MESO “OMAMLJENIH” ŽIVOTINJA – halal ili haram
Selam alejkum.
Kod mesara u BiH postoji izraz i čin koji se zove “omamljivanje”. Kako je meni objašnjeno životinji se zada udarac u jednom predjelu glave, gdje mu se na par sekundi oduzima ravnoteža. Ili kako oni kažu životinja dobija manji moždani udar, pri čemu je ona još živa, kako kaže mesar životinja još diše, sve joj je u funkciji. I u istom momentu se kolje sa Bismilom.
Da li je to meso tako zaklane životinje halal ili ne?
Hvala unaprijed. Allah Vas nagradio!
ODGOVOR: Alejkumusselam.
Šerijatsko klanje da bi bilo ispravno islamski pravnici navode da treba ispuniti tri vrste šartova:
– šartovi vezani za životinju koja se kolje (poput toga da životinja bude živa pri klanju, da se usmrćuje isključivo klanjem i slično),
– šartovi vezani za osobu koja kolje (poput toga da bude musliman ili kitabija, a ponekima i medžusija),
– šartovi vezani za sredstvo za kojim se kolje (poput toga da taj predmet bude oštar i da ne bude zub ili nokat).
Detaljno pojašnjavanje šartova valjanog šerijatskog klanja, razilaženje učenjaka u pojedinostima i argumenti za isto nisu predmet ovog pitanja.
Ono na što ukazuju šerijatski argumenti a vezano za šerijatsko klanje je sljedeće:
Da je prilikom šerijatskog klanja obavezno slijedeće:
a) Da onaj koji kolje bude razuman svejedno radilo se o ženi ili muškarcu, muslimanu ili ehlu kitabiji, nije dozvoljeno ono što zakolje luda osoba, čovjek pod dejstvom alkohola i dijete jer je pero dignuto od njih (tj. ne pišu im se djela).
b) Da je alatka s kojom se vrši klanje oštra i da presjeca jednjak shodno hadisu kojeg bilježe Buharija i Muslim: ”Ono pri čijem se klanju pusti krv i spomene Allahovo ime jedite”.
c) Da se presjeku jednjak i ždrijelo prilikom klanja jer se time postiže smrt životinje.
d) Spominjanje Allahovog imena prilikom klanja shodno ajetu:
”I nemoj da jedete ono pri čijem klanju nije spomenuto Allahovo ime” (El-En’am, 121) i hadisu mutefekun alejhi: ”Ono pri čijem se klanju pusti krv i spomene Allahovo ime jedite”.
Takođe, šerijatski argumenti ukazuju da je zabranjeno ono što zakolje mušrik shodno ajetu: ”I ne jedite ono pri čijem klanju nije spomenuto Allahovo ime” (El-En’am, 121), kao i zbog ajeta: ”I zabranjeno je ono što je zaklano u nečije drugo ime” (El-Bekara, 173). Dozvoljeno je jesti ono što zakolju sljedbenici knjige (kršćani i židovi) kao što je došlo u ajetu: ”A ono što zakolju sljedbenici knjige vama je dozvoljeno da konzumirate” (El-Maida, 5).
Zabranjeno je ono što se zakolje kostima ili kandžama shodno hadisu mutefekun alejh: ”Ono pri čijem se klanju pusti krv i spomene Allahovo ime jedite ukoliko nije zaklano zubom ili noktima, zub je kost a nokat je nož Abesinaca”.
Da se klanje ne vrši sa predmetom koji je tup shodno hadisu kojeg bilježi Muslim: ”Doista je Allah propisao dobročinstvo u svemu, pa kada ubijate ubijajte na lijep način, a kada koljete koljite na lijep način, naoštrite svoj nož da bi olakšali vašoj životinji”.
Lijepo je da se oruđe udalji od viđenja životinje zbog predaja koje govore o tome.
Ne otkida se vrat niti se guli koža kao što je došlo u hadisu kojeg bilježi Darekutni (mada u njemu ima slabosti): ”Nemoj da požurujete izlazak duše prije nego li ona izađe iz tijela”.
Što se tiče okretanja životinje prilikom klanja u prvacu kible nema ništa argumentovano po tom pitanju.
Onaj ko sretne životnju koja je još živa (radi se o životinji koja je pred smrt) i zakolje je dozvoljeno je da je jede shodno ajetu: ”Osim onoga što zakoljete” (El-Maide, 3)
Životinja će se raniti ukoliko se ne može zaklati jer je jednom prilikom odbjegla jedna deva iz stada pa ju je čovjek pogodio strijelom pa je rekao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ”Doista u ovoj stoci ima podivljale (stoke) kao što podivlja divljač, pa uradite s njima ono što je uradio i ovaj čovjek”. Ovaj hadis bilježi Buharija.
Ukoliko životinja upadne u vodu pa čovjeka uzme bojazan da će umrijeti dozvoljeno je da je rani shodno hadisu kojeg bilježi Ahmed, Ebu Davud, Tirmizi i Nesai: ”Ukoliko si je probo kopljem u slabinu, dozvoljena ti je”.
Ukoliko izađe živ plod iz životinje potrebno ga je preklati shodno ajetu: ”Osim onog što zakoljete” (El-Maide, 3). Dakle ono što se zakolje je dozvoljeno.
A što se tiče omamljivanja životinja prilikom klanja, prvo da pojasnimo da se podrazumijeva pod omamljivanjem a zatim da pojasnimo propis jedenja mesa životinje koja je omamljenja prilikom klanja.
