JALOVA DAVA- dava mudrovanja

Već neko vrijeme se dokazuje sa fetvom šejha Bin Baza (koja slijedi u tekstu) da je mudro, davetski i preče ostaviti podizanje ruku mimo početnog tekbira u namazu i ostavljanje glasnog izgovaranja amin.

Tekst fetve:

PITANJE:
“Je li dozvoljeno izostaviti glasno izgovaranje amin u namazu i podizanje ruku u namazu? ”

ODGOVOR:
“Da ako se nalazi među ljudima koji ne dižu ruke niti izgovaraju glasno amin, preče je da to ne čini kako bi pridobio njihova srca i kako bi ih mogao pozivati u hajr, da ih poduči vjeri, da ih usmjerava i kako bi učinio preporod (obnovu) među njima. Kada se on raziđe sa njima, oni će to negirati, jer oni to (na čemu su oni) smatraju da je vjera, smatraju da je vjera da se ruke podižu samo kod početnog tekbira, tako su odrasli i tako žive sa svojom ulemom. Isto tako je i sa glasnim izgovaranjem amin. Poznato je razilaženje među učenjacima u pogledu tih pitanja- neki su rekli da se izgovara naglas a neki su rekli da se ne izgovara naglas. U nekim hadisima spomenuto je da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podizao glas prilikom izgovaranja amin, dok je u drugim spomenuto da je to izgovarao sniženim tonom. Iako je ispravno mišljenje da je mustehab izgovaranje amin naglas, to je nešto što je mustehab (nije vadžib). Onaj ko to ostavi, ostavio je samo pohvalnu stvar, zato mu'min neće učiniti ono što je pohvalno ako to vodi razjedinjenju muslimana, međusobnom razilaženju, smutnjama. Naprotiv, mu'min ostavlja ono što je mustehab i daija koji poziva Allahu, ako je u ostavljanju toga veća korist. U tom kontekstu se navodi događaj kada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ostavio rušenje Kabe i njeno građenje na temeljima Ibrahima alejhi selam, govoreći da nisu Kurejšije tek prihvatili vjeru. Zbog toga je Poslanik ostavio Kabu onakvu kakva jeste i nije je promjenio zbog opće koristi.”

(Fetve Bin Baza, 29/274-275, broj fetve 164)

Spuštanje ove fetve, ako prihvatimo da je u cjelosti ispravna, na naše stanje i u naše sredine je batil, pogrešno i smiješno. A evo zašto:
1- Zato što su dizanje ruku mimo početnog tekbira i izgovaranje naglas amin poznati sunneti u našim sredinama još od kraja rata, tako da ovo nije potpuno nepoznato da bi se ostavljalo radi fitne i razdora.
2- Tačno je da mumin i daija trebaju ostaviti spomenute mustehabe ako oni vode u svađe, konflikte, tuče i smutnju. Međutim, ovo se ne dešava u našim džamijama pa se ne može ni odnositi na naše stanje. A ako ima izuzetaka, u njima nije ibret.
3- Daija i sunetlija koji 10-15 godina praktikuju spomenute sunnete a zatim povodeći se spomenutom fetvom prekinu sa tom praksom, radi ‘sjedinjenja srca’, ‘pridobijanja naivnih džematlija’ i ‘mudrovanja u davi’, to ukazuje na sljedeće:
–da nisu principijelni i dosljedni u praktikovanju vjere, da su prevrtljivi i promjenjivi čime padaju u očima drugih muslimana (koji žele i oživljavaju sunnet)
–da tim postupkom neće zadovoljiti i pridobiti džematlije, jer nisu ljudi baš toliko glupi i naivni
–postavlja se pitanje, do kada će ostavljati sunnete i šta očekivati od džematlija i sredine kada se ponovo vrati na te sunnete ili ih možda ne misli nikada više raditi
4- Raditi po ovoj fetvi je imalo smisla 94’, 95’, 96’ na početku širenja ovih sunneta među hanefijama a sada, nakon 20-25 godina kada su se ovi sunneti raširili među omladinom i braćom a ljudi na njih navikli iako ih ne rade, to je blagorečeno kontra davetski i smiješno.
5- Onaj ko misli da će ostavljanjem ovih i sličnih sunneta i mustehaba raširiti ispravnu akidu i poimanje vjere u našim krajevima, razmišlja površno i naivno, jer ljudi kojima se prilagođava neće biti zadovoljni sa njim sve dok ne obrije bradu, dok mu se žena ne bude nosila “moderno”, dok ne počne prisustvovati novotarijama mevluda, četresnica, hatmi i slično.. Drugim riječima dok ne bude kao i oni na menhedžu bosanskog islama. U protivnom on će uvijek za njih biti vehabija, jer jednom vehabija, uvijek vehabija.
6- Rezime govora o ovoj fetvi je da se ona spušta na pogrešno mjesto i u pogrešno vrijeme. A bolje je da se na naše stanje spuste vjerodostojni hadisi u kojima se podstiče na oživljavanje sunneta.
Poput ova dva hadisa koje bilježi Muslim:
“Ko oživi u islamu lijep sunnet, on ima njegovu nagradu i nagradu onog ko radi po njemu…”
“Ko ukaže na hajr on ima poput nagrade onoga ko ga radi.”