NAČIN PROŠENJA ŽENE (da li se prosi žena direktno ili preko velija i mahrema)

PITANJE 1: Selam alejkum.

Imam namjeru da zaprosim jednu sestru, jel mogu nju lično da kontaktiram ili moram ići preko njenog oca ili brata? Allah te nagradio na odgovoru.

PITANJE 2: Esselamu alejkum.

Ako može pojašnjenje i odgovor, Allah te nagradio šejh. Jedan naš daija kaže da nije dozvoljeno da se neka sestra lično zaprosi nego da prošenje mora ići preko velija i mahrema, odnosno da nije dozvoljeno direktno zaprositi neku sestru. Ja sam od tebe i drugih daija razumio drugačije, pa mi sad nije jasno, imam šubhu, šta je ispravno. Nije mi namjera da provociram nego me interesuje šta je ispravno po ovom pitanju?

ODGOVOR: Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Prošenja žene biva na jedan od dva načina:

Prvi – da se zaprosi preko njenog velija ili mahrema.

Dokaz za to je hadis kojeg bilježi Buharija u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zaprosio od Ebu Bekra Aišu, radijallahu anhum.

Također, dokaz su riječi Aiše, radijallahu anha, koje bilježi Buharija u svom Sahihu kada ona opisuje vrste brakova u džahilijetu. Ona kaže da su u džahilijetu bile četiri vrste brakova, jedan od njih je onaj na čemu su ljudi danas (tj. za vrijeme ashaba): da muškarac zaprosi od muškarca njegovu kćerku ili ženu kojoj je on velij. Iz njenih riječi se razumije da su tako prošene žene, putem njenog velija.

Drugi – da se zaprosi direktno i lično ta žena.

Ovo se odnosi na punoljetne i udavane žene, a ne na maloljetne djevice.

Dokaz za ovaj način prosidbe je hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Ummu Seleme, radijallahu anha, koja kaže: „Čim je umro Ebu Seleme, poslao je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, meni Hatiba ibn ebi Belte'a, radijallahu anhu, da me zaprosi njemu. Ja sam mu rekla: ‘Ja imam kćerku i mnogo sam ljubomorna’. A Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je odgovorio: ‘Što se tiče njene kćerke, molimo Allaha da je učini neovisnom (bogatom), a molim Allaha da joj otkloni ljubomoru“. Znači, ona je direktno zaprošena bez posredovanja velija ili mahrema.

Također, dokaz su riječi riječi Uzvišenog: „I nije vam grijeh ako tim ženama na znanje date da ćete ih vi zaprositi“. Ajet govori o indirektnom obavještavanju žene koja je u iddetu (pričeku) nakon smrti muža ili iddetu trećeg talaka ili međusobnog proklinjanja da će je zaprositi nakon isteka iddeta. Bilježi Buharija od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, u tefsiru ovih riječi da kaže toj ženi: „Ja se želim oženiti, pa bih volio da mi Allah podari dobru ženu“. A islamski pravnici u fikhskim knjigama navode da se lično toj ženi koja je u iddetu kažu neke indirektne riječi koje ukazuju na želju da je zaprosi nakon iddeta, poput sljedećih fraza: mnogi bi željeli tebe da ožene, ko može naći sličnu tebi jer si lijepa i pobožna, imam namjeru da se ženim pa ako Allah spoji tebe i mene u halalu sigurno ću se na najljepši način prema tebi ophoditi, i tome slično. Poenta je da se ovakve rečenice ne mogu reči osim direktno toj ženi.

