HANEFIZACIJA SELEFIJA (NEMEZHEBLIJA)?!

PITANJE: EsSelamu alejkum ve rahmetullah. U jednom našem selefijskom udruženju u zadnje vrijeme naš daija nas poučava hanefijskom mezhebu. Meni i nekoj braći je to nejasno, otkud sad to? Naše pitanje je: Zašto sada učimo hanefijski mezheb i što nismo do sada 20 god. to radili? Nemamo namjeru provocirati, nego nas stvarno zanima odgovor na ova pitanja.

ODGOVOR: Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Propisa slijeđenja određenog fikhskog mezheba je široka tema, ovo je rezime govora o tome:

– Nema dokaza u Kur’anu niti sunnetu da je vadžib ili sunnet (mustehab) slijediti određeni mezheb, najviše što se može reći jeste da je dozvoljeno – ovo je stav većine učenjaka ummeta.

– Imami 4 mezheba (kao i drugi imami ummeta) su jasno i nedvosmisleno rekli da nije obaveza njih slijediti nego Kur’an i sunnet.

– Imami 4 mezheba su naglasili da ako je njihov govor oprečan vjerodostojnom hadisu, da se slijedi hadis a ostavi njihov govor.

– Obavezivanje muslimana da slijede jedan određen mezheb u svim pitanjima vjere je novotarija jer za to nema dokaza ni u Kur’anu, ni u sunnetu, niti idžma’u.

– Najbolje generacije ovog ummeta nisu imale mezhebe niti su slijedili mezhebe.

– Hipotetički gledano: Ako je nama vadžib slijediti neki mezheb, kojeg su mezheba bili ashabi i tabi’ini do pojave imama mezheba(?), ili njima nije vadžib ono što je nama a istu vjeru slijedimo što je apsurdno.

– Također, hipotetički gledano: Ako bi trebali slijediti mezheb nekog učenjaka, onda bi bilo najpreče da slijedimo mezheb nekog ashaba poput Omer, Alije, Muaz ibn Džebela, Ibn Omera, Ibn Mes’uda i drugih.

– Činjenica je da obični musliman nema mezheba niti slijedi mezheb, on je na mezhebu učenjaka kojeg slijedi, ovo je detaljno pojasnio Ibn El-Kajjim imeđu ostalih.

Detaljnije o svemu spomenutom vezanom za temu slijeđenja mezheba pročitaj u tekstu na ovom linku: https://zijadljakic.ba/propis-slijedjenja-mezheba-jednog-od-4-poznata-mezheba/

Učenje nekog mezheba u praksi može imati dva stanja i oblika:

Prvo stanje – da se fikhski propisi izučavaju i uče preko nekog mezheba, svejedno hanefijskog, malikijskog, šafijskog ili hanbelijskog.

Nema smetnje u tome, to je stoljetna praksa muslimana u svim krajevima u mesdžidima, školama, fakultetima i slično. U Maroku, Alžiru i Tunisu se uči fikh po malijskom mezhebu, u Saudiji po hanbelijskom, u Somaliji i Indoneziji po šafijskom, a u Pakistanu, Afganistanu i Turskoj po hanefijskom. Cilj učenja fikha preko mezheba je lakše poimanje mes’ela i osposobljavanje za njihovo razumijevanje, a ne mezhebska gorljivost i pristrasnost.

Učena osoba koja poučava fikhu preko knjiga nekog mezheba je obavezna da u svakom pitanju u kojem je stav mezheba oprečan vjerodostojnom hadisu ili jačem argumentu pojasni ispravan stav na koji ukazuju dokazi.

Drugo stanje – da se muslimani nekog kraja ili neka skupina obavezuje slijeđenju određenog mezheba (hanefijskog, malikijskog, šafijskog ili hanbelijskog)

Nema dokaza u Kur’anu ili sunnetu da je propisano (vadžib ili sunnet) obavezivati ljude da slijede stavove jednog učenjaka (mezheba) u svim pitanjima vjere, svejedno bio on Malik, Šafija ili Ahmed.

