KO ĆE KOME, KO SVOJ SVOME
Odgovor na dva teksta povodom greške u prijevodu Rijadussalihina:
Sam pao, sam se ubio – plaćanje ceha za brzopletost i loše mišljenje o drugima
Očekivao sam čisto akademski i naučan odgovor vezan za pitanje oko kojeg se sporimo, bez ulaženja u privatna dešavanja i generalne stvari dave i rada za islam. Ali haman je ovo bila divna prilika i za obračun zbog pardona od prije.
U tekstu Amira Durmića sam predstavljen sam kao osoba koja ima loše mišljenje o drugima i brzopleto reaguje.
A u tekstu dr. Safeta Kuduzovića predstavljen sam kao osoba koja dovoljno ne poznaje tematiku, cjepidlaka, fitnedžija koji optužuje daije za devijantna akidetska tumačenja i pronevjeru emaneta vjere. Ostale njegove tvrdnje: praksa degradiranja daija, da daije samo mudruju, kalkuliraju, šute, ne smiju kazati istinu, da su velika kočnica dave, da je ova pojava zmija koja ujeda drugi put iz iste rupe iz koje je ujela zmija tekfira, računam da ovo vjerovatno ide na račun braće koji su eto moji pravi ili lažni muridi.
Naravno, glavni pokretač ovako žestoke reakcije su rečenice koje je Amir Durmić objavio u svom odgovoru, a koje sam ja obrisao sat vremena nakon objave (kojih i nema u postu): „cijena zbližavanja sa novotarima” i „ili je u pitanju plaćanje ceha za suradnju i zbližavanje sa novotarima“. Obrisao sam jer sam dobio informaciju da ova greška nije zbog suradnje sa novotarima.
Namjera mi je da u odgovoru na ova dva teksta pristupim iz dva ugla:
1- pitanje greške u prijevodu oko kojeg se sporimo
2- neprimjeren način ophođenja prema meni
1- Pitanje greške u prijevodu oko koje se sporimo
Prvo: Kako je trebalo prevesti “Allahovo lice” u hadisima?
Odgovor: Tako što se napravi razlika između prijevoda samog teksta hadisa (u kojem piše “Allahovo lice”) i tumačenja (značenja “Allahovog lica”) tog teksta u fusnoti. Jer ova knjiga Rijadussalihin je prijevod hadisa, a ne komentar hadisa u kojima se navode tumačenja i značenja.
To jest, trebali su prevesti na 10 mjesta u Rijadussalihinu u 9 hadisa onako kako je došlo u samim tekstovima hadisa, a to je “Allahovo lice” (a ne Allahovo zadovoljstvo), a onda dole u prvoj fusnosti (ili bilo kojoj) pojasniti svojstvo Allahovog lica i onda nakon toga dodati (a što nije nužno) kako ga neku učenjaci, koji potvrđuju svojstvo lica, tumače kao zadovoljstvo, iskrenost ili naklonost, jer je to od onoga što proizilazi iz samog svojstva.
Znači, u svakom tekstu hadisa je trebalo prevesti “Allahovo lice”, a onda u jednoj od fusnota pojasniti sljedeće:
Nema razilaženja kod uleme Ehlu Sunne vel Džema’a oko potvrđivanja Allahovog svojstva lica. Svi su složni da Allah ima stvarno lice onako kako je dostojno Njegove veličine i uzvišenosti. Ovo je potvrđeno u Kur’anu i vjerodostojnom sunnetu. Kaže Uzvišeni: „Sve što je na Zemlji prolazno je, ostaje samo lice tvoga Gospodara, Veličanstvenog i Plemenitog“ (Er-Rahman, 26-27). I kaže: „Sve će propasti osim Njegovog lica“ (El-Kasas, 88). Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: „Molim Te za užitak gledanja u Tvoje lice“, bilježe ga Nesai i Ahmed, a ocijenjen je vjerodostojnim. Hadisi koji potvrđuju svojstvo Allahovog lica su došli u mutevatir predaji. Sa svim ovim šerijatskim tekstovima Ehlu Sunne dokazuje ovo Allahovo svojstvo. Imam Buharija je tako naslovio u knjizi Kitabut-tevhid: Poglavlje: Riječi Uzvišenog Allaha „Sve će propasti osim Njegovog lica“, potvrđujući Njegovo lice. Također, Ibn Huzejme u knjizi Kitabut-tevhid, El-Adžuri u knjizi Eš-Šeri'a, Lalikai, Ibn Bette, Sabuni i mnogi drugi u svojim akidestkim knjigama potvrđuju idžma selefa oko ovog Allahovog svojstva. Ovo Allahovo svojstvo su negirali samo novotari od od mu'atezila, džehmija, eš'arija i maturidija. Čak i sam predvodnik eš'arija Ebu el-Hasen El-Eš'ari je potvrđivao ovo svojstvo za razliku od potonjih eš'arija. Oko ove teme nema kod učenjaka Ehlu Sunneta dileme.
