NOVA AJVATOVCA

Čitava vjerska ceremonija i program obilježavanja dana 11. jula u Srebrenici (Potočarima) sa ponavljanjem svake godine u isto vrijeme u znak sjećanja na žrtve genocida sa šerijatske strane predstavlja novotariju i zabranjeno oponašanje kjafira. Shodno tome, nije dozvoljeno učestvovati ni u organizaciji tog dana, niti u prisustvovanju.

U šerijatu nije propisano za žrtve zločina ili stradanja uvesti neki dan (ili više njih) u godini i obilježavati ga vjerskim programom a zatim to ponavljati svake godine u isto vrijeme.
Od ove prakse obilježavanja dana genocida pod vjerskim plaštom je čist islam sa kojim je došao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.

Da je bilo od islama činiti ovako nešto za ubijene ili stradale, prvi bi to učinio on, sallallahu alejhi ve sellem, za šehide Uhuda, ubijene karije i u mnogim drugim sličnim situacijama, a nije činio, niti su to radili ashabi niti selef ovog ummeta u znak sjećanja na stradanje i žrtve koje su se dešavale u njihovo vrijeme.

Nije dozvoljeno uvoditi novotarije u vjerske obrede vezane za umrle osobe, a dokaz za to je poznati hadis od Aiše, radijallahu anha:
“Ko uvede u ovu našu stvar (vjeru) ono što nije od nje, to se odbacuje.” (Muttefekun alejhi)

Također, hadis od Džabira, radijallahu anhu, u kome je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Svaka novotarija je dalalet.” (Muslim)
Također, nije od islama da se na ovakav način obilježava spomen na stradale nego je to praksa nemuslimana pa ovo predstavlja i zabranjeno oponašanje kjafira u njima svojstvenim običajima vezanim za umrle. Oni prave raznorazne ceremonije, dižu spomenike, i proglašavaju dane žalosti zbog određenih povoda.

Od Ibn Omera, radijallahu anhu, se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko oponaša neki narod on je od njih.” (Bilježe ga Ebu Davud i Ahmed a dobrim ili vjerodostojnim su ga ocjenili Ibn Hibban, Ibn Hadžer, Albani i Sulejman Ulvan)
Od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:
“Slijedit ćete običaje naroda prije vas, korak po korak, čak kad bi oni ušli u gušterovu rupu i vi biste sa njima.”
“Jesu li to židovi i kršćani?” upitali su.
Odgovorio je: “A ko drugi?!”
(Buharija i Muslim)

Počelo je od uzimanja određenog dana u znak žalosti, od podizanja spomenika, posjećivanja Srebrenice (Potočara) svake godine u isto vrijeme, grupnog učenja Fatihe za ‘dušu umrlog’, raznih ceremonija, marša mira, a sada od najnovijih programa pod pokroviteljstvom IZ-a je učešće sufija sa njihovim zikrovima, noć prije Dana žalosti. Ne vjerujem da će stati na tome, nego će se ići u nova samoponižavanja.

Što se tiče jako popularnog marša mira, nema sumnje da je nepatvoreni islam čist od takve prakse, ona je njemu strana i nepoznana, a takva bi trebala biti i muslimanima. Marš mira i sa razumske strane nema smisla jer nije normalno da oni koji su bili žrtve zločina hodaju po mjestu stradanja uz istovremeno pozivanje u mir. Žrtve koje pozivaju u mir?! Koga pozivaju? Svoje dželate koji ih mrze iz dna duše? Ili sami sebe iako nisu ništa ni uradili. Stvar je u tome da mnogi i ne znaju zašto to čine, nego vide da se masovno radi, pa odlaze i oni gdje i svi.

Oko obilježavanja 11. jula rasprostranjena su određena tumačenja koja su u suštini šubhe, a najistaknutije od njih su sljedeće dvije:

1. U svemu ovome učestvuje Međunarodna zajednica, ‘dobri’ ljudi svih zemalja koji nas razumiju i daju nam podršku, čak je evropski parlament 2008 i odnio odluku da se ovaj dan obilježava u spomen žrtvama genocida u Srebrenici!

