RATNIČKI GENI

U posljednjem ratu u Bosni (92’-95’) bio sam svjedok jednoj, za mene, nesvakidašnjoj pojavi koju sam tada gledao kao neobjašnjivi fenomen. Naime, tokom ratnih dešavanja, napada agresora sa nadmoćnom vojnom armadom, akcija i čuvanja linija fronta od strane vojnika Armije BiH, sitnih čarkanja i provokacija, upoznao sam i ‘otkrio’ među običnim ljudima i sa sela i iz grada, i onih koji praktikuju vjeru a i koji ne praktikuju, veliki broj odvažnih, hrabrih, hladnih, smirenih i neustrašivih ratnika-boraca, koji podsjećaju na junake i heroje iz romana. Ti ljudi nisu nikakve posebne vojne obuke završili, niti su pohađali vojne akademije a kamoli u Legiji stranaca i SAS-u. Ne govorim ovdje o borcima 7 muslimanske, Asimu Čamdžiću, Muderisovoj jedinici ili Crnim labudovima nego o običnim borcima ostalih jedinica. Oni su i sada nakon rata (oni koji nisu preselili) samo ljudi iz mase, žive životom ostalih. Pitao sam se odkud ova karakterna crta- hladnog ratnika junaka- u ovim običnim ljudima Bošnjacima?

A onda sam, dosta vremena kasnije, našao odgovor u knjizi: “Kratka uputa u prošlost BiH”, autora Savfet-bega Bašagića.

Kaže Safvet-beg Bašagić, u spomenutoj knjizi: “Ukratko rekući: bilo pod ovim, bilo pod onim imenom (imena vrste vojnika), osim hodža, imama i mujezina, čini se da su svi muslimani Bosne i Hercegovine bili vojnici s koljena na koljeno, sve do polovice ovog vijeka (19-tog stoljeća).” (Kratka uputa u prošlost BiH 1463-1850, str. 46)

Na drugom mjestu kaže: “Kao što je poznato bosanski i hercegovački muslimani s koljena na koljeno bili su listom (svi redom) vojnici pod raznim imenima (vrstama vojnika) zato su prisvajali vojnička odjela i znakove, da se više uopšte nije moglo raspoznati ko je redovni plaćeni vojnik a ko nije. Zato izađe naredba početkom godine 1784. da oni koji nemaju u odžacima i dirlucima nikakve veze, ne smiju nositi vojnička odjela i znakove.” (str. 110)

Na osnovu toga što su Bošnjaci muslimani 400 godina, s koljena na koljeno, bili vojnici- ratnici, to im je bilo životno zanimanje, može se konstatovati da oni u svojim genima imaju, bez sumnje, gene ratnika, gazija, boraca, vojnika. Ovo je odgovor na moju zapitanost o spomenutom, neobjašnjivom fenomenu.

U mnogim historijskim događajima bljesnuo je ovaj junački ratnički duh Bošnjaka.

Pred vama je letimičan pregled nekih od tih fakata:

– Osmanlije su zauzeli Mađarsku i vladali njome oko 150 godina, zaslugom, prvenstveno gazija Bošnjaka, tako da je jedina epska narodna pjesma Bošnjaka vezana baš za ulogu i zasluge Bošnjaka na ratištu u Mađarskoj.

– Nakon poraza Osmanlija pod Bečom 1683., Turci su gubili pokrainu za pokrainom (Mađarsku, Slavoniju i druga mjesta), tada su bošnjačke gazije odigrale presudnu ulogu u ostanku Osmanlija na Balkanu formiranjem granice između Hrvatske i Bosne. U protivnom bi Turci izgubili Balkan za sva vremena.

– Gazije Bošnjaci, a ne regularna osmanska vojska, su u nekoliko navrata sprečavali zauzimanje Bosne od strane Austro-ugarske sve do 1850 kada je izvršena reforma u osmanskoj vojsci kojom su Bošnjaci mahom prestali biti vojni element Turske vojske.

– Ahmed-paša Džezzar, Bošnjak iz Hercegovine, porazio je najvećeg vojsovođu u historiji, Napoleona Bonapartu u gradu Akka i zaustavio njegova daljnja prodiranja prema Istanbulu.

– Bošnjačke gazije pod vođstvom vezira Derendelije, iz bitke u bitku od grada do grada zauzimaju Beograd, vraćaju Srbiju pod Tursku vlast 1813., i time guše Drugi srpski ustanak. Drugim riječima, Bošnjaci su ugušili Drugi srpski ustanak.

– Bošnjačke gazije su pokazali veliku odvažnost i hrabrost pružanjem otpora okupaciji Bosne od strane Austro-ugarske vojske 1878. Poznate su bitke u Tuzli, Sarajevu i Žepču koje su odužile zauzimanje Bosne, zahtjevajući dodatne vojne snage.

