TEKSTOVI

POJAVA „VEHABIJA“ U TURSKOJ I BOSNI u 17. i 18. stoljeću – četvrti dio (prije rođenja i uticaja Muhammeda ibn Abdulvehhaba)

Treći dio teksta studije:

MULA MUSTAFA BAŠESKIJA I KADIZADELIJE

U ovim posljednjim zapisima pažnju privlače Mula Mustafini oštri komentari kojima ulazi u pitanje vjerovanja kadizadelija. Kao muslimanski vjernik koji Boga spoznaje kroz učenja tesavufa i koji je u svoju sufijsku praksu uveo opominjanje sebe sjećanjem na smrt, pa je dugih 50 godina zapisivao imena svojih umrlih sugrađana, Mula Mustafa je morao imati krupnog razloga da sudi o smutljivoj duši nekih kadizadelija, da ih jednom hipotetičkom rečenicom optuži kako ni Poslanika ne bi poslušali ili da ih nazove munkirima (oholima, uznesenima koji poriču istinu). Mula Mustafa je munkirom, jednako kao i muteassibom nazivao vaiza skoro svaki put kad ga je spomenuo. Sâm sadržaj narednog zapisa ne ostavlja nimalo dileme oko toga da su munkiri u Mula Mustafinom jeziku kadizadelije:

Mehmed-paša Muhsinzâde, koji obnaša dužnost bosanskog vezira, poslao je hadži Mehmed-efendiji pismo i 500 groša za popravak Hadži Sinanove tekije. Munkiri na to da puknu od muke. U rebîu-l-evvelu 1188. [1774.]

O munkirima je riječ i u narednoj bilješci iz 1771., zapisanoj nepunu godinu nakon naprijed spominjane tuče u Tabačkoj džamiji:
Ramazân- mübârek eyyâmnda bir parça münkirler birbirine musallat odend, sallata’llâh el-kelb ale’l-hinzîr.

U danima časnoga mjeseca ramazana potukli se međusobno nekoliko munkira. Dao Bog da napadnu psi na svinje.

Mula Mustafa sigurno nije u svojoj bilježnici zapisao svaku tuču koja se dogodila na sarajevskim ulicama za njegova života. Možda ne bi ni ovu da se nije zbila u vrijeme odabranog mjeseca za muslimanske vjernike. Takvo je ponašanje u velikom raskoraku s disciplinom duha kakvu vjernik treba vježbati u mjesecu posta. Ovi što su se potukli oholi su i poricatelji su istine jer su dopustili da im strasti nadvladaju duh. Zato ih Mula Mustafa uspoređuje s psima i svinjama, kao što se inače u sufijskim tekstovima poređenjem ljudi sa životinjama ukazuje na ljudsku prirodu koja se ne izdiže iznad nagona.

Kroz svoju praksu zapisivanja koju sprovodi u osami, posvećen promišljanju Mula Mustafa sebe distancira od postupaka munkira-kadizadelija. U osnovi tog Mula Mustafinog odvajanja moglo bi biti razmimoilaženje oko interpretiranja nekih vjerskih pitanja.

Dva slučaja zabrane nastupa pehlivanima u Sarajevu otkrivaju prirodu fanatičkog vjerskog djelovanja koje se sprovodi zabranom. Sarajevske kadi- zadelije doista su onemogućili zabavu u svom gradu, no nisu mogli zabraniti narodu da se zabavi; svijet je otišao u Visoko gledati pehlivane. Tako je djelovanje zabranom dalo slab rezultat jer se željena promjena desila samo “na površini”, dok se suštinski u postupcima građana ništa nije promijenilo. Nije li to razlog što se Mula Mustafa u svojim komentarima usudio govoriti o stanju duše nekih kadizadelija?

Mula Mustafa Bašeskija se (kao i svaki drugi muslimanski vjernik) morao pridržavati Kur’anskih riječi kojima se vjernicima preporučuje da jedni druge upućuju na ono što je ispravno i da jedni druge odvraćaju od neispravnog.

