POJAVA „VEHABIJA“ U TURSKOJ I BOSNI u 17. i 18. stoljeću – prvi dio (Prije rođenja i uticaja Muhammeda ibn Abdulvehhaba)
Pod ovim naslovom namjera mi je da se objavljivanjem teksta u nekoliko dijelova (tj. studije o Kadizadelijama) sazna i otkrije frapantna činjenica da je već u 17. stoljeću bilo „vehabija“ u Bosni (po nekima to su bili preteče današnjih), čije se učenje proširilo, vjerovali ili ne, iz Turske a ne Saudije, čiji je vođa i ideolog bio Kadizade Mehmed-efendiji (u. 1635.), a njegov duhovni vođa je bio poznati učenjak hanefijskog mezheba Mehmed Birgivija (u. 1573.).
Znači, vođa ovih „vehabija“ nije bio Muhammed ibn Abdulvehhab (rođen 1703. umro 1791.).
Njihovo djelovanje imalo je za cilj očistiti Islam od svih oblika novotarija (bid’ata) i natruha, oni su otvoreno napadali sufijske šejhove, derviše, tekije, derviške redove i druge oblike novotarija.
Uvjerite se i sami čitajući studiju objavljenu u sastavu „ANALI Gazi husrev-begove biblioteke u Sarajevu, KNJIGA XXIX-XXX, Sarajevo 2009“, pod naslovom “Sufije i Kadizadelije u osmanskom Sarajevu“ autora Kerime Filan (ova studija u PDF formatu sadrži 25 stranica).
Studija je napisana pod sljedećim podnaslovima:
– SUFIJE I KADIZADELIJE U OSMANSKOM SARAJEVU
– POJAVA VJERSKIH ZANESENJAKA U SARAJEVU
– OSVRT NA KADIZADELIJE U CARSTVU
– DJELOVANJE ZANESENJAKA U SARAJEVU
– SLUČAJ VAIZA, VOĐE KADIZADELIJA
– DVIJE VJERSKE STRUJE U GRADU
– UTJECAJ KADIZADELIJA NA ŽIVOT U GRADU
– MULA MUSTAFA BAŠESKIJA I KADIZADELIJE
– NAROD I KADIZADELIJE
– ZAKLJUČAK
Prvi dio teksta studije:
„SUFIJE I KADIZADELIJE U OSMANSKOM SARAJEVU
U svojoj medžmui (bilježnici) u koju je tokom pedesetak godina 18. stoljeća na osmanskom turskom jeziku zapisivao zbivanja i pojave iz svakodnevnog života Sarajeva, Mula Mustafa Bašeskija nije skrivao netrpeljivost prema jednoj vrsti ljudi. To su muteassiblar – vjerski zanesenjaci, fanatici ili, kako ih pisac još naziva, kadizadelije. Evo kako u prevodu glasi najstariji zapis u medžmui iz kojega se čita Mula Mustafin animozitet prema muteassibima.
Kad je umro mevlevijski šejh derviš Ahmed, sarač po zanimanju, a bio je jako star, možda je imao više od stotinu deset godina, vaiz ode kod mule i zatraži da mu se dodijeli to mjesto. A taj vaiz je ustvari bio muteassib (vjerski zanesenjak) i munkir (oholi, uzneseni). No mula ne udovolji njegovom zahtjevu, nego položaj šejha dodijeli starom dervišu Mustafi Mlivaru, koji je dobrovoljno obavljao posao mujezina u Tabačkoj džamiji.
Kad je preuzeo naimenovanje, šejh Mustafa počne održavati zikir u toj džamiji u kojoj je, inače, imam bio brat najvećega muteassiba. To se odvijalo u vrijeme kad su se muteassibi [u našem gradu] bili najviše ponijeli. Jednoga dana dođe nekoliko muteassiba, onih odlučnijih i glasnijih među njima (yaramazlar) da spriječe održavanje zikra u spomenutoj džamiji. Ali je u džamiju došlo i nekoliko ljudi naklonjenih dervišima s namjerom da poslije ikindije-namaza sjednu u halku i sudjeluju u zikru. U džamiji dođe do prepirke. Muteassibi kažu „nećemo vam dozvoliti“, derviši kažu „hoćete“. Prepirka preraste u tuču u kojoj su jedni druge udarali pesnicama. Na kraju, elhamdulillah, pobijede derviši.
