JE LI BITNO BITI BOŠNJAK?

PITANJE: Esselamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Kopka me ova tema popisa stanovništva, ja razumijem da je to za nas u Bosni jako bitno i da nam to igra veliku ulogu u budućnosti, radi politike (jake nam politike!) i slično, bar tako kažu, ali ono što me buni to je velika zaokupljenost IZ-a (muftija, imama, hodža) pa i nekih naših daija oko dizanja, buđenja i oživljavanja te nacionalne svijesti Bošnjaka. Još kad pročitam i čujem neke izjave poput ovih: Bošnjaštvo je bazirano na Kur`anu i sunnetu, Naša vjerska obaveza je da gajimo bošnjaštvo, Poziv u bošnjaštvo je poziv u Islam, Bošnjaštvo je sinonim za Islam i slično, ja blokiram. Kontam ili ja nisam učio Islam od pravih ljudi i ispravnih knjiga, ili je ovo neko novo znanje koje tek treba učiti ili je ovo gore sporno ili je nešto četvrto, ne znam?
-Eh sad pitanja vrve:
-Je’l se musliman kod nas mora (da mu je vadžib) izjasnit kao Bošnjak?
-Je li grijeh ako se izjasni drugačije?
-Ovo što rade neke daije i IZ oko podizanja nacionalne svijesti, je li to ispravno?
-Koje je mjesto nacionalnosti u islamu??? (Koliko sam ja shvatio obaveza je pripisivati se svom porijeklu, i poznavati porijeklo prvenstveno zbog održavanja rodbinskih veza).
-Da li su se javljali slični pokreti (poziva u podizanje nacionalne svijesti recimo Arapa, Turaka, …) među muslimanima?
-Kakav je govor uleme po pitanju svega toga?
-A sporedna pitanja vezana za ovu situaciju – poput uzimanja simbola – obelježja koja imaju osnovu u hrisćanstvu i slično.
-Na koji je način Allahov Poslanik s.a.w.s., pozivao u islam???
-I da li mi treba da podržimo ove projekte ili ne???
Allah te nagradio, znam da sam pretjerao sa ovim pitanjima ali jednostavno progone me.

ODGOVOR: Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Zaista, već duže vremena je veoma aktuelno pitanje popisa stanovništva koje treba da se izvrši ove godine u Bosni i Hercegovini. Govor o tome je preplavio sve vrste medija. A u svemu ovome posebno se ističu rasprave, tekstovi, predavanja, dersovi, hutbe, govori, tribine i konferencije oko bitnosti izjašnjavanja Bošnjaka da su po etničkoj pripadnosti Bošnjaci a ne Muslimani, Bosanci (i Hercegovci), Jugosloveni i slično.
„Bitno je biti Bošnjak“ je parola proganja i vreba iz svakog ćoška …

Govoriti o temi bitnosti da se bude Bošnjak, svejedno na predstojećem popisu stanovništva ili uopćeno, ovisi iz kojeg ugla i u kojem kontekstu se o tome govori. Pa tako, da li je bitno biti Bošnjak, to se može posmatrati iz više uglova i sa više strana: sa vjerske, sa etničko-historijske strane, sa političke strane, sa kulturne, društvene, tradicionalne, jezičke, ekonomske ili neke druge strane.

Pošto bi se odgovaranjem na sva postavljena pitanja mogla knjiga napisati, namjera mi je da u narednom tekstu napišem nešto „kratko i skromno“ prvo o tome da li je bitno biti Bošnjak sa etničko-historijske strane, a zatim ono najvažnije da li je bitno biti Bošnjak sa vjerske strane. Sa ovim će se dobiti odgovor na većinu gore postavljenih podpitanja. Ostali uglovi i strane pristupa ovom pitanju su trenutno po meni manje bitni i aktuelni.

JE LI BITNO BITI BOŠNJAK SA HISTORIJSKO-ETNIČKE STRANE?
Da bi dobili tačan odgovor na ovo pitanje neophodno je obraditi nekoliko cjelina: porijeklo Bošnjaka, historija imena Bošnjak, buđenje nacionalne svijesti kod Bošnjaka, problem nacionalnog izjašnjavanja Bošnjaka, historijski pregled modaliteta izjašnjavanja Bošnjaka pri popisu stanovništva, etnička pripadnost bosanskih Srba i Hrvata, Bošnjaci nakon agresije, predstojeći popis stanovništa i odgovor na postavljeno pitanje.

Porijeklo Bošnjaka
Bošnjaci su narod koji živi u Bosni i Hercegovini, sa značajnom manjinom u drugim balkanskim zemljama, posebno u susjednoj Srbiji, Crnoj Gori i Hrvatskoj.
Što se tiče korijena i porijekla Bošnjaka, nema razilaženja među historičarima u globalu da prije nego što su Sloveni naselili Bosnu i okolne zemlje u 7. vijeku da se predslovenski korijeni stanovnika Bosne vraćaju na Ilire. Takođe, da su uprkos dolasku Kelta u 4. i 3. vijeku p.n.e. Iliri ostali dominanta grupacija na zapadom Balkanu sve do dolaska Rimljana. Zatim da su Bosnom vladali Goti u 5. vijeku i da su Huni i Avari prošli kroz današnje područje Bosne.

Oko porijekla Bošnjaka nakon dolaska Slovena na Balkan u 7. vijeku, odnosno je su li Bošnjaci jedan od slovenskih naroda ili su potomci Ilira, postoji veliko razilaženje.

Po većini historičara, etnologa i istraživača Bošnjaci ili srednjovjekovni Bošnjani, vode porijeklo od Slavena koji su u 7. vijeku nastanili tadašnju Bosnu. Mnogi od ovih autora navode Bošnjake kao jedan poseban slovenski narod, mimo Srba i Hrvata, koji se nastanio između Dunava i Jadrana (tj. u današnjoj Bosni i Hercegovini). Dok druga skupina i drugi autori smatraju Bošnjake da su porijeklom ili od srpskih slovenskih plemena ili hrvatskih slovenskih plemena ili i jednih i drugih zajedno.

Dok sa druge strane, manja skupina historičara, etnologa i istraživača smatra da su Bošnjaci potomci starih Ilira.

Oko pitanja etnicititeta srednjovjekovne Bosne se tokom druge polovine 19. vijeka vodila velika debata. Sve tri etničke grupe u Bosni imaju svoje stavove po ovom pitanju, a ovo kompleksno i osjetiljivo pitanje je bilo zamračeno nacionalizmom i propagandom tokom vijekova iz susjednih zemalja Srbije i Hrvatske. Ono što je bitno konstatovati je da nema nikakvog dokaza da je populacija predosmanlijske Bosne u bilo kakvom društvenom staležu razvila hrvatsku ili srpsku etničku svijest čak i u srednjovjekovnom poimanju etniciteta.

Teorija oko slovenskih korijena i porijekla Bošnjaka je u temelju uzdrmana nakon genetske analize koju su izvršile 2005. razne južnoevropske medicinske škole i institucije specijalizovane u genetici.
Naime, Univerzitet Oxford (Društvo za molekularnu biologiju i evoluciju) je objavio 2005. genetsku analizu južnoistočne Evrope. U ovom naučnom radu su učestvovali naučnici iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije, Crne Gore, Makedonije, Škotske i Estonije.

Ovaj interncionalno priznati rad je ukazao da stanovnici Bosne i Hercegovine nisu porijeklom stari Slaveni niti da imaju značajniji priliv tog gena.

Na osnovu izvršene genetske analize stanovnika Bosne i Hercegovine kao i mnogih drugih internacionalno priznatih radova koje su analizirali ovih godina dipl. biolog J. Apter i švicarska firme Igenea dokazano je sljedeće:
– Bošnjaci na tlu srednjovijekovne Bosne su potomci Ilira.
– Bošnjaci su se prvi u ovom dijelu (BiH) naselili i asimiliraju poslije nadolazeće narode (Slavene, Avare, Hrvate, Srbe).
– Bosanski Hrvati su genetski gledano nešto bliži slavenskim narodima nego Bošnjaci.
– Bosanski Srbi i Bosanski Hrvati su genetski sličniji Bošnjacima nego Srbima ili Hrvatima.
– Bošnjaci su nasljednici Ilira, dok su Srbi i Hrvati, genetski gledano, u 5 – 7. stoljeću naseljeni Slaveni.

Takođe, naučnici navode da je procenat Slavenskog gena u Bosni i Hercegovini (15%) manji nego u Njemačkoj te da ostalih 85% čine u najvećem broju ilirski (50%), germanski (20) i keltski geni.

Historija imena Bošnjak
Bosna i Hercegovina je ime svoje domovine preuzela od starosjedilaca Ilira za razliku od hrvatskih i srpskih plemena koja su novu domovinu nazvali po sebi (Hrvatska i Srbija).

Izvorno ime Bošnjaka Bošnjanin (u latinskim izvorima sing. Bosnensis) prvobitno označava stanovnika srednjovjekovne bosanske teritorija a kasnije bosanske države.

Prva zabilježena upotreba riječi Bošnjak desila se 1440. godine kada je Tvrtko II Kotromanić poslao bosansku delegaciju u Budim radi čestitanja poljskom kralju Vladislavu Varnenčiku na izboru za kralja Ugarske i Hrvatske. Tada je vođa bosanske delegacije rekao da su: “Bošnjakom isti pradjedovi bili kao i Poljakom”.