Kadizadelije na tim ajetima zasnivaju svoje djelovanje kroz zabrane i naredbe. Ali ono što tom djelovanju mora prethoditi jest protumačiti šta po vjeri jest a šta nije ispravno. Tumačenje podrazumijeva promišljanje i preuzimanje odgovornosti, što je mnogo više od samoga izricanja zabrane ili naredbe. Koliko se Mula Mustafa ne slaže s doslovnim interpretiranjem vjere pokazuje njegova odveć oštra primjedba da se kadizadelije svojih stavova drže “iz inada” i onda kad su pred njima dokazi da vjera nešto izričito ne zabranjuje. Mula Mustafa se u tom komentaru poziva na Poslanika koji je sâmo vrelo za “živu vjeru”. Sufije drže da bukvalno poimanje vjere vodi do zanesenosti, pa i do fanatizma.

Mula Mustafa je svjestan da tumačenje vjere utječe i na odnos vjernikâ prema društvu u kojem žive. Prihvatajući jedan način poimanja vjere čovjek određuje kako svoj život tako i svoj odnos prema društvu. Mula Mustafa, zato što je vjernik, sebi nije dopustio da bude nezainteresiran prema pitanjima društvenog života. I o kadizadelijama je pisao zbog brige o društvenoj zajednici kojoj pripada. Kad ih kritizira, Mula Mustafa o tim ljudima ne govori kao o pojedincima, on ih ne imenuje, nego ih spominje kao članove zajednice. On im zamjera što “narodu otežavaju umjesto da olakšaju” uz tvrdnju da se tako žele približiti Bogu. Kako to da su ipak imali podršku u narodu?

NAROD I KADIZADELIJE
Vaiz iz Amasije zasigurno je svoja javna obraćanja s propovjedaonice znao uskladiti s vrijednostima publike. Mula Mustafine riječi kako je vaiz potpuna neznalica nikako ne treba shvatati bukvalno. Jer treba imati u vidu da je vaiz bio naimenovani muderis u jednoj medresi. Prije će biti da je vaizovo tumačenje vjere bilo drukčije od onoga koje je Mula Mustafa slijedio.

Pisac je oštro prokomentirao i propovijedi jednoga drugog sarajevskog učenjaka:

Hadži Mehmed-efendija iz  Čajniča, bio je muderis u Đumišića medresi. Ali kako je bio iz unutrašnjosti, nije imao građansko držanje. Znao je logiku i proznu književnost (opisivanje). I u drugim naukama nije bio neznalica. Ipak, u poznavanju turskog i perzijskog jezika te poezije i nasljednog prava bio je kao vaiz, ništa o tome nije znao. Sva se njegova priča svodila na to šta je vidio u Arabiji. Imao je pri sebi tračak zanesenosti. Držao je propovijedi i časove običnom narodu. Da ga sluša obrazovan čovjek, želudac bi mu se okrenuo od zgražanja, ali ljudi su rado slušali njegova predavanja. Kako narod nema razbora, počeo ga je hvaliti kao izvanrednoga učenjaka i pretpostavljati ga pravoj ulemi.

Hadži Mehmed-efendija Čajničanin je morao biti učen čovjek dok je bio postavljen i za muderisa i za muftiju. O tome uostalom svjedoči i činjenica da je napisao neka djela na arapskom jeziku. U jednoj medžmui u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu postoji prepis njegova tri djela na arapskom jeziku, i to dvije kratke rasprave i jedno djelo iz logike. Istina, I Mula Mustafa mu je priznao da poznaje logiku. Kad pročitamo u kataloškom opisu da je

Mehmed-efendija svoju raspravu o onome što se uči poslije pet obaveznih dnevnih namaza napisao na osnovu jednoga Ibn al-Humamova komentara te fikhskih djela Muhameda al-Halabija, Birgivija i Kadizadea, postaje nam jasnije da je Mula Mustafa Bašeskija pisca takvoga djela naziva neznalicom zato što on nije bio pristalica tumačenja vjerskih pitanja koja su nudili spomenuti učenjaci.

