TEKSTOVI

AKIDA I MENHEDŽ TALIBANA

Došlo je mnogo pitanja o akidi i menhedžu talibana, o tome ne može svako pričati niti se od svakog može uzeti govor na tu temu. Najpouzdaniji govor o tome, koji sam našao, je intervju avganistanskog selefijskog šejha Gulamullaha Rahmeti, porijeklom iz grada Kunduz koji je bio zamjenik poznatog selefijskog šejha Džemilurahmana, rahmetullahi alejhi, iz Avganistana, vođe selefijske grupe mudžahida u avganistanskom ratu protiv Rusa (od 1980 do 1990). On je dao intervju poznatom mjesečnom časopisu El-Bejan 2007 godine (broj časopisa 238), o njegovom iskustvu i susretu sa talibanima. Iz tog intervjua biće izdvojeno ono što je vezano za temu ovog pitanja.
__________________________________________________
Kako su nastali talibani?
Nakon poraza i povlačenja Rusa iz Avganistana 1990. godine, vođe mudžahidskih grupa hikmetijar, rebbani, sejjaf, mes'ud, dustum i drugih, međusobno su ratovali, sklapali koalicije i smjenjivali se na vlasti, a u državi su bili rašireni nepravda i nemoral, da bi se nakon četiri godine pojavili talibani. Kako su nastali talibani, o tome nam govori šejh Gulamullah Rahmeti.
Upitan je, da li je loše stanje u državi u vrijeme vladavine rebbanija bio direktni razlog nastanka pokreta talibana. On je odgovorio: “Da, to mogu potvrditi, a također dodajem sljedeće, pokret talibana se izrodio iz vlasti Rebbanija jer je njegova vlast dovela do toga da se pojavi pokret koji će se oduprijeti stanju nemorala i griješenja, kako bi spriječili raznorazne oblike fesada. Već sam ti prije rekao da stanje u koje je došla država za vrijeme vladavine Rebbanija je stanje haosa i nereda u svemu, a sada ću ti spomenuti jedan od razloga pojave pokreta talibana. Muhamed Omer (prvi talibanski vođa poznat kao Mulla Omer) je bio talib (onaj koji traži šerijatsko znanje) međutim, nije imao mnogo znanja a prije toga se borio u jednoj od džihadskih grupa. Nakon izlaska Rusa iz Avganistana ostavio je sve misleći da sada postoji vlast mudžahida i da je time završena borba protiv Rusa pa se vratio u Pakistan da nastavi tražiti znanje. Jednog dana došao mu je neki njegov rođak iz Avganistana u mesdžid gdje je on boravio, plačući. Pa ga je pitao Mulla Omer: ‘Zašto plačeš, jel ti neko umro?’ Rekao je: ‘Ne, smrt je blaža kada bi svi umrli jer je stvar zbog koje plačem gora.’ On je bio čovjek iz Ruzedžana, a to je centralna pokrajna u sred Avganistana. Pa je počeo pričati svoju priču Mulla Omeru. Žena mu je bila bolesna i sa njom je htio da ode na liječenje u Pakistan putujući autom. Na tom putu, svaki vojskovođa je imao svoj kanton u kom je on namjesnik, stanovnici su im plaćali nametnute poreze i dadžbine pa čak i oni koji prolaze kroz kanton. Tako je i ovaj čovjek kada god bi prošao pored punkta za pregled, morao dati određenu sumu novca sve dok nije došao na posljednji punkt, gdje ga je zaustavio jedan od vojskovođa tražeći od njega novac. Rekao mu je da više nema ništa jer je sav novac uzet od njega na prethodnim punktovima i dodao da mu je žena bolesna i da samo želi da ide radi njenog liječenja u Pakistan. On mu reče, ako je tako ostavi je kod mene, ja ću je liječiti, na što mu je čovjek rekao: ‘Pa zar kod vas ima ambulanta?’ ‘Ne, ostavi je kod mene tri noći zatim se vrati, zateći ćeš je zdravu.’ Skontao je da on želi zlo zbog čega je došlo do svađe među njima. Njegovi ljudi su došli, pretukli Mulla Omerovog rođaka, i misleći da su ga ubili, ostavili u jednoj sobi a odveli njegovu suprugu. Međutim, nekada kasno u noći, on se osvjestio, izašao kroz prozor, pobjegao i došao do Mulla Omera, ispričavši mu ovu priču. Mulla Omer mu je rekao: ‘Ostani ovdje a ja ću se nakon šest dana vratiti u Avganistan, u Kandehar, posavjetovaću se sa nekom braćom a zatim doći ponovo kod tebe. To što ti pričaš, to je napad na islam. Zatim je otišao, sakupio svoje prijatelje iz vremena džihada protiv Rusa, bilo ih je sedamnaest, i to su oni koji su ostali sa njim poslije, i bili ministri u njegovoj vladi. Ispričao im je događaj svog rođaka, dodavši: ‘Borili smo se mnogo godina, pa zar da plod našeg džihada bude ovo, da slušamo o zulumu i grijesima. Smatram da smo mi obavezni sada da sprovedemo ono što smo naučili, nije vrijeme da povećavamo znanje nego je vrijeme rada po onome što smo naučili.’ Svi su se složili na nužnosti povratka zbog džihada. Uzeli su oružje i napali punkt na kojem je oteta žena njegovog rođaka. Nekoliko njih su ubili, druge zarobili dok su treći pobjegli. Vojskovođa koji je učinio to ogavno djelo je ubijen. Čim je ubijen njihov vođa a njih je bilo 500 boraca, svi su se priključili studentima (talibanima, po čemu su dobili ime). Kažu da je njihov vojskovođa bio pokvaren čovjek, nisu mu se mogli suprostaviti, ubijao bi svakoga ko bi se pobunio, a vi ste uradili ono u čemu je hajr i zato smo sa vama. Nakon toga talibani su odlučili da odu do jednog vojskovođe koji je bio poznat po fesadu, međutim, on je čuo za taj haber i pobjegao a mnogi njegovi vojnici se priključili talibanima. Kada su se vratili u Kandehar, postao je pod njihovom vlašću bez borbe. Zatim je Gulamullah Rahmeti opisao stanje ostalih vojskovođa i njihovu relaciju sa Rusima u Pakistanu. (…)
