JE LI MEHMED ef. HANDŽIĆ BIO MATURIDIJSKE AKIDE

– Es Selamu alejkum
Naišao sam na djelo od Mehmed ef.Handžića “Ilmul Kelam”. O čemu ovo djelo govori, je li ovo djelo dokaz da je Mehmed ef.Handžić bio maturidijske akide ili? Naišao sam na internetu kako neke osobe pokušavaju ovu akidu pripisati Mehmed ef.Handžiću i žele reći da ešarijska-maturidijska akida je ispravna i da je 90% ummeta te akide i da ajeti u Kur’anu koji jasno govore Allah je svojom rukom stvorio, se trebaju drugačije tumačiti, da to nije dokaz da Allah ima ruke itd…
Hvala na odgovoru da vas Allah nagradi !
ODGOVOR: Alejkumusselam.

Djelo “Ilmul-kelam” na bosanskom jeziku od Handžića nije mi dostupno, a nisam ga našao ni na internetu u PDF-u ili u WORD-u, da bih analizirao samo djelo na bosanskom jeziku.

Međutim, dostupna mi je doktorska disertacija dr. Zuhdije Adilovića pod naslovom “Najistaknutiji akidetski pravci kod muslimana Bosne i Hercegovine od islamskog osvajanja do današnjeg doba” koja je odbranjena na islamskom Univerzitetu Muhammed ibn Saud u Rijadu. U ovoj akidetskoj studiji autor je između ostalog u posebnom poglavlju obradio  život, djelo i menhedž u akidi šejha Mehmed ef. Handžića, te je tom prilikom ukratko izložio sadržaj knjige “Ilmul kelam”, a zatim analizirao i komentirao istu. Pa na osnovu ovoga o akidi Mehmeda ef. Handžića na osnovu njegove knjige “Ilmul kelam” može se reći sljedeće:
Bitno je napomenuti na samom početku da je Handžić napisao ovu knjigu sa ciljem da bude školski udžbenik u medresama iz oblasti Ilmul-kelama, tj. akaida, a što je i postala nakon toga.

U predgovoru knjige Handžić daje definiciju Ilmul-kelama, navodi koristi i ciljeve njegovog izučavanja. Zatim govori o nastanku i istorijskom razvoju Ilmul-kelama, pri čemu navodi da su prvi muslimani bili na ispravnoj akidi sve do pojave prvih devijacija i skretanja u prvom stoljeću po hidžri pri čemu su se oni koji su ostali na ispravnoj akidi nazivali Ehlu sunne vel džema’a. A kada je abasijski halifa Me’mun prihvativši muatezilsku akidu silom tjerao ljude u tu akidu učenjaci Ehlu suneta su se pobunili i branili ispravnu akidu. Od istaknutih branioca akide Ehli sune vel džema’a (po Handžiću) su bili Ebu Hasan El-Eš’ari i Ebu Mensur Maturidi. Zatim je naveo biografije ova dva učenjaka i naveo islamske pokrajine u kojima se raširila ova dva akidetska pravca. Naveo je razlike između ova dva akidetska pravca, tj. Eš’arija i Maturidija, i zaključio da iako se razilaze u oko četrdesetak pitanja da su to sporedne akidetske mes’ele.

Jasno je i nedvosmisleno naveo da su Eš’arije i Maturidije predstavnici akide Ehlu sune vel džema’a.

Zatim je naveo izvore iz kojih se uzima i crpi islamska akida na način kako to čine učenjaci Ilmul-kelama, tj. da se akida uzima iz razuma, Kur’ana i mutevatir hadisa (tj. da se akida ne uzima iz vjerodostojnih tzv. ahad hadisa).

Zatim je govorio o znanju i spoznaji i podjeli istih na način kako to obrađuju učenjaci Ilmul-kelama pojašnjavajući termine vadžibul-vudžud (onaj koji mora da postoji), mumkinul-vudžud (onaj koji može da postoji), a ovaj zadnji se dijeli na dževher (postoji sam po sebi) i ard (osobine i karakteristike dževhera) … .

Zatim je ušao u srž teme dijeleći islamsku akidu na način Ilmul-kelamista, tj. da se ona dijeli na ilahijate (ono što je vezano za božanstvo), nubuvat (što je vezano za poslanstvo i poslanike) i sem’ijat (ono što je došlo u šerijatskim tekstovima o gajb stvarima, tj. predznaci Sudnjeg dana, berzehu, Sudnjem danu, siratu, havdu i tako dalje). A ovo je klasičan način obrađivanja akide kod učenjaka Ilmul-kelama.