– Bošnjaci učestvuju u Austrijskoj vojsci u Prvom svjetskom ratu, pri čemu su pokazali veliku hrabrost i junaštvo, dobili su odlikovanja i stekli posebna prava u austrijskoj vojsci kao muslimani (koja muslimani u vojsci Bosne nemaju ni sada), a poginuli imaju svoje posebno mezarje sa spomenikom u Austriji.

– Bošnjački vojnici u toku Drugog svjetskog rata, koje su Nijemci odveli na obuku u Francusku, pokreću pokret otpora protiv fašista Njemaca, a što se tretira početkom pokreta otpora u Francuskoj protiv Njemaca, gdje se svake godine, i dan-danas odaje počast tim vojnicima Bošnjacima za ovu zaslugu.

– Grupa Bošnjaka, tačnije trideset njih pod vođstvom Abdurahmana, 1948., brani i čuva Mesdžidul-Aksa od strane židova, kada je sva arapaska muslimanska vojska po naredbi napustila položaj. (O ovome su pisali Seid Kutb i doktor Abdullah Azam)

– O junaštvu i herojstvu vojnika Bošnjaka u ovom zadnjem ratu (92’-95’) mogu se pisati tomovi i romani. Dovoljno je to što su opstali nenaoružani na početku rata jer je jugoslavenska armija uzela oružje čak i od TO-a i podjelila Srbima iz Bosne, uz embargo na uvoz oružja od strane “zabrinutog” Zapada, a planirano je (omjerom vojnih snaga i oružja) da Bosna bude zauzeta za nekoliko sedmica. Da bi zatim (Bošnjaci) organizovali se, formirali vojne jedinice i armiju, prešli u ofanzivu i oslobodili velike teritorije, i tamam kad su mogli i krenuli da oslobode cijelu Bosnu, nametnut je Dejtonski “mir” (ovo je ono što neki zovu, čudo bosanskog otpora).

Po svim vojnim analizama Bosna je trebala pasti, međutim, nisu računali ili znali za genetiku Bošnjaka, a podcijenili su i svoj kukavičluk koji ih je i gonio na traktorima kroz Doboj, Banjaluku i ostale gradove, jer jedno je pjevušiti četničke pjesme u svome kraju a drugo je biti odvažni, hrabri ratnik kada dođe trenutak koji razdvaja kukavice od istinskih junaka.

O Bošnjacima, gazijama, ratnicima i junacima, svjedočio je i turski glavni muftija

šejhul-islam Essejidi-Mehmedi Ćamil u obraćanju muftijama i ulemi Bosne:

“Od vajkada junaci pobjedonosnog serhata (pokraine) Bosne uzvisivali su uzvišene Allahove riječi i širili šerijat Allahovog poslanika, po starome običaju. Njihovo viteštvo i junaštvo poznato je, a glas njihove slave na visoko stoji. Među gazijama se odlikuju velikodušjem i požrtvovanjem, dok u ratu na bojnom putu ponosno dižu glavu nadasve. Dapače i među ćafirima -Allah ih uništio svojom sabljom- poznati su radi dostojanstva i ponosa, spomen njihova imena i slave zadaje im otrovni strah i trepet.” (Kratka uputa, str. 113)

Uglavnom, Bošnjački narod u svojoj krvi nosi ratničke gene, gene hrabrih, ponosnih, neustrašivih gazija i junaka, zato se ne trebaju bojati rata jer je to njihov teren, tu su oni svoji na svome kao što su nam komšije svoji na svome kada je napiti se i pjevati četničke gluposti što čine i u ovo posljednje vrijeme, nije rat za njih to su već pokazali, za njih su pijanke i priče uprazno.

Problem kod Bošnjaka je bio i ostao u ime koga i za koga će ratovati i ko će ih predvoditi, a to je već priča za sebe…

Bilježe Buharija i Muslim u svoja dva Sahiha od Ebu o, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:

“Ljudi su rude, poput rude srebra i zlata, najbolji u džahilijetu su najbolji u islamu, ako se poduče vjeri.”

Značenje hadisa: (Fethul-bari 10/295, Iršadus-sari 6/4)

Ljudi su poput ruda, zlata srebra i slično, neke su plemenite rude a neke bezvrijedne, tako i ljudi, neki imaju kvalitetne i plemenite osnove a drugi loše temelje, takvi budu po prirodi. Onaj koji je bio plemenit u džahilijetu, što je svakako vrlina i kod nemuslimana, kada primi islam ostaje i dalje plemenit ako se poduči propisima vjere.

Bošnjaci u svojim genima su satkani od plemenitog metala sposobnosti u vještini ratovanja, svejedno bili džahili (neživjeli po islamu) ili muslimani praktikanti, međutim, kada su u islamu i poduče se vjeri, to im poveća veličinu i čast, a takvi su im bili preci iz perioda Osmanske vladavine.

Ve billahi tevfik