KUR'AN
PRIJEVOD KUR’ANA NURKE KARAMANA
2018 godine je izdat najnoviji prijevod Kur’ana pod naslovom ‘Kur’an s prijevodom Nurke Karamana’, od tada do danas došlo je više pitanja o pouzdanosti i ispravnosti ovog prijevoda. Nakon analize spomenutog prijevoda, odgovor na pitanja se sastoji u sljedećem:
Opšta ocjena:
‘Kur’an s prijevodom Nurke Karamana’ predstavlja DOSLOVAN-BUKVALAN prijevod teksta Kur’ana, osim tamo gdje nije moglo, od strane osobe koja je poznavalac arapskog jezika ali nema šerijatskog znanja za jedan ovakav poduhvat. On se ne drži ni jednog određenog tefsira, čak to smatra vrlinom prijevoda, po njemu vraćanje na tefsire treba biti samo smjernica a ne nešto obavezujuće kao što je pojasnio u jednom od svojih intervjua.
Pohvala koja liči na kritiku
Za razliku od većine prijevoda Kur’ana na naš jezik ovaj prijevod se može pohvaliti sa strane toga da je ‘kritične’ ajete Allahovih svojstava autor prijevoda preveo na ispravan način, poput ajeta:
– “Ili da im Gospodar tvoj dođe.”
(El-En’am, 158)
– “I kada dođe Gospodar tvoj.”
(El-Fedžr, 22)
U drugim prijevodima pogrešno se prevodi:
“Da im dođe odredba ili naredba Gospodara tvoga.”
– “A zatim se nad Aršom uzvisio.”
(El-E’araf, 54)
– “Svemilosni, koji se nad Aršom uzvisio.”
(Taha, 5)
U drugim prijevodima pogrešno se prevodi:
“Da je Milostivi Aršom zavladao.”
– “A ostaje lice Gospodara tvoga, veličanstveno i plemenito.”
(Er-Rahman, 27)
U drugim prijevodima pogrešno se prevodi:
“Ostaje samo Gospodar tvoj..”
Međutim, razlog ispravnog prevođenja ajeta u kojima se navode Allahova svojstva je to što je sebi prevodilac zadao princip da što doslovnije prevodi, a ne to što sam autor potvrđuje značenja ovih svojstava na ispravan način. Naime, u predgovoru kaže:
“Može se, naprimjer, sintagma ‘jedu-llahi’ tumačiti kao Božija moć, Božija vlast, Božiji utjecaj, Božije djelovanje..i to nije sporno, ali ja, kao prevodilac, smatram svojom obaveza da preveden onako kako je to Uzvišeni Bog kazao- Božija ruka.”
Prevodilac je ovdje potrefio ispravan prijevod ali ne na osnovu znanja i ubjeđenja da treba tako nego zbog sebi postavljenog principa doslovnog prijevođenja, pa je naveo istinu ulazeći sa pogrešnih vrata.
Primjedbe na prijevod
Neke od primjedbi na spomenuti prijevod Kur’ana su sljedeće:
1- Prevodilac je uzeo sebi za pravilo da svugdje u Kur’anu gdje se spomene riječ ‘keferu, kafirun ili kufar’, to jeste oni koji ne vjeruju i kjafiri, da prevodi sa oni koji poriču ili poricatelji, tako da po njegovom prijevodu nevjernici- kafiri su samo poricatelji Allaha, Kur’ana, Poslanstva i Istine. Ovaj odabir prevođenja je sporan sa dvije strane:
Prva- što se u šerijatu i po tumačenju imama i učenjaka ummeta kufr (nevjerstvo) ne svodi samo na poricanje. Kufr ima šest vrsta (po nekima pet):
– Kufr tekziba (nevjerstvo poricanja Istine srcem i jezikom)
– Kufr džuhuda (nevjerstvo negiranja Istine jezikom a vjerovanja u nju srcem)
– Kufr istigbara (nevjerstvo zbog oholosti)
– Kufr i’arada (nevjerstvo okretanja od Istine)
– Kufr šekka (nevjerstvo sumnje u istinitost)
– Kufr nifaka (nevjerstvo u nutrini a javno ispoljavanje Istine)
Druga- da je prevodilac dosljedan, trebao je riječ ‘amenu, mu’minun’ oni koji vjeruju, vjernici, da prevodi ‘oni koji potvrđuju, potvrditelji’, ali nije tako uradio, nego je preveo sa ‘oni koji vjeruju, vjernici’.
