TEKSTOVI

PROGON I SPALJIVANJE VJEŠTICA

(mračno doba evropske povijesti)

Legende i priče o vješticama, njihovom progonu i spaljivanju, još uvijek u Evropi izazivaju jezu, zgražavanje, polemiku i optužbe. Povijesna činjenica je da su se žene ( u većini slučajeva) pod optužbom da su vještice, koje su sa đavolom sklopile pakt te svojim vradžbimana nanosile zlo ljudima, stoci i usjevima, progonile, mučile i spaljivale na najokrutnije moguće načine. Progoni vještica naročito su bili česti na području današnje Francuske, Njemačke, Švicarske, Sjeverne Italije, Belgije, Luksemburga i Holandije. Evropske vještice su bile i religijski i društveni fenomen.
Kako je došlo do toga da započne lov na vještice? Odakle ljudima takav bolestan strah koji ih je naveo na činjenje nezamislivih zlodjela?
Slikovit prizor spaljivanja
U našem susjedstvu, Zagreb je bio jedno od mjesta gdje su žene brutalno mučili a potom spaljivali na lomačama. Mjesto za spaljivanje vještica se zvalo Zvedišće, gdje se križaju Streljačka ulica sa Tuškancem. Često se događalo da optužene vještice treba dovoziti na kolima jer su im mučenjem slomili noge. Do mjesta spaljivanja pratili bi je gradski sudac, dželat (krvnik) i stražari. Rašireno je pogrešno mišljenje da je u progonu vještica glavnu ulogu imala crkva, progonima su se bavile i svjetovne vlasti. Praksu mučenja i spaljivanja vještica u Evropi negdje su obavljali inkvizitori crkve, negdje svjetovne vlasti a ponekad je i narod stvar uzimao u svoje ruke. Cilj mučenja je bio da se dobije priznanje od optužene žene da je vještica i da je počinila zločine koji joj se pripisuju. Uoči spaljivanja na zagrebačkom Zvedišću okupio bi se veliki broj posmatrača, gradski sudac bi predočio zločine koje je dovedena vještica počinila, zatim bi proglasio smrtnu kaznu i prelomio štap nad tom ženom. Bila bi predana dželatu, krvniku i njegovim pomagačima. On bi je svezao za stub oko kojeg bi naslagali operte- drva koja brzo gore. Da bi ženi skratili patnje i muke, drva bi namazali smolom zbog čega bi se brže i jače razgorila. Ako u smrtnoj kazni nije posebno naglašeno da vještica treba biti živa spaljena, dželat bi joj prvo osjekao glavu, što se tretiralo lakšom smrću, a zatim bi glava i tijelo bili spaljeni na lomači.
Na sličan način je diljem Evrope spaljeno oko 60.000 navodnih vještica, u periodu od 1400. do 1800.
Ko su zapravo vještice?
Vještice su zla stvorenja koja lete noću na metli i nanose štetu drugima nadnaravnim sredstvima kao što su kletve, zlo oko i magične tvari. Vještičarenje se smatra urođenom moći za razliku od magije (čarobnjaštva) koje se mora učiti. Crkva je tome dodala sklapanje pakta sa đavolom, da ga vještice veličaju na svojim bakanalijama (orgijama) zvanim ‘sabati’, čime oponašaju crkvenu liturgiju. Vještice imaju na sebi tzv. vještičiji znak- mladež koji je neosjetljiv na ubadanje. Optuživane su da ubijaju pogledom, da se pretvaraju u vjetar, da uništavaju ljetinu i ubijaju stoku. Ako led uništi usjeve na polju, krava umanji mlijeko, muškarac nema potomstvo ili žena ne može zanijeti- za sve ovo su okrivljivane vještice. Također, optuživane su za sklapanje pakta sa đavolom radi nanošenja zla drugima i uzrokovanja nevolja poput suše, poplave i bolesti, da bludnjiče sa đavolom, da se preobražavaju u neku životinju i prave vrzino kolo (to je igra koju igraju vještice, a u prenesenom značenju označava zbrku, metež i začaran krug).
Kako je započeo lov na vještice?
U tome je ključnu ulogu imala inkvizicija koju je u XIII stoljeću formirala rimokatolička crkva. Inkvizicija je ‘crkveni sud osnovan radi iskorjenjivanja vjerovanja i obreda protivnih vjeri i disciplini katoličke crkve’- ovako se navodi u Hrvatskoj općoj enciklopediji. Drugim riječima, to je bila neka vrsta crkvene policije. Neki autori koji su pisali o ovoj temi navode još jedan faktor a to je da je crkva naslijedila rimske i germanske zakone za zlokobnu magiju po kojima je vještičarenje zločin.
