VJERSKA ŠIZOFRENIJA (Kur’anini)

Ovih dana dolazile su mi poruke u vidu pitanja i očekivanja mog osvrta na djelo dr. Šukrije Ramića redovnog profesora na IPF-u u Zenici.

Naslov djela je ‘Savremena metodologija za verifikaciju muslimanske tradicije i tumačenje dini islama utemeljena na jasnim ajetima Časnog Kur’ana- resetovanje muslimanskog uma.

Moram priznati da nisam dosad pročitao sadržinu koja u sebi ima toliko otrova, šubhi o islamu, dalaleta, iskrivljenog tumačenja i shvatanja vjere kao što je ova, a koja treba da predstavlja ‘metodu reformisanja islama’. Žalosno je što to dolazi od doktora šerijatskog prava, lakše bi bilo da dolazi od nekog zapadnjaka, orjentaliste ili neprijatelja islama. Ovo djelo liči na šejtansku objavu zaodjevenu u naučne odore.

Autor je u uvodu napisao: “Čovjek je pretežno neprijatelj onoga što nepoznaje ili nerazumije” i baš kao da je samog sebe opisivao.

GLAVNA IDEJA I SADRŽINA KNJIGE

Ova savremena metodologija, po autoru, omogućava da se iz muslimanske tradicije izdvoji sve ono što nije u skladu sa jasnim ajetima Kur’ana, važećim naučnim dokazima i zdravom logikom. Njen cilj je da se zaštiti identitet i kredibilitet islama kao i čast i dostojanstvo Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, tako što će se odbaciti vjerodostojni hadisi iz dva Sahiha i drugih zbirki koji su po autoru izmišljeni. Također ova metodologija vraća muslimane Kur’anu, da ga oni tumače shodno savremenoj spoznaji i potrebama čovjeka. Ona (metodologija) nema namjeru mijenjati vjeru jer je objava Kur’ana završena, nego ona poziva novom tumačenju Kur’ana usklađenom sa naukom i potrebama vremena.

Zatim je autor naveo po njemu novije i potpunije definicije Kur’ana, islama, sunneta i hadisa, uz naglašavanje da se skida svetost sa svega što nije Kur’an, a sve što nije Kur’an ono je ljudsko i predmet je stalnih reformi, promjena i kritike. Polazna činjenica vezana za tradiciju je izmišljanje hadisa koje je, po njemu, bilo jako rasprostranjeno među prvim generacijama tako da su mnogi ashabi, tabini i učenjaci učestvovali u tome.

Iz vjerodostojnih hadisa koji su po autoru izmišljenih proizilaze nasilje, totalitarizam, nacionalizam, homofobija, ksenofobija, ekstremizam i terorizam u muslimanskim društvima. Odbacivanjem spomenutih i vraćanjem Kur’anu kao jedinom izvoru dina muslimani će zatvoriti sve povode islamofobije.

Zatim navodi praktične primjere primjene ove metodologije pri čemu je naveo dvadeset i dvije različite tematike koje su potvrđene po ulemi u vjerodostojnim hadisima, većinom u Sahihima Buharije i Muslima. On tvrdi da su ti hadisi izmišljeni bez navođenja hadiskih naučnih argumenata za potvrdu istog jer su po njemu oprečni jasnim kur’anskim ajetima, nauci, logici, razumu.

U tim primjerima po njemu izmišljenih hadisa došlo je, kako on tvrdi, između ostalog sljedeće:

– da oni pozivaju na ubijanje nemuslimana i uzimanje njihovog imetka

-da je pedofilija ustoličena u hadisu i dignuta na stepen sunneta, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, opisan kao najgnjusniji pedofil i da u fikhu ima poglavlje o pedofiliji,

-poziv na genocid nad Jevrejima,

-dojenje tuđih žena

-najvulgarniji opis intimnog bračnog života Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem,

-da je muslimanima najsevapnije sjediti u džamiji između namaza,

-potvrđivanje etničkog čišćenja nemuslimana sa arapskog poluotoka

– i da je u izmišljenom hadisu došlo da ima samo pet stubova islama a Kur’an potvrđuje stotinu ruknova i stubova.

