FIKHIbadetiNamazPITANJA I ODGOVORI

KLANJANJE DŽENAZE OCU KOJI NIJE KLANJAO

Es – Sellamu alejkum
Moj otac ne obavlja namaz. Ukoliko Allah dadne da preseli prije mene, da li mu mogu klanjati dženazu? Slušao sam razna mišljenja kako to neki dozvoljavaju a drugi ipak ne (džumhur koliko sam imao priliku čuti).Čisto logičkim razmišljanjem ne mogu da shvatim kako klanjati nekome dženazu ko nije klanjao? Oduvijek sam bio tog mišljenja, držim ga se danas i ne klanjam nikome dženazu ko nije klanjao.
Moj brat i ja nastojimo što ljepšim načinom savjetovati oca, što u zadnjih nekoliko godina donosi blage pomake hvala Allahu. Otac nije žestoki protivnik Islama, imao je Islamski odgoj u familiji koja gaji dugu Islamsku tradiciju. Međutim, komunizam je učinio svoje tako da čovjek ne klanja. Ne negira obaveznost namaza i stvarno je meni i mome bratu veoma drag.
Ovo pitanje postavljam jer bi mojim ne klanjanjem dženaze vrlo vjerovatno bili značajno poremećeni porodični odnosi jer je porodica veoma velika i složna na tradicionalnom shvatanju Islama (većina ih uopste ne klanja) sa svim popratnim novotarijama i nakaradnim tumačenjima vjere. Razmišljao sam o samom prisustvu dženazi ali ne da je i klanjam ????
Potrudit ću se i dalje sa lijepim i blagim savjetovanjem ali šta ako dođem u poziciju koju sam prethodno opisao?Da vas Allah nagradi.
ODGOVOR: Alejkumusselam.

Odgovor na tvoje pitanje se vraća na poznatu mes'elu “Propis ostavljača namaza”.
Naime, nema razilaženja među učenjacima da onaj ko ostavi namaz negirajući obavezu klanjanja ili onaj ko klanja a negira da je obaveza klanjati da je on murted, tj. otpadnik od vjere. I na ovome je idžmau učenjaka. Iz ovoga se izuzima osoba koja je tek primila Islam ili koja živi daleko od muslimanske zajednice tako da je moguće da ne zna za obaveznost klanjanja. Ova dvojica se ne tekfire sa njihovim negiranjem nego se upoznaju sa propisom pa ako nakon toga zanegiraju tek onda su murtedi.

A onaj ko ostavi namaz iz ljenosti i nemarnosti potvrđujući njegovou obaveznost oko kufra ove osobe postoji poznato razilaženje među učenjacima.
Treba napomenuti da nema razilaženja među muslimanima da onaj ko namjerno ostavlja propisane namaze (pet farzova) da je taj njegov grijeh jedan od najvećih grijeha u Islamu, tj. da je taj grijeh kod Allaha veći od grijeha ubistva, zinaluka, krađe, pijenja alkohola i slično te da se on izlađe Allahovoj kazni, srdžbi i poniženju i na dunjaluku i na ahiretu. Poznata su dva stava učenjaka oko propisa ostavljača farz namaza:
Prvi: da je on veliki griješnik, međutim nije kjafir. Ovo je stav Sevrija, Ebu Hanife, Malika, Šafije u poznatijem stavu od njega i Ahmeda u jednom od dva rivajeta.

Drugi: da je ostavljač namaza kjafir, tj. onaj koji je izašao sa tim iz Islama. Ovo je stav Se'id ibn Džubejra, Š'abija, Nehaija, Evzaija, Ibn Mubareka, Ishaka, Ahmeda u ispravnijem rivajetu od njega, Šafije u manje poznatom stavu od njega, takođe ashaba Omera, Mu'aza ibn Džebela, Abdurrahmana ibn Aufa, Ebu Hurejre i drugih, radijallahu anhum.
U fikhskim knjigama se prenose kontradiktorne tvrdnje, jedna da je prvi stav stav džumhura učenjaka a druga da je drugi stav stav džumhura učenjaka, a prva je prihvatljiva ako se gleda na imame mezheba, a druga je prihvatljiva ako se gleda na brojnost učenjaka selefa i ashaba.

Dokazi i jednog i drugog stava su mnogobrojni i ukazuju na ono što se sa njima dokazuje, dok istovremeno tim istim dokazima se prigovara i odgovara sa suprotne strane na prihvatljiv način. Iznošenje ovih dokaza bi uzelo mnogo prostora.

Takođe, od problema i nejasnoća ovog pitanja je i različito tumačenje šta se podrazumijeva pod ostavljačem namaza oko čijeg kufra su se učenjaci razišli.
– Da li se misli na onog koji nikako ne klanja, tj. ko je potpuno ostavio namaz, gdje opet ostaje nejasnoća je li šart da ga je nekad klanjao pa ga ostavio ili da nije nikad ni klanjao, ovakvo tumačenje se prenosi od nekih učenjaka poput Ibn Tejmije. A po njima oni koji nekad klanjaju a nekad ne klanjaju oni potpadaju pod skupinu onih koji ne vode računa o svom namazu te da su oni pod prijetnjom od Allahove kazne a da se tekfir ostavljača namaza ne odnosi na njih.

