PITANJE: Selam alejkum.
Poslao sam preko jednog studenta dokumente da preda za prijem u Medinu. Velika mi je želja studiram islamske znanosti, a pogotovo u Saudiji, da naučim arapski jezik, izučavam hadis fikh i slično, to mi je postao životni san. Prije slanja dokumenata razgovarao sam sa roditeljima o mom studiranju u Saudiji, pojasnio sam im detalje, onoliko koliko sam znao, kako to bude ako te prime. I naravno, kao što sam i očekivao, nakon što su me lijepo saslušali, žestoko i burno su reagovali i izrazili sumnju i podozrenje u čitav taj sistem i način školovanja. Ono kao država (Saudija) stipendira strane studene, a država je vehabijska i zaključak je jasan: vrbuju i odgajaju vehabijske misionare koji kada se vrate ispiraju mozak našoj omladini i zavode je i odvode od naše lijepe bošnjačke interpretacije islama. I još su svašta govorili, po uzoru na Galijaševića i njegov ekspertni tim za borbu protiv terorizma. Ovo mene ne čudi od njih, jer oni prihvataju one laži i gluposti o vehabijama koje se serviraju na BH-a medijima i od strane IZ-a. A inače su „umjereni“ muslimani, kako sami za sebe kažu, nekad klanjaju, mnoge dane Ramazana preposte, i ono ostalo, hatme, tehvidi, Fatihe, mezarja i ostalo. Ja sam po njima izmanipulisan od strane vehabijske sekte pa me pokušavaju spasit i osvijestit. Duga je ovo priča, knjiga se može napisat.
Sve ovo navodim da bi bilo pitanje što jasnije. Ja sam neosvrćući se na njihove reakcije, zabrane i neslaganje poslao dokumente i aplicirao za prijem u Medini. Poslije sam poslušao neka predavanja o dobročinstvu prema roditeljima i zabrani neposlušnosti roditeljima, pa me spopala sumnja da nisam pogriješio što sam ovako postupio, jer ipak su moji roditelji muslimani i dobrodušni ljudi, mnogo se žrtvuju za mene, a jedino se razilazimo oko tumačenja vjerskih propisa i praktikovanja istih.
Konkretno me interesuje, da li vadžib tražiti dozvolu od roditelja za studiranje šerijatskih znanosti u arapskom svijetu? I da li dijete obavezno poslušati roditelje ako mu zabrane odlazak na studije, tj. da li se ubraja u zabranjenu neposlušnost ako ode na studije a roditelji mu zabranjuju?
Halali na dužini pitanja, odgovor mi nije hitan ali je jako bitan. Allah te nagradio na trudu.
ODGOVOR: Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salat i selam ne posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Granice i pravila pokornosti i poslušnosti roditeljima su jedno od najpreciznijih i ujedno najkomplikovanijih šerijatskih pitanja, a ono što ga još više čini težim je veoma malo literature i pisanog teksta o tome.
Opći propis pokornosti roditeljima
Allah – subhanehu ve te'ala – je pojasnio u Svojoj Plemenitoj Knjizi koliko je ogromno pravo roditelja kod njihove djece, obavezao je djecu da im čine dobročinstvo i upozorio na neposlušnost prema roditeljima i zabranio je.
Kaže Uzvišeni: „Gospodar tvoj zapovijeda da samo Njemu ibadet činite i da roditeljima dobročinstvo činite. Kad jedno od njih dvoje, ili oboje, kod tebe starost dožive, ne reci im ni: “Uh!” – i ne podvikni na njih, i obraćaj im se riječima poštovanja punim“. (El-Isra, 23)
„I Allahu ibadet činite i nikoga Njemu ravnim ne smatrajte! A roditeljima dobročinstvo činite, i rođacima, i siročadi, i siromasima,…“ (En-Nisa, 36)
„Mi smo oporučili čovjeku da bude poslušan roditeljima svojim. Majka ga nosi, a njeno zdravlje trpi, i odbija ga u toku dvije godine. Budi zahvalan Meni i roditeljima svojim, Meni će se svi vratiti“. (Lukman, 14)
Na osnovu ovih i drugih šerijatskih tekstova nema razilaženja među učenjacima da je činjenje dobročinstva roditeljima fard ajn, tj. stroga vjerska obaveza, svakom muslimanu i muslimanki. Jedan od najvećih vidova činjenja dobročinstva prema roditeljima je pokornost u onome što naređuju.