Pri kraju ove šejtanske studije autor kaže:

“Muslimani imaju izbor ili da slijede jasne kur’anske ajete i da dostojanstveno hodaju po zemlji ili da slijede izmišljene hadise (misli na hadise Buharije i Muslima) koji će im donijeti sve vrste zla i poniženja.” (Str. 58)

Da ovo izjaviš, moraš biti nadahnut Iblisovim ‘mudrostima’.

Apsurd ove studije je da autor želi zaštititi čast i dostojanstvo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, time što negira i proglašava lažnim hadise oko kojih nema razilaženja među učenjacima da su vjerodostojni čime odvodi čitav ummet u dalalet.

KRITIČKI OSVRT

Generalna primjedba jeste da autor ima jako skučeno, tanko, čak pogrešno znanje iz hadiskih znanosti i mustelahul hadisa. Zatim, jasno su primjetne šubhe koje gaji te kompleksi spram Zapada, njihove kulture i nauke, a njegovo šejtansko djelo je upravo produkt navedenih stvari. Hadisi i hadiska nauka, koji u suštini predstavljaju nadnaravno čudo islama vrijedno divljenja i poštovanja, kod autora su prepreka i smetnja u procesu pozapadnjavanja islama, to jeste, prilagođavanja islama zapadnim ‘vrijednostima’, principima i pogledima na svijet. Dakle, umjesto da prilagođava sadašnjicu u kojoj živi islamu i šerijatu, on islam prilagođava ovom vremenu, uzima od vjere ono što njegovom nefsu odgovara a odbacuje ono što on procjeni da nije u skladu i koraku sa današnjicom.

Dr. Šukrija Ramić dvije stvari provlači kroz svoju studiju i na njima bazira priču o sunnetu (hadisima).

Prva stvar:

Na nekoliko mjesta ponavlja da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio zapisivanje hadisa, oslanjajući se na hadis koji bilježi Muslim u svome Sahihu: “Ne pišite ništa od mene mimo Kur’ana, ko zapiše od mene nešto mimo Kur’ana neka to izbriše.” Iako kategorički odbija vjerodostojne hadise, nije mu teško da popljuje svoj princip kada to zatreba, kao u ovom slučaju.

Ovo predstavlja netačno i neprecizno pojašnjenje ovog pitanja. Naime, oko pisanja hadisa većina ashaba je bila na stavu dozvole a samo manja skupina da je mekruh (pokuđeno) a ne zabranjeno i to iz razloga kako se ne bi pomiješao hadis sa Kur’anom. Sa druge strane imamo dva vjerodostojna hadisa koji potvrđuju dozvolu pisanja hadisa. U hadisu muttefekun alejhi je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, održao hutbu prilikom oslobađanja Mekke, pa je Ebu Šah, radijallahu anhu, tražio da mu se zapiše sadržaj hutbe na što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zapišite (sadržaj hutbe) Ebu Šabu.”

U drugom hadisu kojeg bilježe Ebu Davud i Ahmed od Abdullaha ibn Amra ibn El-Asa, radijallahu anhuma, je došlo da je on zapisivao sve što bi govorio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da bi to naučio napamet. Kurejšije su mu to zabranile govoreći zašto piše sve što čuje od Poslanika a on je čovjek, priča u srdžbi i zadovoljstvu. Nakon toga pitao je Poslanika o tome, na što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, išaretio prstom na svoja usta rekavši mu ‘zapisuj, tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, iz njih (usta) ne izlazi ništa drugo do istina.” Hadis je ocjenjen vjerodostojnim i od prvih i od potonjih učenjaka.

Spoj među gornjim hadisima jeste da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u početku zabranio pisanje hadisa a poslije dozvolio. Sve ovo i šire od toga se može naći u knjigama mustelahul hadisa. Autor ili nije uzimao znanje od uleme ili se nije vraćao na poznatu literaturu o ovome ili spoj oboga.

Druga stvar:

Autor na nekoliko mjesta ponavlja da je hadis zapisivan tek nakon stotinu godina od smrti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a prije toga prenošen samo uspomeno. Dokazujući sa ovim i zabranom zapisivanja hadisa kako hadisi nisu pouzdani i ne mogu biti izvor šerijata.