Nakon toga onaj imam bude smijenjen, jaramazi, munkiri prestanu dolaziti zapodijevati svađu, a derviši svaki dan nastave održavati zikir nakon ikindije-namaza. Eto tako je Uzvišeni Stvoritelj pokazao Svoju Snagu. Spomenuti šejh je jedan slabi starac, miran i tih, kako se kaže, usta ima a jezika nema, a on i njegova strana su izašli pobjednici iz ovoga sukoba koji se desio usred grada, i to u vrijeme kad su se vjerski zanesenjaci bili najviše ponijeli. Tako je, odredbom Uzvišenog Stvoritelja, taj šejh prema zanesenjacima bio kao mušica prema Nemrudu.
Iz ovoga opširnog zapisa koji je Mula Mustafa Bašeskija sačinio 1771. godine (1184. po Hidžri) vidi se da su u to vrijeme u Sarajevu među muslimanskim vjernicima postojale dvije struje. Jednu su činili derviši ili sufije, tj. vjernici koji islam poimaju kroz učenje tesavufa (islamskog misticizma). Drugu su činili ortodoksno nastrojeni vjernici. Ovi su drugi neke vjerske prakse smatrali udaljavanjem od pravovjerja, pa je njihovo djelovanje imalo za cilj očistiti islam od svih oblika novotarija (bid’at).
Novotarijama su, između ostalog, smatrali način na koji sufije očituju pobožnost, zbog čega su optuživali sufije da se udaljavaju od izvornog islama. Mula Mustafa Bašeskija, čija nam je bilježnica poslužila kao izvor za ovaj članak, te vjernike naziva muteassiblar – zanesenjacima.
Prema zapisivačevim riječima, događaj opisan u naprijed navedenoj bilješci zbio se u vrijeme kad su vjerski zanesenjaci bili uzeli velikog maha u Sarajevu (ve müte’assibânun en büyük tugyâninda).
POJAVA VJERSKIH ZANESENJAKA U SARAJEVU
Prva Mula Mustafina bilješka u kojoj spominje vjerske zanesenjake u Sarajevu potječe iz 1766. ili 1767. godine. Preciznije, to je 1180. godina po Hidžri. Tada je Mula Mustafa zapisao kratko:
Pojavili se vjerski zanesenjaci. I sagrađena je medresa Inadija. To je bio povod raznim pričama i smutnji u narodu. Razlog toj smutnji je vođa zanesenjaka, vaiz iz Amasije.
Vjerovatno je da Mula Mustafa Bašeskija izrazom zuhuru muteassib pojavili se zanesenjaci bilježi kako se u vjerskom životu Sarajeva počelo osjećati prisustvo ortodoksno nastrojenih vjernika. To što je pisac u istoj bilješci spomenuo otvaranje medrese Inadije i vođu zanesenjaka, vaiza iz Amasije, nagovještava određenu vezu između medrese i vaiza. Ta veza postaje jasna u jednom drugom Mula Mustafinom zapisu. Godine 1780. Pisac je na nekoliko stranica u svojoj medžmui opisao učene ljude (ulemu) grada Sarajeva među kojima spominje alima iz Amasije:
On je muderis u medresi na Bendbaši. Kako je ta medresa na rubnom dijelu grada, on se [vaiz iz Amasije] nastojao što češće pojavljivati na propovjedaonicama [u gradskim džamijama] i držati propovijedi. Govorio je na turskom jeziku, glasno, vičući i galameći. U svakoj je svojoj propovijedi grdio šejhove, derviše, tekije, ćulahe, kadije, derviške redove, i u tome je bio vrlo vješt.
Ova bilješka kazuje da je vaiz iz Amasije, za kojega je Mula Mustafa trinaest godina ranije zapisao da je vođa zanesenjaka i glavni razlog podjele u narodu, obavljao dužnost muderisa u medresi Inadiji, za koju je poznato da se nalazila na Bendbaši.
U fermanu o njegovom imenovanju na dotično mjesto vidi se da se zvao „Amasjali Abdulah-efendi te da mu je od 1767. godine dodijeljena plaća za dužnost koju je do tada obavljao dobrovoljno.“
Od kada je vaiz iz Amasije boravio u Sarajevu i čime se bavio do imenovanja na spomenutu dužnost? Na to pitanje možda i ne bi bilo nužno tražiti odgovor da Mula Mustafino svjedočenje o sadržaju vaizovih predavanja u džamiji ne pokazuje kako je bio jedan od onih govornika koji su s propovjedaonice otvoreno napadali „šejhove, derviše, tekije, derviške redove“. Takvo obraćanje vjernicima u džamiji, usto praćeno „vikom i galamom“, podsjeća na one propovijedi što su ih tokom 17. stoljeća u istanbulskim džamijama držali vaizi koji su predvodili pokret vjerskih puritanaca – kadizadelija.“
Slijedi u drugom dijelu teksta:
– OSVRT NA KADIZADELIJE U CARSTVU
– DJELOVANJE ZANESENJAKA U SARAJEVU