ŽENIDBA SA DŽINICOM I UDAJA ZA DŽINA

PITANJE: Esselamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Cijenjeni i poštovani šejhu i magistre, čuo sam od neke braće da si na nekom predavanju ili u nekoj prilici govorio o temi ženidbe čovjeka sa džinicom i džina sa ženom muslimankom. Veoma me interesuje ta tema, prvenstveno jer je neobična i meni jako zanimljiva. Interesuje me da li je uopće moguć takav brak i jel se desio i dešava u stvarnosti? Šta su o tome govorili prvi učenjaci? I naravno, najbitnije pitanje, je li dozvoljeno da se mi mladići ženimo sa džinicama i kako da to uradimo ako jeste, pogotovo što je danas ženidba sa pokrivenom sestrom teška i komplikovana u svakom smislu. Može li to biti rješenje nekoj braći, ako se ispostavi da je dozvoljeno?
Imam još dosta pitanja u vezi ovoga, a i ovo je dovoljno. Allah te nagradio i pomogao u odgovorima.
Esselamu alejkum ve rahmetulahi ve berektuhu.

ODGOVOR: Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

O temi sklapanja braka između ljudi i džina su govorili i pisali mnogi prvi i potonji učenjaci. A od učenjaka koji je o toj temi detaljnije pisao je hanefijski učenjak Bedruddin Eš-Šibli (preselio 769. po Hidžri) u jako vrijednoj i kvalitetnoj knjizi „Akamul-merdžan fi ahkamil-džan“ koja govori o džinima uopćeno i propisima vezanim za svijet džina.

Autor ove knjige, šejh Eš-Šibli, u predgovoru svoje knjige navodi da je povod za pisanje knjige koju je napisao bila baš ova mes’ela: sklapanja braka između ljudi i džina.

O ovoj temi ću govoriti, inšallah, u tri cjeline ili podnaslova: mogućnost braka između ljudi i džina, da li se dešavala ovakva vrsta braka u stvarnosti i propis sklapanja braka između ljudi i džina (stavovi učenjaka i argumenti).

Mogućnost braka između ljudi i džina
Oko teoretske mogućnosti braka između ove dvije vrste stvorenja, ljudi i džina, učenjaci imaju podijeljeno mišljenje. Skupina učenjaka smatra je takav brak moguć dok druga skupina to negira.

Prvo mišljenje – da je brak između ljudi i džina moguć.
Ovo je stav većine učenjaka, odabrali su ga između ostalih: Ibn Tejmije, mufessir El-Alusi, Kurtubi, hanefijski učenjak Eš-Šibli i mnogi drugi.

Kaže Ibn Tejmije: „Ponekad se ljudi i džini međusobno žene i među njima se rodi porod, ovo je često i poznato“. (Medžmu’atur-resail, str. 125)

Kaže mufessir El-Alusi: „Nema sumnje u mogućnost polnog općenja džina sa ženom od ljudi“. (Ruhul-me’ani, 14/118)

Kaže Kurtubi: „(Sklapanje braka i spolno općenje između ljudi i džina) uz vijesti (hadise i predaje) o tome razum ne čini nemogućim“. (Tefsir Kurtubi, 13/213)

Kaže Eš-Šibli: „Brak (i spolno općenje) izmedžu ljudi i džina je moguć“. (Akamul-merdžan, str. 78)

Učenjak Eš-Šibli je u svojoj knjizi naveo dokaze sa kojima učenjaci koji su na ovom stavu dokazuju mogućnost braka između džina i ljudi, od tih argumenata je sljedeće:

Prvi dokaz –dva kur’anska ajeta i hadis u kojima se govori o džinima:

Kaže Uzvišeni obraćajući se šejtanu: „I učestvuj sa njima u imecima, i u djeci“ (El-Isra’, 64). Navodi Es-S’alebi u svom tefsiru da oni koji smatraju da je moguć brak između ljudi i džina ovaj ajet tumače sa hadisom u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Kada čovjek polno opći sa svojom ženom i ne kaže Bismillah, umiješa se šejtan u mokračnu cijev i polno opći sa njim“.

Ibn Džerir Taberi u svom tefsiru prenosi u rivajetu od Mudžahida da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Kada čovjek … (isti hadis)“, a onda je dodao da se to odnosi na riječi Uzvišenog: „One (hurije) sa kojima, prije njih, nije ni čovjek ni džin polno opčio“ (Er-Rahman, 56).