Sa stabilizacijom osmanlijske vlasti, riječ Bošnjak upotpunosti zamjenjuje srednjovjekovnu Bošnjanin. Riječi kao Bošnjak-kavmi i Bošnjak-milleti su označavali pripadnika bošnjačkog naroda odnosno potomke srednjovjekovnihBošnjana. Dok istovremeno riječ Bošnjak-taifesi označava svakog pripadnika Bosanskog ejaleta bez obzira na narodnost, kulturu i jezik. Bošnjak-kavmi i Bošnjak-milleti je označavalo čovjeka koji je pripadao bošnjačkom narodu, govorio bosanski jezik, slijedio bošnjačku i bosansku kulturu.

Kod većine Bošnjaka pravoslavne i katoličke vjeroispovijesti u Bosni i Hercegovini u 19. vijeku, pod uticajem susjednih zemalja Srbije i Hrvatske, su nadvladala srpska i hrvatska nacionalna imena i obilježja, potisnuvši starije narodne, konfesionalne i regionalne oznake.

Bošnjački narod islamske vjeroispovijesti je od sredine 19. vijeka prošao kroz niz faza nametnutih imenovanja i preimenovanja: Bošnjaci, Hrvati, Srbi, Jugoslaveni-muslimani, Muslimani, što je najčešće bilo uzrokovano hegemonističkim ambicijama susjednih zemalja i političkom slabošću i malim uticajem Bošnjaka tog doba na društvena zbivanja, da bi na kraju 20. vijeka konačno prevladalo bošnjačko nacionalno ime za autohtoni narod Bosne i Hercegovine odnosno za pripadnike tog naroda izvan domovine.

Danas sama riječ Bošnjak označava pripadnika bošnjačke nacije, koji govori bosanski jezik, slijedi bošnjačku i bosansku kulturu, te vodi porijeklo od Ilira (ili Slavena shodno tumačenju i razilaženju) srednjovjekovne Bosne koji su se nazivali Bošnjanima.

Buđenje nacionalne svijesti kod Bošnjaka

Tokom 19. vijeka, počela se buditi savremena nacionalna svijest među južnim Slavenima. Mnogi historičari sada smatraju da je upravo to bio period kada su Bošnjanci katoličke vjere sve više počeli sebe smatrati Hrvatima, aBošnjaci pravoslavne vjere, Srbima pod uticajem susjednih zemalja.

Počeci bošnjačke nacionalne svijesti u savremenom poimanju nacije, također su se potvrdili krajem 19. i početkom 20. vijeka kao reakcija na otvorenu aktivnost srpskih i hrvatskih nacionalista iz Srbije i Hrvatske koji su otvoreno nastojali ugraditi nacionalnu svijest kod lokalnog katoličkog i pravoslavnog stanovništva, koje se još uvijek vezalo za bošnjački narodni identitet.

Kao i bosanski nacionalni identitet općenito, bošnjacki nacionalni identitet se uglavnom zasniva na osjećanju pripadnosti domovini Bosni, a potom islamskom kulturnom krugu, za razliku od jezičkih i/ili fizičkih razlika u odnosu na svoje susjede. U tom svjetlu najraniji temelji modernog bošnjačkog nacionalnog razvitka mogu se naći poprilično rano, još početkom 18. vijeka, kada su se autohtoni bosanski muslimani često borili protiv neprijatelja Carstva odnosno neprijatelja Bosanskog pašaluka, domovine Bosne, potpuno sami (npr. bitka za Banju Luku, gdje je gradski garnizon bio sastavljen samo od Bošnjaka).
Na vrhuncu tadašnje kulturne posebnosti, tokom prve polovine 19. vijeka, viša bošnjačka klasa i intelektualci su već propagirali ono što se može smatrati ranim bošnjačkim nacionalizmom, putem pisanja i politike, a sve će to kasnije voditi u bošnjački preporod, krajem 19. i početkom 20. vijeka, koji će biti prepoznatljiv u liku i djelu Safvet-bega Bašagića.

Bošnjačka inteligencija se okupila oko časopisa Bosna i tokom 1860-ih promovisala ideju bošnjačke nacije. Član ove grupe bio je i Bašagićev otac. Ova bošnjačka grupa će ostati aktivna nekoliko decenija, sa kontinuitetom ideja i korištenjem arhaičnog bošnjačkog imena. Od 1891. do 1910. godine, izdavali su časopis pod nazivom Bošnjak. Na prekretnici vijeka međutim, ova grupa je ipak izumrla, jer su njeni najistaknutiju članovi ili umirali ili se priklanjali ideji hrvatstva.

Uprava Benjamina Kalaja, austrougarskog upravnika Bosne i Hercegovine, podstakla je ideju jedinstvene ujedinjene bošnjačke nacije, koja će pored muslimana uključiti i pravoslavce te katolike, i na taj način se suprotstaviti nacionalnim uticajima iz Zagreba i Beograda na kršćansko stanovništvo Bosne. Ideji su se žestoko suprotstavili nacionalno sazreli katolici i pravoslavci koji su već svoj identitet formirali pod uticajem nacionalnih pokreta iz Srbije i Hrvatske. Štaviše, ovakva politika je zakomplikovala bosansko etničko pitanje i učinila da se Bošnjaci smatraju prorežimskom nacijom. Poslije Kalajeve smrti 1903. godine, zvanična politika se lagano usmjeravala ka prihvaćanju trojne etničke realnosti Bosne.

Problem nacionalnog izjašnjavanja Bošnjaka

Značajan pokret za renesansu bošnjačke nacije tokom Austro-Ugarske monarhije poveo je Safvet-beg Bašagić, predsjednik Bosanskog sabora zajedno sa bošnjačkim intelektualcima na čijoj strani se nalazila zvanična politika Austro-Ugarske predvođena Benjaminom Kalajem, što je izazvalo negodovanja srpskih predstavnika, a manjim dijelom i hrvatskih, jer su vlasti zabranile srpske i hrvatske udruge, kako bi smanjile uticaj Zagreba i Beograda na proces nacionalnog formiranja Srba i Hrvata u Bosni.

Uspostavljanjem FNRJ prigodom donošenja prvog ustava, bošnjački zastupnik u skupštini Jugoslavije iz Mostara, Husaga Čišić, je glasao protiv Ustava zbog toga što se nije uvažio zahtjev u skupštini manjinskih Bošnjaka za uvođenjem šeste baklje u grb FNRJ i priznavanje Bošnjaka. Trend se nastavio i u SFRJ. Srpski komunisti su uporno izbjegavali da Bošnjacima daju status konstitutivnog naroda smatrajući da će se tim činom ugroziti nacionalni interesi srpske populacije u Bosni.

Od 1910. godine od kada je zabranjeno postojanje bošnjačke nacije i bosanskog jezika u Kraljevini Jugoslaviji i u prvih 20-tak godina Titove Jugoslavije, Bošnjacima nametnuto da se izjašnjavaju ili Srbima ili Hrvatima, a nakon što je uvedena rubrika Ostali, većina Bošnjaka je iskoristila tu mogućnost zbog činjenice da im je nametanje bilo ponižavajuće.

Bošnjaci su bili konstitutivan narod u SFRJ od 1971. godine, pod imenom Muslimani. U Titovoj Jugoslaviji prvih dvadeset godina komunističke Jugoslavije Bošnjaci nisu imali pravo na kostitutivnost, niti pravo na upotrebu vlastitog imena koje su upotrebljavali tokom historije.

Hamdija Pozderac, predsjednik predsjedništva Bosne i Hercegovine tokom 70-ih godina 20. vijeka, prilikom ustavnih promjena je pokušao vratiti historijsko ime Bosanci, koje je bilo zabranjeno, a koje se koristilo u Osmanskoj i Austro-Ugarskoj carevini kao Bošnjaci do pred Prvi svjetski rat, te tokom postojanja Jugoslavije u kolokvijalnoj upotrebi (termini Bosanci i Bošnjaci naizmjenično).

Nakon dogovora sa Titom, krajem 60-ih godina nađeno je kompromisno rješenje da se dâ mogućnost nacionalnog izjašnjavanja pod imenom Muslimani (sa velikim slovom M), odnosno u obliku Musliman (u smislu narodnosti).

Pozderac, svjestan činjenice da u Jugoslaviji u tom trenutku nije pogodna klima za punu nacionalnu afirmaciju Bošnjaka, prihvatio je kompromis kazavši čuvenu rečenicu “Ne daju bosanstvo, nude muslimanstvo… Da prihvatimo i to što nude, makar i pogrešno ime ali ćemo otvoriti proces”.
1990. godine se osnivaju bošnjačke partije Stranka demokratske akcije na čelu sa Alijom Izetbegovićem, a potom i Muslimanska bošnjačka organizacija koju predvodi Adil-beg Zulfikarpašić. Svjestan činjenice da je sazrelo vrijeme za ponovnu afirmaciju nacionalnog imena, septembra 1993. Izetbegović daje podršku Drugom bošnjačkom saboru, koji okuplja intelektualnu elitu, i donosi deklaraciju o vraćanju imena Bošnjak.

Historijski pregled modaliteta izjašnjavanja Bošnjaka pri popisu stanovništva

Format popisa stanovništva za vrijeme Austrougarske, Kraljevine SHS i Titove Jugoslaviji je za Bošnjake bio predmet političke manipulacije. Bošnjacima nije bilo dozvoljeno da se izjašnjavaju po nacionalnoj pripadnosti kao Bošnjaci čak i nakon što su zatražili tu opciju u ustavnim amandmanima iz 1947. i 1973. U narednom tekstu slijede modaliteti izjašnjavanja Bošnjacima i muslimanima Jugoslavije na popisima stanovništva:

– U popisu od 1879-1901 službeno se koristi modalitet “Muhammedaner”, u prijevodu muhamedanci (muhamedovci) označavajući pripadnike islamske vjere.