Slijeđenje nekog određenog mezheba nije vadžib niti mustehab, nego je dozvoljeno običnom muslimanu (mukallidu) da slijedi bilo kog učenjaka ili mezheb jer nema drugog načina da sazna propis. Obavezivanje muslimana da slijede jedan određen mezheb u svim pitanjima je novotarija u vjeri za koju nema dokaza ni u Kur’anu niti u sunnetu, niti idžma’u. Ovo je stav poznatih savremenih učenjaka: Ahmeda Šakira, Muhammeda Emina Šenkitija, Bin Baza, Muhammeda el-Mukaddema, Ebu Ishaka el-Huvejnija, Albanija i njegovih učenika: Muhammeda ‘Idul-‘abbasija, Abdurrahmana Abdulhalika i Mukbila el-Vadi’ija. (El-Mevsu’atu el-mujessere od Nedve, 1/143-162)

Konkretan odgovor na pitanje:

Ako se u udruženjima i sličnim mjestima izučava fikh preko knjiga hanefijskog mezheba sa ciljem poimanja mes’ela i osposobljavanja za njihovo izučavanje, a ne sa ciljem obaveznog praktikovanja vjere u svemu po hanefijskom mezhebu zato što je on zvanični mezheb stoljećima na Balkanu, niti kao slijepa mezhebska gorljivost i pristrasnost, onda nema smetnje u tome.

Međutim, ako se propisi namaza, posta i slično izučavaju po hanefijskom mezhebu sa ciljem da braća i sestre, tj. sljedbenici izvornog islama (selefije), praktikuju propise po hanefijskom mezhebu svejedno imali dokaze ili ne, bili slabi ili ne, samo zato što je on zvanični mezheb u BiH, nakon što su ta ista braća i sestre više od 20 godina slijedili stavove zasnovane na vjerodostojnim hadisima i jačim dokazima od priznate i poznate uleme, smatram da je ovo devijantna tendencija i pogrešan smjer u dawi koji će ostaviti veoma negativne posljedice.

Još ako se od braće traži da ne dižu ruke u namazu, da ne izgovaraju Amin naglas, da klanjaju kao hanefije, sjede sa novotarima (ili čak učestvuju) dok ovi rade novotarije koje mezhebu pripisuju jer je to hanefijski mezheb koji se slijedi kod nas, onda je ovo rezultat, posljedica i vid poznate dawe mudrovanja, popuštanja, odstupanja od principa slijeđenja vjerodostojnog sunneta i prilagođavanja IZ-u jer je ona zvanična i jača vjerska struja.

Rezime:

Ako se fikhski propisi izučavaju i uče preko nekog mezheba a slijedi ono što ima jači dokaz, u tome nema smetnje, a ako se selefije poučavaju i obavezuju slijeđenju hanefijskog mezheba, što možemo nazvati hanefizacijom selefija na Balkanu, onda je to devijantna (pogrešna) tendencija i praksa. Razlozi toga su:

– Slijeđenje određenog mezheba nije ni vadžib ni sunnet, nego samo dozvoljeno, a obavezivanje muslimana da slijede jedan određen mezheb je novotarija.

– Slijeđenje vjerodostojnog hadisa i jasnog argumenta (na čemu često nije ovaj ili onaj mezheb), kog pojasne učenjaci naravno, vadžib je svim muslimanima.

– Praktično to vodi u ostavljanje mnogih sunneta i prešućivanje ili čak činjenje novotarija raširenih pod imenom mezheba.

Govori uleme o slijeđenju mezheba

Vjerovatno zagovarači ovog devijantnog smjera prakse hanefiziranja selefija „nemezheblija“ će tvrditi da ima uleme i šejhova koji smatraju da treba slijediti određeni mezheb koji je rasprostranjen u nekom kraju.