Kurtubi, Begavi, El-Alusi i Ševkani u svojim tefsirima prenose spomenute riječi u hadisu kao govor tabi’ina Mudžahida a ne Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a što je i tačno.

Spomenuti hadis koji se pripisuje Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, bilježi Ibn Džerir Taberi u svom tefsiru sa senedom (lancem prenosilaca). U sendu hadisa su trojica ravija koji su slabi: jedan je nepoznat, drugi prenosi munker hadise te je veoma slab, a za trećeg Ebu Hatim kaže da je izmišljao hadise a drugi muhaddisi kažu da je veoma slab.

Kaže šejh Albani u „Silsila daifa“ (12/596) za ovaj hadis da je veoma slab i kao riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i kao riječi Mudžahida.

Komentar:

Hadis je veoma slab i ne može biti valjan dokaz po ovom pitanju. Takođe, predaja od Mudžahida je veoma slaba, a i da je vjerodostojna ne može biti dokaz jer su to riječi tabi’ina.

Zatim, tefsir ajeta u suri El-Isra’ po većini mufesira je da šejtan učestvuje u imetku i djeci ljudi tako što ih navodi na razne vrste griješenja prema Allahu u imetku i djeci. Mada mnogi mufessiri navode i tumačenje Mudžahida i Muhammeda ibn Džafera (u tefsiru Begavija) da se misli na učešće šejtana u spolnom odnosu kada muž ne spomene Bismillu.

A ajet u suri Er-Rahman u jednom od dva tumačenja može biti dokaz mogućnosti spolnog općenja džina sa ženom od ljudske vrste, jer da nije moguće ne bi bilo smisla da Allah navodi da sa hurijama nije polno općio ni čovjek niti džin. Drugo tumačenje ajeta je da se negiranje polnog općenja čovjeka odnosi na ljudske hurije, a negiranje polnog općenja džina odnosi na džinske hurije a ne ljudske.

Drugi dokaz – predaja od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, u kojoj on kaže: „Kada čovjek priđe svojoj ženi a ona je u stanju hajza, šejtan ga pretekne, pa ako zatrudi rodi ženskobanjasto dijete, ženskobanjasta djeca su djeca džina“.

Ovu predaju bilježi Ibn ‘Adijj u knjizi „El-Kamil fiddu’afa’“ (7/216) sa senedom u kojem je ravija Jahja ibn Ejjub El-Gafiki u kojem ima slabosti i zbog kojeg kaže Ibn ‘Adijj da je predaja slaba.

Teći dokaz – došlo je u hadisu da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio ženidbu sa džinima, takođe stav učenjaka da je sklapanje braka između ljudi i džina zabranjeno, kao i stav da je to mekruh, sve ovo su jasni argumenti da je brak između ove dvije različite vrste Allahovih stvorenja moguć, jer za ono što nije moguće u Šerijatu se ne presuđuje da nije ili jest dozvoljeno.

Komentar: spomenuti hadis je slab (o čemu će biti govora) te kao takav ne može biti argumenet.

Četvrti dokaz – predaja koja se prenosi od imama Malika da mu je skupina ljudi napisala pitanje. U njemu je došlo da je kod njih čovjek od džina koji od njih prosi robinju i tvrdi da hoće ono što je halal. Imam Malik je odgovorio: „Ne vidim u tome smetnje sa strane vjere, međutim ne bih volio da dođe neka trudna ženu, pa kada je upitaju ko joj je muž, ona odgovori da joj je muž od džina, pa da to bude razlog povećanja fesada u Islamu.

Ovu predaju bilježi S’eid Er-Razi u knjizi „El-Ilhamu vel-vesvesetu“ sa senedom. Šejh Albani je ovu predaju ocijenio veoma slabom ili čak izmišljenom, jer u senedu je ravija Se’id ibn Davud Ez-Zebidi oko čije slabosti su složni muhadisi, Abdullah ibn Es-Saig kaže za njega da je izmišlajo hadise, dok ostali muhaddisi kažu da su mu hadisi i predaje munker (veoma slabe) i da se sa njima ne može argumentirati.

Drugo mišljenje – da brak između ljudi i džina nije moguć.