Crkva je u srednjem vijeku vodila krvavi progon heretika (otpadnika) naročito patarena u Francuskoj i bogumila u Bosni, uvela je mjere protiv Židova, čarobnjaka i seksualnih devijanata koje je povezivala sa nizom svetogrđa, orgija i drugih užasnih dijela, žrtvovanje djece i kanibalizma.
Prva suđenja i spaljivanja vještica počela su početkom XV stoljeća, tačnije 1425., u regiji Savoja, današnjoj jugoistočnoj Francuskoj, također u kantonu Valais u Švicarskoj, blizu granice sa Francuskom i Italijom.
Još petsto suđenja vješticama uslijedilo je prije nego što je započela renesansa u Evropi, 1517.
Vodić- priručnik za lov na vještice
U to vrijeme pisani su priručnici za lov na vještice, a najpoznatiji i najzloglasniji od njih je malleus maleficarum (malj za vještice), objavljen 1486. Njegovi autori su Jakob Sprenger i Heinrich Kraemer, oni su bili iskusni inkvizitori koji su spalili 48 vještica u samo jednoj biskupiji. Dobili su papinsku bullu (pečat) kojom je potvrđena njihova misija od pape Inocenta Osmog. Ljude koji ne vjeruju u postojanje vještica proglašavali su hereticima. Po njima je vještičarenje odanost đavolu sa kojom se nanose duhovne i tjelesne štete drugima. Pozivale su svjetovne vlasti da se bore protiv vještica na bilo koji način. Knjiga ‘Malj za vještice’ se smatra najzloglasnijom i najizopačenijom knjigom ikada napisanom. Ova knjiga ne govori o stvarnom paktu vještice sa đavolom, sabatu, familijarima (stvorenjima životnjskog oblika koja su pomagala vješticama) i noćnom letenju. Po njima se ovi elementi nisu uvijek pojavljivali u slučaju vještičarenja. Jedni autori tvrde da su ova knjiga i papinska bulla doveli do novih valova progona vještica diljem Evrope, dok drugi to negiraju ali potvrđuju da su je koristili kasnije pisci o vješticama, protestanti i katolici.
Ko je mogao biti optužen za vještičarenje?
Inkvizitori su svima tjerali strah u kosti, mogli su osumnjičiti sve i svakoga: bogate i siromašne, muškarce i žene, ugledne i obične ljude. Više od 70% opuženih bile su žene, mahom udovice koje nisu imale nikoga da ih brani. Često su optuživani i starci, siromasi, a i žene koje su pravile tinkture od ljekovitih trava, pogotovo ako lijek nije bio naročito učinkovit. Katolički teolozi i demonolozi, kojima je knjiga Malj za vještice bila temelj, ustrajavali su na principu da je vještičarenje odvratan zločin te da optužene nemaju nikakva prava pred zakonom.
Kaže protestant Jean Bodin, za koga kažu da je bio Aristotel XVI stoljeća:
“Ni jedna vještica od njih milion ne bi bila optužena ili kažnjena kada bi se postupak vodio uobičajnim pravilima”. Po njemu svako ko brani opužene vještice ili poriče njihove zločine zaslužuje jednaku kaznu kao i vještice.
Zašto je vršen lov na vještice?
(opravdanja za progon vještica)
Elita na vlasti je imala različite razloge od narodnih i seljačkih masa. Društvena elita progonitelja, demagoga i sudaca opravdavali su lov na vještice time što to služi većem dobru kršćanskog svijeta. Po njima vještičarenje izvrće postulate društvenih vrijednosti, ometa božanski poredak, narušava pravo kraljeva dato od Boga i umanjuje veličanje i poštovanje Boga.
Ujedno lov na vještice spašava duše i ublažava Božiju srdžbu čisteći društvo od zla prije Sudnjeg dana.
Međutim, narodu i seljacima je opravdan lov na vještice zbog toga što su htjeli da odahnu od tradicionalnih počinitelja zla koji nanose zlo njima, njihovoj djeci, stoci i usjevima.
Zanimljivo je da su optužbe za vještičarenje od strane naroda i seljaka, običnih ljudi najnižeg staleža pokretale najviše lovova na vještice. Znalo bi se desiti da ako vlasti i crkva budu prespori seljaci bi stvar uzeli u svoje ruke i sami linčovali i spaljivali vještice.