2- Prevodilac skoro na svakom mjestu riječ ‘Allah’ prevodi sa ‘Bog’.
Ovdje je sporno to što je ime ‘Allah’ najuzvišenije Božije vlastito ime po čemu su islam i šerijat prepoznatljivi i kod nemuslimana, pa je bespotrebno prevoditi ime Allah nekoj mogućoj skupini ili pojedincima koji za to ne znaju.
Pored toga, sa konstantnim prevođenjem imena Allah sa Bog stvara se osjećaj i dojam kod slušaoca kao da sluša neku kršćansku misu ili čitaoca kao da čita bibliju.
3- Prevođenje riječi ‘ruh’. Na različitim mjestima u Kur’anskim ajetima ruh može značiti Džibril ili duša ili život ili Kur’an.
Autor prijevoda prevodi tri ajeta u kojima je došlo da je Allah oblikovao Adema i udahnuo mu dušu od duša koje je On stvorio, na sljedeći način:
– “..i udahnem u njega Svoje duše.”
(El-Hidžr, 29)
– “..i u njega Svoje duše udahnuo.”
(Es-Sedže, 9)
– “..i svoje duše u Njega udahne.”
(Sad, 72)
Iz vanjskog značenja prijevoda se razumije i može shvatiti da je Allah dio svoje duše udahnuo u Adema.
Također, u dva ajeta u kojima je došlo da je Allah udahnuo dušu Isaa u Merjem on prevodi na sljedeći način:
– “Pa smo u nju (Merjem) Svojega ‘ruha’ udahnuli.”
(El-enbija, 91 i Et-Tahrim, 12)
Također, i u ovom prijevodu se razumije da je Allah svog ruha (u fusnoti autor kaže duše ili duha) udahnuo u Isu, alejhisselam.
Da autor zaista ima pogrešno shvatanje, razumijevanje i šubhu oko ovoga ukazuju sljedeće njegove riječi iz predgovora:
“Specifičan u ovom smislu je i pojam ruh kojim su u Kur’anu dotaknute one najdelikatnije i najnedokučivije relacije između Uzvišenog Boga i čovjeka. Šta znači i šta je to ruh koji je Bog u čovjeka udahnuo?
Koliko od njegova značenja mogu pokriti naše riječi duh ili duša?”
Također, u fusnoti 34, strana 12, kaže sljedeće, nakon dužeg izlaganja o poimanju riječi ‘Ruh’ u Kur’anu:
“Teško je pouzdano tvrditi šta bi moglo predstavljati bit ‘ruha’ (duh, duša, Božija objava, Božija riječ..) kojim je poduprt Isa, alejhisselam.. Čak i mjesta na kojima se pod pojmom ‘ruh’ da prepoznati melek Džibril mogla bi se razumijevati na način da je Božiji ruh/duh samo personificiran u meleku Džibrilu.”
Ovo zadnje liči na poznato Halladževo i Ibn Arebijevo tumačenje hulula to jeste, da se Allah utjelovi u neko svoje stvorenje ili da je dio Božanstog u nekom od Allahovih stvorenja.
Za svim spomenutim nedoumicama i lutanjima prevodioca ne bi bilo potrebe da se samo vratio na neki tefsir učenjaka ehli sunneta, poput Taberijevog i Ibn Kesirovog, pa čak i tefsiri ešarijskih učenjaka nemaju devijacija po ovom pitanju. U spomenutim ajetima Uzvišeni Allah navodi da je svoju, Njegovu ili našu dušu udahnuo u Adema ili Isu alejhimesselam, pripisujući sebi ove duše iz počasti prema njima a ne da je dio svoje duše udahnuo u njih, kao što je došlo u Kur’anskom ajetu ‘Allahova deva’ (Eš-Šems, 13) ili ‘Allahovi mesdžidi’ u tri ajeta (El-Bekare 114, Et-Tevba 17-18), gdje se deva i mesdžidi pripisuju Allahu iz počasti prema njima a ne da Allah ima svoju devu i svoje mesdžide.