Ovo je stav manje skupine učenjaka, od njih su El-Izz ibn Abdusselam, Maverdi i šejh Albani. Šejh Albani je u knjizi „Es-Silsiletu ed-da’ifetu“ (14/134-135) žestoko i gorljivo nastojao da pobije stav onih koji potvrđuju mogućnost ovakvog braka i nazivo ga je praznovjerjem jer za njega nema dokaza ni u Kitabu ni u Sunnetu. Maverdi kaže da je takav brak razumski neprihvatljiv, a El-Izz ibn Abdusselam kaže da je nemoguć.

Njihov jedini i najjači argument je razumski dokaz:

Ljuska i džinska vrsta se međusobno po prirodi razlikuju, ljudi su materijalne tjelesne prirode a džini duhovne nevidljive prirode, ljudi su stvoreni od sasušene ilovače (blata ustajalog, gline ili zemlje) a džini od plamena vatre, nemoguće je da se ove dvije različite vrste međusobno miješaju, takođe nemoguće je da među njima bude poroda i da se dijete začne od njih, čovječije sjeme koje je tekućina ne može da opstane u materici džinice čija je priroda od plamena vatre, da je sve ovo moguće brak među njima bi bio dozvoljen.

Na ovaj argument se može odgovoriti sa više strana:

Prvo – džini iako su u osnovi stvoreni od plamena vatre oni nisu ostali u tom obliku nego su se primijenili jedenjem, pijenjem i razmnožavanjem, kao što su se ljudi koji su stvoreni od ilovače pretvorili i promijenili i ne stvaraju se od ilovače. Od vatre je stvoren otac džina kao što je stvoren Adem, otac ljudi, od ilovače, a svi ostali potomci oca džini ne stvaraju se od plamena vatre kao što se ni potomci Adema ne stvaraju od ilovače nego od sjemena.

Na ovo ukazuju i vjerodostojni hadisi:

U hadisu kojeg bilježi Ahmed, Darekutni i Taberani od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, a kojeg je Albani ocijenio vjerodostojnim, a Šuajb Arnaut dobrim, je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Šejtan je htio da prođe ispred mene (dok je klanjao), pa sam ga uhvatio i davio sve dok nisam osjetio hladnoću njegovog jezika na svojoj ruci, …“.

U rivajetu kod Ahmeda je došlo „sve dok nisam osjetio hladnoću njegove pljuvačke na mojim prstima“. Ovo je jasan dokaz da ako su džini vatrene ili plamene prirode odakle onda hladnoća jezika ili pljuvačke?

Takođe, u hadisu mutefekun alejhi od Usame ibn Zejda, radijallahu anhu, je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Zaista se šejtan kreće u insanu (njegovim) krvotokom“.

Da je šejtan u plamenoj ili vatrenoj formi spalio bi ili u najmanju ruku pržio bi tijelo čovjeka, takođe osobe koje opsjedne džine bi to isto doživjele.

Drugo – ako bi prihvatili da je nemoguće da se začne plod u spolnom odnosu između džinske i ljudske vrste, to ne negira mogućnost spolnog odnosa, takođe to ne negira mogućnost sklapanja braka.
Naime, maloljetna djevojka, žena u klimaksu i neplodna žena, sve one ne mogu zanijeti dijete, a brak sa njima je dozvoljen, propisan i valjan.

Treće – njihova tvrdnja: da je spolni odnos i začeće moguće brak među njima bi bio dozvoljen, nije prihvatljiva niti ispravna, jer spolni odnos i začeće je moguće sa ženama medžusijkama, mušrikinjama, onima koje je zabranjeno ženiti zbog robinskih ili taštinskih veza i rodbinstva po mlijeku, a sa svima njima nije dozvoljeno sklopiti brak niti imati intimni odnos.

Četvrto – kada se govori o mogućnosti spolnog odnosa čovjeka sa džinicom to je moguće kada se džinica pretvori u lik žene u ljudskom obliku, a spolni odnos džina sa ženom ljudskog roda je moguć svejedno pretvorio se džin u čovječiji lik ili ostao u svom prirodnom obliku.

Da li se dešavala ovakva vrsta braka u stvarnosti?
Prenosi se u mnogim islamskim knjigama da su neki ljudi ili žene bili u braku sa džinskim rodom, od tih primjera je sljedeće:

Prvi primjer – događaj koji prenosi El-E’ameš od šejha iz mjesta Budžejl: da se neki čovjek od džina vezao za neku djevojku od njih, te da ju je zaprosio od njih i rekao: „Ja ne bih volio da sa njom činim haram“. Pa smo ga oženili sa njom. On bi se pojavljivao i razgovarao sa nama. Pitali smo ga: ko ste vi? On je odgovorio: „Mi smo svjetovi poput vas, i kod nas imaju plemena kao i kod vas“. Pitali smo ga: da li imaju kod njih ove sekte? Odgovorio je: „Da, kod nas imaju sve vrste sekti: kaderije, šije i murdžije“. A na pitanje: koje je on skupine, odgovorio je: „Od murdžija“.