Ova konstatacija je netačna jer je bilo ashaba koji su zapisivali hadis a kamoli tabina. Bilježi Buharija u svome Sahihu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je rekao: “Nema niko od ashaba Allahovog Poslanika da zna više hadisa od mene osim Abdullaha ibn Amra jer je on zapisivao hadise a ja nisam.” Bešir ibn Nehik je bio učenik Ebu Hurejre, radijallahu anhu, zapisivao je hadise koje je čuo od njega, i o tome ga obavjestio a on mu odobrio. Ovo bilježe Tirmizi i Ibn Sad u svojim hadiskim zbirkama.

ŠUKRIJINI BISERI

Šukrijinih bisera je mnogo, kada bih odgovarao na svaku laž, podvalu, dalalet, pogrešno tumačenje, to bi odvelo da napišem čitavu knjigu na njegove zablude.

Par bisera ćemo spomenuti:

Prvi biser- u predgovoru na 4-toj stranici govori o broju hadisa, to jeste, da je imam Ahmed znao 750.000 hiljada hadisa od kojih je odabrao samo 40.000 u svome Musnedu. A imam Buharija je znao 600.000 vjerodostojnih hadisa a u svome Sahihu je izabrao samo 4.000 najvjerodostojnijih. Dr. Šukrija Ramić smatra da su stotine hiljada hadisa pušteni niz vodu a da to niko nije smatrao spornim i upitnim. On smatra da su ovo bili hadisi koji su jednostavno nestali i time dokazuje svoju teoriju velikog broja izmišljenih hadisa. Da ima osnovno znanje iz mustelahul hadisa znao bi da o hadisima koje su znali imam Ahmed i Buharija 750.000-600.000 nije riječ o posebnim hadisima nego o rivajetima hadisa koji se ponavljaju. Ukupan broj hadisa bez ponavljanja u svim hadiskim zbirkama ne prelazi 12.000. Ne pamtim kada sam se nečemu ismijao kao ovome, zaista velika sramota za obrazovanu, akademsku ličnost.

Drugi biser- Autor knjige na 5-toj stranici navodi jednu ‘veliku’ dilemu za istraživanje na koju mu čak stručnjaci hadisa nisu ponudili ni jedan primjer. Dilema je: nema primjera u kojima Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, svoje odgovore u vjerodostojnim hadisima potkrepljuje ajetima a što je logično da se nađe. Primjera ima popriličan broj, a evo da riješimo famoznu dilemu sa četiri:

-Bilježe Buharija i Muslim u svoja dva Sahiha od Enesa, radijallahu anhu, da je njegova tetka Rubejjia slomila zub jednoj ženi (u rivajetu čovjeku), oštećena strana je odbila nadoknadu štete pa je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio odmazdu. Enes ibn Nadr, radijallahu anhu, se usprotivio toj presudi pa mu je Poslanik rekao: “O Enese, Allahova knjiga (po ovom pitanju) je odmazda.” To jeste, dio ajeta u suri El-Maide: “..zub za zub.”

-Hadis muttefekun alejhi u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, opisivao džennet riječima: “U njemu je ono što oko nije vidjelo, niti uho čulo, niti palo napamet čovjeku”, zatim je rekao: “Čitajte ako hoćete riječi Uzvišenog: ‘I niko ne zna šta je za njih skriveno (u Džennetu) a što će oči njihove obradovati.’ (Es-Sedžde, 17).”

-Hadis muttefekun alejhi u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Radite a svakom je olakšano da radi ono za šta je stvoren, pa onaj ko je od sretnika (džennetlija), on će raditi djela za dženneta. A onaj ko je od nesretnika (džehenemlija) on će raditi za njega.” Zatim je proučio riječi Uzvišenog: “A onome ko udjeljuje i bogobojazan je i ono najljepše smatra istinitim (Objava), njemu ćemo ono što je lahko dostupnim učiniti. A onome koji škrtari i osjeća se neovisnim, i ono najljepše smatra lažnim, njemu ćemo ono što je tegobno dostupnim učiniti.” (El-Lejlu, 5-10)

– Hadis muttefekun alejhi, u kojem je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zaista u džennetu ima stablo ispod čije hladovine će jahač putovati stotinu godina a neće je preći.” Zatim je rekao: “Čitajte ako hoćete riječi Uzvišenog: ‘I u hladovini prostranoj.’ (El-Vakia, 30)”

Treći biser- U toku navođenja zadnjih primjera izmišljenih hadisa spomenuo je poznati hadis muttefekun alejhi od Ibn Omera, radijallahu anhuma, da je islam izgrađen na pet stvari (dva šehadeta, namaz, zekat, hadž i post), kaže da ograničavanje na ovih pet temelja islama predstavlja najveću krađu u historiji islama jer je navodno narativ Kur’ana sasvim drugačiji. Zatim je nakon toga svojim idžtihadom predložio još dvadeset i pet temelja izvučenih iz Kur’ana. Između ostalih naveo je sljedeće:

– Čitanje u ime Gospodara.

