TEKSTOVI

POJAVA „VEHABIJA“ U TURSKOJ I BOSNI u 17. i 18. stoljeću – treći dio (prije rođenja i uticaja Muhammeda ibn Abdulvehhaba)

Treći dio teksta studije:

SLUČAJ VAIZA, VOĐE KADIZADELIJA

Iako su ostavili na miru derviše u Tabačkoj džamiji, zanesenjaci su, sudeći po Mula Mustafinim zapisima, nastavili djelovati u vjerskom životu grada. Četiri godine nakon tog sukoba je vođa zanesenjaka protjeran iz Sarajeva u Amasiju. Možda je i on, poput propovjednika kadizadelija u Istanbulu, „stvari koje bi trebale pripadati akademskom domenu uspijevao preoblikovati u pitanja vezana za politiku Carstva“, kad su vlasti preduzele prema njemu mjeru progona, o čemu Mula Mustafa piše ovako: [Godine 1775.] Na tri dana prije Aliđuna dođe teličauš, uhvati predvečer na ulici muteassiba vaiza i iste ga noći privede muteselimu. U petak u zoru povede ga u progonstvo u Amasiju. Vaizova se krivica sastojala u tome što je punih 14 godina, od kako je došao, s propovjedaonice dok je držao vaz grdio i ružno govorio o svim građanima Sarajeva, o šejhu-l-islamu, kazaskeru, pašama, ulemi, šejhovima, o dobrim ljudima koji su nekada prije živjeli, o derviškim redovima. Zato ga je snašla ta nesreća.

Iz ovoga Mula Mustafinog zapisa se čita da je vaiz boravio u Sarajevu od 1760. godine. O njegovoj zvaničnoj službi u gradu možemo govoriti tek od 1767. kad je, kako smo naprijed vidjeli, postavljen za muderisa u medresi Inadiji. Bit će da je do te godine, osim dobrovoljnog rada kao muderis, djelovao kao vaiz te da je za neko vrijeme stekao pristalice koje Mula Mustafa u zapisu iz 1766-67. naziva muteassibima (zuhûr- muteassb (pojavili se zane- senjaci)). Teško je znati koliko je vaiz imao sljedbenika 14 godina nakon dolaska u Sarajevo, ali je sigurno da je među njima bilo utjecajnih i bogatih ljudi koji su, prema medžmui Mula Mustafe Bašeskije, preduzeli sve da svoga prvog čovjeka zaštite od progonstva.

Ali jedan broj njegovih (vaizovih) pristalica, inače ljudi neznalica, nagovore kolćehaju da se sačini mahzar (predstavka). I doista nekoliko prvaka i vaizovih pristalica sačine mahzar u kojem napišu kako su navodno svi građani zadovoljni njim. A to je bila očita neistina.

Kadi-efendije odnesu paši u Travnik taj mahzar bez pečata. Na to podnosioci mahzara obećaju kolćehaji 20 oka kahve i muli 10 oka samo da stave pečat. Potaknu i neke prvake da interveniraju oko stavljanja pečata. Kad je primio mahzar, paša ne pošalje svoga čovjeka nego samo pismo. Na to su kadizadelije, vaizove pristalice navodno dali 150 groša mulinom čohadaru da odnese mahzar u Istanbul.

Vaiz je doista jedno vrijeme bio odsutan iz Sarajeva, ali se vratio za samo dva mjeseca. U istoj 1775. godini 10. oktobra Mula Mustafa je zapisao da je „u Sarajevo došao prognani muteassib vaiz“. Pisac, sigurno, nije znao ništa o okolnostima pod kojima se odvijao slučaj vaiza izvan Sarajeva jer o tome nije ništa zapisao. No vaiz je morao računati s nekakvom podrškom u Sarajevu kad je kratko po povratku zatražio da mu se dodijeli položaj muftije i, prema Mula Mustafinim bilješkama, doista postao muftija.