Od šerijatskih tekstova koji jasno i nedvosmisleno ukazuju na obavezu poslušnosti roditeljima i zabranu nepokornosti njima je hadis mutefekun alejhi (Buharija i Muslim) od Ebu Bekreta, radijallahu anhu. U hadisu je došlo da je
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao tri puta: „Hoćete li da vas obavijestim o najvećim velikim grijesima?“ A zatim rekao: „Činjenje širka Allahu, neposlušnost roditeljima i lažno svjedočenje“. U ovom hadisu je jasno naglašeno da je nepokornost roditeljima jedan od najvećih grijeha, tj. da je muslimanu i muslimanki vadžib da budu pokorni roditeljima.
Stavovi mezheba i učenjaka oko pokornosti roditeljima i tumačenje određenih detalja
Gore spomenuti šerijatski tekstovi su opći propis činjenja dobročinstva prema roditeljima i poslušnosti njima, međutim oko mnogih detalja i propisa vezanih za obavezu dobročinstva i pokornosti roditeljima učenjaci imaju podijeljeno mišljenje i detaljno pojašnjenje istih. Od tih mes'ela su: dobročinstvo prema roditeljima koji nisu muslimani, traženje dozvole od roditelja nemuslimana za odlazak u dobrovoljni džihad, kome dati prednost prilikom oprečnosti između naredbe majke i naredbe oca, dobročinstvo prema roditeljima koji žive u kjafirskoj zemlji (darul-harb), vidovi i oblici dobročinstva i pokornosti roditeljima, traženje dozvole za putovanje radi trgovine i slično, traženje dozvole za odsustvo i putovanje radi traženja šerijatskog znanja, pokornost roditeljima u ostavljanju ili potpunom nečinjenju suneta (mustehaba), pokornost roditeljima u njihovom zahtjevu puštanja supruge, pokornost roditeljima u činjenju harama ili ostavljanju vadžiba, dunjalučka kazna ezijeta i maltretiranja roditelja i mnoge druge mes'ele. O svim spomenutim mes'elama učenjaci su govorili i pisali a što se može naći u fikhskim knjigama.
Nas ovdje zanima propis traženja dozvole od roditelja za odsustvo i putovanje radi sticanja šerijatskog znanja. O ovom pitanju su govorili fakihi hanefijskog (Bedai'us-sanai'a 7/98, Tebjinul-hakaik 3/242, Hašijetu Ibn Abidin 3/220) i malikijskog (El-Furuk 2/513m Hašijetud-dusuki 2/172) mezheba.
Hanefijski učenjaci su propis za traženje dozvole od roditelja, bilo ono radi sticanja znanja, radi trgovine ili posla, postavili pravilo na osnovu kojeg se zna koda je obaveza tražiti dozvolu roditelja za putovanje a kada nije. Suština tog pravila se sastoji u sljedećem: svako putovanje u kojem opasnost za život djetetu nije dozvoljeno putovati bez izuna (dozvole) roditelja, zbog brige roditelja za svoju djecu čime se njima nanosi šteta. I obrnuto:svako putovanje u kojem nema opasnosti djetetu je dozvoljeno putovati bez dozvole roditelja pod šartom da oni nemaju potrebu za njegovim hizmetom. U ovom slučaju je dozvoljeno putovati bez dozvole jer time im ne nanosi štetu.
Vjerovatno su hanefijski učenjaci došli do ovog pravila praveći kijas (analogiju-usporedbu) na obavezu traženja dozvole od roditelja za odlazak u dobrovoljni džihad, a što je došlo u vjerodostojnim hadisima.
Za razliku od hanefija, malikije prave razliku između stepena i vrste znanja koje se želi sticati na tom putovanju da li se to znanje može steći u mjestu življenja ili ne. Pa kažu: ako je putovanje radi sticanja znanja koje ne može naći u svom mjestu življenja, poput znanja razumijevanja Kitaba, Suneta, Idžma i mes'ela u kojima ima razilaženja i stepena kijasa (analogije), onda je dozvoljeno putovati bez izuna roditelja i nema pokornosti njima u tome, pod uslovom da je dijete od osoba koje su u mogućnosti da stiču taj stepen šerijatskog znanja.
Malikije ovo tumačenje argumentiraju time što je sticanje znanja na stepenu mudžtehida fard kifajem, a Uzvišeni kaže: „I neka među vama bude onih koji će na dobro pozivati i naređivati da se čini dobro, a zlo zabranjivati“ (Ali Imran, 104). A oni koji traže znanje na način silepog slijeđenja (taklida) a koje se može naći u svom mjestu življenja, njima nije dozvoljeno putovanje radi sticanja takvog znanja bez dozvole roditelja.