Od bitnih stvari koje treba istaknuti je da je po pitanju sifata i Allahovih svojstava slijedio tumačenje i put maturidija, kao i u svim ostalim mes’elama izuzev malo njih, tj. da se Allahu potvrđuje samo osam svojstava (život, znanje, sluh, vid, kudret, volja, govor i tekvin-formiranje).

Nakon govora o ilahijatima, nubuvatima i sem’ijatima, završava knjigu sa govorom o vjeri uopćeno, tj. potrebi čovječanstva za vjerom potvrđujući istinu da je Islam jedina ispravna i valjana vjera danas. Da bi na kraju dao kratak prikaz drugih vjeroispovijesti od istočnih vjera, židovstva i kršćanstva.

Autor doktorske disertacije, dr. Zuhdija Adilović, je nakon ovog izlaganja sadržaja knjige izvrgao kritici sva poglavlja i pitanja u kojima se sadržaj ove knjige razilazi sa akidom Ehlu sune vel džematom. Između ostalog, osporio je tvrdnju Mehmeda Handžića da su Eš’arije i Maturidije predstavnici akide Ehlu sune vel džema’a, rekavši da nema sumnje da su oni najbliži (od ostalih akidetskih pravaca) akidi Ehlu sune vel džema’a a da su zbog potpadanja pod uticaj menhedža mu’atezila razišli se u mnogim mes’elama sa akidom Ehlu suneta.

Nakon gore spomenutog može se sa sigurnošću reći da je šejh Mehmed ef. Handžić, koji je nesumnjivo jedan od najistaknutijih i najdjelotvornijih učenjaka naših prostora, sa onim što je potvrdio u svojoj knjizi “Ilmul kelam” od menhedža u akidi, akidetskih ubjeđenja i shvatanja da je bio na maturidijskoj akidi.

Opravdanje i uzur za akidetski pravac na kojem je bio šejh Handžić se prije svega može tražiti u tome što je učio islamske znanosti na islamskom univerzitetu El-Azhar u Kairu na kojem se u ono doba a i dan danas izučava ešarijsko-maturijska akida kao akida Ehlu sune vel džema’a (što je naravno pogrešno).

S tim da to, što je on bio maturidija u akidi, to ne znači da je ta akida ispravna niti da je akida Ehli suneta vel džemata, tu je naš veliki i cijenjeni šejh Mehmed ef. Handžić pogriješio i nije dozvoljeno onome ko zna istinu da ga u tome slijedi. Takođe, ta činjenica  mu ne umanjuje kadr, vrijednost i hajr koji je učinio za ovaj Ummet u drugim oblastima.

A što se tiče njihovog dokazivanja da su Eš’arije i Maturidije na istini samim time što je većina Ummeta na toj akidi kako obični muslimani tako i učenjaci, vladari, vojskovođe i velikani. To jest, zar je moguće da većina Ummeta bude na pogrešnoj strani? Nema sumnje da je ovo samo tvrdnja koja nema dokaza i za koju istorija ovog Ummeta kaže da je lažna. Dovoljan je odgovor na ovo to što selef ovog Ummeta sve do četvrtog stoljeća nije bio niti eš’arijski niti maturidijski, jer ono sa čime su došli ova dva akidetska pravca (među kojima je mala razlika) u većini je oprečno onome na čemu su bile prve i najbolje generacije ovog Ummeta. A obični muslimani i nakon što se proširio mezheb Eš’arija i Maturidija i sve do danas uvijek su bili i biće na akidi Ehli sunneta. Jer obični musliman po svojoj fitri vjeruje da je Allah na nebesima iznad Arša, da je Kur’an Allahov govor, da Allah ima oči, ruke i ostala svojstava kojima je sebe opisao u Kur’anu, da će mu’mini koji uđu u Džennet vidjeti Allaha i mnoge druge stvari koje su Eš’arije i Maturidije zanegirali i napravili od toga filozofiju koju obični muslimani ne razumiju.

A ono što se može priznati na ovom mjestu je da se u većini današnjih islamskih univerziteta, ustanova, vjerskih škola i slično izučava eš’arijska ili maturidijska akida i da većina zvaničnih vjerskih ustanova zastupa te akidetske pravce. S tim da mnoštvo u Šerijatu ne predstavlja nikakav dokaz naročito ako je to što zastupa to mnoštvo u većini oprečno onome na čemu su bile prve generacije (selef) ovog Ummeta kao što je u ovom slučaju. Ve billahi tevfik.