POTPUNA ISLAMSKA LIČNOST JE SPOJ: SELEFIJSKE AKIDE, SUFIJSKOG AHLAKA I ŠITSKE POLITIKE???!!!

PITANJE: Selam alejk.
Zanima me da li je ispravno od sufija uzimati lijep ahlak, jer neki kažu da se musliman mora okititi selefijskom akidom i sufijskim ahlakom. Dalje čuo sam da je sam imam Ahmed išao kod sufije (iz koje namjere ne znam i da li je ovo uopšte tačno..) pa me zanima šerijatski stav po ovom pitanju, dakle kada bi čovjek otišao na neko sufijsko druženje i da gleda ponašanje i da uzima koristan govor, ima li šta tu sporno ?
I zanima me još koji je to najbolji način da se čovjek okiti lijepim ahlakom, pogotovo u ovom današnjem vaktu, kada je teško naći živi primjer.
Allah te nagradio svakim dobrom.
    
ODGOVOR: Alejkumusselam.

Ovo pitanje se vraća na poznatu ideju koja se širi i plasira iz krugova onih muslimana koji slijede menhedž (put, način i sistem rada u dawi) pokreta Ihvanul-muslimin (Muslimanske braće) u našim krajevima i šire. Osnovna zamisao i filozofija ove ideje je da se potpun, kompletan i svestran savremeni musliman, tj. prava islamska ličnost, treba (mora) okititi sa tri stvari:

1 – selefijskom (vehabijskom) akidom,

2 – sufijskim ahlakom,

3 – šitskom-rafidijskom politikom.

Tumačenje i opravdavanje ove ideje se temelji na sljedećoj filozofiji:

– selefije vode računa najviše o akidi i njenoj ispravnosti i to je ono što treba uzeti od njih,

– sufije posvećuju posebnu pažnju lijepom ahlaku, praktično i teoretski, te to treba uzeti od njih,

– šije-rafidije (oličeni danas uglavnom u iranskoj državi) vode danas najbolju i najuspješniju politiku prema kjafirskom Zapadu (Americi posebno) boreći se za interese islamskog Ummeta.

Naravno, nesuvislost, nakaradnost i bahatost ove ideje bi trebala biti jasna svakom iole učenom muslimanu koji svoje razumijevanje, tumačenje i poimanje vjere vraća na čiste temelje Kur’ana i vjerodostojnog Sunneta onakve kako su ih razumjele prve generacije ovog Ummeta koje nisu bile ni sufijske ni šitske.

Suvišno je trošiti mnogo riječi kako bi se demantovala gore spomenuta ideja, ali eto uzgred se može reći sljedeće:

Oni koji pozivaju na vraćanje u izvorni Islam, tj. kako ih popularno nazivaju selefije a pogrdno vehabije, ne skraćuju svoje tumačenje Islama samo na ispravnu akidu, iako daju veliki akcenat na popravljanju akidetskih devijacija koje su raširene unutar islamskog Ummeta, nego se istovremeno bave izgradnjom potpune islamske ličnosti izgrađene na principima Kur’ana i Sunneta i u svim drugim aspektima Islama od fikha (halala i harama), lijepog ahlaka, šerijatske politike i svega drugog. Naravno, u svom trudu i radu oni nisu bezgriješni i čisti od propusta, nedostataka i mahana a što je svojstveno ljudskoj prirodi.

A što se tiče sufijskog ahlaka, treba znati da se u osnovi ahlak, tj. lijepo ophođenje, dijeli na dvije vrste: lijepo ophođenje prema Allahu kao Gospodaru i lijepo ophođenje prema Njegovim stvorenjima (ljudima, životinjama, predmetima i slično).

Sufije svoje ophođenje prema Allahu, subhanehu ve te’ala, izgrađuju na pogrešnoj akidi koja varira između novotarije i dalaleta do širka i kufra koji izvodi iz vjere što je uglavnom poznato. A svoje ophođenje prema Allahovim stvorenjima takođe nisu izgradili na šerijatskim tekstovima Kur’ana i vjerodostojnog Sunneta jer se ne bave traženjem šerijatskog znanja niti izučavanjem fikha, čak se u svojim knjigama ismijavaju sa učenjacima, imamima i fakihima. Nego su oni svoj ahlak, kao i akidu, zasnovali na onome što su uzeli od perzijske, indijske, grčke i kršćanske filozofije, umjetnosti, književnosti i vjere (obreda) uz nastojanje da sve ovo zaodjenu ruhom i odjećom

Islama nelibeći se pri tome da podupiru i argumentiraju svoj ahlak i ponašanje sa izmišljenim hadisima, poučnim pričama i mudrim hikajama koje su preuzeli od gore spomenutih a koji su često oprečne šerijatskim tekstovima Kur’ana i Sunneta.

