RAZVOD BRAKA ZBOG ODSUSTVA MUŽA

Na samom početku treba naglasiti da se samo odsustvovanje muža od žene ne smatra talakom (razvodom ili puštanjem).
Od prava žene je da ako je oštećena odsustvom muža i ako se boji za sebe da će upasti u haram (zinaluk) da traži da joj dođe, da joj se vrati ili da joj da talak. Pa ako odbije, na njoj je da svoj slučaj iznese pred kadiju da bi on moga da ih rastavi. Ovo je po malikijskom mezhebu i odabrano mišljenje po ovom pitanju. U ovome je lijek za mnoge vrste negativnog ponašanja koje rade mnogi muževi svojim ženama.

Učenjaci su se razišli na nekoliko mišljenja po pitanju razdvajanja muža i žene zbog muževog odsustva, žene kojoj je muž nestao i one kojoj je muž u zarobljeništvu u slučaju kada traži rastavu radi toga, da li se treba ispuniti taj njen zahtjev ili ne.

Razišli su se učenjaci po pitanju razdvajanja između muža i žene u slučaju odsutnosti muža na nekoliko mišljenja.

Osnova ovog razilaženja se vraća na njihovo razilaženje po pitanju redovnog polnog odnosa, odnosno da li je ta redovnost pravo žene kao što je pravo muškarca?

Pa hanefije, šafi’ije i hanabile smatraju da je redovno zadovoljavanje seksualnih potreba samo pravo muškarca i da žena nema u tome pravo da ga traži kod kadije.

Pa ako muž ostavi polni odnos sa ženom određeni period on time nije nepravedan kod kadije, svejedno da li je muž prisutan ili odsutan, i svejedno da li njegovo odsustvo potraje ili ne.

Jer njeno pravo u polnom odnosu je zadovoljeno sa kadijske strane ako je imala odnos makar jednom, pa ako je to ispunila (imala jednom polni odnos) ona nema pravo da ga traži. Na osnovu ovoga, ako je muž odsutan od supruge neki period, ma koliko dug bio, i ako joj ostavi onoliko koliko joj je dovoljno da troši na sebe ona nema pravo da traži rastavu radi tog odsustva.

Osim što hanabile u svom stavu ograničavaju izbjegavanje polnog odnosa sa izbjegavanjem namjernog nanošenja štete supruzi, pa ako joj namjerno želi time nanijeti štetu onda se kažnjava kaznom koju kadija procjeni zbog njegovog nijeta nanošenja štete.

A u svom drugom mišljenju hanabile kažu da je redovan polni odnos pravo žene kod njenog muža ako spor oko toga odvede do kadije u slučaju kada muž nema opravdanje zbog kojeg nema odnos sa njom poput bolesti i slično.

Pa na osnovu ovoga ako muž odsustvuje od svoje žene određeni period a nema opravdanje za to ona ima pravo da traži rastavu, a ako odsustvuje od nje sa opravdanim razlogom ona nema pravu da traži rastavu.

A što se tiče malikija, oni smatraju da je redovan polni odnos uopćeno neosporno pravo žene.

Pa na osnovu toga, ako muž odsustvuje od supruge određeni period ona ima pravo da traži rastavu, svejedno da li je to njegovo putovanje zbog opravdanog ili neopravdanog razloga, jer je kod njih pravo žene na polni odnos neosporno.

Oni koji dozvoljavaju rastavu u ovom slučaju uslovljavaju šartove koje treba ispuniti. Šartovi odsutnosti zbog kojih se dozvoljava rastava žene od njenog muža su:

1 – da odsutnost muža bude duga. Razišli su se pravnici kolika je dužina tog odsustva: hanabile smatraju ako je muž odsutan od žene šest mjeseci i više ona ima ravo da traži rastavu od njega ako se ispune drugi uslovi rastave. Malikije smatraju da je taj period jedna godine i više.

2 – da žena strahuje od štete za sebe zbog muževog odsustva, a ta šteta može biti strah od upadanja u zinaluk, kao što to navode malikije, a ne sama želja za polnim odnosom, a to isto smatraju i hanabile iako to ne navode u tekstovima. S tim da se taj strah utvrđuje tvrdnjom same žene zato što se ne može znati osim od nje, osim ako je iz njenog stanja jasna neopravdanost tog straha.

3 – da odsustvo bude bez opravdanog razloga, pa ako je zbog opravdanog razloga poput hadža, umre, trgovine, traženja znanja ona nema pravo da traži rastavu po mišljenju hanabila. A malikije ne uslovljavaju da odsustvo bude zbog opravdanog razloga, kao što je prije spomenuto, pa je kod njih dozvoljeno ženi da traži rastavu ako se oduži odsustvo, svejedno opravdano ili neopravdano.

4 – da ga sudija (kadija) kontaktira tražeći od njega da joj dođe, ili da je odvede kod sebe, ili da joj da talak i da mu ostavi dovoljno vremena da to može i uraditi. Pa ako je njegovo mjesto boravka poznato i on joj se vrati ili je odvede kod sebe ili joj da talak, onda je to njeno stanje. A ako iznese opravdan razlog svog odsustva onda ona nema pravo tražiti rastavu po mišljenju hanabila, a malikije dozvoljavaju i u ovom slučaju.

Ako odbije sve ove mogućnosti, ili ne odgovori kadiji na njegovo kontaktiranje a istekne vrijeme koje mu je odredio za odgovor, ili ako nema određenu adresu i nije poznato mjesto njegovog boravka, ili sudija (kadija) nema načina da ga kontaktira, onda ih rastavi na njen zahtjev.

Odabarano mišljenje je stav malikija kao što je spomenuto na početku jer se ovaj stav  može poduprijeti kur’anskim ajetom koji govori o ila’u: “Oni koji se zakunu ženama svojim, čekat će četiri mjeseca; pa ako se povrate, pa uistinu Allah je Oprosnik, Milosrdni. A ako se odluče na razvod, pa uistinu Allah je Onaj koji čuje, Znalac” (El-Bekara, 227), gdje je najduži period koji je dozvoljen čovjeku da ne prilazi ženi uz zakletvu da joj neće prići četiri mjeseca.

Takođe, ovaj stav ima uporište u predaji koja se prenosi od Omera, radijallahu anhu, a koju bilježe Bejheki, Se’id ibn Mensur i Abdurrezak u “Musannefu” a koju su mnogi ocijenili prihvatljivom na osnovu mnoštva rivajeta.

U toj predaji je došlo da je Omer, radijallahu anhu, čuo jednu ženu da se žali zbog odsustva njenog muža a ona ima polne potrebe, pa je on pitao svoju kćerku Hafsu, radijallahu anha, o tome koliko žena može da izdrži bez muža.

Ona je odgovorila u jednom rivajetu da je to period od četiri mjeseca a u drugom šest mjeseci.

Ovaj rivajet od šest mjeseci je poznatiji. Nakon toga je Omer, radijallahu anhu, naredio svojim vojnicima da se nakon šest mjeseci vrate svojim ženama ili neka im daju talak. Ve billahi tevfik.