Ovo priču prenosi Usman ibn Se’id Ed-Darimi u knjizi „Itbau’s-sunen vel-ahbar“ i Ebu Eš-Šejh u knjzi „El-‘Azame“.

Drugi primjer – događaj koji prenosi Ebu Muavije Ed-Darir od El-E’ameša da je rekao: „Neku džin se oženio se od nas. Pitao sam ga: ‘Koja vam je najdraža hrana’? On je rekao: ‘Riža’. Pa smo mu donijeli rižu, gledao sam zalogaje kako se dižu a nisam nikoga vidio. Pitao sam ga: ima li kod vas ovih sekti koje su kod nas, odgovorio je da ima. Pa sam pitao: kakve su rafidije kod vas? On odgovori: Oni su najgori“.

U rivajetu kod El-Haraitija je došlo da je El-E’ameš prisustvovao sklapanju braka sa džinom.

Ovo bilježe  Es-Sehavi u knjizi „El-Beledanijat“ (str. 176) i Eš-Šibli u „Akamul-merdžan“ (str. 82), koji prenosi od muhaddisa El-Mizzija da je za sened ove priče rekao da je vjerodostojan.

Treći primjer – događaj koji prenosti Ebu Jusuf Es-Serrudži: da je neka žena došla čovjeku u Medini i rekla mu: „Mi smo odsjeli blizi, pa oženi me“. Pa ju je oženio. Zatim je poslije došla i rekla: „Došlo je vrijeme da putujemo, daj mi talak“. Ona mu je noću dolazila u liku žene.

Ovo bilježi Eš-Šibli sa senedom u knjizi „Akamul-merdžan“ (str. 82).

Četvrti primjer – događaj koji prenosi Šihabddin El-‘Umeri da mu je pričao hanefijski učenjak Dželaluddin Ahmed ibn El-Kadi (rođen 651. po Hidžri) šta mu se desilo.

Kaže da ga je poslao njegov otac na Istok da dovede njegovu porodicu iz Šama. Kiša ih je natjerala da odspavaju u nekoj pećini. Dok je spavao nešto ga je budilo iz sna. Kada se prenuo iz sna vidio je srednjovječnu ženu imala je jedno oko probijeno, pa se uplašio. Rekla mu je da se ne boji i da želi da uda za njega svoju kćerku koja je poput Mjeseca. On joj rekao da Allah da u tome hajra. Kaže: onda je ugledao čovjeka u liku kadije a sa njim su bili svjedoci, svi su isto izgledali. Jedan od njih je ponudio a kadija je sklopio brak, a on je prihvatio, zatim su svi otišli. Žena se vratila sa lijepom djevojkom njenom kćerkom osim što joj je jedno oko bilo kao i u majke, ostavila je kod njega i otišla. Strah mu se još više povećao. Bacao je kamenje oko sebe ne bi li koga probudio ali niko tome nije obratio pažnju, a onda je dovio i predano se Allahu. Nije joj se približio. Zatim je došao vakat kretanja i krenuli su, a ta djevojka ga nije napuštala. U ovakvom stanju je bio tri dana. Četvrti dan, došla joj je majka i rekla mu da izgleda kao da mu se djevojka ne sviđa, a on je to žurno potvrdio. Zatim mu ona reče da joj da talak, što je i uradio. Onda su one otišle, a poslije toga ih nije vidio.

Ovaj događaj bilježi Tekijuddin Temimuddari u „Et-Tabekatu es-sunijje“, Ibn Hadžer u „Ref’ul-isri“ i Eš-Šibli u „Akamul-merdžan“ (str. 82-83).

Peti primjer – prenose Ibn Džerir Taberi i Es-S’alebi u svojim tefisirima i Ebu Eš-Šejh u knjizi „El-‘Azametu“ u senedu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Jedan od roditelja Belkise je bio džin“. U drugim predajam se prenosi da to bila njena majka. Ovaj hadis je veoma slab jer je u njegovom senedu Se’id ibn Bešir za kojeg Buharija kaže da su mu hadisi munker (veoma slabi).