Ipak, kad se pročita ovaj Mula Mustafin zapis, na pamet pada tumačenje stanja u Istanbulu u 17. stoljeću i faktora koji su tada doprinijeli popularnosti kadizadelija u narodu. Naime, posjećivanjem džamija u kojima su propovijedi držali vaizi-kadizadelije, narod je „pokazivao potrebu javnosti za koherentnijom vjerskom poukom,“ na koju medrese, zabavljene najvišim slojevima društva, nisu uspijevale odgovoriti.

Kadizadelije su svojim propovijedima popunjavali tu prazninu u vrijeme društvene i ekonomske pometnje, a tada je ta potreba naroda svakako bila najviše izražena.

U vrijeme napredovanja vjerskog fanatizma u Sarajevu kriza u Carstvu je već bila ozbiljna. Osmanska država je na više frontova vodila borbe u kojima su, i prema svjedočenju Mula Mustafe Bašeskije, učestvovali Bosanci – od rata na istočnom frontu s Rusijom, preko ratova s Austrijom do onih koje “velike historije” ne bilježe, kao što je rat u Crnoj Gori 1768.

I posljednja navedena Mula Mustafina bilješka, kao i neke druge u njegovoj medžmui, indirektno govore o ulozi učenih ljudi u društvenoj zajednici. Ako su Stambolije slušali vaize zato što su, kako kaže Katib Čelebi, “bili u paklenim dubinama neznanja”, i ako su Sarajlije Mehmeda-efendiju Čajničanina “pretpostavljale pravoj ulemi”, bit će da je ulema zanemarivala svoju ulogu u društvu da putem propovijedi ili neke druge vjerske prakse pruža narodu potrebno vjersko obrazovanje i pomaže mu u duhovnom uzdizanju.

Pokazali smo naprijed kako u imenovanju vaiza za muftiju ne treba gledati samo vaizovu želju za položajem, nego treba uočiti opće stanje u kojem je bilo moguće, uz određenu podršku, postati muftija (onu müfti etdürdiler).

Prihvatanjem položaja u takvim uvjetima pojedinac – kako navodi M. Karagöz u vezi s kadizadelijama u Istanbulu – brani stavove svojih istomišljenika možda i više nego svoj privatni svijet, što je opet svojevrsna slika dotične društvene zajednice.

ZAKLJUČAK
U članku smo analizirali bilješke iz medžmue Mula Mustafe Bašeskije u kojima se spominje prisustvo vjerskih zanesenjaka (muteassiba) u Sarajevu u 18. stolječu. Povezujući sadržaj bilježaka upisanih na različitim mjestima u medžmui, onda kad je život donosio to što je pisac odlučio zapisati, vidjeli smo da su muteassibi bili prisutni u vjerskom životu Sarajeva od šezdesetih godina 18. stolječa.

Po riječima Mula Mustafe Bašeskije, vjerski fanatizam je bio potaknut dolaskom jednog propovjednika (vaiza) iz Amasije. Vaiza iz Amasije, kao i njegove pristalice što ih je stekao tokom petnaestak godina javnog djelovanja, Mula Mustafa Bašeskija izravno naziva kadizadelijama. Njihovo djelovanje doista podsjeća na postupke kadizadelija u Istanbulu u 17. stolječu, naročito u pogledu njihovog nastojanja da određuju vrijednosti cijele društvene zajednice.

U Mula Mustafinim bilješkama pratimo kadizadelije u Sarajevu do kraja 18. stolječa kako svojim utjecajem na lokalnu vlast zabranjuju narodne običaje. Mula Mustafina medžmua potvrđuje da su vjerski život u Osmanskoj državi obilježavala (najmanje) dva poimanja islamskog vjerovanja, racionalno i doslovno. I u savremenim se književno-umjetničkim djelima, koja su vremenski i prostorno smještena u Osmansku državu, nailazi na tu karakteristiku osmanskog društva.

