Savremena pitanja

STAV ISLAMA O UMJETNOJ OPLODNJI

PITANJE: Es-selamu alejkum.
Je li u Islamu dozvoljena općenito umjetna oplodnja / potpomognuta oplodnja? Znači, kada jedno od bračnih drugova ne mogu prirodnim putem da imaju djecu … u ovom slučaju potpomognutom oplodnjom.

ODGOVOR: Alejkumusselam.

Pitanje umjetne oplodnje kao jedno od savremenih pitanja je u suštini veoma komplikovana tema i ima mnogo detalja koji traže precizno pojašnjenje iako se na prvi pogled i pomen ova tema ne čini takvom.

Naime, tema umjetne oplodnje zahtijeva da se obrade sljedeća podpitanja:

– definicija umjetne oplodnje,

– vrste umjetne oplodnje,

– historijski nastanak umjetne oplodnje,

– postupak umjetne oplodnje,

– uspješnost umjetne oplodnje,

– unutartjelesna umjetna oplodnja i šerijatski status iste,

– vrste unutartjelesne umjetne oplodnje,

– unutartjelesna umjetna oplodnja oko čijeg propisa učenjaci imaju podijeljenjo mišljenje,

– izvantjelesna umjetna oplodnja,

– vrste izvantjelesne umjetne oplodnje,

– šerijatski status izvantjelesne umjetne oplodnje,

– dijete iz epruvete i stavovi učenjaka,

– šerijatski status iznajmljivanja maternice (surogat majke),

– iznajmljivanje maternice od strane žene strankinje,

– iznajmljivanje maternice od strane druge zakonite (Šerijatom) žene,

– ko je stvarna majka po porijeklu u slučaju iznajmljivanja maternice,

– utvrđivanje porijekla djeteta rođenog putem umjetne oplodnje,

O temi stava Islama o umjetnoj oplodnji pisao sam detaljno i studiozno u knjizi „U Islamu je odgovor na sva pitanja i sve probleme“ (str. 435-446), pa evo tog teksta:
(UMJETNA OPLODNJA)

Definicija umjetne oplodnje

Pod umjetnom oplodnjom se podrazumijeva svaki način i vrsta oplodnje koji se izvrši bez prirodnog polnog općenja između čovjeka i žene[1].

Vrste umjetne oplodnje
Umjetna oplodnja se dijeli na dvije osnovne vrste s obzirom na mjesto oplodnje: unutartjelesna i izvantjelesna. Unutartjelesna umjetna oplodnja se sastoji u tome da se uzme sjeme od muža i ubrizga u odgovarajuće mjesto unutar polnog organa supruge ili neke druge žene. A izvantjelesna umjetna oplodnja se sastoji u tome da se uzme sjeme muža i jajna ćelija žene sa kojom je u braku ili muškarca i žene koji nisu u bračnom odnosu a zatim stave u epruvetu da bi se začelo dijete, a nakon začeća plod se stavlja u odgovarajuće mjesto ženine maternice[2].

Gore spomenuta podjela je napravljenja uzimajući u obzir mjesto začeća, a umjetna oplodnja bi se mogla takođe podijeliti s obzirom na učesnike te oplodnje na dvije vrste: umjetna oplodnja između supružnika i umjetna oplodnja između onih koji nisu u bračnom odnosu. Prva je da se oplodnja vrši sjemenom i jajnom ćelijom supružnika i da se plod stavi u maternicu supruge a ova oplodnja može biti i unutartjelesna i izvantjelesna. Druga je da se oplodnja vrši između sjemana i jajne ćelije čovjeka i žene koji nisu u braku ili da sjeme i jajna ćelija budu od supružnika a maternica od neke druge žene[3].

Historijski nastanak umjetne oplodnje

Početkom dvadesetog stoljeća neki ruski istraživači su uspjeli izvršiti umjetnu oplodnju sa životinjama putem unutartjelesne umjetne oplodnje, i ovo se smatra prvom upotrebom umjetne oplodnje. A već 1970. god. neki naučnici su uspjeli zalediti i sačuvati sjeme bika nekoliko godina na temperaturi od 79 stepeni ispod nule, što je pomoglo da se rasprostani upotreba umjetne oplodnje u oblasti stočarstva[4].