Ovaj hadis su ocijenili slabim Ibn Kesir, Es-S’alebi, Albani i Muhammed Emin Šenkiti.

U rivajetu od Katade je došlo da je rekao: „Prenešeno mi je da je toj ženi (kraljici Seb’e) bilo ime Belkis, da je jedan od njenih roditelja bio džin, i da je kraj jednog njenog stopala je bio poput kopita životinje“.

Ovaj rivajet bilježe Ibn Džerir i Ibn ebi Hatim u svojim tefsirima, a šejh Albani ga ocjenjuje vjerodostojnim do Katade. S tim da kažu Ebu Hajjan i Albani da je većina onoga što se prenosi od Belkise israilijati (ono što se prenosi od Ehlu kitabija).

Šesti primjer – prenosi učenjak Ibn Dekik El-‘Id od učenjaka El-‘Izz ibn Abdusselama da je jednom prilikom u Damasku razgovarao o braku između ljudi i džina, kako je to nemoguće.

Zatim je vidio lažljivca poznatog sufijskog šejha Ibn Arebija, šejha zla, šiju i lažljivca (po opisu Ibn Dekika), na glavi je imao ožiljak. Ibn Arebi mu je rekao da je oženio džinicu i da je sa njom imao troje djece, jednog dan je naljutio svoju suprugu džinicu, pa ga udarila košćurom od koje mu je ostao taj ožiljak, zatim je otišla i poslije toga je nije vidio.

Ovo prenosi Zehebi u knjizi „El-Mizan“ i kaže da smatra da Ibn Arebi ovo ne laže namjerno, nego da su duga osamljivanja i izgladnjivanje uzrokovale kod njega fesad, halucinacije i odvele ga na ivicu ludila, … .

Propis sklapanja braka između ljudi i džina (stavovi učenjaka i argumenti)

Oni učenjaci po kojima je moguć brak između džina i ljudi imaju podijeljeno mišljenje oko propisa sklapanja takvog braka. Uglavnom njihovo razilaženje ne izlazi iz tri stava:

Prvo mišljenje – pokuđenost.

Na ovom stavu je većina učenjaka koji su govorili o ovoj temi. Od njih su: imam Malik, El-Hakem ibn ‘Utejbe, Katade, Hasan El-Basri, ‘Ukbe El-Esamm, El-Hadždžadž ibn Ertat i Ishak ibn Rahuveje.

Kaže Šejhul-islam Ibn Tejmije: „Većina učenjaka ženidbu sa džinima smatra pokuđenom“ (Medžmu’ul-fetava, 19/40).

Argument sa kojim dokazuju pokuđenost je hadis koje se prenosi od tabi’ina Zuhrija koji kaže da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio sklapanje braka sa džinima. Ovo bilježi Harb El-Kermani u knjizi „El-Mesailu an Ahmed ve Ishak“. Ovaj hadis je mursel (znači, slab) jer Zuhri nije sreo Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, takođe u njegovom senedu je ravija Ibn Lehi’a koji je slab.

Prema tome hadis ima dvije slabosti. Slabim su ga ocijenili Eš-Šibli i Albani.

Prema tome, sa ovim hadisom se ne može dokazivati pokuđenost ove vrste braka, a da je vjerodostojan on bi bio dokaz zabrane a ne pokuđenosti.

Drugo mišljenje – zabrana.

Na čemu je imam Ahmed, hanefijski učenjak Džemaluddin Es-Sidžistani, šafijski učenjak El-Isnevi, a od savremenih učenjaka Muhammed Emin Šenkiti.

Kaže Muhammed Emin Šenkiti: „Nije mi poznat šerijatski tekst u Allahovoj knjizi niti u Sunnetu Njegovog Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, koji ukazuje na dozvolu ženidbe ljudi sa džinima, stav na kojem se može smiriti iz doslovnog značenja ajeta je zabrana“. (Advaul-bejan, 3/42)

Argumenti sa kojima se dokazuje zabrana ženidbe između džina i ljudi su sljedeći kur’anski ajeti:

„Allah za vas stvara žene od vaše vrste, a od žena vaših daje vam sinove i unuke, i ukusna jela vam daje“. (En-Nahl, 72)

„I jedan od dokaza Njegovih je to što za vas, od vrste vaše, stvara žene da se uz njih smirite, i što između vas uspostavlja ljubav i samilost; to su, zaista, pouke za ljude koji razmišljaju“ (Er-Rum, 21)

Kažu da Uzvišeni Allah u kontekstu blagodati koju nam je dao navodi tu činjenicu da je nama on nas samih, tj. naše vrste i našeg porijekla, stvorio naše žene. Iz čega se razmije da muškarcima nije dao i stvorio žene koje se razlikuju od njih samih, kao što se džini razlikuju od ljudi.