A zar nisu Međunarodna zajednica, evropske zemlje na čelu sa Britanijom i Francuskom dozvolili da se desi ovo u Srebrenici uz istovremeni embargo na uvoz oružja da se časno branimo. Da su htjeli mogli su to zaustaviti odmah kao što zaustavili 95' kada je Bošnjacima krenulo u otporu. Malo je reći da je ovo licemjerno sa njihove strane: učestvuju u odvijanju genocida i zločina a zatim navodno oplakuju iste.

Rekao je Uzvišeni Allah govoreći o kjafirima: “..jedva čekaju da muka dopadnete! Mržnja izbija iz usta njihovih, dok je ono što kriju prsa njihova još gore! Mi vam dokaze iznosimo, ako pameti imate!” Ovi ajeti trebaju da se pamte i da se ne zaboravljaju!

2- U organizaciji obilježavanja 11. jula i ispunjavanja vjerskog sadržaja učestvuje IZ, da u tome ima nešto šerijatski sporno učeni, muftije i predvodnici IZ-a ne bi učestvovali u tome.

Pod pokroviteljstvom IZ-a se izvode raznorazne druge novotarije i šerijatski zabranjene stvari poput Ajvatovice i obilaženja drugih dovišta, muzički festivali sa ilahijama i koncertima, sufijski tarikati, razne pogrebne novotarije koje se uz to i naplaćuju, mevludske manifestacije, sedmine, četresnice i tome slično. Drugim riječima ko je ogrezao u novotariji, ne očekuje se od njega da na iste ukazuje, obično se u praksi dešava da oni samo dolaze sa novim, originalnijim novotarijama poput ove.
Istini za volju, mnoge efendije i imami se dusaju u prsa sa Srebrenicom a tokom rata su digli sidro u inostrane kjafirske zemlje, pa se poslije vratili kada je sve prošlo.

Pamtimo, od zaborava sačuvajmo!
Parola ‘da se pamti da se ne zaboravi’ je samo jedna od jalovih i izlizanih parola koje su dokaz protiv Bošnjaka. Samo pamćenje zločina ne spriječava ponavljanje istih u budućnosti nego spremnost na odbranu, otpor i borbu a najprije- povratak izvornom islamu. A ‘pamtiti i ne zaboravljati’ na način da se 11.07 oponašaju kjafirski običaji i čine novotarije nije ništa nego samoponižavanje bošnjačkog naroda. Sutra mnogi od njih će ići na koncerte turbo-folk srbijanskih pjevača, vikendom se opijati, bludničiti i nemoralan život voditi, jednom riječju, biti veći Srbi od Srba, bez ičega islamskog osim muslimanskog imena, pa će opet dogodine 11.07 mahati parolama ‘da se pamti, da se ne zaboravi’.

Rezimirano rečeno sva pompa oko obilježavanja 11. jula, marš mira, biciklisti, mirne šetnje, cvjetovi, bedževi, bacanje bijelih balona u zrak, učešće institucija ili pojedinaca, postalo je društvena atrakcija kao i mnoge druge nacionalne euforije samo je razlika u povodu.
Od jedne tužne i tragične priče su napravili smijuriju na koju mnogi dolaze vedrih i nasmijanih lica pješke, autobusima ili biciklima, kao da odlaze na neki skup na koji se ide da bi se vidjelo puta i malo izašlo.

I na kraju, svako onaj ko bi ovaj tekst dočekao na nož, u šoku, nevjerici i zgražavanju, neka zna da su Kur'an i sunnet vodilja istinskih mumina a ne običaji nevjernika i novotarije. Neće naći dokaze u praksi i sunnetu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ashaba i selefa ovog ummeta da su se ovako ponašali u spomen žrtvama stradalih muslimana.

Rekao je Uzvišeni:
“Allah neće promjeniti stanje jednog naroda sve dok on ne promjeni samog sebe.” (Er-Raad, 11)

Molim Uzvišenog Allaha da popravi stanje Bošnjaka, da se okrenemo izvornom islamu u kome je naš ponos.

Ve billahi tevfik