Broj žrtava/ vrijeme i mjesto lova
Oko 60.000 žrtava evropskih lovova na vještice (ovaj broj se smatra najtačnijim historijskim činjenicom) nije ravnomjerno raspoređeno ni u vremenu ni u prostoru u toku četiri stoljeća. Progon je počeo i širio se iz Italije početkom XV stoljeća a ugasio se u Poljskom 1788 opozivanjem zakona protiv vještica. Tzv. španjolska cesta koja vodi od Italije do Holandije, bila je poznata kao ‘cesta vještica’, uz koju su spaljivane vještice. Izlijevi velikih panika bili su u njemčkim gradovima Bradenburgu i Mecklenburgu, u Loreni u Francuskoj, dijelovima Švicarske i Škodske, oko rijeke Raine i jugozapadne Njemačke. 3/4 suđenja za vještičarenje se odigravalo na teritoriji Svetoga Rimskog carstva, pod katoličkom vladavinom. U 3/4 Evrope nije bilo ni jednog suđenja, u Portugalu, Kastilji, Španjolskoj Italiji i pravoslavnim državama Istočne Evrope. Van evropskog kopna bilo je panike oko vještica samo u Salemu (Massachusettsu).
Neki od primjera lokalnih žrtava
-grad Baden (Njemačka) spaljeno 200 vještica/ od 1627 do 1630
-grad Ellvangen (Njemačka) spaljeno 393 vještica/ od 1611 do 1618
-grad Wurzburg (Njemačka) spaljeno 600 vještica/ od 1628 do 1631
-švicarski kanton Vaud spaljeno oko 1800 vještica/ od 1611 do 1660
– jugozapadna Njemačka spaljeno 3229 vještica/ od 1562 do 1684
– inkvizicija španjolska, portugalska i rimska između 1500 do 1800 spalili su ukupno manje od 10 vještica
-zloglasni lovac na vještice Nicholas Remy, glavni tužitelj u Loreni od 1581. do 1591. poslao je 900 vještica na lomaču
-prvak lovaca svih vremena bio je Ferdinand von Witelsbach, knez i kršćanski nadbiskup Kelna, on je oko 1630-tih, spalio 2000 vještica.
Progonitelji i žrtve lova na vještice
Progonitelji vještica u osnovi su bili crkva (i katolička i pravoslavna) i svjetovne, civilne vlasti. Profesionalni pronalazači vještica su bili specijalni inkvizitori, istražiteljski odbori i mjesni sudci, a ovi zadnji su bili smrtonosni.
Žrtve lova na vještice su najčešće bili najsiromašniji, najnižeg društvenog staleža a ponekad bi se preokrenula cijela igra, optuživali bi se bogati iz viših staleža. Oko 80% žrtava su bile žene a ostalo muškarci, ponekad i djeca. Djeca su dovoljno bila stara ako znaju razlikovati zlato od jabuke, u Wurzburgu su spaljivali djecu od 9 godina a od 3 ili 4 godine bacali bi ih u zatvor pod optužbom da su sotonine seksualne igračke.
Žene vještice nisu uvijek bile na istom kalupu:
1- britanske vještice: naprasite, agresivne, loše komšije, odvratne, brze na kletvi
2- francuske vještice (iz Lorene): lukave, fine, pažljive, ne svađaju se i ne prijete, kod njih je pretjerani kompliment bio znak sumnje a potisnuti bijes se smatrao zlokobnim.
Žrtve lova na vještice nisu uvijek bile ‘fine’, one su mogle biti prostitutke, prosjakinje ili sitne kriminalke. Od žrtava vještičarenja su bili i opaki zločinci poput ‘društva čarobnog kaputa’ u Austriji, između 1675 do 1690.
Oni su uzimali djecu beskućnike koju su kontrolisali crnom magijom i homoseksualizmom.
200 članova ovog društva je usmrćeno a djeca mlađa od 12 godina su pošteđena.
Epidemije lova i mučenja
Intenzitet i dinamika lova na vještice su varirali. Panika manjih razmjera, manje od 20 žrtava bivale su obično po selima, žrtve su bile siromašne osobe, odbojne pojave čije uklanjanje je stanovništvo sela pozdravljalo.
Velike panike bi eksplodirale bez upozorenja, ubijale su ljude svih staleža i stanja, a počinjale bi uobičajno samo sa sumnjivima, zatim bi se penjale u vis na društvenoj ljestvici prema uspješnim građanima, starijim damama, visokorangiranim vjerskim autoritetima čak i sudcima- duža panika bi značila veći udio muških i bogatih žrtava.