– U popisu 1910. godine Bošnjaci su se mogli izjašnjavali samo kao “muslimani”.

– U popisu iz 1921. godine, samo su Srbi, Hrvati i Slovenci priznati kao autohtoni narodi, te su jedino oni predstavljali moguće opcije za nacionalnu pripadnost što je rezultiralo da je veliki dio Bošnjaka jednostavno ostavio nepopunjeno polje za nacionalnu pripadnost.

– U popisu 1948. muslimani Bošnjaci je dato da izaberu jedan od troga: “Srbin-musliman”, “Hrvat-musliman”, ili “neopredjeljen-musliman”.

– Popis 1953. imali su izbor između: “Jugosloven neopredjeljen” i “nacionalno neopredjeljen”

– Popis 1961. izbor je bio: “Muslimani” (ne u smislu narodnosti) ili “Jugosloveni”.

– U popisu 1971. “Musliman“ (sa veliko M) u smislu narodnosti ili etničke pripadnosti.

– A  u popisu 1981. i 1991. kao i u prethodnom „Musliman“.

Etnička pripadnost bosanskih Srba i Hrvata

Po mnogim istraživačima je historijska činjenica da su Srbi i Hrvati koji žive u Bosni bili Bošnjaci pravoslavne i katoličke vjeroispovijesti i da su se od polovine 19. vijeka pa nadalje deklarisali i nacionalno identifikovali kao Srbi ili Hrvati zbog političkog uticaja Srbije i Hrvatske.

Od argumenata i činjenica da su Srbi i Hrvati Bosne u stvari Bošnjaci pravoslavci i katolici su sljedeći dokumenti:

– U prvom broju Lemonise Matice srpske objavljene 1825. piše: „Bošnjaci žive izmeđ Drine, Vardara, Save, Dalmacije i Hema, čislom 450000, ispoveđaju ili Islam, ili su Rimokašolici ili pravoslavni“.

– Ljudevit Gaj je 1835. u „Danici“ zapisao sljedeće: „Bošnjaci živu između Drine, Vrbasa, Save, Dalmacije i Hema, brojem 450000 dijeleći se na islamski, to jest turski, zatim na rimski i grčki vjerozakon“.

– Ministar unutrašnjih poslova Srbije Ilija Garašanin (1812-1874) u svom tajnom dokumentu „Načertanije“, koji predstavlja plan vanjske politike buduće velike Srbije, je govoreći o politici Srbije prema Bosni i Hercegovini razradio politiku pridobijanja Bošnjaka pravoslavne vjere kao i Bošnjaka islamske i rimokatoličke vjere, pri čemu ih je sve nazivao Bošnjacima.

– U listu „Bošnjak“ je 1891. objavljena pjesma Safveta bega Bašagić u kojoj je dolo:

„Znaš, Bošnjače, nije davno bilo,
Sveg’ mi svijeta, nema petn’est ljeta,
Kad u našoj Bosni ponosnoj
I junačkoj zemlji Hercegovoj,
Od Trebinja do brodskih vrata
Nije bilo Srba ni Hrvata,
A danas se kroz svoje hire
Oba stranca ko u svome šire.
Oba su nas gosta saletila
Da nam otmu najsv’jetlije blago,
Naše ime ponosno i drago“.

– Akademik Muhammed Filipović je u nekoliko navrata i raznim prilikama potvrđivao spomenutu činjenicu o etničkom identitetu bosanskih Srba i Hrvata.

– Crnogorski historičar i znanstvenik Novak Kilibarda u jednoj televizijskoj emisiji 2012. Govoreći o Bosni i politici rekao: „Vjerujte, do sredine 19. vijeka u Bosni nije bilo ni Srba ni Hrvata ni nikoga svi su bili Bošnjaci, jedni s’tri prsta jedni s’četiri jedni klanjaju …“.

Od poznatih autora, prvaka i znamenitih ličnosti Bosne koji nisu bili muslimanske vjeroispovijesti a koji su za sebe u svojim knjigama govorili da su Bošnjaci su: književnik Julije Palmotić (1607 – 1657.), fra Ivan Frano Jukić (1818 – 1857.), fra Antun Knežević (Bošnjak iz Varcara) (1834 – 1889.) i mnogi drugi.

Bošnjaci nakon agresije
U dejtonskoj Bosni i Hercegovini prošlog vijeka, Bošnjaci uz Srbe i Hrvate čine konstitutivan narod na teritoriji cijele BiH.

Procjenjuje se da je nacionalna svijest prisutna kod većine Bošnjaka u Bosni i Hercegovini. Takođe, nacionalna svijest je se isto proširila među Bošnjake u susjednim državama. Najveći broj Bošnjaka izvan Bosne i Hercegovine živi u Srbiji i Crnoj Gori (naročito na području Sandžaka). Grad Novi Pazar ima najveće bošnjačko stanovništvo izvan BiH.

Još 40.000 Bošnjaka se nalazi u Hrvatskoj, a 32.500 živi u Sloveniji. Međutim, neki od njih su se izjasnili kao “Muslimani” ili “Bosanci” na zadnjim popisima. U Makedoniji, smatra se da danas živi 17.000 Bošnjaka.

Zbog ratovanja i etničkog čišćenja tokom rata u Bosni i Hercegovini veliki broj Bošnjaka trenutno živi u državama izvan Balkana. Najveće bošnjačko stanovništvo izvan bivših jugoslavenskih država se nalazi u Sjedinjenim Američkim Državama, Švedskoj, Austriji, Njemačkoj, Australiji, Kanadi i Turskoj.

U nekim od tih zemalja (naročito u Turskoj) bivše generacije bošnjačkih doseljenika su danas uglavnom integrisane u domaće stanovništvo. Ipak, većina su bošnjačke izbjeglice koje su tek stigle u ove zemlje zadnje dvije decenije te još uvijek govore bosanski jezik i održavaju kulturnu i vjersku trediciju.

Predstojeći popis stanovništa

Kao što je već rečeno posljednji popis stanovništva u Bosni i Hercegovini izvršen je 1991.godine.

Ove godine u oktobru, kako je najavljeno, treba biti izvršen prvi popis stanovništa u BiH nakon agresije. Sa ovim popisom stanovnici BiH ćemo prvi put u svojoj dugoj historiji imat  priliku da se izjasnimo po etničkoj pripadnosti kao Bošnjaci. Mnogi stručnjaci političkih i društevnih kretanja naglašavaju da će rezultati popisa stanovništva imat ogroman značaj za budućnost Bosne i Hercegovine, njenu politiku a naročito za budućnost bošnjačkog naroda.

Naravno, sve što se dešava u BiH izloženo je jakom uticaju različitih centara moći i interesnih skupina. U tom kontekstu na sceni su pokušaji zbunjivanja i zabluđivanja Bošnjaka da se ne izjašnjavaju po onome što i jesu nego da budu Muslimani, Bosanci, ili slično. Detaljnije o ovome se može pročitati i čuti na mnogim medijima, glasilima, webportalima i skupovima.

Odgovor na postavljeno pitanje
Nakon svega spomenutog, suvišno je i bespotrebno ubjeđivati se, podvlačiti i naglašavati da je stanovnicima BiH sa historijsko-etničke strane veoma bitno da se na predstojećem popisu izjasne kao Bošnjaci, ako ni zbog čega drugog a ono zbog toga što je to de facto činjenica i stvarnost i što je krajnje vrijeme i jedinstvena prilika da se prekine sa tim našim etničkim lutanjem (od Muhammendera, muslimana, Srbina-muslimana, Hrvata-muslimana, neopredjeljenog-muslimana, Muslimana) i da se na to pitanje konačno stavi tačka.

JE LI BITNO BITI BOŠNJAK SA VJERSKE STRANE?
Kada se govori o plemenskoj, etničkoj i nacionalnoj pripadnosti pojedinca ili grupe na samom početku je bitno ukazati na tri stvari koje su usko vezane za tematiku ovog teksta. Dvije od tih stvari su propisi koji su zasnovani na šerijatskim tekstovima, a treća je naučna činjenica o kojoj su pisali etnolozi, stručnjaci i eksperti koji se bave etničkim i nacionalnim pitanjima.

Prva stvar – zabranjeno je lažno pripisivanje porijeklu neke porodice (na najnižoj razini) kojoj osoba ne pripada.

Namjerno pripisivanje porijekla nekome mimo stvarnog oca je u šerijatskim tekstovima nazvano kufrom a njegovom počiniocu je učinjen Džennet zabranjenim. U hadisu od Ebu Zerra, radijallahu anhu, kojeg bilježe Buharija i Muslim je došlo: “Nema čovjeka koji pripiše svoje porijeklo nekome mimo svoga oca, a on to zna, a da nije učinio djelo kufra, ko se pripiše porodici kojoj po porijeklu ne pripada, neka sebi pripremu mjesto u Vatri”.

Takođe, u hadisu kojeg bilježe Buharija i Muslim od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, je došlo: “Ne odvraćajte se od vaših očeva (pripisujući svoje porijeklo nekom drugom), ko se odvrati od svoga oca taj je učinio kufr”.

A od S’ad ibn EbiVekkasa i Ebu Bekrete, radijallahu anhum, u hadisu kojeg bilježe Buharija i Muslim se prenosi: “Ko pripiše svoje porijeklo nekome mimo svoga oca, a zna da mu on nije otac, Džennet mu je zabranjen”.

