UDAJA MUSLIMANKE ZA KJAFIRA

Kaže Uzvišeni u prijevodu značenja: “One (muslimanke) njima (mušricima) nisu dopuštene, niti su oni (mušrici) njima (muslimankama) dopušteni”, (El-Mumtehine, dio 60. ajeta) i kaže: “Ne udavajte vjernice za mnogobošce dok ne postanu vjernici; uistinu je rob-vjernik bolji od mnogobošca, makar vam se i dopadao”. (El-Bekare, dio 221. ajeta) Sa ova dva ajeta Uzvišeni je zabranio da se muslimanke udaju za nevjernike i učinio taj brak ništavnim.

Kaže Kurtubi: “Idžmau’ Ummeta je na tome da apsolutno nije dozvoljeno da mušrik ženi mu’minku zbog toga što je u tome poniženje za Islam” . Kaže Šejhul-islam Ibn Tejmije: “Muslimani su složni da kjafir ne nasljeđuje muslimana niti kjafir ženi muslimanku” . Kaže Vehbetu Ez-Zuhajli: “Idžmau’ učenjaka je na zabrani ženidbe kjafira muslimankom” . Nema razilaženja među učenjacima ovog Ummeta da muslimanki nije dozvoljeno da se uda za bilo kojeg kjafira, kršćana, židova, međusiju, budistu i slično .

Kaže Uzvišeni u prijevodu značenja: “Allah neće dati priliku kjafirima nad muslimanima” (En-Nisa’ 141). A kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Islam se uzdiže i ne uzdiže se iznad Islama” . A u ženidbi kjafira sa muslimankom on bi bio iznad nje i imao bi priliku nad njom što znači da bi kufr bio iznad Islama a to nije dozvoljeno po ajetu i hadisu gore spomenutim.

U udaju muslimanke za kjafira je bojazan da je on ne odvede u kufr, jer će je muž pozivati u njegovu vjeru a obično žene slijede svoje muževe u onome na čemu su od vjere. Na to Uzvišeni išareti na kraju 221. Ajeta sure El-Bekare: “Ne udavajte vjernice za mnogobošce dok ne postanu vjernici; uistinu je rob-vjernik bolji od mnogobošca, makar vam se i dopadao. Oni zovu u Džehennem …”. Kafiri pozivaju mu’minke u kufr a pozivanje u kufr je pozivanje u Vatru, jer kufr obavezuje Vatru, pa je tako ženidba kjafira sa mu’minkom sredstvo koje vodi u haram te je zbog toga haram .

Muškarac ima vlast nad ženom a nije dozvoljeno da kjafir ima vlast nad muslimankom, jer je Islam vjera istine i sve vjere mimo Islama su batil.

Ako se muslimanka uda za kjafira a poznat joj je propis zabrane ona je zinalučarka i njena šerijatska kazna je kazna za zinaluk, a ako nije znala za propis zabrane udaje muslimanke za kjafira u tome ima opravdanje, vadžib je da se njih dvoje odmah razdvoje bez potrebe da joj daje talak (da se razvede sa njom) jer im je brak batil (ništavan) u osnovi.

Prema tome, udaja muslimanke za kjafira bilo koje vrste je ništavna i uopće se ne ubraja u udaju po idžmau’ učenjaka. Šerijatski status ovog braka je da se smatra zinalukom i vadžib je da se njih dvoje razdvoje. A ko dozvoli taj brak on je kjafir pod šartom da znao da je zabranjen. A sama udaja muslimanke za kjafira ne smatra se djelom koje izvodi iz Islama osim ako to ona smatra dozvoljenom. Naravno, ovdje se misli na osobu koja se pridržava osnovnih obilježja vjere, poput namaza i slično a ne čini neko djelo koje je izvodi iz Islama. A ako ona mrzi Islam i voli kjafire i prisni je prijatelj sa njima ona je time postala otpadnica od Islama ako je prije toga bila muslimanka.

Ako bi se u islamskoj državi koja sudi po šerijatskom zakonu muslimanka udala za nevjernika, pošto je taj brak šerijatski nevalidan, kadija bi naredio da se razdvoje. A ako bi odbili bili bi silom razdvojeni i kažnjeni bičevanjem shodno koliku kaznu kadija odredi, u slučaju ako ona nije znala da je udaja muslimanke za kjafira haram.

A u sredinama u kojima se po ovom pitanju ne sudi po Šerijatu, kao što je u većini današnjih islamskih zemalja, najveću odgovornost u riješavanju ovog problema, kada se već desi, ima velijj, tj. staratelj. Staratelj je muška osoba koja je glava porodice, na prvom mjestu to je otac, a ako njega nema onda moze biti najstariji brat i slično. Naravno, na roditeljima je da se potrude da se tako nešto ne desi, ali sama činjenica da se to još uvijek dešava u našim krajevima ukazuje da postoje veliki promašaji u odgoju i da su takve porodice daleko od uputa Islama. Pa tako, otac musliman čija se kćerka uda za nevjernika je obavezan da da sve od sebe, upotrebljavajući autoritet očinstva, društvenu ili neku drugu moć, kako bi vratio svoju kćer. Jer taj brak je ništavan, njihov zajednički život je život zinalučara, a djeca koja se rode u tom braku su kopilad. Tako isto treba da postupi njena majka. A ako to ne urade, a u moćnosti su da ih razdvoje, oni su griješni, jer je Uzvišeni naredio vjernicima da čuvaju svoje porodice od vatre: “O vjernici, sebe i porodice svoje čuvajte od vatre čije će gorivo ljudi i kamenje biti”. (Et-Tahrim 6).

A Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Svako od vas je pastir (čuvar) i odgovoran (biće pitan) je za one koji su mu potčinjeni. Čovjek je čuvar u svojoj porodici i odgovoran je za nju. Žena je čuvar u kući njenog muža i odgovorna je za one koji su joj potčinjeni …” .

Ako nastojanja oca i majke ne urode plodom dužni su, a takođe i ostala rodbina, da prekinu odnose sa kćerkom sve dok ona ne prestane živjeti sa nevjernikom ili dok on ne primi Islam. A u protivnom, ako bi se roditelji i rodbina pomirili sa tim brakom i imali normalne odnose sa njima, to bi značilo da su prihvatili brak koji je šerijatski nevalidan i koji u suštini predstavlja čin zinaluka. A ovo ni u kom slučaju nije dozvoljeno.

Ve billahi tevfik.

Tefsirul-kurtubi (3/72).
El-Fetava el-kubra (3/130).
El-Fikh ve Edilletuhu (9/110).
El-Mebsut (4/211), Eš-Šerhu el-kebir (2/267), El-Medžmu’ (16/136) i El-Mugni (7/131).
Darekutni (3663), Bejheki (6/205) i ostali, keže Ibn Hadžer u “Fethul-bari” (3/175) da mu je sened hasen (dobar), takođe takvim ga je ocijenio Albani u “Irvaul-galil” (5/107). 
Bedai’us-sanai’i (2/271-272).