O tome Mula Mustafa piše ovako:

Vaiz, muteassib i munkir, iz inata i na poticaj nekih svojih pristalica, također inatčijâ podnese muli zahtjev da mu se dodijeli položaj muftije. Mula stavi pečat na njegov mahzar, a oni [vaiz i njegovi ljudi] dodijele mu za to puno novca (vâfir akçe) koji su prethodni bili skupili. A kako i u Istanbulu ima ljudi pohlepnih za novcem, on dobije traženi položaj, i to mu imenovanje dođe na noge. To je za njega obavio mulin čohadâr. Ali kako je ovaj bio jedan običan neznalica, posve se izgubi u muftijskom poslu. Skupilo mu se puno upita, no on nijedan nije znao riješiti. Tako izgubljen izda nekoliko zbrda-zdola (yangur yungur) fetvi, a osim toga je veoma slabo pisao. Zato su neki ljudi po džamijama i po raznim ćoškovima počeli tajno ostavljati pisma u kojima je stajalo: Ey müftî câhil ebter, rüsvây- ‘âlem oldun beter, imâna gel artuk yeter (Muftijo neznalico, dosta! Sram te bilo od svijeta. Konačno se vrati vjeri.)

Ako su tačni svi Mula Mustafini navodi o okolnostima pod kojima je vaiz postao muftija, u navedenoj bilješci  čitamo o korumpiranosti predstavnika vlasti i isto tako o građanima koji svoje namjere žele ostvariti podmićivanjem; o tome da su ljudi pristajali uz vaiza ne samo zato što su dijelili s njim mišljenje o vjerskim pitanjima nego i iz težnje za osiguranjem nekakvoga utjecaja; čitamo o vaizovoj smjelosti da traži muftijsku službu koju nije u stanju obavljati; o lahko postignutom naimenovanju na taj položaj, za što odgovornost snose ne samo lokalne vlasti nego i one u prijestolnici; čitamo najzad i to da pisac pristalice vaiza izravno naziva kadizadelijama. Mula Mustafa je i na drugim mjestima u medžmui komentirao vaizovo navodno nepoznavanje Šerijata i izdavanje neosnovanih fetvi. Godine 1780., kada piše o učenjacima u gradu Sarajevu on nije propusto spomenuti kako je vaiz bio nesposoban muftija:

Uz pomoć nekoliko bilmeza, džahila, neznalica, nepouzdanih ljudi iz čaršije postao je muftija predstavljajući se kao da je učen, i takav je stekao ugled, iako nije poznato u kojem je to znanju on vješt. Ali su mu fetve bile zbrda-zdola (yangur yungur) te bude smijenjen i ode u Istanbul. Nakon nekoga vremena dođe vijest da je pristupio redu nakšibendija i da je primio zavjet. Po povratku u Sarajevo skrivao se jer se stidio pred svijetom.

U zapisu o vaizovoj smrti, koji je sačino 1786-1787. godine Mula Mustafa još jednom govori o tome kako je svijet prestao uvažavati vaiza nakon što se navodno pokazao slabim poznavaocem važne vjerske znanosti, Šerijata: Otišao je na hadž kao bedel gdje je i ostao jedno vrijeme. Na povratku je navratio u Amasiju i ondje je umro.

Derviše nije volio. Bio je potpuni neznalica i u nauci i u pisanju. Ali običan svijet to nije znao kad je vaiz došao jer, kako kažu, sve što je novo slatko je. Narod ga je uvažavao te je uspio skupiti novac i sagraditi novu medresu na Bendbaši. Napravili su od njega pravoga Karuna. Petnaestak godina je stalno izlazio na propovjedaonicu odakle je napadao sufije, spletkario i grdio. Najzad su ga jednom protjerali, ali se on vratio. Potom su ga proglasili muftijom, ali je njegovo neznanje tada postalo očigledno pa je smijenjen. Tako je narod, običan svijet, prestao da ga uvažava. Eto je umro i njegovom je životu došao kraj. Nakon povratka iz Istanbula u Sarajevo vaiza doista više ne vidimo na propovjedaonicama kao glasnog kritičara „šejhova, derviša, tekija…“.

Zapravo ga Mula Mustafa više uopće ne spominje u svojoj medžmui sve do vijesti o njegovoj smrti. Tih desetak godina, od vremena kad je navodno bio muftija pa do smrti, vaiz možda više nije imao isti utjecaj u vjerskom životu grada kao ranije. Vjerovatno se nastavio baviti poslom muderisa u medresi Inadiji na Bentbaši koja je, kako smo vidjeli iz posljednje bilješke, i ustanovljena njegovim zalaganjem. Što se tiče pristupanja vaiza nakšibendijskom sufijskom bratstvu, Mula Mustafa to više ne spominje.