Smisao zabrane pripisivanja lažnog porijela je u tome što to vodi u miješanje porijekla ljudi i uspostavljanja lažnog mahremijeta što vodi u veliki fesad po pitanju braka i nasljedstva. Lažno se grade rodbinke veze, a to vodi do sklapanja braka između onih kojima je to zabranjeno zbog krvnog srodstva ili zabrane onima kojima je dozvoljeno, takođe nasljeđuje se neko koga šerijatski nema pravo naslijedi i obrnuto. A sa strane lažnog mahremijeta muška osoba bi bila mahrem nekoj ženi kojoj u stvarnosti nije mehrem.

Druga stvar – okupljanje, udruživanje i djelovanje na etničkoj ili nacionalnoj osnovi je dozvoljeno pod uslovom da je cilj toga lakši i organizovaniji rad i efikasnije djelovanje a ne zabranjeno džahilijetsko okupljanje na plemenskoj, rasnoj ili etničkoj osnovi, ili  savremeni nacionalizam o čemu će biti govora, inšallah.

Osnovni princip Islama je da se muslimani ne organizuju, ne vrednuju i ne udružuju na plemenskoj ili etničkoj pripadnosti nego na zajedničkoj akidi, imanskom bratstvu i slijeđenju Šerijata sa kojim je došao posljednji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Zato je za ovakvo okupljanje potrebno imati dokaz.

A dokaz da je dozvoljeno okupljanje, udruživanje i djelovanje na plemenskoj, etničkoj ili nacionalnoj osnovi (pod šartom da nije zasnovano na džahilijetskom plemenskom šovinizmu ili savremenom nacionalizmu) je ono što se prenosi u knjigama sire u prihvatljivim (dobrim i vjerodostojnim) predajama o načinu dijeljenja muslimanske vojske u ratu.

Naime, od upute Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, u ratovima koje je vodio je bilo da odredi vođe i konjanike iz svakog plemena davajući im zastave svojom rukom, naređivao bi borcima plemena da sebi uzmu zastave pod kojima bi se borili. To jest, vojska bi bila podijeljena u plemena i svako pleme bi imalo svog vođu iz samog plemena i svoju zastavu. Ovakav vid organizovanja vojske se detaljno prenosi u dvjema bitkama: oslobođenju Mekke i bitki na Tebuku. Kaže Ibn Hedžer u knjizi „Fethul-bari“ (6/127): „Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, bi u svojim gazvama (bitkama) davao svakom plemenu zastavu pod kojom bi se borili“. Prenosi Ibn Asakir u hadisu o bici na Tebuku da je sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, bilo 30 hiljada ljudi, od njih 10 hiljada konjanika, i da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da svako podpleme od Ensarija uzme sebi zastavu i obilježje, a plemena od drugih Arapa su imali svoje zastave i obilježja.

Smisao ovakvog organizovanja vojske (dijeljenje na plemena) je lakše, organizovanije i efikasnije djelovanje u toku borbe, pa su učenjaci iz ovoga izvukli zaključak da je dozvoljen sličan vid organizovanja i u drugim povodima i okolnostima ali sa istim ciljem (radi lakšeg, organizovanijeg i efikasnijeg djelovanja) a ne zbog prednosti nekog plemena, naroda ili nacije nad drugim ili modernog nacionalizma.

Treća stvar – etnički ili nacionalni identitet (u svojoj najvišoj razini) je promjenjive prirode, mnogostruk je i podložan subjektivnim faktorima.
O ovim karakteristikama etničkog ili nacionalnog identiteta kao relevantnim činjenicama su pisali mnogi stručnjaci i eksperti koji se bave nacionalnim pitanjima, pa koga zanimaju detalji neka se vrati na knjige u kojima se o tome govori.

Pod promjenjivom prirodom etničkog ili nacionalnog identiteta se misli na promjenu, izgradnju i razgradnju jednog te istog etnosa kroz vrijeme i historiju. Na primjer, bošnjačka etnička pripadnost je doživjela sljedeće primjene: vodi porijeklo od Ilira (po mnogim istoričarima Slovena), zatim prerasta u dobre Bošnjane (prije dolaska Turaka), zatim u Bošnjake (od 15. do polovine 19.stoljeća), zatim se Bošnjaci pravoslavci deklarišu kao Srbi, a katolici kao Hrvati a Bošnjacima muslimanima se negira pravi nacionalni identitet stotinjak godina, te Bošnjaci muslimani bivaju po etničkoj pripadnosti Muslimani (sa velim M) (od 1971. do 1992.), a zatim im se vraća naziv Bošnjaka (u zadnjem ratu), da bi se na kraju povodom predstojećeg popisa stanovništva vodile rasprave i dileme oko nacionalnog identiteta ljudi koji žive na ovim prostorima.

Pod karakteristikom mnogostrukosti etničkog ili nacionalnog identiteta se misli da se jedan te isti etnos ili nacija sastoji od više različitih etničkih jedinica koje su vremenom i prirodnom sintezom prerasle u jedan etnos. Pa tako na primjer Bošnjaci na osnovu DNA analize u svom etnosu su 40% (ili 50%) Iliri, 20% Goti (Germani), 15% Sloveni, 15% Kelti, 6% Huni, 4% Tračani. Nema sumnje, da ovo jasno ukazuje na mnogostrukost etničkog identiteta.

A pod karakteristikom subjektivnosti etničkog ili nacionalnog identiteta se misli da je etničko i nacionalno deklarisanje podložno subjektivnim faktorima, svejedno bili oni politički, vjerski, društveni ili lični. Najbolji primjer imamo u polovini 19. stoljeća kada su se u Bosni i Hercegovini Bošnjaci pravoslovne ispovijesti počeli deklarisati kao Srbi a Bošnjaci katoličke vjeroispovijesti kao Hrvati zbog političkih uticaja i vjerskih razloga.

Sve tri karakteristike etničkog i nacionalnog identiteta, tj. da je promjenjiv, mnogostruk i podložan subjektivnim faktorima, mogu se naći u skoro svakom etnosu i svakoj naciji. Ove tri karakteristike ukazuju na jednu vrlo bitnu činjenicu a to je: da je etnička i nacionalna pripadnost fleksibilna, promjenjiva i relativna kategorija a od veličine i mudrosti Islama je da za etničku i nacionalnu pripadnost u njihovoj najvišoj razini nije vezao neke konkretne šerijatske propise.

Propis isticanja nacionalnog identiteta

Govoriti o tome da li je bitno biti Bošnjak se u osnovi vraća na propis isticanja etničkog ili nacionalnog identiteta. A propis isticanja nacionalnog identiteta neke osobe ili skupine zavisi od stanja, cilja i namjere koji se žele sa tim isticanjem.

Zato isticanje nacionalnog identiteta može imati dva osnovna oblika ispoljavanja a koji u suštini imaju različit propis.

Prvi oblik: isticanje nacionalnog identiteta pojedinca ili skupine radi pojašnjenja etničke ili nacionalne pripadnosti istih (svejedno bilo ona činjenično ili subjektivno stanje).

Šerijatski status ovog oblika iskazivanja nacionalnog identiteta je dozvola kada god se za tim ukaže šerijatski opravdana potreba. Ova dozvola se uslovljava nečinjenjem ove odrednice i karakteristike čovjeka (etničkim ili nacionalnim porijeklom) mjerilom vrijednosti i kriterijem vrednovanja u odnosu na ljude druge etničke pripadnosti.

Dokazi dozvole su svi šerijatski tekstovi u kojima se navodi i potvrđuje narodna ili etnička pripadnost nekog pojedinca ili skupine. Poput imena ashaba ensarija i muhadžira: Rafia El-Džuheni, Ebi Zerr El-Gifari, Burejde El-Eslemi, Auf ibn Malik El-Ešdžei, Amr ibn Salih El-Huza’i, Nu’man El-Muzeni, Lubabe El-Evsi, Ebu Burde El-Hazredži, Alij ibn ebi Talib El-Kureši, Zubejr ibn El-‘Avvam El-Kureši, S’ad ibn ebi Vekkas El-Kureši, … , kao i drugih mimo Arapa: Marija Koptkinja (koptkinja), Selman Farisi (perzijanac), Suhejb Rumi (rimnjanin) i slično, pri čemu se uz vlastita imena navode nadimci ili prezimena koji ukazuju na etničko ili plemensko porijeklo.

A dokaz za spomenuti šart su riječi Uzvišenog: “O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji (najplemenitiji) kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji, Allah, uistinu, sve zna i nije Mu skriveno ništa” (El-Hudžurat, 13). U ovom ajetu Uzvišeni Allah naglašava dvije veoma bitne stvari kada se govori o etničkoj ili plemenskoj pripadnosti:

prva – da je smisao stvaranja i dijeljenja ljudi na narode i plemena njihovo međusobno upoznavanje a ne uzdizanje, prijateljovanje ili ratovanje, pomaganje i davanje prednosti jednih nad drugima po toj osnovi,

druga – da su najbolji i najplemenitiji ljudi kod Allaha oni koji su najbogobojazniji (najdosljedniji praktičari Islama), a ne oni koji su pripadnici određene nacije ili naroda ma koji narod ili nacija on bio.

Tako u ovom kontekstu nema šerijatske zapreke da se na predstojećem popisu stanovništva muslimani Bosne i Hercegovine izjasne po etničkoj pripadnosti onog naroda ili etnosa kojem i pripadaju, Bošnjaci po bošnjačkoj etničkoj pripadnosti, Hrvati (poput onih koji su primili Islam) po hrvatskoj etničkoj pripadnosti, Srbi (poput onih koji su primili Islam) po srpskoj etničkoj pripadnosti i slično. Znači, to nije vadžib i niti vjerska obaveza. A ako bi se neko od muslimana izjasnio kao Musliman (sa veliko M), musliman, Bosanac i slično, on u tome nema grijeha kod Allaha, iako je ispravnije sa historijsko-etničke strane, po mnogima i zbog političke i društvene koristi da se trebao izjasniti kao Bošnjak. Međutim, pošto etnički i nacionalni identitet karakteriše promjenjivost, mnogostrukost i podložnost subjektivnim faktorima, u tome ima širine i sa šerijatske strane.

