KUR'ANNovotarijePITANJA I ODGOVORI

PRAVLJENJE MEVLUDA I HATME (52. DANA) U ISTOM DANU

– Selam Alejkum.
Poštovani hteo sam da vam postavim pitanje o Mevludu i učenju Hatmeta za 52 dana, kakav je vaš stav. Naime, mome prijatelju je preselia majka pre 2 meseca, pa me je zamolio da vam postavim ovo pitanje, i još jedan problem sa kojim se on sreo je bio taj: dali može da se uči hatma (završi učenje) i organizuje mevlud u istom danu. Zato jer su neki poznavoci  islama da se tako izrazim (stariji džematlije) nisu odobravali, a neki jesu. Pa ga zanima vaš odgovor ko je bio u pravu.
Selam i puno uspeha u daljem radu. Mirsad
ODGOVOR: Alejkumusselam. Da bi se na ovo odgovorilo na propisanost pravljenja mevluda i hatme u istom danu treba prvo odgovoriti na osnovanost samih mevluda i hatmi ponaosob.

Mada je o ovim temama već bilo govora ovdje ćemo ih spojiti na jednom mjestu.

Što se tiče mevluda, kod nas se praktikuju dvije vrste mevluda uzimajući u obzir povod njihovog organizovanja, dok je način njihovog obavljanja otprilike isti.

Prvi vrsta je mevlud koji se inače praktikuje u islamskom svijeta a koji se obavlja 12. Rebi'ul evvela, za koji se smatra da je datum rođenja Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a što istorijski nije potvrđeno. Druga vrsta su mevludi koji se organizuju zbog raznih povoda poput: obilježavanje nečega značajnog, otvorenja džamije, završnog ispita u vjerskoj pouci, godišnjica sretnog braka, smrti, četeresnice, sedmine, useljenja u kuću, odlaska u vojsku, završetka školovanja, povodom mubarek noći, hatmi i slično.

Prvi koji su počeli sa proslavljanjem mevluda su Fatimije u Egiptu (koji su vladali 909 – 1171. god. u sjevrnoj Africi a osvojili su Egipat 914. god.). počeli su proslavlajti mevlud u četvrtom stoljeću po hidžri. Fatimije ili Fatimidi su šitska ismailijska sekta koju su učenjaci onog doba proglasili nevjerničkom zbog onoga na čemu su bili od temelja vjere. Fatimijsku državu je ukinio Salahudin Ejjubija prije nego što je protjerao krstaše iz Palestine i Kudsa. Sa propašću Fatimida prestalo je i proslavljanje mevluda, da bi se kasnije ponovo uvelo u šestom stoljeću po hidžri a prvi je to uradio vladar Erbila kralj El-Muzafer Ebu Seid. Od tada pa na dalje obilježavanje mevluda se proširilo na čitav islamski svijet, na žalost, tako da nema mjesta a da se u njemu ne praktikuje mevlud.

Postavlja se pitanje kakav je šerijatski status mevluda.

Proslavljanje mevluda je šerijatski zabranjeno zbog mnogih spornih stvari na kojima je zasnovan a od kojih su najbitnije četiri: jer je novotarija, jer predstavlja oponašanje kršćana, jer u njemu samom ima mnogo popratnih šerijatsko zabranjenih stvari i jer proslavljanje mevluda otvara vrata proslavljanju dana rođenja evlija, šejhova i znamenitih ljudi. Sve ovo što je rečeno odnosi se na prvu vrstu mevluda, a druga vrsta mevluda je dodatna novotarija koja je proširena verzija prve i razlikuje se od nje u povodu i nekim popratnim stvarima.

Mevlud je novotarija u vjeri jer on nije zasnovan ni na Kur'anu ni na Sunnetu niti su to radile prve tri najbolje generacije ovog Ummeta. Nego je mevlud uveden u vjeru tek pred kraj četvrtog stoljeća i to od strane šija ismailija što je dovoljna činjenica da mevlud nema osnova u vjeri i da je uvedena novotarija.

Jer kakav je taj obred koji se pripisuje islamu a koji nije radio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, niti ashabi, niti selef ovog Ummeta. Da je u proslavljanju mevluda bio hajr ne bi to mašilo one koji su u pridržavanju i praktikovanju vjere bili bolji od potonjih generacija. Pošto se mevlud smatra, kod onih koji ga praktikuju, velikim i vrijednim ibadetom, a sa druge strane taj isti mevlud nije zasnovan na šerijatskim tekstovima, onda nema sumnje da je proslavljanje mevluda notorna novotarija.