Nakon ovog ili sličnog, kraćeg ili dužeg teksta, prevodioci Rijadussalihina su mogli navesti da neki učenjaci tumače u nekim ajetima i hadisima „Allahovo lice“ sa zadovoljstvom ili iskrenošću, jer to proizilazi iz potvrđivanja samog svojstva. Jer onaj ko želi vidjeti Allahovo lice na ahiretu, on mora zaslužiti Njegovo zadovoljstvo i biti iskren u svojim ibadetima i dobrim djelima.
Ovo potvrđuju i riječi šejha Ibn Usejmina koji kaže da gdje god u šerijatskim tekstovima dođe „Allahovo lice“ da je to Allahovo lice u stvarnosti koje je od Njegovih svojstava, osim što se mufessiri razilaze oko riječi Uzvišenog: „Allahov je istok i zapad, kud god se okrenete, pa tamo je Allahovo LICE“ (El-Bekare, 115). Neki kažu da ovde lice znači strana. A i u tom ajetu, šejh Ibn Usejmin, kaže da je ispravno da riječ lice znači stvarno Allahovo lice.
Ovo je šejh potvrdio u nekoliko knjiga: Šerhu el-akida el-vasitijje, (str. 182), Šerhu aqidetis-sefarinijjeh (1/252), Šerhu aqidetil-vasitijjeh (1/289), Tefsirul-quranil-kerim (2/13) i Medžmu’ fetava (8/242).
A što se tiče riječi Amira Durmića: „Odgovor glasi: ti učenjaci dotične su riječi protumačili na temelju popratnog značenja tog izraza koje se samo po sebi obavezno podrazumijeva (ar. tefsīrus-sifeti bil-lāzimi), dok su u isto vrijeme potvrdili osnovu tog svojstva, a to je el-ajn – oko. … Na kraju, postavlja se pitanje da li dr. Ljakić dotično pravilo ne poznaje ili ga pak poznaje, ali ne priznaje njegovu utemeljenost? … To bi nužno značilo da velikane poput Ibn Kesira, Taberija, Sa’dija, Ibn Usejmina, Gunejmana, Saliha Alu Šejha i mnogih drugih učenjaka, optužuje za devijacije u vjerovanju.“
Odgovor je: Naravno da poznajem to pravilo, problem je što si ti tumačenje svojstva Allahovog lica (tj. zadovoljstvo) naveo u tekstu hadisa, a ne u fusnoti ili komentaru, jer ti nisi prevodio Komentar Rijadussalihina niti neki tefsir kur'anskih ajeta nego tekst hadisa.
A uz to u fusnoti nisi potvrdio svojstvo Allahovog lica kako to rade ulema selefa, nego stidljivo spomenuo kao što rade mufevvide i mu'evvile (o čemu će biti govora).
Kaže Amir Dirmić: „Dovodi u pitanje ispravnost našeg vjerovanja ili nas proglašava saradnicima novotara“.
Ovo prvo nije tačno, jer predstavlja generalizovanje upozorenja na grešku u prijevodu a ne akidu prevodioca.
A drugo nema u objavljenom postu (jer je izbrisano na samom početku nakon objave), a tačno je, jer u radu oko prijevoda knjige ste sarađivali sa novotarima. Zar to treba dokazivati, dovoljno je pročitati predgovor. Jedino ako po vama eš'arije i maturidije nisu novotari u akidi, onda je to još veći belaj.