Orhan Pamuk je u roman Zovem se crvena uveo vaiza Husreta Hodžu, koji je u prijestolnicu došao iz unutrašnjosti i zauzeo propovjedaonicu u jednoj od najvećih carskih džamija. Svakoga petka bi svojim vazom tako ganuo slušatelje da bi se neki rasplakali, a neki bi čak pali u nesvjest od zanosa. Pamukov vaiz govori da je jedini razlog nedaćama, kao što su skupoća, vojni porazi, epidemije kuge, to što je zaboravljen islam iz vremena Poslanika i što se vjernici, u ime islama, povode za drugim knjigama i izvorima. On u svojim vazovima napada tekije, derviške redove, sufije i vjerske prakse koje su oni uveli.

Jedan drugi primjer iz savremene književnosti je roman Pjesme divljih ptica Enesa Karića, u kojem je vjerski i društveni život Sarajeva u 16. stoljeću isprepleten odnosima između birgilija i derviša. Evo nekoliko nasumično odabranih rečenica: Onda naiđoše trojica bergilija, kosati i bradati, pričaju da su zidovi oko bosanskih džamija novotarija, drska i prijeteča, treba ih porušiti pa dati borcima taj gotov kamen, koristan, nek grade kuće. Islam se ne treba zaziđivati od života i svijeta, vikao je jedan promuklo i grubo.

Podsjetimo se na kraju na rečenicu kojom smo započeli ovaj članak: da Mula Mustafa u svojoj medžmui pokazuje otvorenu netrpeljivost prema vjerskim zanesenjacima-kadizadelijama. Riječima netrpeljivosti Mula Mustafa je jasno pokazao svoj lični stav prema njima.

Još je važnije to što se oštrim komentarima o kadizadelijama Mula Mustafa stavio u red onih sufija koji su svojom obavezom smatrali reagirati na društvene pojave te su s tim ciljem održavali tradiciju zapisivanja svakodnevnog života u svoje medžmue. Ta je osmanska tradicija još uvijek tako malo poznata da o njoj više pretpostavljamo nego što sa sigurnošću možemo govoriti.

Ipak, kako navodi Mustafa Aškar, čuveni sufija iz 17. stoljeća Nijazî-i Misrî, koji je u historiji osmanskog vjerskog života ostao poznat po stalnim sukobima s kadizadelijama, u svojoj medžmui spominje kadizadelije još mnogo oštrijim riječima nego što to čini Mula Mustafa.

Za upoznavanje sufijske tradicije zapisivanja neobično je važno to što samo dvije-tri Misrîjeve bilješke koje su nam za sad dostupne pokazuju da su dvojica sufija zapisivali ne samo slične situacije nego i sličnim jezikom – kod obojice su kadizadelije munkiri.

Evo jedne bilješke iz medžmue Nijazî-i Misrîja: ,,Pred kraj hiljadu sedamdeset prve godine (1661.) bio sam prisiljen napustiti Ušak i odseliti se u Bursu. Munkirima je cilj bio srušiti tekije i umjesto njih podignuti medrese. Hiljadu osamdeset pete (1674.) nastupilo je doba primirja između nas i njih…”.

Koliko su ovakve medžmue važne kao neposredan izvori za mnoga područja historije tema je kojoj savremena osmanistika posvećuje pažnju. Istodobno su, kao kulturno pamćenje, važne i za druge oblasti nauke. Najzad, način na koji je Mula Mustafa bilježio svakodnevnicu u svoj njenoj punini pokazuje kako jedan čovjek, štujući sebe i svoju zajednicu, te one koji će doći poslije njega promatra život oko sebe, sve zapaža i o svemu promišlja.”

Sa ovim je završeno doslovno prenošenje teksta iz studije. Smatram da komentar na stavove, zaključke i komentare Mula Mustafe Bašeskije i samog autora studije oko kadizadelija, njihovog djelovanja, naukovanja i tumačenja vjerskih pitanja nije potreban, jer ne dolazi od šerijatski kompetentnih osoba i jer su od strane Bašeskije isuviše subjektivni.
Ve billahi tevfik.

Ukoliko pronađete gramatičku grešku, OZNAČITE TEKST i prijavite tako što ćete pritisnuti Ctrl+Enter kada je tekst označen.

Povezani članci

Back to top button

Prijava gramatičke greške

Ova poruka će biti poslata urednicima sajta