Zatim je prenešena upotreba unutartjelesne umjetne oplodnje sa hajvana na insana, formirane su banke sperme u Americi i u Evropi. Poslije toga uspjela je prva izvantjelesna umjetna oplodnja i rođeno je prvo dijete iz epruveta u Britaniji 10. novembra 1977. god, čije je ime bilo Louise Brown a rodila ju je Lizi Brown. Ta vijest je prasnula u svijetu poput vulkana, zatim je uslijedilo rađanje djece iz epruvete na svim stranama svijeta tako da je do danas rođeno nekoliko hiljada djece na taj način[5].

Postupak umjetne oplodnje
Hirurškim zahvatom, uzme se ženska jajna ćelija i oplodi se u epruveti sa spermom muškarca. Oplođeno jajašce ne može se odmah staviti u maternicu žene, nego se čuva u cijevi, koja oponaša Fallopijevu cijev u žene, gdje se događa uobičajeno prirodno začeće. Nakon dva-tri dana zametak se prenosi u maternicu žene.

U epruveti se oplodi više jajnih ćelija. Od dobivenih 3 do 8 embrija, u materincu se unose obično 3. Ostali se prekobrojni embriji unište ili zamrznu ili se prodaju kao kozmetički materijal.

Uspješnost umjetne oplodnje
Ako se u maternicu žene unese jedan embrij, postotak uspješnosti je do 20%. Ako se unesu dva embrija, postotak uspješnosti je do 30%, a ako se unesu tri embrija, postotak uspješnosti je do 40%. Embriji se mogu podijeliti pa nastanu blizanci. Pojava blizanaca je 2 do 3 puta veća u umjetnoj oplodnji, nego kod prirodne oplodnje. Tri embija unešena u matern

icu majke, ako se podijele mogu dovesti do pojave šest beba. Majčina je dob od iznimne važnosti: dok 30-godišnjakinja ima 34% šanse za uspješnu umjetnu oplodnju, taj postotak u slučaju 45-godišnjakinje iznosi tek 12%.
Godine 1995. u Engleskoj je iz prvog pokušaja zatrudnjelo 12,5% žena, u SAD-u 14%, a 1997. 23,7%. Od uspješnih trudnoća umjetnom oplodnjom 22% završava spontanim pobačajem, 36% trudnoća je s preniskom težinom, 29,3% su prerani porođaji. Moguće su teške hromosomske anomalije i oštećeni geni. Da bi uspješnost bila 50%, postupak se ponavlja 5-6 puta, a da bi bila 95% uspješnost ponavlja se 13-15 puta. Od 1.800 začetih embrija samo ih oko 20 stigne do rođenja, a 1.780 bude uništeno nehotice ili namjerno. Prilikom zaleđivanja i odleđivanja embriji se oštećuju i usmrćuju pa nakon odleđivanja ostane samo 1% zdravih embrija.

Unutartjelesna umjetna oplodnja i šerijatski status iste

Neki islamski istraživači prilikom govora o šerijatskom statusu umjetne oplodnje nisu pravili razliku između unutartjelesne i izvantjelesne umjetne oplodnje iako je razdvajanje među njima priličnije radi boljeg poimanja same tematike što je učinio velik broj savremenih učenjaka.

Vrste unutartjelesne umjetne oplodnje:

Prva vrsta: da se uzme sperma muža i ubrizga u odgovarajuće mjesto polnog organa njegove supruge.

Druga vrsta: da se uzme sperma muškarca i ubrizga u odgovarajuće mjesto polnog organa žene koja nije u bračnom odnosu sa tim muškarcem.

Treća vrsta: da se uzme sperma muškarca (koji je u braku) i ubrizga na odgovarajuće mjesto polnog organa žene koja nije sa njim u braku ali je dobrovoljno iznajmila svoju maternicu, što se u praksi zove surogat majka.