A kaže Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Čuvajte se novih stvari u vjeri, jer je svaka novina novotarija, a svaka novotarija je dalalet (zabluda), a svaki dalalet vodi u Vatru”. Bilježe ga Ebu Davud i Tirmizi, a vjerodostojnim ga ocjenjuju Hakim, Ibn Hibban, Tirmizi, Ibn Madže, Ibn Redžeb, Albani i mnogi drugi. Takođe, bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Aiše, radijallahu anha: “Ko uvede u ovu našu stvar ono što nije od nje to se odbija”.

Proslavljanje mevluda je oponašanje kršćana u njihovom proslavljanju dana rođenja Ise, alejhisselam, pa tako po ugledu na njih neznalice od muslimana i učenjaci koji vode ljude u dalalet takođe proslavljaju svake godine dan rođenja Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Neki od njih to proslavljaju u džamijama, neki u kućama a neki u posebnim mjestima pripremljenim za to.

U većini slučajeva proslavljanje i priređivanje mevluda, pored toga što je ovo novotarija i oponašanje kršćana, nije čisto od riječi širka i munkera (šerijatski zabranjenih stvari), poput pjevanja ilahija i kasida koje sadrže pretjerivanje u veličanju i uzdizanju Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da se u dovi traži od njega pomoć u nevolji i da se traži od njega šefa'at.

A Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selle, u hadisu kojeg prenose Buharija i Muslim je zabranio pretjerivanje u njegovom veličanju i uzdizanju rekavši: “Nemojte me pretjerano hvaliti i uzdizati kao što su to radili kršćani sa sinom Merjeminim, zaista sam ja rob i recite: Allahov rob i Njegov poslanik”.

Takođe, od šerijatsko zabranjenih stvari koje su sastavni dio mevluda su organizovane priredbe i svečanosti uz muziku, miješanje muškaraca i žena, sufijske novotarske zikrove i tome slično. Naravno, kad bi se svi ovi munkeri izbacili iz mevluda on opet ostaje novotarija i zabranjeno oponašanje kršćana u njihovoj vjeri. Oni koji kažu da proslavljaju i priređuju mevlude kako bi izrazili svoju ljubav prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i veličali ga onako kako mu dolikuje kao poslaniku, odgovor na ovo bi bio: Da je u ovakvom načinu izražavanja ljubavi prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovom veličanju, da je u tome bio hajr selef ovoga Ummeta bi bio preči od nas da ga tako izražava jer su oni više voljeli Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i više ga veličali od nas. Ispravno je da se ljubav prema njemu i njegovo veličanje izražava u slijeđenju onoga sa čime je došao, poslušnosti prema njemu, oživljavanju njegovog Sunneta vanjštinom i unutrašnjošću i širenjem onoga sa čime je došao.

Prema tome, mevlud je čista novotarija, nije ga dozvoljeno organizovati, niti priređivati, niti učestvovati u njemu, nego je obaveza odvraćati ljude od njega, upozoravati na njegovu spornost i ulagati maksimalan trud da se ova novotarija raširena među muslimanima iskorijeni iz prakse.

A što se tiče hatmi i učenja Kur'ana umrlim, učenjaci imaju podijeljeno mišljenje da li uopće sevap i nagrada učenja Kur'ana kada se pokloni umrlim stiže njima, tj. da li im koristi, a složni su da učenje Kur'ana umrlim nije bila praksa Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti ashaba, radijallahu anhum.

Naime, nema razilaženja među učenjacima Ehli sunneta da umrli imaju koristi od djela živih u dvije stvari

Prva – ono što je umrli uzrokovao tokom svoga života pa mu teče nagrada nakon njegove smrti, a u ovo ulaze troje: trajna sadaka (tj. uvakufljena džamija i slično), dobro dijete koje dovi svome roditelju i znanje od kojeg se koriste ljudi.

Ove tri stvari su spomenute u hadisu kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu (1631): “Kada umre sin Ademov prekida mu se djelo osim u trome: trajnoj sadaci, dobrom djetetu koje mu dovi i znanju od kojeg se koriste oni poslije njega”.

Druga stvar: dobra djela koja čine drugi ljudi za umrlog, tj. sa nijetom da umrlom stigne nagrada tih djela, od tih stvari su: dova muslimana za umrlog, činjenje istigfara umrlom (traženje oprosta od grijeha), udjeljivanje sadake za njega i obavljanje Hadždža za njega. Za ove četiri stvari su došli šerijatski tekstovi Kur'ana i sunneta koji potvrđuju da umrli ima koristi od njih ako ih živi učini za njega.

Oko posta za umrlog postoji razilaženje među učenjacima, a ispravno je da umrli od toga ima koristi kao što je došlo u vjerodostojnom hadisu koje bilježe Buharija (1952) i Muslim (1147): “Ko umre a ostao je dužan post neka posti za njega njegov velij (dijete)”.