Kada je pakistanska vlast čula za pokret Mulla Omera uspostavila je kontakt sa njim i ponudila mu pomoć. Mulla Omer je nastavio zauzimanje mnogih pokrajina sve dok nisu stigli do oblasti kojom je vladao Hikmetijar (jedan od vođa mudžahidskih skupina u toku rata protiv Rusa) a koji je bio u žestokim ratnim okršajima protiv prijedsjednika Rebbanija. U nastavku šejh Gulamullah je detaljno naveo kako su talibani zauzimali oblast po oblast sve dok nisu zauzeli i glavni grad Kabul 1996. godine, a na sjeveru države je ostao mali dio u rukama bivših vođa Mes'uda, Sejjafa i Rebbanija, koji su ratovali protiv talibana uz podršku Tadžikistana. (…)
Također je rekao: “Kada god bi talibani zauzeli određenu oblast, formirali bi grupu za naređivanje dobra i odvraćanje od zla i sprovodili šerijatske kazne pa se sigurnost i red veoma brzo uspostavio. I mogu da kažem da sigurnost i red koji bi oni uspostavili nisu bili nimalo manji od drugih zemalja, zbog toga su ljudi bili radosni nakon teškoća, nereda i međusobnog ubijanja kroz koje su prolazili.”
__________________________________________________
Ponašanje talibana nakon preuzimanja prijestonice Kabula
Upitan je šejh od strane novinara o ponašanju talibana nakon prvih dana ulaska u Kabul, on je odgovorio: “Nekoliko mjeseci nakom zauzimanja Kabula proglasili su zabranu svega što se radilo oko kaburova i mezarova pojasnivši da to nisu šerijatski dozvoljene stvari. U nastavku je detaljnije pojasnio raširenost ove devijacije među muslimanima Avganistana tj. mnoštva kaburova te obožavanje istih, novotarija i harama, koji su se činili oko njih a koje su talibani dokinuli i zabranili.
__________________________________________________
Menhedž i akida talibana
Novinar je pitao šejha, da li se sastao sa nekim članovima pokreta talibana. On je odgovorio: “Susreo sam se sa mnogima i smatram da su pobožni ljudi, tako mi Allaha, ja nisam dao beju talibanima niti sam radio sa njima, niti mi je ko došao od njih, međutim moram da kažem istinu, jer musliman treba da govori istinu bez pretjerivanja i bez popuštanja. Ljudi u svojim stavovima prema talibanima su između dvije krajnosti- pretjerivanja i popuštanja. Jedni kažu da su svi talibani čiste selefije, a to je greška, drugi kažu da su svi mušrici a ovo je VAllahi laž. Ono kako sam ih ja upoznao, oni se mogu podjeliti u tri skupine: prva skupina- na čemu je većina njih, a to je da su hanefije koji su učili u deobendijskim školama, daju akcenat na tevhid u uluhijetu i rububijetu, a što se tiče Allahovih imena i svojstava tu su ešarije, međutim, nisu slijepi i gorljivi sljedbenici. (… ovdje je naveo kako se raspravljao sa nekima od njih govoreći da se loše ophode prema Ebu Hanifi slijedeći ga u fikhu a ostavljajući njegovu akidu na što su se oni njemu smijali i rekli da su tako učili kod svojih šejhova u deobendijskoj školi). Ono što sam ja razumio kod njih je da nisu slijepi sljedbenici i pozivači u ešarijsku akidu te da vole selefije. Druga skupina- to su selefije, od njih znam Abdulvekila, ministra vanjskih poslova talibana čiji je otac šejh Adbulgaffar ubijen od strane komunističke vlasti u Avganistanu pod optužbom da je vehabija. (…) Također, ima mnogo drugih, od kojih je Abdurrekib, koji je završio fakultet na univerzitetu u Medini, selefijske akide a bio je ministar izbjeglica. Također, Ahmed Džan, selefija, znam ga lično, bio je ministar rudarstva i proizvodnje i mnogi drugi. Treća skupina- a to su sufije od njih, ne želim nikog poimenično da spomenem da to ne uzrokuje spor, međutim, njih je jako malo. Ovo je ono što ja mislim i znam o talibanima i sa čime ću doći pred Allaha.”
__________________________________________________
Dakle, prenio sam mišljenje i stav avganistanskog selefijskog šejha koji je iz njihove države i sreo se sa njima a nije im dao prisegu, pri čemu je bio veoma objektivan, pravedan i realan.
Ve billahi tevfik
Naručite novu knjigu: Naručite novu knjigu:

Povezani članci

Back to top button