Drugi oblik: isticanje nacionalnog identiteta u obliku savremenog nacionalizma
Nacionalizam u svom najblažem obliku je snažna nacionalna svijest koja podrazumijeva:
ljubav prema vlastitoj naciji, dobro poznavanje nacionalne istorije i kulture, isticanje nacionalnih obilježja, nacionalni ponos i strasno zalaganje za nacionalni prosperitet. A u svom ekstremnijem obliku nacionalizam podrazumijeva političku ideologiju, sistem vrijednosti, predstava, načela, stavova, predrasuda i stereotipa, čije jezgro čini romantičarski kult nacionalne države, oko kojeg se ispredaju mitovi, legende koji se odnose na idealizovani nacionalni karakter i mistifikovanu nacionalnu istoriju.

Razlika između načela nacionalizma i principa Islama se ogleda u sljedećem:

Prvo – nacionalizam okuplja ljude na osnovu njihovog nacionalnog, narodnog ili etničkog porijekla, a Islam okuplja ljude na osnovu akide (vjere) i imanskog bratstva.

Drugo – nacionalizam daje prednost kršćaninu Arapu ili Bošnjaku ateisti nad pakistanskim i turskim muslimanom ili nad Srbinom ili Hrvatom koji prime Islam, dok Islam daje prednost muslimanima nad nemuslimanima ma koje nacije ili etnosa bili.

Treće – nacionalizam uči da se voli i pomaže kršćanin ili Židov Arap (Bošnjak ateista) protiv pakistanskog ili turskog muslimana (Srbina ili Hrvata koji prime Islam) samo zato što su iste nacije ili etnosa, dok Islam nalaže da se vole i pomažu muslimani ma koje nacije ili etnosa bili.

Četvrto – nacionalizam poziva na ljubav prema vladarima, prvacima, znamenitim ličnostima i herojima vlastite nacije pa makar bili i kjafiri (bogumili, kršćani ili ateisti), a Islam zabranjuje ispoljavanje prisnosti, ljubavi i prijateljovanja sa svim vrstama kjafira.

Peto – nacionalizam poziva na ljubav prema pripadnicima vlastite nacije pa makar bili kjafiri ili ateisti, dok Islam poziva na ljubav u ime Allaha prema mu’minima bez obzira koje nacije, naroda ili rase bili, a istovremeno poziva na mržnju u ime Allaha prema kjafirima pa makar bili iz vlastitog naroda ili nacije.

Šesto – nacionalizam ne prihvata da mu Ustav bude Kur’an a Islam jedina vjera, vodeći računa da to ne bi izazvalo otpor, suprostavljanje, nelagodnost i odbijanje “braće” po naciji nemuslimana, ateista, kršćana i ostalih. A jedina vjera priznata kod Allaha je Islam i jedini zakon koji je vadžib slijediti i primjenjivati je Šerijat.

Sedmo – po nacionalizmu Islam ne odgovara ovom suvremenom dobu napretka i civilizacije, osim u sferi privatnog života i džamije, a Islam je došao da uredi sve sfere ljudskog života od vođenja države  do ophođenja prema životinjama.

Osmo – po nacionalizmu  vjera (Islam i druge vjere) je obavila i završila svoju ulogu u historijskom razvojnom periodu, dok su danas po njemu neminovna druga nova načela i principi savremenog života kojima vjera ne može udovoljiti. A po načelima Islama Islam je vjera koja odgovara i zadovoljava sve potrebe čovječanstva do Sudnjeg dana.

 

Šerijatski status nacionalizma shodno onome šta su rekli savremeni učenjaci i našto ukazuju argumenti je:

– da on predstavlja modreni džahilijet (dawa džahilijje – kako je došlo u hadisima),

– da je oprečan principima i načelima Islama i da u sebi sadrži i nosi kufr,

– da ga nije dozovljeno ispoljavati, ni pozivati u njega, niti pomagati one koji se njime bave,

– da je šerijatska obaveza boriti se protiv bilo kojeg nacionalizma,

– i da onoga ko je ubijeđen i vjeruje u principe i načela nacionalizma (ma kojeg) to ubjeđenje izvodi iz vjere Islama.

Stavovi savremenih učenjaka o nacinalizmu

O temi nacionalizma uopćeno i arapskog nacionalizma posebno je napisano mnogo knjiga i studija i izdano mnoštvo fetvi.

Od poznatijih savremenih učenjaka koji su među prvima pisali o ovoj temi kada je arapski nacionalizam bio u jeku i zamahu je poznati šejh Bin Baz. Napisao je studiju pod naslovom “Kritika arapskog nacionalizma u svjetlu Islama i stvarnosti“ u kojoj je detaljno pojasnio ništavnost ove dawe, njenu oprečnost i nespojivost sa onim u šta poziva Islam. Takođe, izdao je nekoliko puta i fetvu o nacionalizmu uopće i arapskom nacionalizmu posebno.

Pa tako, na pitanje: “Kakvo je vaše mišljenje o dawi (pozivu) u nacionalizam koji smatra da je pripadnost rasi ili jeziku preči od pripadnosti vjeri, …?“ dao je sljedeći odgovor:

“Ovo je džahilijetska dawa, nije dozvoljeno pripisivati se njoj niti podržavanje onih koji se njome bave, nego je vadžib uništiti je (ovu dawu). Jer islamski Šerijat je došao da se bori protiv nje, da odvraća od nje, da pojasni njene šubhe i tvrdnje i odgovori na njih pojašnjavajući suštinu onome ko je traži. …

Nužno je poznato od Islama da je dawa u arapski ili bilo koji drugi nacionalizam batil (ništavna) dawa, ogromna greška, očit i jasan munker, odvratni džahilijet i zavjera i spletka Islamu i njegovim sljedbenicima. Na ovo ukazuje mnoštva stvari koje smo pojasnili u posebnoj knjizi koju sam nazvao “Kritika arapskog nacionalizma u svjetlu Islama i stvarnosti““. (Fetava Bin Baz 4/174)

Drugom prilikom kada je upitan o usporedbi između Islama i arapskog nacionalizma odgovrio je sljedeće: “Zaista je od najveće nepravde i najveće gluposti da se upoređuje Islam sa arapskim nacionalizmom. Pa da li nacionalizam kada se odvoji od Islama ima ikakvih odlika vrijednih da se stave u rang Islama pa da se napravi usporedba između njih dvoga. Nema sumnje da je ovo najveći vid uništenja Islama, rušenja njegovih temelja i mudrih naučavanja.

Pa zar priliči razumnom čovjeku da upoređuje nacionalizam sa plemenitom vjerom koja odgovara svakom vremenu i svakom mjestu. Da su živi Ebu Džehl, Utbe ibn Rebi’a, Šejbe ibn Rebi’a i njima slični neprijatelji Islama bili bi najveća potpora i najglasnije daije u arapski nacionalizam. A daije i pomagači Islama su bili Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, Ebu Bekr, Omer, Osman, Alijj, radijallahu anhum, i drugi uglednici od ashaba, zaštitnici, junaci i čuvari Islama, i svi drugi odabranici Ummeta koji su slijedili njegov put. Nema osnova u usporedbi između nacionalizma i njegovih misionara i između dina Islama čiji su spomenuti pomagači i daije, osim kod čovjeka koji je poremećene pameti ili slijepog sljedbenika ili žestokog neprijatelja Islama i onoga sa čime je došao. Primjer ovih u usporedbi je primjer uspoređivanje između životinjskog izmeta (baljege) i biserja, ili između vjerovjesnika i šejtana …“. (Fetava Bin Baz 1/320 – 321)

Na pitanje o arapskom nacionalizmu na svojoj poznatoj stranici šejh Muhammed Salih Munedždžid je odgovorio: “Arapski nacionalizam je džahilijetska dawa koja u sebi nosi kufr, osporava islamske zakone, razdvaja muslimane i okuplja ih sa nemuslimanima na temelju arapskog jezika. Arab kjafir kod njih (arapskih nacionalista) je bliži i draži od muslimana nearapa. Ovo je jasan kufr u Islam i njegove zakone“. (Web stranica Sual ve dževab, 1/874)

Poznati šejh mudžahida Abdullah ‘Azzam je napisao studiju pod naslovom „Arapski nacionalizam“ u kojoj je detaljno obradio pitanje nacionalizma kroz 18 poglavlja. Da bi na kraju studije rekao, nakon što je pojasnio oprečnost principa nacionalizma i principa Islama i nespojivost ove ideje sa Islamom, da je „prihvatanje principa arapskog nacionalizma, kao i drugih nacionalizama poput kurdskog i iranskog, kufr koji izvodi iz milleta i izvodi iz Islama“. Zatim kaže: „Onaj ko prihvati principe nacionalizma (sa ubjeđenjem u njihovu ispravnost) izlazi iz Islama, meso koje on zakolje ne jede se, ne ženi se žena nacionalistkinja niti se udaje muslimanka za nacionalistu, ne gasuli se, ne umotava u ćefine niti mu se klanja dženaza i ne ukopaje se u mezarje muslimana, ne odovara mu se na selam, niti se donosi na njega Allahov rahmet, mladić nacionalista ne nasljeđuje od svoga oca muslimana, njegovi sinovi od njega ne nasljeđuju ako se razlikuju u pogledu nacionalizma. Kada oženjeni mladić musliman prihvati ideju nacionalizma njegova žena mu postaje haram i razvedena od njega, a ako i dalje ostanu u zajedničkom životu njihov intimni odnos se smatra zinalukom, djeca djecom zinaluka, …“.