– Halal rad i privređivanje.

– Uzvraćanje lijepom riječju.

– Kazivanje o Allahovim blagodatima

-Zabrana napadanja drugih.

-Precizno vaganje vagom.

-Dijalog na najljepši način.

Dakle, sve ovo su kod njega su temelji i ruknovi islama na koje ukazuje Kur’an.

Još dodaje da bi se u Kur’anu moglo naći stotinu temelja. Zanimljivo je da iako je tevhid i negiranje širka došlo na stotine mjesta u Kur’anu kao i džihad, oružana borba protiv kjafira, ništa od toga nije uvrstio u svoje primjere kur’anskih temelja. Vjerovatno je to u koliziji sa savremenim naučnim dostignućima, logikom, pozitivnim civilizacijskim vrijednostima, naći će Šukrija već neko razumsko objašnjenje koje odgovara i ‘velikom’ Zapadu.

PROPIS ONOG KO NEGIRA SUNNET

KAO IZVOR ISLAMA

Nema razilaženja među učenjacima ovog ummeta od strane onih čiji se govor uzima u obzir da je sunnet (vjerodostojni hadisi) drugi izvor šerijata iz kojeg se crpe propisi, kao što je i Kur’an izvor šerijata. Neki učenjaci navode da je idžma (konsenzus) učenjaka na tome, poput Ibn Hazma, Ibn Tejmijje i Ibn Kajjima.

Od dokaza koji ukazuju da je sunnet poseban izvor šerijata kao i Kur’an su riječi Uzvišenog:

– “Ono što vam Poslanik dadne (naredi), to uzmite, a ono što vam zabrani, to ostavite.” (El-Hašr, 7)

– “O vjernici pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku.” (En-Nisa, 59)

– “Ko je pokoran Poslaniku, on je pokoran Allahu.” (En-Nisa, 80)

– “A ako se u nečemu raziđete vratite to Allahu (Kur’anu) i Poslaniku (sunnetu), ako vjerujete u Allaha i Sudnji dan.” (En-Nisa, 59)

– “Ni vjernik, ni vjernica nemaju izbora kada Allah i Poslanik Njegov nešto odrede, da po svom nahođenju postupe.” (El-Ahzab, 36)

Ajeta u ovom kontekstu je mnogo u Kur’anu.

A od hadisa je poznat hadis od Mikdada, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zaista mi je dat Kitab i sa njim nešto poput njega (to jeste sunnet).” (Ebu Davud, Tirmizi i Ibn Madže. Hadis je vjerodostojan.)

Također hadis od Irbada Sarije, radijallahu anhu, u kojem je došlo: “Na vama je da se držite moga sunneta..” (Tirmizi, vjerodostojan)

A što se tiče osobe koja zanegira da je sunnet izvor šerijata, neki učenjaci su jasno i nedvosmisleno naglasili da je to kufr i otpadništvo od islama.

Kaže imam Ševkani: “Potvrđivanje čistog sunneta kao argumenta i njegovu posebnost u izvođenju propisa vjere, to je vjerski nužno poznata stvar, ovome nije oprečan osim onaj koji nema udjela u vjeri islamu.” (Iršadul-fuhul, str. 154)

Navest ću dva praktična primjera kako je ulema reagovala prema onima koji su negirali da je sunnet izvor šerijata.