Budući da je pisac i u nekrologiju zabilježio kako vaiz nije volio derviše, možda je vijest o vaizovoj „promjeni strane“ bila glasina. Ipak, treba primijetiti da se ovdje spominje nakšibendijski red „kojemu je strogi ortodoksni islam kroz historiju bio naklonjen.“

Podsjetimo se najzad i na Mula Mustafine riječi u povodu sukoba u Tabačkoj džamiji kako je vaiz, iako je bio muteassib i munkir, zatražio od mule da mu dodijeli mjesto mevlevijskog šejha. Pisac nije prokomentirao tu vaizovu želju, pa njegove stvarne nakane možemo samo nagađati.

Dok iz Mula Mustafinih bilježaka o vaizu stječemo dojam da je više težio određenim životnim ciljevima nego stabilnom duhovnom putu, ne treba smetnuti s uma da je duhovni vođa kadizadelija, Mehmed Birgivî više kritizirao ponašanje nekih sufija nego suštinu tesavufskog učenja.

DVIJE VJERSKE STRUJE U GRADU
Vaiz je u tih petnaestak godina, koliko je djelovao u Sarajevu (od 1760. do 1774/1775.), očito znao da se približi svijetu. Možda su i njegovom ugledu u narodu doprinijeli faktori koji su pogodovali razvijanju pokreta kadizadelija u prijestolnici stoljeće ranije – strah od krize koja je bila zahvatila sva područja života, kao i to što je narod osjećao veću potrebu za vjerskom poukom od one koju je ulema pružala.

Što se tiče vjerske prakse u Bosni, „obavezna literatura u mektebi- ma bio je Ilmihal Mehmeda Birgivija.“ Prema listi koju je sačinio M. Ždralović i objavio u članku “Bergivi u Bosni i Hrvatskoj”, vidi se da u tri rukopisne zbirke – u sarajevskoj Gazi Husrev-begovoj biblioteci, u Arhivu Hercegovine u Mostaru te u rukopisnoj zbirci Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, postoji 30 različitih Birgivijevih djela u 350 primjeraka.

Dva njegova najpopularnija djela bila su Risâle-i Birgivî i Târîkat-i Muhammedijje u kojima su sadržani temeljni principi Birgivijeva učenja. M. Ždralović je u tri spomenute rukopisne zbirke utvrdio 88 primjeraka Birgivijeve Risale, postojala su 64 primjerka u rukopisnoj zbirci Orijentalnog instituta u Sarajevu prije nego što je spaljen u ratu 1992., a u samostanskim kolekcijama u Bosni i Hercegovini, također prema Ždralovićevu navodu ima 16 prepisa,49 što svjedoči o važnosti tog Ilmihala u vjerskoj literaturi u Bosni. Târîkat-i Muhammedijje, djelo u čijem trećem poglavlju autor govori o “elementima i običajima za koje se pogrešno smatra da spadaju u bogobojaznost i pobožnost, a zapravo su novotarije koje slabe vjeru makar ih prakticirali i pobožni,”50 služilo je kao udžbenik u medresama. Iz datumâ prepisa sačinjenih u Bosni, sudeći barem po sačuvanim primjercima, vidi se da se Târîkat-i Muhammedijje prepisivao od sredine 17. do sredine 19. stoljeća. Ako se ovi podaci o prisutnosti

Birgivijevih djela u Bosni usporede s navodima S. Faroqhi kako su “neki učenjaci, koji se inače nisu svrstavali u kadizadelije, podržavali njihov odnos prema sufijama te kako je među svima njima išao od ruke do ruku Ilmihal s tumačenjem Birgivijeva učenja,” vidjet će se da stanje u Bosni u tom pogledu u najmanju ruku nije bilo posebno.

U svakom slučaju, u Mula Mustafino doba je bilo izraženo prisustvo kadizadelija u vjerskom životu Sarajeva. U dijelu medžmue u kojem je zapisivao umrle građane Mula

Mustafa je znao uz ime umrloga zabilježiti da je bio kadizâdeli ili njihov ljubitelj, kao što je upisivao ako je neko bio dervîš ili pak ljubitelj derviša.

Evo nekoliko nasumično izabranih zapisa:

Mladi Mostić, pristupio redu kadizadelija, vitkoga stasa, bogat, ali ga život ne poštedi.

Kabadaja od 90 godina. Imao je puno dućana u Sarajevu, više od 40. Bogat čovjek. Ponašao se kao kadizadelija.

Mustafa Gušo tabutčija, starac. Volio je kadizadelije.

Kadija Osman-efendija, starac. Volio je derviše.

Derviš Ahmed, aščija u imaretskoj kuhinji. Uvijek je nosio ćulah i hrku. Tu je dervišku odjeću nosio sve do smrti.