U fikhskoj enciklopediji (El-Mesu'atu el-fikhijje, 19/194) pod naslovom „Od koga se prosi žena?“ je pojašnjeno gore spomenuto sljedećim riječima:

„Prošenje maloljetne žene biva od strane njenog velija (staratelja). Prenosi se od Urveta da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, zaprosio od Ebu Bekra Aišu, radijallahu anhum. Kaže njemu Ebu bekr: „Ja sam tvoj brat“. A na to mu reče Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: „Moj brat u Allahovoj vjeri i Njegovoj Knjizi, a ona (Aiša) je meni halal“. (hadis bilježi Buharija kao mursel)

Dozvoljeno je da se punoljetna žena lično zaprosi (Metalibu ulin-nuha, 5/25). Dokaz za to je hadis Ummu Seleme, radijallahu anha, koja kaže: „Čim je umro Ebu Seleme, poslao je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, meni Hatiba ibn ebi Belte'a, radijallahu anhu, da me zaprosi njemu. Ja sam mu rekla: ‘Ja imam kćerku i mnogo sam ljubomorna’. A Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je odgovorio: ‘Što se tiče njene kćerke, molimo Allaha da je učini neovisnom (bogatom), a molim Allaha da joj otkloni ljubomoru“ (hadis bilježi Muslim).

U hadiskoj knjizi Muntekal-ahbar od Medždud-dina el-Harranija, djeda šejhul-islama Ibn Tejjmije, u knjizi Kitabun-nikah (knjiga o baruku) šejh Medždud-din je naveo poglavlje pod naslovom: „Poglavlje: Maloljetna žena se prosi od njenog velija a punoljetna od nje lično“. Pa je naveo oba gore spomenuta hadisa, tj. od Urveta koji je u Buhariji i od Ummu Seleme, radijallahu anha, koji je u Muslimu.

Imam Ševkani u svom komentaru na djelo Muntekal-ahbar, tj. u Nejlul-evtar (6/113) komentarišući hadis Ummu Sleme, radijallahu anha, kaže: „U hadisu je dokaz da se punoljetna žena koja se udavala prosi lično“.

Kaže šafijski učenjak El-Imrani u knjizi El-Bejan: „Dozvoljeno je da se lično zaprosi žena iako ima velija“. Ovo su naglasili učenjaci hanefijskog i šafijskog mezheba u svojim knjigama.

Došlo je u knjizi šafijskog mezheba El-Medžmu (16/265) da hadis Fatime bint Kajs, radijallahu anha, u kojem je došlo da su nju zaprosili Muavije i Ebu el-Džehm (u rivajetu kod Muslima: i Usame), pa joj je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, išaretio da se uda za Usamu, ukazuje na sljedeće: „Dozvoljeno je da se žena lično zaprosi iako ima velija“.(hadis Fatime bilježi Muslim i ostali mimo Buharije)

Prema tome, dozvoljeno je zaprositi ženu preko njenog velija ili nju direktno. Na ovo ukazuju šerijatski tekstovi Kitaba i sunneta i govori učenjaka. Mada je bolje radi preventive i zatvaranja vrata fitne i sumnje da se prosi preko velija ili mahrema. Ovo se često vraća na običaje neke sredine, a ibret je u šerijatskim tekstovima.

A što se tiče stava, fetve ili govora tog daije, da nije dozvoljeno kontaktirati direktno neku sestru ako hoćeš da je zaprosiš, to je pogrešno tumačenje kao što se može razumjeti iz gore spomenutog. Učena osoba ili daija ne treba da govori o vjeri ono što ne zna ili površno zna. Da pripisuje Allahu, Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i ovoj vjeri ono što nije od nje, što nije provjereno i tačno, to ne priliči učenoj osobi. Ako ne zna, neka kaže da ne zna ili neka istražiti to pitanje prije govora o njemu da se na njega ne bi odnosile riječi Uzvišenog:

„I ne govorite laži jezicima svojim: ‘Ovo je dopušteno, ovo je zabranjeno’, da biste tako o Allahu neistine iznosili“ (En-Neml, 116)

„Ne povodi se za onim što ne znaš! I sluh, i vid i razum, za sve to će se zaista odgovarati“ (El-Isra, 36)

Ve billahi tevfik.