Moje riječi: „Nema sumnje da je ovo velika greška i propust“ i „Namjera mi je samo da upozorim na ovu akidetsku grešku u prijevodu Allahovog svojstva lica“, ne ukazuju na dovođenje u pitanje ispravnosti vašeg vjerovanja uopćeno nego na akidetsku grešku u prijevodu. Ogromna je razlika između toga dvoga.
Drugo: Šta je sporno u prijevodu „Allahovo lice“ Rijadussalihina?
Mislio sam da je greška u prijevodu utjecaj i djelo doktora eš'arija i maturidija koji su učestvovali u redakturi i korekciji knjige. Kako da se povjeri najbitni dio rada oko knjige i tako osjetljiv dio baš eš'arijama i maturidijama? Jel to mi nemamo u našim redovima onih koji su se specijalizirali u hadisu?
Pojašnjenje greške u prijevodu:
Naime, u 9 hadisa na 10 mjesta prevodilac prevodi Allahovo lice sa Allahovo zadovoljstvo. A zatim u fusnoti kod prvog hadisa kaže:
„Doslovno: „Allahovo lice“. Lice (ar. vedžh) jedno je od Allahovih svojstava koje se u Kur'anu spominju na više mjesta, na primjer u suri ER-Rahman, 26-27, i suri El-Kasas, 88. Sintagmu „Allahovo lice“, u kontekstu u kojem se spominje u hadisima 6, 12, 42, 292, 417, 476, 1391, 1529 i 1620, mnogi islamski učenjaci tumače kao žudnju za Allahovim zadovoljstvom i Njegovom naklonošću, pa smo tako postupili u prijevodu ovih hadisa“.
Eš'arije u tumačenju svojstava imaju dva pravca: mufevvide i mu'evvile.
Mufevvide – oni potvrđuju sva imena i svojstva onako kako su došla u šerijatskim tekstovima, s tim da kažu da njihova značenja ne znamo i da ih prepuštamo Allahu, i ovaj stav lažno pripisuju selefu ovog ummeta. Recimo, kažu da jeste došlo u Kur'anu da Allah ima lice, dvije ruke, oči i slično, ali značenje toga mi ne znamo te to prepuštamo Allahu.
Mu'eville – oni tumače Allahova svojstva mimo onog na što po svom vanjskom doslovnom značenju upućuju, a ovaj stav pripisuju halef (potonjim učenjacima) ovog ummeta.
Ono što je prevodilac napisao u fusnoti podudara se sa ova dva tumačenja:
– Prvo kaže: „Doslovno: ‘Allahovo lice’. Lice (ar. vedžh) jedno je od Alahovih svojstava koje se u Kur'anu spominju na više mjesta, na primjer u suri ER-Rahman, 26-27, i suri El-Kasas, 88.“
Ovo je stav mufevvida, jer i oni kažu da je u doslovnom tekstu došlo „Allahovo lice“ i da je Allahovo svojstvo. Prevodilac nije smio stati samo na ovome nego je trebao pojasniti da je to stvarno lice koje dolikuje Uzvišenom.
– Zatim kaže: „Sintagmu ‘Allahovo lice’, u kontekstu u kojem se spominje u hadisima 6, 12, 42, 292, 417, 476, 1391, 1529 i 1620, mnogi islamski učenjaci tumače kao žudnju za Allahovim zadovoljstvom i Njegovom naklonošću, pa smo tako postupili u prijevodu ovih hadisa“.
Ovo je stav mu'evvila, a to je tumačenje bez priznavanja doslovnog značenja svojstva.
Da bi se ovo izbjeglo i pojasnilo kako učenjaci Ehlu Sunneta potvrđuju ovo svojstvo i njegovo značenje, a zatim ga tumače u kontekstu koji proizilazi iz priznavanja samog svojstva, prevodilac je trebao postupiti onako kako sam spomenuo na početku prilikom govora o tome kako je trebalo prevesti.