Mula Hasan abadžija, sin hadži Mustafin. Volio je derviše. Bio je pronicljiv, razumio se donekle u zvjezdoznanstvo. Poginuo je na Bukureštu. Bio je moj dobar prijatelj, Božija milost neka je na njega. Ali ne zna se, možda je živ u zarobljeništvu.

Za mula Saliha Sakarata, koji je bio imam u džamiji na Ploči, Mula Mustafa čak kaže kako je „sebe zamišljao kao da je hodža Birgivija“.

Ponegdje se nailazi, mada veoma rijetko, na bilješke iz kojih čitamo da je neki građanin promijenio stranu. Tako je „hadži Mehmed Ćomara, inače trgovac koji je puno putovao, postao kadizadelija dok je prije toga redovno dolazio u tekiju i učestvovao u učenju evrâda“.

Mula Mustafa ne raspravlja o tome šta je mogao biti razlog te promjene kod Ćomare hadži Mehmeda, kao što ne bilježi ni za druge ljude šta ih je opredjeljivalo za vjersku praksu koju su preporučivali kadizadelije ili za onu koju su primjenjivali sufije. Dakako da su to mogle biti posebne životne okolnosti, kao u slučaju nekog abadžije, sina aščije Alija. On je „slijepo slijedio zanesenjaka vaiza, često činio razne gluposti i toliko pretjerivao miješajući se ljudima u vjeru da se o tome pričalo. Kad se razbolio, pokajao se. Kažu da je radi lijeka poslao vodu u tekiju u koju je šejh proučio i puhnuo“.

UTJECAJ KADIZADELIJA NA ŽIVOT U GRADU

Kako su se neke kadizadelije, poput gore spomenutog abadžije, miješali ljudima u njihovu vjeru može se vidjeti iz slučaja što se zbio 1782. godine. Riječ je o sukobu koji je započeo fizičkim napadom jednog kadizadelije na sufiju nasred ulice. Srećom, taj put sukob nije prerastao u opću tuču. Evo tog Mula Mustafinog zapisa:

Od kuge je umro Vejs, sin šejha Hadži Sinanove tekije. Dok smo ga nosili pred džamiju, na čelu povorke je išao mevlevijski šejh Osman-dede učeći tevhîd. Kad je povorka stigla u Sarače, gdje se već bio pridružio veliki broj ljudi, začula se galama na čelu povorke. To je zanesenjak mula Omer Putimrak, vječito mrka lica i nesređene brade, inače imam u Kebkebirovoj mahali nasrnuo na šejha Osmana vičući: „Šta se dereš, ti pristalico novotarija (ehl-i bid’at).“ Šejh Osman ga u trenu uhvati za bradu i obori na zemlju i istodobno za bradu ščepa i Ali-bašu Skendera. Narod počne donositi salavate na Poslanika i nastavi sve do Baščaršije grditi kadizadelije nadvladavši ih tako.

Taj put je fizički sukob izašao izvan granica svetoga prostora i iznio na ulicu neslaganje oko jedne vjerske prakse. Napad na dženazi, sudeći po tome što je lahko zaustavljen, sigurno nije bio nekakvo unaprijed planirano djelovanje kadizadelija, nego spontano reagiranje jednoga ili dvojice ljudi, pristalica i, možda, promicatelja purističkog tumačenja vjere. Takav je postupak posljedica njihove zanesenosti koja ide do fanatizma. Šejh Mehmed, pročelnik Hadži Sinanove tekije bio je, izgleda često, izložen verbalnim napadima kadizadelija. Njegov odgovor na napade bio je strpljivost i poučno kazivanje: Kadizadelije su ga puno napadali ružnim riječima, ali on to nije primao srcu, nije im uzvraćao grdnjom, nego bi samo govorio ,,strasti su zavodljive’’. Ali je znao kroz kakvu priču, u prenesenom smislu kazati kako ne voli nedolično ponašanje”.

Šejh se držao strpljivosti jer sufijama je poznato da su, od svih nevaljalih pojava koje se mogu desiti u vođnju rasprave o vjerskim pitanjima „najgore one koje završavaju tučom, potezanjem za bradu, cijepanjem odjeće, grdnjom, potvorom; takve su ispod dostojanstva čovjeka“.

