ljudi mogu razlikovati.

Prema tome, spomenuta izjava nema osnova u šerijatskim tekstovima i ne može se ubrajati u islamske adabe.

I na kraju, neki primjeri imena žena u Kitabu i sunetu:

Kaže Uzvišeni, navodeći riječi majke Merjemine: “..dala sam joj ime Merjem, ja nju i potomstvo njeno stavljam pod Tvoju zaštitu od prokletog šejtana.” (Ali Imran, 36)

Prenosi Ebu Musa el-Ešari da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Mnogo muškaraca je dostiglo stepen potpune ličnosti, a od žena nije niko, osim Asje žene Faraona i Merjeme kćerke Imrana. A vrijednost Aiše nad drugim ženama je kao vrijednost popare (serida) nad ostalim jelima.” (Muteffekun alejhi)

Ve billahi tevfik