Tako da je neprimjereno i neprihvatljivo smatrati da su se oni okitili lijepim islamskim ahlakom i da se u tome trebaju slijediti. A ako bi neko rekao: pa zar oni nisu u svom ophođenju sa ljudima blagi, nježni, strpljivi, tolerantni, puni razumijevanja i slično, odgovor bi bio da je tačno da toga kod njih ima. Međutim, mahana i nedostatak tih naoko pozitivnih osobina (lijepog ahlaka) je u tome što se ta njihova blagost, razumijevanje i tolerancija uglavnom koristi i upotrebljava u onome što sa je sa šerijatske strane neprihvatljivo, a to je pravdanje novotarija koje rade, ustrajavanja na akidetskim devijacijama, pogrešnom tumačenju islamskih principa uopćeno i pojedinačno i slično tome.

A što se tiče današnje šitsko-rafidijske politike prema Zapadu koju bi navodno trebalo da posjeduje jedna potpuna islamska ličnost, to je notorna laž i besmislica. Jer šitsko-rafidijska politika prema kjafirima i Zapadu u današnje vrijeme se u biti ne razlikuje od politike koju su vodili i imali kroz istoriju islamskog Ummeta. To jest, njihova politika je da uvijek zabadaju islamskom sunitskom Ummetu nož u leđa u najkritičnijem i najbolnijem momentu.

Činjenica je da su oni tajni i javni neprijatelji sunija u svim vremenima i mjestima, i da ustvari tajno iza zastora i kulisa zdušno sarađuju sa kjafirima i neprijateljima Islama svih boja protiv sunija iako javno ispoljavaju i izražavaju veliko neprijateljstvo prema Americi, kjafirima i Židovima u Izraelu, sa čime obmanjuju muslimane širom svijeta. Dovoljan dokaz za ovo je njihovo ponašanje u ratu Amerike i ostatka svijeta protiv sunija Iraka, Afganistana i danas Sirije.

Naravno, glavni razlog ovakve njihove pogane i prljave politike kako prema sunijama tako i prema kjafirima je njihova zabludjela akida.

Zbog te njihove akide učenjaci Ehlu suneta, nakon što su se složili da su na dalaletu i zabludi, međusobno imaju podijeljeno mišljenje jesu li oni u osnovi uopće muslimani ili nisu.

Pa tako jedna skupina učenjaka smatra da su šije – rafidije (isna ašerije) u osnovi kjafiri, tj. drugi milet, a druga skupina učenjaka smatra da su oni u osnovi muslimani a onaj od njih ko ispolji neko djelo kufra, po kojima su oni inače poznati, on izlazi iz vjere i nije musliman. Dok treća skupina učenjaka smatra da su njihovi šejhovi kjafiri a obični ljudi sljedbenici da su u osnovi muslimani sve dok ne ispolje neko djelo kufra, po čemu su poznati, što ih izvodi iz vjere.

Prema tome, ta ideja, konstatacija i tvrdnja da je danas potpuna i savršena islamska ličnost ona koja u sebi spoji i pomiješa tri stvari: selefijsku akidu, sufijski ahlak i rafidijsku politiku je čisti dalalet, stranputica i miješanje istine sa batilom. Ispravnije bi bilo reći da je spoj i mješavina ove tri stvari najljepši i najbolji primjer jedne islamske NAKAZNE LIČNOSTI rugobe koja je u praksi nemoguća i nespojiva.

Jer kako da se spoji u jednoj islamskoj ličnosti ispravna akida sa novotarijom, dalaletom, kufrom i širkom. A što se tiče lijepog ahlaka i ispravne šerijatske politike oni su itekako detaljno pojašnjeni u šerijatskim tekstovima Kur’ana i vjerodostojnog Sunneta, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovi ashabi su praktično to sproveli u djelo tako da mi nemamo potrebe da se ugledamo na sufije i njihov ahlak a kamoli šije –rafidije i njihovu poganu politiku.

A što se tiče konkretnog odgovora na tvoje pitanje, on se može rezimirati u sljedećem:

– Nije dozvoljeno niti ispravno uzimati ahlak od sufija zbog gore spomenutog. Ispravno je da se ahlak crpi i uzima iz šerijatskih tekstova Kur’ana i Sunneta.

– A to da je imam Ahmed išao kod sufija je svakako jedna od sasvim uobičajenih sufijskih poučnih hikaja (čitaj: izmišljenih priča) jer u njegovo doba sufije kakve danas postoje sa njihovim akidetskim i drugim devijacijama nisu ni postojale (bili su samo zahidi i pobožnjaci koje sufije sebi pripisuju). A ako bi prihvatili da je to i bilo, onda možemo reći da svako onaj koji ima znanje, akidu i čvrstinu imama Ahmeda nema nikakve smetnje da ode na sufijske zikrove i skupove, jer to bi značilo samo jedno: negiranje sufijskih munkera na licu mjesta.

– Ispravno je da se ahlak crpi i uzima iz šerijatskih tekstova Kur’ana i Sunneta i to je dovoljno svakom muslimanu jer je vjera (a od koje je i ahlak) sa ova dva izvora upotpunjena. Najbolji primjer u praktikovanju lijepog ahlaka imamo u Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, ashabima i selefu ovog Ummeta. Običnim muslimanima nije dozvoljeno ići na sufijske skupove, zikrove, tekije i slično zbog opasnosti da potpadnu pod njihov uticaj i skrenu sa Pravog puta. Ve billahi tevfik.