Znači, ovo su djela od kojih umrli ima koristi kada ih za njega učini neko od živih.

Da još jednom ponovimo ta djela su: trajna sadaka (tj. uvakufljena džamija i slično) koju je dao umrli, dobro dijete koje dovi svome roditelju, znanje (knjige, predavanja i slično) koje ostavio umrli od kojeg se koriste ljudi, dova muslimana za umrlog, činjenje istigfara umrlom (traženje oprosta od grijeha), udjeljivanje sadake za njega, obavljanje Hadždža za njega i post.

Sve ovo je potvrđeno u šerijatskim tekstovima i oko njih nema razilaženja među učenjacima osim oko posta.

A što se tiče ostalih dobrih djela poput namaza, učenja Kur'ana i zikrenja sa nijetom da sevap od tih djela ide umrlim, islamski učenjaci imaju podijeljeno mišljenje da li uopće stiže nagrada ovih djela umrlima. Takođe, u ovo ulazi i klanje kurbana umrlom, jer o tome nije ništa prenešeno.

Pa tako imami Ebu Hanife i Ahmed smatraju da ko uradi ova djela i pokloni njihov sevap umrlim da mu to koristi.

Dok imami Malik i Šafija smatraju da umrli od toga nema koristi. I jedni i drugi su složni da po ovim pitanjima nije prenešeno ništa vjerodostojno. Oni koji smatraju da umrlima koristi učenje Kur'ana i drugih gore spomenutih djela dokazuju to kijasom (analogijom) na ona dobra djela (poput sadake, dove i Hadždža) za koja je došlo u Šerijatu da od njih ima koristi umrli.

Znači oni nemaju drugog dokaza osim kijasa, tvrdeći da nema razlike između dove, istigfara i sadake od kojih umrli ima koristi kada mu ih pokloni živi i između namaza, učenja Kur'ana i zikra i poklanjanja sevapa istih umrlima.

Učenjaci koji smatraju da poklanjanje sevapa učenja Kur'ana, klanjanja namaza i zikrenja umrlom ne koristi dokazuju to sa tri dokaza koja vrijedi ovdje spomenuti:

Prvi: riječi Uzvišenog: “I insanu ne pripada osim ono što je on uradio” (En-Nedžmu 39), u kojima se negira da čovjek ima koristi od tuđih djela. I kažu da je ovo opće pravilo iz kojega se izuzima ono što je došlo od dobrih djela da koristi umrlom u drugim šerijatskim tekstovima.

Drugi: da učenje Kur'ana (zikrenje i namaz) i poklanjanje sevapa tog djela umrlom nije prenešeno ni riječima niti djelom od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a da tome pouči svoj Ummet imalo je itekako potrebe. Takođe, to nije bila praksa ashaba niti tabi'ina.

Treći koji je ujedno i najjači dokaz: da je pitanje stizanja sevapa nekog djela koje čini živa osoba umrlom stvar gajba, tj. nepoznatog, kojeg jedino Allah zna. A nije nam prenešeno da umrlima stiže sevap učenja Kur'ana kada ga živi pokloni njemu.

Ovaj drugi stav učenjaka, na čemu su imam Šafija i Malik je bliži ispravnom gledajući na snagu dokaza.

Prema tome, učenje Kur'ana i poklanjanje nagrade tog učenja umrlom nije prenešeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti ashaba, ridvanullahi alejhim. Takođe, poklanjanja hatme za dušu umrlog nema osnova u vjerodostojnom sunnetu. Na muslimanu je da čini dobra djela za koja je prenešeno u šerijatskim tekstovima da umrli imaju koristi od njih, jer to je ono što je sigurno.

Eh, sada da odgovorimo na postavljeno pitanje.

Pošto je pravljenje mevluda novotarija a svaka novotarija je dalalet po tekstu hadisa nije dozovljeno njegovo organizovanje niti prisustvovanje istom.

A pošto učenje hatmi umrlim nema potporu u praksi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti ashaba, ridvanullahi alejhim, pogotovo na način kako se to kod nas radi, a upitno je da li nagrada i sevap učenja Kur'ana stuže umrlim jer za tako nešto nemamo dokaza osim kijasa (analogije) na druge ibadete, organizovano učenje hatme za dušu umrlog uz plaćenje učača je neosnovana vjerska praksa koju muslimani trebaju napustiti jer je prerasla u novotariju. A odgovor na propisanost spajanja mevluda sa hatmom prepuštam samo čitaocu. Ve billahi tevfik.

Naručite novu knjigu: Naručite novu knjigu:

Povezani članci

Back to top button