Sudeći po Bašeskijinim svjedočenjima o javnim napadima u Sarajevu, očito je da su kadizadelije protiv sufija djelovali tako da su njihovoga prisustva u gradu morali biti svjesni i vjernici koji nisu pripadali nekoj od struja, i uostalom svi građani. Njihovo javno djelovanje nije bilo usmjereno samo protiv sufija. Zanesenost bukvalnim tumačenjem vjere znala je kadizadelije odvesti tako daleko da promicanjem svoga stava o zabrani nekih društvenih običaja određuju život svih ljudi u gradu. U tom su smislu zanimljive dvije Mula Mustafine bilješke o stavu kadizadelija prema pehlivanima koji su stigli u grad s ciljem da zabave narod izvođenjem svojih vještina. Pehlivani su inače bili omiljena zabava u cijelom Carstvu, ali kad je jedna njihova trupa stigla u Sarajevo 1779. godine „deset dana po Aliđunu“, kadizadelije im nisu dopustili da nastupe. Evo kako je tu situaciju opisao Mula Mustafa Bašeskija:

Došli su pehlivani. Ali neki kadizadelije iz našega grada, što se pokazuju kao pobožnjaci, i govore kao pobožnjaci a u duši su pravi smutljivci, otišli su na mahkemu te pehlivani ne dobiju dozvolu. Sarajevo je takav grad u kojem ima kadizadelija koji Poslanika ne bi poslušali da nešto odobri nego bi nastavili sa svojim inadom. Pehlivani na kraju odu u Visoko i mnoge su Sarajlije otišli za njima da ih gledaju.

Devetnaest godina kasnije, u ljeto 1798. ponovila se situacija s pehli- vanima: Došli su pehlivani, ali su im posao pokvarili dvojica-trojica kadizadelija pa im nije dopušten nastup.

Pehlivani odu u Visoko. I puno ljudi iz grada ode da ih gleda. Oni što pehlivanima ne dadoše dozvolu toliki su narod (ibâdullah) namučili. Od kadizadelija ne može doći olakšica nego samo poteškoća.

To što je u Sarajevu narodu bila onemogućena zabava nije jedinstven slučaj. Početkom 17. stoljeća, ali i u kasnijim godinama, u Istanbulu se događalo da se “s motivom zaštite morala u narodu” zabrani, naprimjer, zabava na ljuljačkama, što je bio jedan od omiljenih načina zabavljanja na Bajram.

Razlog za ovakve mjere moglo je biti, kako navodi S. Faroqhi, nastojanje sultana da usvajajući ortodoksna načela kadizadelija ojača svoju političku poziciju. Ipak, ne treba gubiti iz vida da su takvim postupkom neki sultani samo htjeli imati pod kontrolom narod u vrijeme proslave Bajrama.

Nije jasno je li u Sarajevu motiv za zabranu nastupa pehlivanima bio držati narod pod kontrolom. Može se pretpostaviti da bi u tom slučaju i Mula Mustafa nekim komentarom pokazao kako je za tu situaciju odgovorna vlast. Međutim, oba njegova zapisa ostavljaju dojam da je slučaj s pehlivanima u Sarajevu rezultat interveniranja kod lokalnih vlasti jednog broja kadizadelija. U tom slučaju Mula Mustafini zapisi pokazuju da su kadizadelije uspijevali na jednak način djelovati na društveni i politički život u Sarajevu najmanje tih posljednjih 20 godina 18. stoljeća. O utjecaju kadi- zadelija na lokalnu vlast čitali smo i ranije u bilješkama o imenovanju vaiza za muftiju. U bilješci o vaizovoj smrti dovoljno je pročitati da su ga “proglasili muftijom (odnosno, učinili muftijom)” (müfti etdürdiler) iz čega se može shvatiti kako su vaizov dolazak na taj položaj pomogle okolnosti koliko i njegova vlastita volja.

Budući da su oba puta kad im je zabranjen nastup u Sarajevu pehlivani otišli u Visoko, očito je da kadizadelije nisu djelovali (barem na isti način) već u tom mjestu koje je Sarajevu dovoljno blizu da je narod mogao onamo otić i na zabavu. Ta situacija makar izdaleka podsjeća na onu u središtu Carstva jedno stoljeće ranije, kad su kadizadelije djelovali baš u središtu, u Istanbulu.”

Slijedi u narednom dijelu teksta:

– MULA MUSTAFA BAŠESKIJA I KADIZADELIJE

– NAROD I KADIZADELIJE

– ZAKLJUČAK

Ukoliko pronađete gramatičku grešku, OZNAČITE TEKST i prijavite tako što ćete pritisnuti Ctrl+Enter kada je tekst označen.

Povezani članci

Back to top button

Prijava gramatičke greške

Ova poruka će biti poslata urednicima sajta