Nema razilaženja među savremenim islamskim istraživačima i učenjacima da su druga i treća vrsta unutartjelesne umjetne oplodnje šerijatski strogo zabranjene. Argument zabrane je miješanje porijekla i potomstva i gubljenja majčinstva koji su strogo zabranjeni u Šerijatu. Drugim riječima, samo nepostojanje bračnog odnosa između muškarca i žene automatski zabranjuje bilo koji vid umjetne oplodnje.

A razišli su se oko prve vrste, tj. da se uzme sperma muža i ubrizga u odgovarajuće mjesto polnog organa njegove supruge, na tri mišljenja:

Prvo mišljenje: dozvola uz ispunjenje sljedećih šartova:

1.      Da postoji potreba za upotrebom ovakve vrste oplodnje.
2.      Da se vodi računa o propisima otkrivanja stidnog mjesta.
3.      Da su muškarac i žena u šerijatski valjanom bračnom odnosu.
4.      Da prevladava mišljenje ljekara da će postupak oplodnje biti uspješan.
5.      Da se postupak oplodnje izvrši odmah u prisustvu muža uz uništavanje preostale sperme nakon oplodnje[6].

Ovaj stav zauzima većina savremenih učenjaka[7]. Treba napomenuti da neki učenjaci i autori knjiga o ovoj temi navode stav dozvole bez spomena ovih šartova jer se oni podrazumijevaju sami po sebi.

Drugo mišljenje: zabrana unutartjelesne oplodnje, ovaj stav je zauzela manja skupina savremenih učenjaka[8].

Treće mišljenje: da je ovo pitanje stvar nužnosti (darure) te se ne iznosi kao opća fetva za sve ljude nego je musliman iskušan ovim problemom dužan pitati učenjaka u čije znanje i vjeru ima povjerenje. Ovaj stav je zauzeo Bekir Ebu Zejd[9].

Dokazi prvog mišljenja[10]:

Prvi: kijas (analogija) unutartjelesne umjetne oplodnje na prirodnu oplodnju, jer im je zajednički cilj sticanje potomstva.

Drugi: ovakvom oplodnjom se ostvaruje jedan od osnovnih šerijatskih ciljeva, a on je održavanje ljudske vrste, pa tako ako se nije mogao ostvariti prirodnim polnim odnosom umjetna oplodnja je došla kao zamjena za njega.

Treći: ova vrsta oplodnje potpada pod propisano liječenje, jer kao što je dozvoljeno liječenje neplodnosti tako je dozvoljeno izvršiti oplodnju na ovaj način.

Dokazi drugog mišljenja:

Prvo: s obzirom da je Allah, subhanehu ve teala, propisao polni odnos među supružnicima radi ostvarenja osnovnog cilja braka a on je duševni smiraj koji je rezultat fizičkog i emocionalnog užitka, kao i dobijanja djece, a to se ne ostvaruje u umjetnoj oplodnji, a ovo nas vraća na primjenu fihskog pravila “Osnova u polnim organima je zabrana sve dok nemamo dokaza o dozvoli”[11].

Na ovo se može odgovoriti iz dva ugla: prvo – ne može se prihvatiti da je osnovni cilj polnog odnosa društveni smiraj, jer je on ostvariv i bez njega a ispravno je da je osnovni cilj i užitak i dobijanje poroda. Drugo – spomenuto fikhsko pravilo se ne može primijeniti na umjetnu oplodnju, jer ono govori o zabrani polnog odnosa van braka, a umjetna oplodnja se radi među supružnicima.

Drugi: da je umjetna oplodnja u suprotnosti sa plemenitom ulogom čovjeka koja mu je povjerena od Allaha, takođe ona sadrži omalovažavanje čovjeka i novorođenog djeteta jer je ono poput kopileta.
Ovom argumentu se može prigovoriti da je neprihvatljivo uporediti dijete rođeno iz umjetne oplodnje sa kopiletom jer je ono rođeno u stanju braka, pa čak je i kopile ljudsko stvorenje i ne nosi grijeh zbog načina kako je rođeno.