Kao odgovor na spomenuto, evo govor nama drage uleme o slijeđenju mezheba:

Kaže hanefijski učenjak Ibnul-Hemmam: “Po ispravnom mišljenju, nije obaveza strogo se držati jednog mezheba jer njegovo slijeđenje nije obavezno. Nema vadžiba osim onoga što su Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učinili vadžibom, a oni nisu obavezali nikog od ljudi da slijedi mezheb jednog od imama mimo drugih imama…”. (Et-Takrir vet-tahrir, Ibn El-Hadždž, 3/468)

Kaže hanefijski učenjak Alijj el-Kari: “Nije obavezan niko iz ovog ummeta da bude henefija, malikija, šafija ili hanbelija nego je obaveza muslimanu ako nije alim da pita jednog od učenjaka, a četvorica imama su od učenjaka…”. (Hedijjetus-sultani limuslimi biladil-jaban, str.77)

Kaže Šihabuddin Ebu Šame: “Četiri mezheba su ostala poznata dok su ostali mezhebi napušteni a ambicije većine sljedbenika mezheba su oslabile te su postali mukallidi nakon što je taklid, slijepo slijeđenje, bio zabranjen osim slijeđenja Poslanika, sallalahu alejhi ve sellem. Čak su mišljenja imama dignuta na nivo Kur’ana i sunneta a u tom su smislu riječi Uzvišenog: “Oni su, pored Allaha, za bogove uzeli svećenike i monahe svoje”. (Et-Tevbe 31)

(El-Muemmel lirredi ilel-emri el-evveli, Šihabuddin Ebu Šame, 1/10)

Kaže Ibn Tejmije: “Nije obavezan niko od muslimana da slijedi određenog učenjaka u svemu što kaže, niti da slijedi u tome određen mezheb, a svi su obavezni slijediti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem u svemu što je naredio i o čemu je obavijestio. Svačiji govor se uzima i ostavlja osim govora Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Ono što je dozvoljeno to je da čovjek slijedi određen mezheb jer nema drugog načina da sazna propise šerijata osim na takav način…”. (Vidi: Medzmu’ul-fetava 20/208-209)

Kaže Ibnul-Kajjim nakon što je naveo da imaju dva mišljenja o obavezi običnog muslimana da slijedi neki od poznatih mezheba: “Prvo mišljenje: Da nije obavezan, a to je ispravan stav u koji nema sumnje jer nije vadžib osim ono što Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učine vadžibom a oni nisu obavezali nikog od ljudi iz ovog ummeta da slijedi mezheb nekog čovjeka mimo drugih ljudi. Najbolje generacije ovog ummeta su čiste od slijeđenja mezheba. Ustvari nije ispravno da se običnom muslimanu pripisuje pripadnost nekom mezhebu jer on nema mezheba. Na mezhebu može biti onaj ko ima sposobnost razmišljanja, argumentiranja i ima znanja o tom mezhebu, ili ko je pročitao neku fikhsku knjigu iz mezheba, zna fetve imama i njegove stavove. Onaj ko se nije osposobio za sve ovo i kaže ja sam šafija ili hanbelija i slično, samom tvrdnjom ne biva tog mezheba … Ne može se pojmiti da običan musliman ima mezheb, a ako pretpostavimo on nije dužan kao ni bilo ko drugi da slijedi nečiji mezheb, u smislu da slijedi sve njegove stavove a ostavlja mišljenja drugih učanjaka. Niko od imama ne zastupa ovaj ružni bidat koji se desio u ummetu…”.

(E’lamul-muvekki’in, 4/261)

Kaže el-M’asumi: “Znaj da je uzimanje mišljenja i stavova učenjaka poput tejemmuma koji se ne uzima osim kada nema vode. Pa tako, ako imamo tekst Kur’ana, sunneta i stavove ashaba vadžib je da se toga držimo a ne da uzimamo mišljenja učenjaka. Međutim, pristrasni sljedbenici mezheba uzimaju tejemmum a voda je pred njima…”. (Hedijjetus-sultani limuslimi biladil-jaban, str.99)

Ve billahi tevfik.