Neograničena primjena mučenja imala je za posljedicu neobuzdano širenje optužbi, najgore primjere ovoga imamo u Njemačkoj.
Neopisiva mučenja bila su rutina, njihov cilj je priznavanje optužbe. Sarski zakonodavac Benedikt Carpzov odobrio je u XVII stoljeću, 17 vrsta mučenja optuženih vještica, ko god bi prošao mučenje bio bi slomljen, izuzetaka je vrlo malo. Ponekad bi se vještice znale same predati i priznati zločine.
Reagovanje i glas za pravdu
Neki hrabri podigli su glas protesta i pravde:
– 1563 Johann Weyer, sudski liječnik, ukazao je na okrutnost suđenja i metalnu neuračunljivosti optuženih
– 1584 engleski plemić Reginald Schot, ismijavao se lovu na vještice i tretirao ih papinskom zavjerom
– 1631 isusovac Friedrich von Spec, ispovjednik vještica, proglasio je vještice nevinim žrtvama.
Kritike su se pokazale opravdanim i tokom XVIII stoljeća, pepeo spaljivanja se ohladio u čitavoj Evropi, shvatili su da su mnoge nevine okrutno slali u smrt. Međutim, vjerovanje u vještice se nastavilo, čak ga i danas ima, ali se one više ne sučeljavaju sa lomačama.
Borba za rehabilitaciju vještica
Penzonisani njemački svećenik Harmut Hegeler, početkom ovog stoljeća pokrenuo je borbu za rehabilitaciju vještica u njemačkim gradovima, to jest, da se zvanično proglase nevinim žrtvama.
Rezultat ove borbe je bio da je 50 gradova Njemačke 2011 godine proglasilo nevinim spaljene vještice u tim gradovima, nazvali su ulice po njihovim imenima i podigli im spomenike.
Zablude o progonima vještica
1- rasprostranjeno je mišljenje da je lov na vještice srednjovjekovni fenomen a istina je da se većina progona i spaljivanja dešavalo u doba renesanse i prosvjetiteljstva
2- postoji tumačenje da je lov na vještice bio zavjera elite protiv siromašnih, a da je vještičarenje bio vid seljačkog otpora eliti i nema sumnje da je ovo totalna glupost
3- rasprostranjeno je da je progonitelj vještica bila crkva, a istina je da su u tome učestvovale i svjetovne vlasti koliko i crkva
4- u djelima o lovu na vještice se provlači da su one spaljivane zbog paganstva, veličanja sotone, a istina je da je to najmanji razlog progona vještica
5- procjena Matilde Galge o 9 miliona spaljenih žena je potpuno netačna jer se radi o 50.000-60.000 hiljada žrtava
6- iako se konstantno navodi da su optuženi za vještičarenje spaljivani na lomači, stvarnost je da su mnoge žrtve ubijane vješanjem
7- pri govoru o lovu na vještice navode se progoni isključivo žena dok je historijska činjenica da su preko 20% žrtava bili muškarci i djeca
8- tvrdnja da je lov na vještice bio prepreka profesionalnom razvoju medicine, jer su neke od ubijenih bile travarke, je potpuno nesuvisla i smiješna
9- u govoru o lovu na vještice najviše se potencira da je ovo katolički fenomen dok je istina da su i protestanti bili aktivno uključeni u progon vještica.
Tri kontradiktorna pogleda na fenomen lova na vještice
1- stav racionalista- prosvetitelja.
Oni smatraju da je spaljivanje vještica klasičan primjer ogromnih razmjera srednjovjekovnog neznanja i vjerske katoličke zadrtosti. Istina je da se spaljivanje vještica desilo za vrijeme prosvetitelja i renesanse a da je počelo krajem srednjeg vijeka
2- tumačenje neopaganaca.
Oni tvrde da su vještice spaljene za vrijeme velikih progona bili njihovi mučenički prethodnici, čak je skupina od njih 2000-te godine tražila od pape Ivana Pavla II, prilikom jubilarnog dana oprosta, da se papa javno izvini za spaljivanje vještica.
Komentar na ovo je suvišan.
3- stav radikalnih feministkinja.
One smatraju da je progon vještica ljudima srednjeg vijeka oduzeo alternativnu medicinu jer su mnoge žrtve vještičarenja bile travarke, porodilje, medicinske sestre i iscjeljiteljke.
Također i ovo je jedno od tendecioznih tumačenja koje historijske činjenice ne podržavaju.