Ono što se može prigovoriti ovom argumentiranju je da ovi ajeti ne ukazuju na zabranu ženidbe između ljudi i džina.

Treće mišljenje – dozvola.

Na ovom stavu su neku učenjaci šafijskog mezheba poput Ibn El-‘Imada, El-E’ameš, i imam Malik, i može se razumjeti iz riječi malikjskog učenjaka Ebu Bekra ibn El-Arebija.

Nisam našao dokaz sa kojim se argumentira ovo mišljenje, osim što je najpreče da se dokazuje sa nepostojanjem šerijatskog teksta koji to zabranjuje. A ovo nas vraća na poznatu mes’elu oko koje učenjaci imaju podijeljeno mišljenje: da li je osnova u braku zabrana ili dozvola.

Odabrani stav po ovom pitanju, a Allah zna najbolje, je zabrana, tj. zatvarenje putava koji vode u fesad, nered i probleme kojima nema kraja, a što proizilazi iz ove vrste braka.

Od argumenta sa kojima neki učenjaci podupiru zabranu ovakve vrste braka su negativne posljedice koje proizilaze iz ove vrste braka, neke od njih su:

– da se dešavanje raznoraznih pokvarenosti među ljudima pravda ovom vrstom komuniciranja sa džinskim svijetom (kao što se prenosi d imama Malika za trudnoću), a pošto su džini svijet gajba teško se može utvrditi istina od laži, a Islam sa svojim općim principima vodi računa o čuvanju časti, polnih organa, relaciji spolova i slično,

– bračni život između ljudi i džina ima za posljedicu zajednički život, porod i djecu, postavlja se pitanje: kome pripadaju djeca, kakav im je izgled, u kojem svijetu trbaju da žive, svijetu džina ili ljudi, sam izgled žene džinice kakav treba biti, kako i kada da se pojavljuje, …

– mogući nesporazumi u ovakvom braku neminovno vode do ezijeta i zuluma jedne strane drugoj, a presuđivanje u tim sporovima je skoro nemoguće,

– dozvola ove vrste braka neminovno otvara vrata mnoštvu problema i neriješenih pitanja kojima nema kraja.

Ovome treba dodati da mnoga pitanja bračnog života između ljudi i džina nisu pojašnjena u šerijatskim tekstovima, poput pitanja:

– šartova sklapanja braka, od koga trebaju biti svjedoci i velij, od ljudi ili džina, ako su od džina kako da utvrdimo njihovo stanje i da budemo sigurni da je istina ono što oni tvrde?

– kako ustanoviti sigurno stanje džina ili džinice, kako izgledaju, koje su vjere, koje akide, kakvog su materijalog stanja, odakle su, ko im je porodica, …?

– je li muž od ljudi ima pravo da od žene džinice zahtijeva boravak u njegovoj kući ili stanu?

– može li džinici muž od ljudi zabraniti da se pojavljuje i pretvara u drugom liku mimo ljudskog?

– u slučaju spora, kod kojeg kadije da rješavaju spor, ljudskog ili džinskog, šta ako supruga džinica jednostavno ode, napusti muža od ljudi, kako da komunicira i rješava sa njom spor, preko koga?

– ako se mužu od ljudi žena džinica pojavi u drugom liku od onog na koji je navikao i tvrdi da je ona ta ista njegova supruga, smije li joj priči u postelji ili ne, kako da utvrdi istinu?

– je li muž obavezan da opskrbljuje suprugu džinicu sa hranom kojom se hrane džini?

Sva ova pitanja i mnoga duga se mogu obrnuti na relaciju muža od džina i supruge od ljudi.

Ovakvim pitanjima i dilemama nema kraja, a u šerijatskim tekstovima nije došlo pojašnjenje istih.

Najbolji lijek zatvaranja vrata ovakvim problemima i nejasnoćama je zabrana ove vrste braka, a ako se i desi u stvarnosti treba ga tretirati kao vrstu poremećaja koji se liječi.

Nadam se da sam ovom detaljnijom analizom dao odgovore na sva podpitanja koja su došla u pitanju a vezana su za ovu vrstu braka.
Ve billahi tevfik.