Naime, i naša lijepa domovina Bosna i Hercegovina, nastojeći da sustigne civilizacijske tokove uvela je na 42. sjednici Predstavničkog doma, održanoj 17. i 29. decembra 2008. godine ZAKON O ZAŠTITI I DOBROBITI
ŽIVOTINJA. U članu 2.
pod značenjem termina definisano je omamljivanje kao obavezni postupak prije klanja koji, primijenjen na životinji, uzrokuje gubitak svijesti i osjećaja i traje dok ne nastupi smrt. Zatim je u nastavku pojašnjenja tog zakona pod naslovom “Omamljivanje i klanje” došlo sljedeće:
“(1) Životinja se smije klati samo ako je prije iskrvarenja bila omamljena, osim ako se radi o posebnom postupku klanja određenim vjerskim obredom ili ako je životinja u agoniji.
(2) Omamljivanje se provodi na stručan način:
a) mehaničkim načinom,
b) električnim načinom i
c) plinom”.
Shodno onome što imamo u praksi od načina omamljivanja, a što potpada pod ova tri spomenuta načina, to je omamljivanje:
– pištoljem (koji ima iglu dugu 12 centimetara) sa kojim se ispali igla u čelo životinje,
– čekićem (maljem ili sjekirom) sa kojim se udari u glavu (mozak) životinje,
– ubadanjem vrha noža u mozak životinje iza rogova,
– ili na neki sličan način kojim se tupim predmetom onesvijesti životinja a kojih u praksi ima veoma mnogo.
– spajanjem životinje na elektro-strujno kolo koje je onesvjesti,
– stavljanjem u vodu u kojoj ima strujni napon pri čemu izgubi svijest,
– stavljanjem u veoma vruću vodu pri čemu izgubi svijest,
– puštanjem plina u prostoriju gdje se nalaze životinje spremne za klanje.
Jako je zanimljivo da se tvrdi kako je ovaj način klanja humano klanje, tj. da je bezbolno za životinju. Treba priznati da je klanje bezbolno ali da je omamljivanje jako bolno i nehumano.
Ono što je vrlo bitno da se napomene je to da se u velikim klaonicama u kojima se kolje za firme da se obično istovremeno ili serijski omamljuje više životinja a da se tek nakon toga te životinje prikolju, ili im se glave odsijeku ili se vrši guljenje njihovih koža bez klanja, a sve ovo ukazuje da mnoge omamljene životinje umru (tj. postanu strvine) prije nego što ih mesar prikolje (naravno ako uzmemo da prilikom samog omamljivanja nisu ubijene). Ovo zavisi od klaonice do klaonice, od firme do firme i od mesara do mesara. Takođe, bitna je činjenica da se svjesno i namjerno od strane mesara nastoji da što manje krvi istekne iz zaklane životinje jer se time naravno dobiva na kilaži mesa koje se prodaje (od deset do petnaest kilograma na jednoj kravi, na primjer).
Na ovom mjestu treba još jednom naglasiti da je od propisa i adaba šerijatskog klanja životinja da se životinja zakolje sa oštrim nožem pri njenoj svijesti (naravno, uz ispunjenje šartova valjanog klanja), tj. da se ne omamljuje (ne udara u glavu, ne pikuje i tome slično). Omamljivanju se pribjegava samo u nuždi, tj. kada se životinja ne može na drugi način ukrotiti i pripremiti za klanje zbog njene snage, veličine ili ako je opasna po život ljudi koji je hoće zaklati. Prema tome, onesvještavanje, udaranje u glavu, pikovanje na raznorazne načine ili omamljivanje plinom ili strujom životinja prilikom klanja je oprečno šerijatskom načinu klanja osim u nuždi. Međutim, ovo ne znači da je zaklano meso na ovakav način automatski haram, nego to zavisi od načina i vrste omamljivanja kao i vremenu klanja nakon omamljivanja.
Shodno tome, meso životinje zaklane omamljivanjem može imati dva stanja:
Prvo – da životinja koja se prije klanja omami na bilo koji gore spomenuti način, s tim da je to omamljivanje ne usmrti, a onda da se prikolje prije nego što joj nastupi smrt od omamljivanja. Ovakav način klanja šerijatski se kreće između harama i mekruha osim u slučaju nužde, s tim da je meso zaklano na ovakav način halal jesti. Dokaz da je ovakvo meso halal jesti su riječi Uzvišenog: “Zabranjuje vam se strvina, krv, svinjsko meso, ono što je zaklano u nečije ime mimo Allaha, što je udavljeno, ubijeno, strmoglavljeno, rogom ubodeno ili od zvijeri načeto osim onoga što ste preklali. I što je na žrtvenicima žrtvovano” (El-Maide, 3). Znači, dokaz su riječi “Osim onoga (što je udavljeno, ubijeno, strmoglavljeno, rogom ubodeno ili od zvijeri načeto) što ste preklali”, tj. što ste preklali od spomeutih životinja prije nego su umrle i postale strvine.
Drugo – da životinja koja se prije klanja omami na bilo koji gore spomenuti način, s tim da je to omamljivanje usmrti tako da umre prije nego što se prikolje. Meso ovako zaklane životinje je čista strvina i haram ga je jesti.
Naravno, ono što je ovde teško znati to je da li životinja koja je zaklana nakon omamljivanja potpada pod prvo stanje kada je njeno meso halal ili drugo stanje kada je njeno meso haram. A ovo nas dovodi do toga da treba obavezno provjeriti kako se u određenoj mesnici ili firmi vrši klanje nakon omamljivanja (naravno, podrazumijeva se da su ostali šartovi klanja ispunjeni) kako bi se znalo da li je meso strvina, tj. haram ili nije strvina, tj. halal. Ve billahi tevfik.