Primjedbe na shvatanja prevodioca
Autor prijevoda Kur’ana u svom predgovoru je izložio svoja shvatanja i razumijevanja glede Kur’ana, neke od njih zaslužuju kritički osvrt.
1- autor prijevoda na dva mjesta navodi da Kur’an ima više slojeva u svom značenju, ako pod ovim misli na razilaženje mufesira oko tumačenja, shvatanja određenih Kur’anskih ajeta, to je prihvatljivo. Međutim, ako pod ovim misli na sufijska i rafidijska naklapanja i poniranja u dubine dalaleta, onda nema sumnje da je ovo pogrešan opis Kur’ana. Ili ako misli na modernistička tumačenja Kur’ana u kojima se otvaraju vrata da svako ima pravo da tumači i razumije Kur’an kako hoće neobavezujući se na tumačenje Kur’ana Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ashaba, tabina i selefa, onda nema sumnje da je ovo pogrešno shvatanje u pristupu razumjevanja Kur’ana.
2- autor na dva mjesta navodi sljedeće:
“..da niko od nas nije u stanju proniknuti u krajnju bit istina priopćenih u Kur’anu” i
“..jedino Bog zna koja i kakva značenja Kur’an u sebi skriva.”
Nurko Karaman kada govori o značenju Kur’anskih ajeta kao da govori o nekoj tajnoj proročkoj knjizi tipa Nostradamusova proročanstva koja u sebi sadrži naznake, simbole i išarete koji se mogu različito tumačiti od osobe do osobe.
A istina je da su značenja svih Kur’anskih ajeta pojašnjena i poznata osim što se učenjaci razilaze oko isprekidanih harfova na počecima nekih sura, da li je nama njihovo značenje poznato ili je ono Allahova tajna. To što neko ne zna ili neće da zna da je Kur’an protumačen od početka do kraja, u svim njegovim detaljima, čija su značenja poznata a ne tajne i šifre, od strane imama, učenjaka ovog ummeta, to je njegov problem i njegov džehl. Kaže Ibn Tejmije u svojoj knjizi ‘Mukadimetu et-tevsir’: “Vadžib je znati da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, pojasnio svojim ashabima značenje Kur’ana kao što im je prenio tekst Kur’ana, u riječima Uzvišenog: “Da pojasniš ljudima ono što im je objavljeno” (En-Nahl, 44) je sadržano i jedno i drugo, to jeste, i tekst i značenje.”
3- Nurko Karaman je uzeo sebi za prvi princip pri prijevodu da pokuša prevoditi što je moguće više doslovno. Zatim nakon toga pojašnjava zašto je uzeo taj princip rekavši:
“Taj princip postavio sam sa ciljem da ostavim čitaocu mogućnost vlastitog razumjevanja i tumačenja Kur’anskih stavaka, ne da ga ja ograničavam svojim razumijevanjem, već da svaki pojedini čitalac bude u mogućnosti da primjereno, vlastitim znanjima i struci otkrije nešto što ja nisam otkrio ili se u svom prijevodu nisam za to značenje opredijelio.” Još kad tome dodamo sljedeću izjavu: “Ovaj prijevod nikoga ne obavezuje, a ja se lično i ne zanosim mišlju da sam mimo drugih ljudi dokučio tajne svijeta.”
Rodila majka sina junaka!
Eto sad znamo da svako shodno svojoj struci i nestruci može razumjeti Kur’an kako mu se ćejfne, zalud se naši mufesiri umoriše sa ogromnim znanjem i ogromnim tefsirima.
A eto sa doslovnim prijevodom Kur’ana mogu se dokučiti i tajne svijeta.
I na kraju da zaključimo, prevod Kur’ana Nurke Karamana je primjer doslovnog i bukvalnog prevođenja teksta Kur’ana, mahana mu je velika što se ne oslanja niti na jedan poznati, priznati tefsir.
Nema smetnje da se koristi imajući u vidu gore spomenute primjedbe, a shvatanje i razumijevanje tumačenja Kur’ana samog autora u ovom kontekstu ne utječu na propis korištenja prijevoda.
Ve billahi tevfik
