DA LI JE GRIJEH PREKRŠITI OBEĆANJE?

PITANJE:

Esselamu alejkum šejh. Kako postupiti u slučaju obećanja sa kojim idem na štetu sebi. Nedavno mi je tetka dolazila, muž i ja smo u dnevni boravak stavili manji tepih a veći koji imamo smo bili podigli i razmišljali vratiti kada nam beba počne puzati da joj ne bi bilo hladno puzati po parketu što bi bio slučaj sa manjim tepihom, tetka me pitala šta nam je sa većim tepihom, rekla sam joj da smo planirali vratiti ga kada beba propuže. Iako sam joj rekla šta nam je u planu, ona me pitala da joj dam taj veći tepih i ishitreno sam pristala. Kada je muž došao sa posla kroz razgovor sam shvatila da nisam najbolje postupila, trenutno nismo u mogućnosti kupovati veći tepih a beba treba da propuže, zimski su mjeseci, da li mi je grijeh i da li se smatra kršenjem obećanja da tetki objasnim situaciju, da trazim halala, da joj ponudim manji tepih da joj damo ili da joj damo simboličnu novcanu naknadu koliko smo u mogućnosti kao izvinjenje ili da idemo na našu štetu te da damo tepih a mi da posudimo novac te da kupimo veći tepih. Allah vam dao svaki hajr.

ODGOVOR:

Odgovor na ovo pitanje se vraća na propis pronevjere obećanja.

Neizvršenje obećanja se u osnovi ubraja u djela malog nifaka (licemjerstva u djelu).

Dokaz za ovo je hadis muteffekun alejhi od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Znak munafika je troje: kada govori laže, kada obeća prekrši i kada mu se povjeri iznevjeri.”

Isto je došlo u hadisu muteffekun alejhi od Abdullah Ibn Amra, radijallahu anhuma, sa dodatkom još dvije karakteristike munafika, a to su kada se prepire prelazi granicu i kada sklopi dogovor, prevari. Nifak (licemjerstvo) se djeli na dvije vrste:

Prva- Veliki nifak, a to je da čovjek ispoljava vjerovanje u Allaha i ostale imanske šartove, tojest, ispoljava islam vanjštinom, a u svojoj nutrini krije suprotno od toga. Ova vrste nifaka je kufr i obično je prisutna u jakim muslimanskim sredinama gdje se sa ovom vrstom nifaka čuva neki dunjalučki interes od posla, imetka i slično.

Druga- mali nifak, ili nifak u djelima. Ovaj nifak ne izvodi iz islama nego je karakterističan po tome što vjernik ispoljava vanjštinom djela hajra i bogobojaznosti a u privatnom i tajnom životu nije na tom stepenu, čini suprotno od toga. Gore navedeni hadisi govore o ovoj drugoj vrsti munafikluka.

A što se tiče propisa neizvršenja obećanja, to zavisi od stanja i vrste kršenja obećanja. Ibn Redžep (Džamiul-ulumi vel-hikemi, str 849-850) navodi dvije vrste kršenja obećanja:

1- da obeća a u startu nijeti da neće izvršiti obećanje.

U ovoj vrsti je spojeno i laganje i kršenje obećanja i ovo je najgora vrsta kršenja obećanja. Kaže Imam Evzai, ko kaže uradiću to i to inšallah a nijeti da to ne uradi, to se tretira laganjem i neizvršavanjem obećanja.

2- da obeća i nijeti izvršiti obećanje, zatim promjeni odluku i prekrši obećanje bez opravdanja zbog kršenja.

Učenjaci imaju podjeljeno mišljenje oko propisa izvršenja obećanja, tojest, da li je vadžib ili nije.

Prvo mišljenje- izvršenje obećanja nije vadžib. Na ovom mišljenju je većina pravnika sve četiri mezheba.

Zbog hadisa u kojem je došlo da je svojstvo munafika obećavati i kršiti po ovom mišljenju bi značilo da je kršenje obećanja mekruh a ne haram.

Drugo mišljenje- da je izvršenje obećanja vadžib. To dokazuju sa spomenutim hadisima, na čemu je manja skupina učenjaka od Zahirija. Bilježi Buharija u svome Sahihu da je Ibn Ešvea, da je on kao kadija presuđivao da je vadžib izvršiti obećanje.

Treće mišljenje- da ako ono što se obeća uzrokuje materijalne troškove onome kome je obećano, u tom slučaju je obaveza nadoknaditi materijalnu štetu. Ovo je mišljenje koje se pripisuje Imamu Maliku. Naprimjer, da obeća osobi koja je iz Mostara da će joj dati hediju ako dođe u Sarajevo, i ona dođe u Sarajevo a on ne izvrši obećanje. U tom slučaju, po ovom mišljenju, obavezan je nadoknaditi troškove putovanja.

Ispravno mišljenje po ovom pitanju, a Allah zna najbolje, je stav većine učenjaka, a to je da nije vadžib izvršiti obećanje iako je kršenje istog vrsta munafikluka i po ovome je na stepenu mekruha.

NAPOMENE:

1. Iz gore spomenutog se razumije da kršenje obećanja iz opravdanog šerijatskog razloga nije grijeh. Klasični primjer opravdanog kršenja obećanja je da nekome obećamo da ćemo ga porodično zijaretiti, a onda se desi da se taj zijaret ne može izvršiti zbog bolesti, materijalne nemogućnosti i slično.

2. Svi hadisi u kojima je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao da je obećanje dug, su jako slabi i nije ih ispravno navoditi kao šerijatski argument.

3.Kaže Abdulah Ibn Mesud, radijallahu anhu, u vjerodostojoj predaji, nemojte obećavati djetetu a zatim ne izvršiti to.

Prenosi Zuhri, od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je rekao: “Ko kaže djetetu dođi i daću ti datulu”, a zatim mu ne dadne ništa, to se ubraja u laž. Prenosi se u slabom hadisu od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da onaj ko obeća djetetu nešto pa ne dadne, da mu se piše da je učinio laž. Uglavnom, treba izbjegavati obećavanje i djeci ako se neće izvršiti.

Konkretan odgovor na postavljeno pitanje, jeste da nema grijeha u neizvršavanju spomenutog obećanja, ne morate dati nikakvu nadoknadu, niti manji tepih i slično. Jedino, ako želite, možete neku simboličnu hediju pokloniti shodno vašim mogućnostima. Također, pouka iz toga što se desilo je da supruga ne treba obećavati davanje materijanih, krupnih stvari bez dogovora sa mužem, iako se razumije iz pitanja da se to desilo nenamjerno i nepromišljeno. A isto tako, pouka je, da se treba čuvati ishitrenih i brzih obećanja.

Ve billahi tevfik