Šejh Abdullah Nasih ‘Ulvan je napisao knjigu pod naslovom „Nacionalizam na vagi Islama“ i u 12 poglavlja sa raznih aspekata obradio temu nacionalizma, utvdio je da je ideja nacionalizma u osnovi židovski proizvod i da je cilj nacionalizma kolonijalno porobljavanje i osvajanje ljudi. Zatim je posebno detaljno pojasnio nespojivost principa i akide nacionalizma sa principom i akidom Islama.

Šejh Ibn Usejmin, prilikom komentara hadisa o onome ko se bori radi junaštva, (džahiljetskog) žara ili rija’a (da ljudi vide njegovu borbu), kaže „da je borba radi arpaskog nacionalizma džahilijetska borba, da ubijeni na tom putu nije šehid, da je izgubio dunjaluk i upropastio ahiret, jer ta borba nije na Allahovom putu, borba radi arapskog nacionalizma je džahilijetska borba“.
(http://www.youtube.com/watch?v=ku770H7VUy0&feature=player_embedded)

Kaže šejh Salih El-Fevzan: „Ispoljavanje ponosa sa plemenskom pripadnošću, etničkim porijeklom, arapskim nacionalizmom ili humanizmom (ljubavi prema čovjeku ma ko bio) je iskazivanje ponosa i pripadnosti sa stvarima džahilijeta. Čim su se pojavili prije nekog vremena pozivači u arapski nacionalizam učenjaci su im se žestoko suprostavili i usprotivili.

Šejh Bin Baz je odgovorio arapskim nacionalistima u jednom dužem jakom odgovoru kojeg je nazvao „Kritika arapskog nacionalizma u svjetlu Islama i stvarnosti“, a koji je prisutan u štampi. (http://www.alfawzan.af.org.sa/node/13058)

Hadisi koji ukazuju na zabranu nacionalizma

Hadisi sa kojima učenjaci dokazuju zabranu nacionalizma (arapskog ili bilo kojeg drugog) su sljedeći:

1- Hadis mutefekun aleji od Džabira, radijallahu anhu, u kojem on navodi da su bili sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, u jednoj bitki, pa je neki čovjek od Muhadžira udario čovjeka od Ensarija rukom po stražnjici. Pa je ensarija rekao: O Ensarije, a muhadžir: O Muhadžiri. Pa reče Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: „Šta je ovo dawa džahilijeta“. Kažu: O Allahov Poslaniče, neki čovjek od Muhadžira je udario čovjeka od Ensarija rukom po stražnjici. A on reče: „Ostavite je (džahilijetsku dawu), ona je smrdljiva“.

2-  Hadis mutefekun aleji od Ibn Mes’uda, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Nije od nas ko se udara po obrazima ili cijepa odjeću (prilikom nekog musibeta i žalosti) ili poziva u dawu džahilijeta“.

3- Hadis od El-Harisa El-Eš’arija, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u dužem hadisu između ostalog rekao: „ … A ja vama naređujem pet stvari: naređujem vam poslušnost, pokornost, džemat, hidžru i džihad na Alahovom putu. A ko izađe iz džemata koliko pedalj skinuo je omću Islama sa svoje glave. A ko poziva u dawu džahilijeta on je od stanovnika Džehennema“. Reče neki čovjek: i ako posti i klanja, o Allahov Poslaniče? „Da, i ako posti i klanja. Međutim, nazivajte se sa Allahovim imenom sa kojim vas je nazvao Allahovi robovi muslimani mu’mini“, odgovori Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.

Značenje DAWA DŽAHILIJETA (ili džahilijetska dawa) (En-Nihaje od Ibn El-Esira, 2/280, Tuhfetul-ahvezi, 7/183) je da poziva u Islamu pozivom džahilijeta, kao što je u džahilijetu pripadnik nekog plemena kada ga pobijedi (napadne ili uvrijedi) pripadnik drugog plemena zvao na sav glas pripadnike iz svoga plemena da ga pomognu svejedno bio u pravu ili ne. A ovo je ono što se desilo u prvom hadisu a što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nazvao dawom džahilijeta i naredio im da je ostave i nazvao je smradom.

Savremeni učenjaci, počev od šejha Bin Baza pa nadalje, u značenje dawa džahilijeta koja se spominje u hadisima ubrajaju i savremeni nacionalizam i sa ovim hadisima dokazuju zabranu savremenog nacionalizma i nazivaju ga dawom džahilijeta.

Koga zanima detaljnije o definiciji, historiji i stavu Islama o nacionalizmu kao i šerijatskim argumentima koji ukazuju na gore spomenuti stav zabrane nacionalizma to može naći na ovom linku:
https://zijadljakic.ba/poziv-u-bosnjastvo-bosnjacki-nacionalizam-vjerska-obaveza-ili-moderni-dzahilijet/

Konkretan odgovor na pitanje da li je bitno biti Bošnjak sa vjerske strane

Da bi odgovor na ovo pitanje bio kristalno jasan potrebno je da se navedu osnovni i temeljni principi Islama po kojima se pravi RAZLIKA MEĐU LJUDIMA.

– Prvi princip: imanska i akidetska veza je osnovna veza (pored očinske) među ljudima kojoj Islam pridaje značaj i na osnovu koje gradi mnoge propise i relacije među ljudima.

Po Islamu najbitnija podjela među ljudima je imanska (vjerska) i akidetska podjela na osnovu koje se dijele ljudi na muslimane i kjafire.

Šerijat razdvaja između oca i sina, muža i njegove supruge shodno njihovoj akidi, imanu i vjeri, tj. da li su kjafiri ili mu’mini.

Islamska akida i vjera Islam je ono što je ujedinilo podijeljene i zaraćene Arape (arapska plemena) a ne arapski jezik, arapska nacija, etnička pripadnost ili neka druga veza.

Kaže Uzvišeni: “Svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte! I sjetite se Allahove milosti prema vama kada ste bili jedni drugima neprijatelji, pa je On složio srca vaša i vi ste postali, milošću Njegovom, prijatelji; i bili ste na ivici vatrene jame, pa vas je On nje spasio. Tako vam Allah objašnjava Svoje dokaze, da biste na Pravom putu istrajali” (Ali Imran, 103).

A u drugom ajetu: “I On je sjedinio srca njihova. Da si ti potrošio sve ono što na Zemlji postoji, ti ne bi sjedinio srca njihova, ali ih je Allah sjedinio – On je zaista silan i mudar” (El-Enfal, 63)

I ne samo Arape, islamska akida (Islam) je ujedinila sve narode i narodnosti, od Perzijanaca, Afrikanaca, Indijaca, Turaka, Slovena pa nadalje, koji su pali pod muslimansku vlast a potom primili Islam.

Zatim su živjeli u jednoj državi (hilafetu) ili više njih ali ne na nacionalnoj osnovi, sve dok muslimane nije podijelio Zapad (nakon Napoleonovih i kolonijalnih ratova) na nacionalne države, Turke, Egipćane, Palestince, Sirijce, Pakistance, Irance, Iračane, itd.

– Drugi princip: Da su mu’mini (ili muslimani) jedna cjelina i jedan ummet gdje god da su i kakvog god etničkog porijela, boje kože ili nacije bili.

Kaže Uzvišeni: “Zaista, ovaj vaš Ummet je jedan ummet, a Ja sam vaš Gospodar, pa Mi ibadet činite” (El-Enbija’, 92), takođe, u drugom ajetu: “Zaista, ovaj vaš Ummet je jedan ummet, a Ja sam vaš Gospodar, pa Me se bojte” (El-Mu’minun, 52).

– Treći princip: Musliman je brat muslimanu ma koje narodnosti, nacije, etničke pripadnosti, rase, boje kože ili slično bio.

Kaže Uzvišeni: “Samo su vjernici braća” (El-Hudžurat, 10).

Takođe, kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu: “Musliman je brat muslimanu”.

– Četvrti princip: ljubav i mržnja (El-Vela’ vel-Bera’), tj. ljubav prema vjernicima i mržnja prema nevjernicima, u Islamu je zasnovana na imanu i kufru, a ne narodnosti, naciji, etničkoj pripadnosti, rasi, boji kože ili slično.

– Peti princip: Nema prednosti Arapima nad nearapima niti nearapima nad Arapima, niti bjelcima nad crncima niti crncima nad bjelcima.

Kaže Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hutbi na Mini na Oprosnom hadždžu: “O ljudi, zaista je vaš Gospodar jedan, zaista je vaš otac (Adem, alejhisselam) jedan, nema prednosti Arapu nad nearapom, nema prednosti crnac nad čovjekom crvene kože osim po takvaluku (bogobojaznosti)”. Hadis bilježi Ahmed u svom Musnedu a Albani i Mukbil El-Vadi’i ga ocjenjuju vjerodostojnim, a drugi muhaddisi vjerodostojnim ili dobrim na osnovu drugih rivajeta.

U drugim rijavetima kod Bejhekija i Taberanija je došlo: “Nema prednosti Arapu nad nearapom, niti nearap nad Arapom, nema prednosti čovjekom crvene kože nad crncem niti crnac nad čovjekom crvene kože osim po takvaluku (bogobojaznosti)”. Kažu El-Busiri i El-Hejsemi da su ravije hadisa pouzdane.