Znači, greška je što je u tekstu hadisa prevedeno „Allahovo lice“ sa „Allahovo zadovoljstvo“, jer je to tekst hadisa. Razlika je između teksta hadisa i tumačenja tog teksta. Tumačenje „Allahovog lica“ sa zadovoljstvo, koje spomenju mufessiri, to je komentar i značenje tog svojstva koje proizilazi iz potvrđivanja samog svojstva lica, a ogromna je razlika između ovoga dvoga.
A onda ako tome dodamo da je prevodilac u fusnoti potvrdio dva poznata tumačenja eš'arija, mufevvida i mu'evvila, onda nema sumnje da je ovaj prijevod pogrešan i sporan, te da treba na njega upozoriti. Najbolje je da je preveo „Allahovo lice“ kao što je preveo u drugim hadisima Allahove ruke i oči istim riječima.
2- Neprimjeren način ophođenja prema meni
Usporedbe radi, evo kako se ophodio Amir Durmić (u svom odgovoru na negiranje nikaba) prema dr. Enesu Kariću, općepoznatom novotaru sa sufijskim, prošitskim i filozofskim devijacima o islamu, a čiji stav prema selefijama je poznat:
“Prije nego što se pokušam kritički osvrnuti na spornu tvrdnju dr. Karića, iskreno želim kazati da i ovaj esej, kao uostalom i sve što napišu njegove vrijedne i spretne ruke, odiše tehničkom besprijekornošću, maksimalno urednim i preciznim referenciranjem, te jezikom i stilom na kakvom mu moraju pozavidjeti svi oni koji su u ruku uzeli pero s namjerom da napišu nešto vrijedno spomena. Ovakav Karićev pristup pisanju i prevođenju definitivno ga svrstava u red najnačitanijih i najpismenijih Bošnjaka koje je u posljednjem stoljeću iznjedrila naša domovina. Svako ko bi mu osporio spomenute kvalitete, bio bi ili totalna neznalica ili oholi zavidnik. Zbog toga moj kritički osvrt na njegov stav o šerijatskoj neopravdanosti nošenja nikaba nije pokušaj da se uvaženi profesor diskreditira ili na bilo koji način omalovaži, što bi uostalom bila nemoguća misija, već njime prvenstveno želim izraziti svoje čuđenje zbog profesorovog stava po ovom pitanju, a onda i razočaranost zbog istog, o čemu će kasnije biti riječi.” (http://minber.ba/jo-jedno-lice-ekstremizma-o-erijatskoj-neopravdanosti-nikaba/)
Ovo je vrh retoričkog i intelektualnog veličanja novotara, a što je potpuno pogrešno. Ako se odgovara na mes’elu, treba se samo na nju ograničiti bez govora o ličnosti autora spornog teksta. A ako se govori o ličnosti novotara, onda se objelodani njegov dalalet uz argumente i upozori na njega. Ovo je metod ophođenja uleme u odgovoru na novotare. A ne hvaliti i veličati novotara, a zatim mu odgovarati na iskrivljeno tumačenje.
A evo šta selef ummeta kaže za ophođenje prema novotarima:
Kaže Ibrahim Ibn Mejsere: „Ko iskazuje poštovanje prema novotaru, on pomaže u rušenju islama“. (Šerhu usuli iatikadi ehlissunneti vel džema'ati, Lalikai 1/110)
Kaže Fudajl ‘Ijad: „Duše su mobilisana vojska. One koje se prepoznaju slažu se, a one koje se ne prepoznaju raziđu se (hadis mutefekun alejhi), nemoguće je da se nosilac sunneta slaže sa novotarom osim da u njemu ima licemjerstva“. (Šerhu usuli iatikadi ehlissunneti vel džema'ati, 1/109)
Na drugom mjestu kaže: „Nemoj se družiti sa novotarom, jer se bojim da Allah na tebe ne spusti svoje prokletstvo“. (Šerhu usuli iatikadi ehlissunneti vel džema'ati, 1/108)
Prenosi Evza'i da je Jahja ibn ebi Kesir rekao: „Kada na putu sretneš novotara promjeni pravac kretanja“. (Šerhu usuli iatikadi ehlissunneti vel džema'ati, 1/108)
A naša ekipa trudbenika koja je radila na prijevodu Rijadussalihina povjeri redakturu i recenziju knjige novotarima u akidi. Suvišan je komentar.