– Ili se misli na onog koji nekad klanja a nekad ne klanja, svejedno klanjao više a ostavljao manje ili klanjao samo džume i bajrame a ostavljao ostalo, ili klanjao ponekad farzove a nekad ostavljao i slično. A ovo tumačenje zagovara skupina učenjaka.

Od posljedica dva stava oko ostavljača namaza, jednog da je to djelo kufra  i drugog da to nije djelo kufra nego je veliki grijeh, je različito tretiranje te osobe u propisima vezanim za dunjaluk.
Oni koji smatraju da ostavljač namaza nije kjafir nego veliki griješnik po njima je on kao i ostali griješnici muslimani s tim da su se razišli oko toga kako se prema njima treba odnositi imam (vladar) muslimana. Oni su se po ovom pitanju podijelili na dvije skupine:

Prva smatra da se ostavljač namaza nakon što bude pozvan da učini tevbu i počne klanjati pa odbije da se ubija hadden (kazna) kao šerijatska kazna za ostavljača namaza. Na ovome su učenjaci malikijskog i šafijskog mezheba. Po ovom stavu ostavljaču namaza se daje rok od jednog namaskog vremena da počne klanjati ili tri dana pa ako se ne pokaje i ne proklanja ubija se. Po stavu ovih učenjaka ako ostavljač namaza umre na onome na čemu jeste ili bude ubijen hadden (kazna) po njima se gasuli, klanja mu se dženaza, ukopava se u mezarje muslimana i nasljeđuje se.

Druga skupina smatra da se ostavljač namaza ne ubija nego se kažnjava zatvaranjem u zatvor sve dok se ne pokaje i proklanja ili dok ne umre. Na ovom stavu su Zuhri, Sejjid ibn Musejjib, Omer ibn Abdulaziz, Ebu Hanife, Davud Zahiri, Muzeni i Ibn Hazm.

Dok oni koji smatraju da je ostavljač namaza kjafir, nakon što ga imam (kadija ili učen) pozove da učini tevbu i počne klanjati a on to odbije i bude ubijen ili ostane u životu jer se ovaj propis ne sprovodi u praksi, nad njim se sprovode propisi murteda tj. otpadnika od Islama. A od tih propisa su sljedeći:
– ne nasljeđuje nikog od rodbine muslimana niti oni njega nasljeđuju,
– meso životinje koju on zakolje nije dozvoljeno jesti,
– ne klanja mu se dženaza nakon smrti niti mu se dovi niti čini istigfar za njega,
– nije dozvoljeno da se ženi muslimankom jer je on otpadnik, a ako je u braku sa muslimankom poništava mu se brak sa njom zbog otpadništva, i tome slično.
Nakon svega izloženog, po mom razumijevanju ovog pitanja lično naginjem stavu da je ostavljač namaza, tj. onaj koji nikako ne klanja namaz (pogotovo ako ga nikad nije klanjao), da je on kjafir, murted, otpadnik od Islama. S tim da spuštanje ovog propisa na pojedince koji sebe smatraju muslimanima i ne ispoljavaju nikakva druga djela kufra i širka treba ostaviti učenima. Odnosno, onaj ko izabere ovaj stav sa njim ne može obavezivati druge muslimane da ga takođe prihvataju, tj. ako se on prema onima koji nikada ne klanjaju ophodi kao da su kjafiri time ne može obavezivati i sve druge muslimane da se prema njemu tako ophode.

Od jasnih i nedvosmislenih dokaza koji ukazuju na kufr onga koji nikako ne klanja su bez sumnje dva sljedeća hadisa:
Prvi – hadis kojeg bilježi Muslim: “Zaista je između čovjeka i između širka i kufra ostavljanje namaza”.

Drugi – vjerodostojan hadis kojeg bilježe Tirmizi, Nesai i ostali: “Ugovor između nas i njih (munafika) je namaz, pa ko ga ostavi učinio je kufr”.

A što se tiče tvoga babe, s obzirom da on ne negira obaveznost pet farzova i da je odrastao u muslimanskoj sredini gdje se ne može vaditi na neznanje, njegov slučaj je klasični primjer ostavljača namaza oko kojeg učenjaci imaju podijeljeno mišljenje.

Iz prethodnog se razumije da je moje mišljenje da ti svome ocu ako umre na ovome na čemu je sada da mu ne klanjaš dženazu, tj. da je umro kao otpadnik jer on zaista nema nekog opravdanja šerijatski prihvatljivog na kojeg se može pravdati neklanjanjem. Naravno, i ostali propisi poput nasljedstva i slično se na njega odnose. Ve billahi tevfik.

 

Naručite novu knjigu: Naručite novu knjigu:

Povezani članci

Back to top button