Prema tome, na osnovu ovog hadisa nema prednost Arap nad nearapom, niti Bošnjak nad Srbinom ili Hrvatom, niti Srbin ili Hrvat nad Bošnjakom osim po bogobojaznosti (ako su svi muslimani). Drugim riječima, Srbin ili Hrvat koji primi Islam je bolji kod Allaha od Bošnjaka ateiste ili onog koji se odmetne od Islama ili ne praktikuje ništa od Islama a tvrdi i misli da je musliman.

– Šesti princip: Allahov Poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je poslan sa vjerom Islam i islamskom akidom svim ljudima bez obzira na njihovu rasu, porijeklo, naciju, narodnost, boju kože i slično.

Kaže Uzvišeni: “Reci: ‘O ljudi, ja sam svima vama Allahov poslanik'”. (El-E’araf, 158), “A tebe smo samo kao milost svjetovima poslali” (El-Enbija, 107), “Mi smo te poslali svima ljudima da radosne vijesti donosiš i da opominješ, ali većina ljudi ne zna” (Sebe’, 28).

Ako bi Islam neku naciju ili neki narod trebao da uzdigne to je arapska nacija, jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio Arap, Kur’an je objavljen na arapskom, ashabi su u većini bili Arapi, Islam su raširili Arapi, i slično. Ali baš suprotno tome, bili su poniženi svi Arapi (prevenstveno Kurejšije) koji su odbili Islam i suprostavili se Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. Što znači da je akida ona koja je razdvajala Arape jedne od drugih.

– Sedmi princip: Smisao postojanja raznih naroda, nacija i rasa je da bi se ljudi međusobno upoznavali, a najbolji od ljudi je onaj ko je najbogobojazniji, tj. onaj koji najdosljednije slijedi ono što je objavljeno Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem.

Kaže Uzvišeni: “O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji (najplemenitiji) kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji, Allah, uistinu, sve zna i nije Mu skriveno ništa”. (El-Hudžurat, 13)

Prema tome, konkretan odgovor na pitanje da li je bitno biti Bošnjak sa vjerske strane je sljedeći:

– Sa strane Islama i Šerijata, na osnovu šerijatskih tekstova, nije bitno da li je neko Bošnjak kao što nije bitno da li je Arap, Rom, Albanac, Amerikanac, Kinez i slično. Uzvišeni Allah ne vrednije ljude po etničkom porijeklu, plemenu ili naciji. Neko je po etničkoj ili nacionalnoj pripadnosti Bošnjak ili to nije, Rom je ili nije Rom, Albanac je ili nije, Kinez je ili nije Kinez, međutim Islam mu zbog onog u čemu se rađa bez svoje volje i bez ličnog izbora ne daje vrijednost ili prednost niti će mu to samo po sebi koristiti kod Allaha bez imana i dobrih djela.

– Sa strane Islama i Šerijata bitno je biti mu’min, musliman, na islamskoj akidi i imanu, na Sunnetu i na Uputi Islama, bitno je nastojati da se bude što bogobojazniji i što bolje praktikuje Islam. Jer Islam vrednuje ljude prema njihovoj akidi, bogobojaznosti i slijeđenju Istine.

Kaže Uzvišeni: “Najugledniji (najplemenitiji) kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji”. (El-Hudžurat, 13)

Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu od Muaz ibn Džebela, radijallahu anhu: „Glavna stvar je Islam, njegov stub je namaz, a njegov najviši vrh je džihad“ (bilježe ga Tirmizi i Ahmed u vjerodostojnoj predaji).

Takođe, kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu kojeg bilježi Muslim od Ebu Hurejre, radijallahu anhu: „Koga uspori njegovo djelo (od ulaska u Džennet) neće ga ubrzati njegovo porijeklo“.

Od konkretnih, plastičnih i slikovitih primjera u kojima se nedvosmisleno jasno stavlja na znanje da Islam ne daje važnost, značaj i bitnost plemenskom ili etničkom porijeklu, narodnosti ili naciji, je činjenica da je objavljen Kur’an u kojem se proklinje Ebu Leheb (u suri Mesed) zbog kufra, širka i odbijanja Istine, njegovo ime je bilo Abdul’uzza ibn Abdul Mutalib, bio je amidža Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, bio je čistokrvni Arap, Hašimija, Kurejšija, najplemenitijeg porijekla. Dok je istovremeno Islam uzdigao Bilala, radijallahu anhu, crnog Abesinca oslobođenog roba, rimljana Suhejba, radijallahu anhuma, i perzijanca Selmana,radijallahu anhu, zbog njihovog Islama, akide, imana, …

Takođe, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je Ebu Džehla, tj. Omera ibn Hišama, nazvao faraonom ovog Ummeta iako je bio iz plemena Mahzum i čistokrvni Kurejšija.
Ebu Ubejde, radijallahu anhu, je ubio svoga oca u bici na Bedru zbog akide i Islama a obojica su bili kurejšijskog porijekla.

I na kraju, Islam je izvojevao pobjedu sa ashabima poput onih oslobođenih robova koji će se spominjati i veličati do Sudnjeg dana, dok je istorija čisokrvnih Arapa Kurejšija protivnika Islama koji su odbili Istinu završila sa proklinjanjem istih i iznošenjem sramote na njih. Pa ima li boljih primjera da Islam ne pridaje važnost i bitnost etničkoj pripadnosti i naciji?

Bavljenje islamskih institucija, muftija, imama i daija podizanjem nacionalne svijesti Bošnjaka (bošnjačkim nacionalizmom)

Naime, svjedoci smo panbošnjačkog buđenja u Bosni, Sandžaku i svijetu uopćeno gdje god ima Bošnjaka. Otvaraju se nacionalne institucije Bošnjaka, poput: Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti, Svjetskog bošnjačkog kongresa, Bošnjačka kulturna zajednica, Bošnjačka nacionalna fondacija i mnoge druge organizacije i udruženja koji rade rade na promovisanju, ostvarivanju i afirmaciji nacionalnih vrijednosti, a nerijetko i vjerskih vrijednosti rame uz rame sa nacionalnim.

Ono što posebno privlači pozornost i pažnju je da se podizanjem nacionalne svijesti Bošnjaka i panbošnjačkog buđenja naveliko bave vjerske institucije, mnoge muftije, imami, pa čak i neke selefijske daije, govorima, hutbama i predavanjima, i ne samo da se bave nego oni predvode i stoje iza tih projekata. Ako se istraže i analiziraju razlozi ovakvog ponašanja vjerskih institucija i islamskih trudbenika odgovori ne izale van četiri stvari:

1- finansijska korist,

2- nastojanje da se putem bošnjačkog nacionalizma Bošnjaci vežu i vrate Islamu,

3- neznanje o propisu Islama o nacionalizmu,

4- umišljena politička, kulturna i društvena korist i zaštita Bošnjaka muslimana.

1- Finansijska korist
Finansijska korist IZ-a kao Centrale u Bosni i bošnjačkih džemata (van BiH-a) širom svijeta, koji nisu slučajno bošnjački, kao i pojedinaca koji predvode nacionalne institucije Bošnjaka kao vjerski službenici (makar i bivši) je jasna i očita onome ko je nastoji istražiti. Međutim, pošto danas skoro svaka vjerska ili dawetska aktivnost donosi određenu materijalnu korist njenim nosiocima ni ove aktivnosti ne treba gledati potpuno drugačijim očima od ostalih.

2- Nastojanje da se putem bošnjačkog nacionalizma Bošnjaci vežu za Islam i vrate njemu

Radi ostvarenja ovog cilja mnogi islamski aktivisti rade na podizanju nacionalne svijesti Bošnjaka tako što je zaodijevaju u ruho Islama, kao da je nacionalna svijest jedna od bitnih karakteristika Islama i njegovih sljedbenika sa kojom se Bošnjaci još nisu okitili.

U prilog ovome se od strane nekih islamskih trudbenika govore, izriču i iznose nevjerovatne izjave i parole. Primjer takvih izjava su:

– „Bošnjaštvo je sa svojim bosanskim jezikom, vjerom Islamom, maticom Bosnom, šerijatska obaveza za sve Bošnjake“.

– „Bošnjaštvo sa svim onim što podrazumjeva je obaveza šerijatska“.

– „Bošnjaštvo je bazirano na Kur`anu i sunnetu“.

– „Naša vjerska obaveza je da gajimo bošnjaštvo“.

– „Poziv u bošnjaštvo je poziv u Islam“.

– „Bošnjaštvo je sinonim za Islam“.

– „Bošnjaštvo bez Islama je nezamislivo“.

– „Ako bi se bošnjaštvo odvojilo od Islama onda ništa ne bi ostalo od kulture, tradicije i vrijednosti“.

– „Nelogično je i neprihvatljivo biti Bošnjak bez prakticiranja islamskih propisa i načina života“.

– „Nacionalna svijest Bošnjaka je branik naše vjere i naroda od nestanka“.

Rezime gornjih izjava se može sažeti u „Bošnjaštvo = Islam“ i obrnuto „Islam = Bošnjaštvo“. A zatim su protagonisti bošnjačkog nacionalizma za simbol Bošnjaka uzeli ljiljan koji je tradicija i zaostavština Kotromanića koji nisu bili muslimani???!!!

Suvišno je detaljno komentarisati i odgovarati na ovakve izjave jer je njihova pretjeranost, nerealnost, netačnost i ništavnost isuviše očita. Dovoljan je samo jedan odgovor: Islam je čist i iznad bilo kojeg nacionalizma.