Prije 46. godina (1399 po Hidžri) arapski mediji su širili haber da Muamer Gadafi negira sunnet kao izvor šerijata. Povodom toga je upriličen sastanak skupine šejhova iz nekoliko zemalja sa Gadafijem, između ostalih tu je bio i poznati saudijski visokorangirani šejh i kadija Salih Luhejdan. Na tom sastanku učenjaci su pojasnili sa argumentima Kur’ana i sunneta i govorom uleme da je sunnet (hadis) drugi izvor šerijata i da ko to negira postaje otpadnik od islama jer time negira kur’anske ajete koji obavezuju slijeđenje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a to je sunnet (hadis). Također su naveli da imam Sujuti navodi da je idžmau učenjaka na stavu da ko negira sunnet kao izvor šerijata je kjafir. Nakon toga Muamer Gadafi je zanegirao to što mu se pripisuje u medijima i potvrdio sunnet kao izvor šerijata. (Časopis ‘Islamski univerzitet u Medini’ broj 44)

Drugi primjer, upozorenje šejha Bin Baza na doktora građevinske struke i poljoprivrede Rešada Halife, američkog državljanina porijeklom iz Egipta koji se bavio davom na način da je negirao sunnet kao izvor šerijata. Čak je imao strašnih izjava po tom pitanju. Skraćeno rečeno, šejh Bin Baz nakon što je pojasnio ono na čemu je idžma selefa ovog ummeta, to jeste, da je sunnet drugi izvor šerijata argumentirajući to skupinom ajeta, rekao je sljedeće: “To što govori Rešad Halifa od negiranja sunneta i da za njim muslimani nemaju potrebe, to je kufr i otpadništvo od islama, jer onaj ko negira sunnet on negira i Kur’an, a ko negira oboje ili jedno od njih, on je kjafir po idžmau učenjaka. Sa njim i njemu sličnim nije dozvoljeno komunicirati, vadžib ga je ignorisati i upozoravati na njegovu fitnu, pojasniti njegov kufr i dalalet svakom prilikom sve dok ne učini tevbu Allahu.” Zatim je dodao da imam Sujuti proglašava kjafirom onoga ko negira sunnet u knjizi ‘Ključ dženneta u dokazivanju sa sunnetom’. (Stranica Bin Baza)

KONKRETAN SLUČAJ DR. ŠUKRIJE RAMIĆA

Postavlja se pitanje da li autor ove knjige sa svojom savremenom metodologijom verifikacije tradicije negira sunnet (hadis) kao izvor šerijata?

Autor u predgovoru knjige navodi sljedeće: “Savremena metodologija ne negira sunnet niti hadis niti muslimansku tradiciju u bilo kom obliku niti na bilo koji način.” (Str. 4)

Međutim, na sljedeća tri mjesta kaže sljedeće:

“..da je Časni Kur’an jedini izvor dina a da je sve ostalo što muslimani imaju tumačenje dina.” (Str. 3)

“Prihvatanjem od strane muslimana da je Časni Kur’an jedini izvor dina i osnovni i šerijata i minhadža, a da je sve ostalo što muslimani imaju tumačenje dina, šerijata i minhadža, u čemu se ljudi mogu normalno razilaziti..”(Str. 14)

“Jedino što muslimani imaju u potpunosti vjerodostojno jeste Časni Kur’an.” (Str. 24)

Iz navedena tri citata se razumije da ako je Kur’an jedini izvor dina a sve ostalo tumačenje vjere to znači da sunnet (hadis) nije izvor šerijata. Ovaj zaključak autor u svojoj studiji provlači kroz čitavu knjigu u kojoj se nemilosrdno obrušio na vjerodostojne hadise, dva Sahiha, proglašavajući ih izmišljenim i krivim za nasilje, zlo, terorizam i ekstremizam koje muslimani čine u svijetu.

Prema tome, autor jer kontradiktoran po ovom pitanju u svojoj šejtanskoj metodologiji, na jednom mjestu kaže da ne negira sunnet i hadis a na drugim mjestima potvrđuje da je jedini izvor islama Kur’an.

Na osnovu toga može se reći da ako autor ove nemušte metodologije smatra da sunnet (vjerodostojni hadisi) nije izvor šerijatskih propisa onda je to kufr i otpadništvo od islama.

Međutim, ako smatra da sunnet (hadis) jeste izvor šerijata uz spomenutu šejtansku metodologiju negiranja vjerodostojnih hadisa koji se po njemu ne slažu sa Kur’anom onda ga to ne izvodi iz islama, s tim da je to sa čime je došao čisti visoki stepen dalaleta.

Da nas Allah sačuva dalaleta i stranputice nakon Upute.