Šerijatski osvrt na spaljivanje vještica
Prvo- Vještičarenje je po islamu pravljenje sihra (bavljenje crnom magijom) sa kojim se nanosi šteta i zlo drugome. Islam potvrđuje da sihr postoji i da je stvaran, ali je zabranjen i predstavlja jedan od najvećih grijeha. Po većini uleme bavljenje sihrom izvodi iz islama, dok po imamu Šafiji i manjoj skupini izvodi iz islama ako sihirbaz ima uvjerenja koja su kufr ili čini djela kufra i širka, poput veličanja i klanjanja poglavicama šejtana, klanja kurbana njima, nipodaštavanja Mushafa i slično. Oko šerijatske kazne bavljenja sihrom također ima razilaženja, po većini učenjaka njemu se izriče smrtna kazna, dok po imamu Šafiji smrtna kazna se izriče samo ako prizna da je nekoga ubio sihrom. Procedurom istrage i dokazivanja da li je neko sihirbaz ili ne bave se kadija i njegovi pomoćnici koje je postavio islamski namjesnik a ne pojedinci ili grupe van ovlasti države i kadiluka.
Drugo- U čemu su greške progona i lova na vještice? Sa šerijatske strane najkrupniji prekršaji su dvije stvari:
1. Njihovo poimanje vještičarenja
Preciznije rečeno, smatranje da vještice lete noću na metlama, da je vještičarenje urođena a ne naučena sposobnost, da vještice mogu uništiti ljetinu, uzrokovati sušu i poplave, da se preobražavaju u životinje, pretvaraju u vjetar, da ubijaju pogledom i da imaju vještičiji znak- mladež, to su praznovjerja i davanje pretjerane, nestvarne moći vješticama. To nije potvrđeno kod drugih naroda koji također imaju svoje vještice, sihirbaze ili crne magove. Tačno je da se vještičarenjem (sihrom) mogu nanijeti zlo i šteta ali ne u ovom obliku i obimu.
2. Način istrage, mučenja i kažnjavanja.
Razlozi optuživanja, način procesuiranja i dokazivanja da se neko bavi time su prešli sve granice bilo kakvih pravnih normi. Njima je bio najjači dokaz priznanje same vještice tokom strašnih i nesnošljivih mučenja koja bi i najizdržljivije natjeralo da priznaju ono što nisu uradili. Stravična mučenja, jeziva spaljivanja su dovoljna po sebi, i suvišan je komentar na njih.
3. Promišljanja i refleksije oko lova na vještice.
Muslimani se kroz čitavu svoju historiju mogu pohvaliti da nikada nisu imali rušilačke porive niti su uništavali ljude, narode, kulture i civilizacije kao što su to činili Evropa i zapadni svijet. Krstaški rušilački ratovi, lov na vještice, kolonijalna osvajanja, prvi i drugi Svjetski rat su ruglo i sramota Zapada i mnogo govore o njihovom odnosu prema drugom i drugačijem. Veoma rijetki među njima su svjesni toga i priznaju to, što je još jedan dodatan problem glede sadašnjosti i budućnosti.
Lov na islamiste i optužba islama i muslimana za terorizam imaju veze sa lovom na vještice i rušilačkom historijom zapada. Evropsko ophođenje prema vještičarenju, kao vid krajnosti, koje je bez sumnje odvelo u smrt mnogo nedužnih samo po sebi ekstremno, bezumno i suludo, proizvelo je drugu krajnost čiji smo mi svjedoci danas, a to je ili potpuno negiranje sihra da postoji ili dozvole bavljenja istim a što je štetno za bilo koju ljudsku zajednicu jer se time nanosi veliko zlo ljudima.
Fenomen “lova na vještice” je tamna mrlja evropske historije iz doba prosvjetiteljstva koju kriju kao zmija noge, zbog toga njima ne dolikuje i ne priliči da drže lekcije i pridike drugima, neevropljanima i nezapadnjacima, kako da uređuju svoje države, pogotovo ne muslimanima.
Govor o lovu na vještice, kopanje po smetilištu te historije je potreban i nužan jer nam otkriva tamnu stranu karaktera zapadno-evropskih naroda koji s vremena na vrijeme ispliva na površinu, poput četništva naših komšija pravoslavaca, koji preko noći postanu koljači svojih susjeda, pa trebamo biti svjesni toga.
Ve billahi tevfik
Naručite novu knjigu: Naručite novu knjigu:

Povezani članci

Back to top button