Kao komentar na ovaj razlog bavljenja islamskih institucija i islamista podizanjem bošnjačkog nacionalizma može se reći sljedeće:

Prvo – Ovakve izjave u kojima se Bošnjaštvo izjednačuje sa vjerom Islam ne treba da iznenađuju, jer prije 50 godina kada se u islamskom svijetu u mnogim zemljama uspostavio socijalistički režim, pojavila se skupina koja je nosila odjeću učenih i muslimanima tumačila (kroz knjige, hutbe, predavanja i slično) da „Islam u stvari i jeste socijalizam“, iznoseći argumente u davanju zekata, sadekatul-fitra, jednakošću i bratstvom ljudi, pravdom Islama, itd.

Takođe, sa porastom demokratije i pozivanja na demokratiju u islamskom svijetu zadnjih 20-ak godina mogli smo čuti izjave nekih koji nose odore učenjaka kako je „Islam suština demokratije“, te kako je razilaženja ashaba poput političkih stranaka danas. Iz ovoga možemo zaključiti: ako Islam može biti socijalizam i demokratija što ne bi mogao biti i Bošnjaštvo?

Uglavnom, shodno gore spomenutom o stavu Islama prema nacionalizmu (modernom džahilijetu) i ispoljavanju nacionalnog identiteta, bavljenje islamskih institucija, muftija, imama i daija podizanjem nacionalne svijesti Bošnjaka je u najmanju ruku dobar promašaj, gubljenje dragocjenog vremena, pucanj u prazno i izgubljenost u vremenu i prostoru iako se punih usta tvrdi suprotno. A pošto njihove aktivnosti podizanja nacionalne svijesti Bošnjaka predstavljaju poziv u nacionalizam (moderni džahilijet) propis ovakvih aktivnosti se kreće između pokuđenosti i harama shodno dubini i težini bavljenja bošnjačkim nacionalizmom.

Drugo – Nema sumnje da mnogi islamski trudbenici, pogotovo selefijske daije, imaju iskren nijet da se putem buđenja i podizanja bošnjačkog nacionalizma Bošnjaci vežu za džemat muslimana i vrate Islamu. Međutim, kao što je poznato za ispravost nekog djela nije dovoljan samo iskren nijet nego je potrebno i da samo djelo bude u skladu sa Šerijatom. A već smo u prethodnom dijelu teksta naveli i pojasnili stav Islama prema bilo kojem nacionalizmu.

Sa druge strane, ako je se i sa jednim nacionalizmom Islam trebao pomoći i preko njega ljude u Islam uvoditi ili vraćati ih Islamu, onda je to arapski nacionalizam. Međutim, od prvih generacija muslimana pa sve do kraja 19. stoljeća arapski nacionalizam je s pravom bio pod nogama muslimana, a i onda kada se pojavio kao uvoz sa Zapada islamski učenjaci su ga dočekali na nož, tj. zanegirali ga i žestoko mu se usprotivili.

Treće – Pošto je pozivanje u nacionalizam (ma koji bio) zabranjeno, nastojanje (pa makar bilo i iskreno) da se putem propagiranja bošnjačkog nacionalizma Bošnjaci vežu za Islam i vrate Islamu, predstavlja pozivanje na Uputu i Islam sa haram sredstvom ili na haram način. To je kao da se putem muzičkih koncerta (koji u Islamu naravno zabranjeni) omladina poziva u Islam, što je bez ikakve sumnje zabranjeno. Pored iskrenog nijeta sredstvo i metod pozivanja u dawi takođe moraju biti dozvoljeni.

Četvrto – Umjesto da vjerske institucije, muftije, imami i daije rade ono što ih je Allah zadužio, tj. da se iskrenije, svojskije i predanije posvete dawi, poučavanju ljudi akidi, imanu i propisima vjere, jer Bošnjaci prije mnogih drugih etničkih skupina imaju jaku potrebu za učenjem osnovnih temeljnih propisa vjere, da se odgajaju na njima i pomognu u praktikovanju istih, a da ne govorimo o popravljanju akidetskih devijacija i otklanjanju raširenih novotarija, umjesto toga oni rade i troše vrijeme na onome što ih Allah nije zadužio i ne samo da nije zadužio nego ga učinio zabranjenim i što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nazvao dawom džahilijeta – oni ljudima podižu nacionalnu svijest i pozivaju u bošnjački nacionalizam. A nacionalizam (dawa džahilijeta) ma koje boje bio, bošnjačke, albanske, arapske ili neke druge, od njega je Islam čist i uzvišen.

A ono što izaziva još veće čuđenje kojem se čovjek ne može naibretiti je da neke daije koji pozivaju u izvorni Islam (na kojem je bio selef), koji su godinama izačavali čisti tewhid i ispravnu akidu zasnovane na Kur’anu i vjerodostojnom Sunnetu, da su sebi dozvolili da budu upregnuti u jaram pozivanja u moderni džahilijet – bošnjački nacionalizam – i još ga zaodijevaju u ruho Islama, Kur’ana i Sunneta?! Da Allah sačuva i popravi stanje.

3- Neznanje (džehl) o propisu Islama o nacionalizmu
Bez sumnje ovo je najveći i najjači razlog koji je odveo vjerske institucije, mnoge muftije, imame, i neke selefijske daije da se bave, predvode i stoje iza projekata podizanja nacionalne svijesti Bošnjaka i panbošnjačkom buđenja.

Zato ovom prilikom pozivam ih da otvore knjige, istraže i pročitaju šta su savremeni učenjaci rekli o nacionalizmu i onima koji se njime bave i u njega pozivaju.

Napisao je Omer, radijallahu anhu, svom namjesniku Basre Ebu Musi El-Eš’ariju, radijallahu anhu, u dužem pismu između ostalog sljedeće: „Vraćanje na istinu je bolje od upornosti na batilu“ (Bejheki u Sunenu, 20159, i Darekutni u Sunenu, 447).

4- Umišljena politička, kulturna i društvena korist i zaštita Bošnjaka muslimana
Politička, kulturna, društvena i bilo koja druga korist koju Bošnjaci muslimani imaju od jačanja, podizanja i buđenja nacionalne svijesti ne bi trebalo biti pitanje o kojem islamisti a daije pogotovo vode rasprave i sa kojim pravdaju svoje bavljenje buđenjem nacionalne svijesti Bošnjaka.

Ono što bi svaki musliman trebao znati i gajiti kao istinu i uvjerenje je: da su Uputa Islama, hidajet, propisi, principi i načela Islama dovoljan garant opstanka, političke, kulturne i društvene zaštite i koristi muslimana kada god se ti muslimani vrate vjeri Islamu i njenom praktikovanju u svakodnevnom životu.

U protivnom, ako sam Islam sa svojim propisima, naukovanjem i zakonodavstvom ne može dati muslimanima političku, kulturnu i društvenu zaštitu i korist, pa onda muslimani moraju da posude i pribjegnu po Islamu zabranjenom nacionalizmu da bi te koristi zaštitili, sačuvali ili stekli, onda je to najveća optužba Islamu (kao zakonodavstvu i sistemu života na svim nivoima i sferama) da je nedostatan, manjkav, krnjav i neuniverzalan i da ne odgovara zahtjevima našeg vremena i niti zahtjevima balkanske sredine. Utječem se Allahu od toga da musliman ima ovako loše mišljenje o Allahovoj vjeri.

Drugim riječima, sva politička, kulturna, društvena i bilo koja druga korist muslimana je u praktikovanju i primjeni Islama.

Čovjeka kod Allaha uzdiže akida, iman i djelo (Islam) a ne porijeklo

Veličina i vrijednost Islama, čak i po svjedočenju kjafira, i jeste u tome što se uzdigao iznad plemenske, etničke i nacionalne pripadnosti tako da u njemu čovjek bilo kojeg porijekla i nacije, pa makar bio i oslobođeni rob, ako je sposoban i vješt, on sa imanom, dobrim djelima i čvrstinom u vjeri može doprijeti do najviših položaja u državi (na dunjaluku) i najvećih deredža kod Allaha na ahiretu. Takvih primjera među muslimanskim vojskovođama i sultanima je historija Islama krcata, a da ne govorimo o učenjacima:

– Berber Tarik ibn Zijad, veliki vojskovođa osvaja Endelus da bi se proširio Islam u njemu,

– Kurd Salahudin Ejjubi, legendarni sultan i vojskovođa ujedinjuje muslimane i oslobađa Kuds od krstaša,

– turkinja Šedžeretuddurr, žena sultana oslobođena robinja vodi islamsku državu i rukovodi pobjedom nad krstašima,

– Sejfuddin Kutuz, oslobođeni rob iz Havarizma vojskovođa i sultan pobjeđuje Tatare u legendarnoj bici Ajnudžalut,

– turčin Zahir Bibers, veliki sultan i vojskovođa oslobođeni rob oslobodio zadnje utvrde od krstaša, protjerao Tatare i uništio batinijsku sektu Asasine, …

Akida, Kur’an, Sunnet, dobra djela u Islamu uzdižu svakoga onoga ko ih se istinski i iskreno prihvati ma kakvog porijekla bio, dok čovjeku iz Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, porodice koji izabere kufr i loša djela neće pomoći najčasnije porijeklo.

Došlo je u hadisu mutefekun alejhi (u rivajetu kod Muslima) da kada je Allah, subhanehu ve te’ala, objavio „I opominji svoju najbližu rodbinu“ (Eš-Šu’ara’, 214) Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, se popeo na brdo Safa i rekao: „O Fatima, kćerko Muhammeda, o Safija, tetko Allahovog Poslanika, o sinovi Abdul-mutalliba (njegove amidže), ja vam kod Allaha ne mogu pomoći, tražite od mog imetka šta hoćete“.
Allahu ekber, ve billahi tevfik.