Isto tako, malikije obavezuju traženje dozvole od roditelja kada se putuje na putovanje radi trgovine ako tu vrstu trgovine koju želi obaviti može naći u mjestu življenja, a ne obavezuju traženje dozvole u suprotnom, tj. ako se ta trgovina ne može obaviti u mjestu življenja.
Prema tome, rezime stavova učenjaka ova dva mezheba je sljedeći:
– hanefije propis traženja dozvole roditelja vežu za sigurnost i opasnost samog putovanja, pa ako je putovanje nesigurno i opasno (po život ili tijelo) obavezuju traženje dozvole roditelja a u protivnom ne obavezuju,
– dok malikije taj propis vežu za mogućnost zadovoljavanja te potrebe zbog koje se putuje u mjestu življenja, pa ako se to može naći u mjestu življenja obavezuju izun roditelja a u protivnom ne obavezuju.
Pravilo zabranjene neposlušnosti roditeljima
Imam Nevevi u svom Komentaru Muslimovog Sahiha (1/189) prenosi nekoliko veoma bitnih činjenica oko propisa pokornosti roditeljima. On kaže: „A što se tiče suštine zabranjene neposlušnosti roditeljima po Šerijatu, malo je onih (učenjaka) koji su to precizno odredili.
Rekao je šejh imam Ebu Muhammed ibn Abdusselam, rahimehullah: ‘Nisam našao pravilo na koje bih se oslonuo oko neposlušnosti roditelja i onome što je specifično za njihova prava, jer su učenjaci složni da njima (roditeljima) nije vadžib biti pokoran u svemu što naređuju i zabranjuju. Zabranjen je djetetu odlazak u džihad bez dozvole roditelja, zbog toga što im teško pada mogućnost njegovog ubistva ili gubljenja nekog organa tijela, i zbog žestoke tuge koja bi ih zbog toga obuzela.
Ovome je pridodato svako putovanje u kojem se roditelji boje za njegov (djetetov) život ili tjelesni organ’. Ovo su riječi Ebu Muhammed.
Kaže šejh Ebu ‘Amr ibn Es-Salah, rahmetullahi alejhi, u svojim fetvama: ‘Zabranjena neposlušnost roditeljima je svako djelo (djeteta) koje ezijeti (nanosi štetu i uznemirava) roditelja i tome slično i to onaj ezijet koji nije bezazlen (lagan i nebitan), s tim da to djelo nije od djela vadžiba’. Kaže: ‘Mnogi kažu da je poslušnost roditeljima obavezna u svemu što nije grijeh (prema Allahu), a suprostavljanje njihovoj naredbi je neposlušnost. Mnogi učenjaci obavezuju pokornost roditeljima u nejasnim pitanjima (šubuhat – tj. čiji propis nije potpuno jasan da li je dozvoljen ili ne)’. Kaže: ‘Nije stav nekih naših učenjaka, da je dozvoljeno (djetetu) putovanje radi sticanja znanja i radi trgovine bez dozvole roditelja, oprečan ovome što sam spomenuo, jer je ovo uopćen govor, a ono što sam ja spomenuo je pojašnjenje te uopćenosti’. A Allah zna najbolje“.
Iz teksta kojeg prenosi imam Nevevi od učenjaka šafijskog mezheba Ibn Abdusselam i Ibn Salaha može se rezimirati sljedeće:
– da su učenjaci složni da nije vadžib biti poslušan roditeljima u svemu što naređuju i zabranjuju,
– svako putovanje u kojem se roditelji boje za život ili gubitak nekog organa djeteta nije dozvoljeno putovati bez dozvole roditelja, a ovo je analogno na propis putovanja u dobrovoljni džihad za koji je došao šerijatski tekst,
– zabranjena neposlušnost je svako djelo djeteta koje nije vjerski vadžib sa kojim nanosi teži ezijet (uznemiravanje i šteta koji nisu mali i bezazleni) roditeljima,
– nema pokornosti roditeljima u griješenju prema Allahu.
Ovome treba dodati još jedan detalj oko zabranjene neposlušnosti sa kojom se nanosi teži ezijet roditeljima, a to je ono što navode Ibn Hadžer El-Askalani i Ibn Hadžer El-Hejtemi. Da zahtjevi i ponašanje roditelja ne proizilaze iz čiste gluposti i nedostatka pameti a koju može skužiti svaka pametna osoba.