A onda isti prof. Amir Durmić u svom odgovoru meni predstavlja me kao isključivu osobu koja ima loše mišljenje o drugima i brzopleto reaguje. Uz to navodi dvije rečenice („cijena zbližavanja sa novotarima” i „Ili je u pitanju plaćanje ceha za suradnju i zbližavanje sa novotarima“), koje sam ja lično izbrisao na samom početku objave posta, a na koje se dr. Safet usredsredio u svom odgovoru, a njih uopće nema na objavljenom postu. A kao šlag su objavljeni komentari braće, ostavljaju se oni koji meni pašu a brišu koji ne odgovaraju (a ja sa brisanjem komentara nemam ništa).
Kakva razlika između ophođenja prema dokazanom novotaru i prema meni! Al eto, ko će kome, ko svoj svome.
U tekstu dr. Safeta Kuduzovića predstavljen sam kao osoba koja dovoljno ne poznaje tematiku, cjepidlaka, i koja optužuje daije za devijantna akidetska tumačenja i pronevjeru emaneta vjere.
On kaže:
„Bojim se da je riječ o klasičnom cjepidlačenju ili o nedovoljnom poznavanju ove tematike!“
„Krajnje je sporno bez jasnih i čvrstih dokaza optuživati daije da potvrđuju devijantna akaidska tumačenja, te da plaćaju cijenu saradnje s drugim muslimanima nauštrb doktrinarnih pitanja, jer bi tada bila riječ o pronevjeri emaneta vjere, što predstavlja kulminaciju zla!“
Znači, glavni problem su dvije stvari:
1- optuživanje daija za devijantna akidetska tumačenja i
2- optužba za suradnju i zbližavanje sa novotarima.
Već sam pojašnjavao obe stvari, al opet da ponovim:
1- U postu sam ukazao na akidetsku grešku u prijevodu Allahovog svojstva lica, a ne na upitnost ispravnosti vjerovanja daija, to niti sam napisao niti rekao, generalizovanje i poistovjećivanje ove dvije stvari je potpuno neispravno,
2- Tačno je da je u radu oko prijevoda knjige bila saradnja sa novotarima, to je potvrđeno u predgovoru prijevoda.
A koliko ne poznajem tematiku ove akidetske mes'ele i da li sam cjepidlaka, neka procjene oni koji su čitali ovaj i druge moje tekstove o tome.
A optuživanje daija za pronevjeru emaneta vjere, to je potpuno neosnovana tvrdnja.
Na sceni je optužba mene za ono što mnoge daije rade meni:
– Ja nisam tražio od braće, ni javno ni tajno, da bojkotuju daije, a oni jesu od braće da bojkotuju mene.
– Ja nisam odvraćao braću od prisustvovanja predavanjima bilo koga od selefijskih daija, dok mnogi od njih jesu radili suprotno.
– Ja nisam govorio da gdje neki od njih dođe, da ja tu ne dolazim, a oni to jesu prema meni radili. Čak su nekoj braći u svojim udruženjima rekli da ako slušaju mene da nisu dobro došli u samo udruženje.
– Ja ne tražim od braće da ne postiraju tekstove i predavanja od bilo kojeg daije na grupama Vibera, Telegrama i slično. A mnoge daije i admini njihovih grupa automatski brišu sve što je od mene.
Smatram da kao što smo se borili protiv ideje tekfira, treba se boriti i protiv zbližavanja sa novotarima, i jedno i drugo je skretanje i devijacija.
Rezime svega kazanog, ja sam upozorio na akidetsku grešku u prijevodu Rijadussalihin i dalje stojim iza toga, shodno kako sam gore pojasnio. Ovim činom nisam optužio spomenute daije da imaju devijacije u akidi, ni u jednoj akidetskoj mes’eli a kamoli uopćeno. A smatram da ne treba surađivati sa novotarima ako to nije nužno, kao što je ovdje oko prijevoda bilo.
Ono čime sam optužen čine mnoge daije meni.
Ve billahi tevfik.
