NAČIN IZABIRANJA VLADARA (imama ili predsjednika)

Postavljanje imama je farz kefae po ispravnijem stavu učenjaka. Kao što kaže šejhul islam Ibn Tejmije to je jedan od najvećih vadžiba vjere jer nema opstanka ni za vjeru niti za dunjaluk bez vođe, ljudi ne mogu izvršavati svoje potrebe osim kada se okupe u zajednici i budu usmjereni jedni na druge, a njihovo okupljanje zahtjeva da imaju vođu. Na drugom mjestu kaže, poznato je da se ljudi ne mogu ustrojiti osim sa namjesnicima pa makar oni bili zulumćari jer je to bolje nego da nikako nema namjesnika. Kao što se kaže, jedna godina pod namjesnikom zulumćarom je bolja od jedne noći bez vođe.

Da bi se neko mogao izabrati za vladala u muslimanskoj sredini (imama, prijedsjednika, itd) potrebno je da ispuni sljedeće šartove: da bude musliman, punoljetan i pametan, slobodan (da nije rob), muškarac, zdravih osjetila (sluh, vid, govor), sposoban za vladanje, učen i kurejšijskog porijekla. Oko zadnja dva šarta ima razilaženje, a ispravno je da kurejšijsko porijeklo nije uslov valjanosti, a u slučaju da nije učen, vadžib mu je da uzme ulemu za savjetnike.

Šerijatski tekstovi Kur’ana i sunneta nisu odredili način izabiranja imama (predsjednika i namjesnika države).

Sve što imamo po tom pitanju je praksa i idžma ashaba oko načina izabiranja četvorice pravednih halifa, o čemu će biti govora. Dok učenjaci četiri pravne škole u fikhskim knjigama navode tri načina izabiranja namjesnika ili vladara (imama). A to su sljedeći načini:

Prvi način- da se okupe tzv. ehlul-halli vel-akdi, to jest, učenjaci predvodnici i ugledni ljudi (nije uslov da se moraju svi okupiti, dovoljno je da bude većina). Zatim oni izaberu jednog od njih za namjesnika koji ispunjava šartove. Dokaz za ovaj način je to što je ovako izabran Ebu Bekr, radijallahu anhu, za halifu i data mu je beja (prisega).

Drugi način- da postojeći vladar odredi ko će biti njegov nasljednik ili da odredi grupu kopetentnih da oni nakon njegove smrti između sebe izaberu vladara.

Dokaz za ovaj način je to što je Ebu Bekr na ovako izabrao za svoga nasljednika Omera, radijallahu anhu. A halifa Omer, radijallahu anhu, je odredio šestoricu ashaba koji će nakon njegove smrti između sebe izabrati koji će biti halifa, pa su izabrali Osmana, radijallahu anhu.

Za ova dva načina argument je idžma ashaba.

Treći način- da namjesnik postane onaj koji osvoji vlast nakon smrti prethodnog vladara makar ne zadovoljavao sve šartove imama (misli se na učenost i pravednost).

Primjer toga je halifa Abdulmelik Ibn Mervan koji je preoteo hilafet od Abdullah Ibn Zubejra. Ovakvom namjesniku, osvajaču vlasti kada se dadne beja (prisega) nije dozvoljeno nakon toga dizati pobunu protiv njega i svrgavati ga sa vlasti.

Treba naglasiti da nije uslov za davanje beje da je moraju dati svi muslimani mjesta u kome je izabran namjesnik, nego je dovoljno da beju daju ehlul-halli vel-akdi jer oni predstavljaju narod.

Nema razilaženja među savremenim učenjacima da je dozvoljeno skupini ehlul-halli vel-akdi (ulema, predvodnici i ugledni ljudi) da oni međusobno naprave izbore i glasanje kako bi izabrali predsjednika (vođu) namjesnika ili imama u nekoj muslimanskoj sredini. Ovaj oblik nije sporan jer je na tome bio idžma ashaba.

Međutim, učenjaci se razilaze na dva mišljenja oko savremenih demokratskih izbora i glasanja u kojima se mogućnost davanja glasa daje svim punoljetnim građanima:

Prvo mišljenje- dozvola.

Ovo je stav Muhameda Rešida Ride, Jusufa Kardavija, Mevdudija, Abdulkerima Zejdana, Abdurahmana Abdulhalika, Abdulkadira Aude i mnogih drugih.

Njihovo argumentiranje se svodi na to da u šerijatskim tekstovima nije striktno određen način izabiranja vladara, da ovom načinu nema šerijatske zapreke i navode mnoge razumske argumente.

Drugo mišljenje- zabrana.

Ovo je stav Saliha Fevzana, Abdurahmana Berraka, Mahmuda Šakira, Muhameda Re’fetu Osmana, Muhameda Abdullaha El-Imama, Ahmeda Avedija, Jahje El-Hadžurija i drugih.

Oni dokazuju svoj stav time što savremeni način glasanja pri odabiru prijedsjednika nije poznat muslimanskom ummetu a da je u njemu bilo hajra to ne bi propustili ashabi i selef. Ovaj argument je upitan jer odabiranje namjesnika spada u muamelat (međuljudske postupke), osnova je u tome dozvola i ne treba imati dokaz za to. Također, dokazuju štetne i sporne radnje koje su sastavni dio demokratskih izbora, neke od njih su:

– određivanje kandidata počiva na čisto materijalnoj snazi i osnovi,

– u stvarnosti narod nema pravo izbora koga hoće nego jednog od dvojice ili više njih koji su nametnuti od stranaka,

– glasanje je uglavnom zasnovano na lažnim obećanjima, programima i riješenjima kriza, zloupotrebom i manipulisanjem osjećajima narodnih masa a čiji je cilj pridobijanje većeg broja pristalica a ne davanje i izlaganje stvarnih društveno-političkih rješenja,

– izbore i glasanje određuje mnoštvo glasova koji dolaze od različitih nivoa ljudi gdje se izjednačava glas pametnih i glupih, učenih i neznalica, obrazovanih i neukih, sposobnih (društveno korisnih) i beskorisnih i slično,

– prebrojavanje glasova uglavnom buva falsifikovano, podložno mitu i obećanjima, što je jedna od najvećih mahana i izbora glasanja,

– nakon glasanja stranke različitih programa i ideologija se udružuju u zajedničku vlast čime se poništava razlika u programu koji je bio prije glasanja.

Odabrano mišljenje je zabrana, a Allah zna najbolje, zbog štetnih i spornih stvari na kojima se zasniva glasanje.

Rezime o ovoj temi jeste da je najbolji šerijatski način izabiranja namjesnika muslimana da se okupe ehlul-halli vel-akdi, to jest ulema, predvodnici i ugledni ljudi i da oni izaberu jednog od njih za namjesnika koji ispunjava šartove.

Ve billahi tevfik