Granice i pravila pokornosti roditeljima
Nakon svega spomenutog mogu se precizirati granice i pravila pokornosti roditeljima:
Prvo pravilo –nije vadžib biti poslušan roditeljima u svemu što naređuju i zabranjuju. Oko ovoga nema razilaženja među učenjacima, jer se opća zabrana neposlušnosti ili naredba pokornosti roditeljima ograničava drugim šerijatskim tekstovima.
Drugo pravilo – nema pokornosti roditeljima u grijehu, tj. u činjenju harama ili ostavljanju vadžiba. Poput naredbe roditelja djetetu podigne kredit sa kamatom, ili njihove zabrane da im se punoljetna kćerka pokrije.
Dokaz za ovo je hadis kojeg bilježi Buharija od Alije, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Nema pokornosti u grijehu, pokornost je samo u dobru“. Ili vjerodostojan hadis: „Nema pokornosti stvorenju u griješenju prema Allahu“, kojeg bilježe Tirmizi i Ahmed.
Treće pravilo – ako roditelj sa naredbom ili zabranom nanosi očitu štetu djetetu a za to nema šerijatski opravdan i valjan razlog, onda u tome nema pokornosti roditeljima. Poput toga da roditelj naredi djetetu da pusti svoju suprugu a za taj zahtjev nema opravdan šerijatski razlog zbog kojeg se pušta žena nego je rezultat prohtjeva, strasti ili mržnje. Pokornost roditelju u ovome bi nanijelo očitu štetu porodici djeteta.
Dokaz ovog pravila je poznati općeprihvaćeni hadis među učenjacima: „Nema štete (tj. šteta se u Islamu ne prihvata nego otklanja) niti nanošenja štete“. Bilježe ga Ibn Madže, Ahmed i Malik u Muvetteu, vjerodostojnim ga ocjenjuje Albani a dobrim Šuajb Arnaut.
Četvrto pravilo – za svako putovanje u kojem je opasnost po život djeteta ili opasnost gubljenja nekog organa tijela, obaveza djeteta je tražiti izun od roditelja, u protivnom nije obaveza i nepokornost u tome ne predstavlja zabranjenu neposlušnost roditelja.
Dokaz za ovo je kijas na obavezu traženja izuna za odlazak u dobrovoljni džihad a što je došlo u vjerodostojnom Sunetu.
Peto pravilo – zabranjena neposlušnost roditeljima je svako mubah (dozvoljeno) djelo koje roditelji zabrane ili narede djetetu, a koje nije vjerski vadžib niti haram niti se sa njim nanosi očita šteta djetetu, sa čijim neizvršenjem se nanosi teži ezijet (uznemiravanje i šteta koji nisu mali i bezazleni, poput toga da obole) roditeljima, pod uslovom da naredba ili zabrana roditelja ne proizilaze iz gluposti i nedostatka pameti koju može uočiti svaka pametna osoba.
Konkretan odgovor na pitanje
Pošto u tvojoj namjeri odsustva i putovanja radi sticanja šerijatskog znanja u Saudijskj Arabiji nema opasnosti za tvoj život niti opasnosti gubljenja nekog organa tijela, ti nisi obavezan tražiti izun od roditelja za to putovanje.
Njihova zabrana da ideš na studije ne predstavlja zabranjenu neposlušnost roditeljima.
Sa druge strane, razlozi njihove zabrane da studiraš u Saudiji su izgrađeni na netačnim i pogrešnim informacijama i zaključcima, te se s toga tim razlozima ne pridaje ozbiljan i velik značaj. Osim što je potrebno ukazati na netačnost i nesuvislost tih informacija.
Ti njih ubjeđuj kako bi primjenili stav o izmišljenim „vehabijama“ i popustili, a radi ono što misliš da je najbolje za tebe i tvoju vjeru. Ti, kao i mnogi drugi, svojim roditeljima nećeš udovoljiti po pitanju vjere osim da se vratiš unazad i budeš musliman po tumačenju IZ-a i hodža, a Allah te izbavio iz tog pogrešnog i krnjavog tumačenja vjere i uzdigao te na viši stepen.
Sa dužnim poštovanjem prema roditeljima svakog, mi praktikanti vjere moramo biti više samostalni i ozbiljni u djelovanju kada je u pitanju dosljedno držanje i praktikovanje vjerskih propisa. Molim Allaha da ti dao ono što je najbolje za tebe i tvoju vjeru.
Ve billahi tevfik.