Treći: mnoštvo opasnosti kojima se izlaže plod i mnogo šerijatsko spornih stvari koje se dešavaju prilikom čitavog procesa. Odgovor na ovo su postavljeni uvjeti za dozvolu umjetne oplodnje čime se mnoge opasnosti i spornestvari otklanjaju a neke ublažuju.

Dokaz trećeg mišljenja: mnoštvo opasnosti i šerijatsko spornih stvari od kojih su: mogućnost greške prilikom uzimanja primjerka od neke osobe i pripisivanje drugoj osobi i mogućnost loše upotrebe sperme muškarca i trgovine njome. Dozvoljavanjem umjetne oplodnje otvaraju se novi prhtjevi kao što je otvaranje banki sperme, biranje spola djeteta, zadovoljavanje seksualne potrebe raznoraznim pomagalima, prodaja i iznajmljivanje maternica i tome slično. A od opasnih stvari su takođe: povećan broj deformisanosti fetusa, jer prirodnom oplodnjom se eliminišu bolesni spermatozoidi a umjetnom oplodnjom to nije moguće, i mnoge druge opasnosti zbog kojih je veoma teško da se dozvoli umjetna oplodnja nekom općom fetvom. Odgovor na ovo je sličan argumentu prije ovog, tj. da su postavljeni uvjeti za dozvolu umjetne oplodnje čime se mnoge opasnosti i sporne stvari otklanjaju a neke ublažuju.

Nakon izloženih argumenata može se konstatovati da je radžih (odabrano) mišljenje prvi stav učenjaka, tj. dozvola kada se ispune uvjeti za nju. Ostala dva mišljenja su podložna komentaru i kritici čime se umanjuje njihova dokazna snaga.

Izvantjelesna umjetna oplodnja
Specijalisti iz oblasti umjetne oplodnje navode šesnaest vrsta ili oblika unutartjelesne i izvantjelesne umjetne oplodnje[12]. U narednom tekstu spomenut ćemo samo šest vrsta izvantjelesne oplodnje koje obuhvataju sve ostale, jer su one u stvari međusobna kombinacija osnovnih vrsta. Te vrste su[13]:

Prva vrsta: da se izvrši izvantjelesna oplodnja u laboratoriju spajanjem sjemena muža i jajne ćelije njegove supruge, zatim se ubrizga začeti plod u maternicu supruge ali nakon smrti njenog muža. Ovoj vrsti oplodnje se pribjegava kada supruga ima želju da dobije dijete od njenog bivšeg muža od koga je uzeta sperma prije njegove smrti.

Druga vrsta: da se izvrši izvantjelesna oplodnja spajanjem između sjemena muža i jajane ćelije od žene sa kojom nije u braku, a zatim da se ubrizga začeti plod u maternicu njegove žene. Ovoj vrsti umjetne oplodnje se pribjegava kada je jajovod supruge izvađen ili ne funkcioniše, ali njena maternica je zdrava i spremna za trudnoću.

Treća vrsta: da se izvrši izvantjelesna oplodnja u laboratoriju spajanjem sjemena nekog muškarca i jajne ćelije od žene sa kojom nije u braku, a zatim se ubrizga začeti plod u maternicu neke treće udate žene. Ovoj vrsti umjetne oplodnje se pribjegava kada je udata žena u koju je ubrizgan začeti plod neplodna zbog toga što jajnici ne izbaciju jajne ćelije, njena maternica je zdrava a njen muž je takođe neplodan, a imaju jaku želju za djetetom.

Četvrta vrsta: da se izvrši izvantjelesna oplodnja u laboratoriju spajanjem sjemena muža i jajne ćelije njegove supruge, a zatim se ubrizga začeti plod u maternicu druge žene koja dobrovoljno pristane da nosi tu trudnoću. Ovoj metodi se pribjegava kada supruga nije u stanju da ostane trudna zbog nekog problema u njenoj maternici, međutim njen jajovod je zdrav i luči jajne ćelije, ili supruga ne želi da bude trudna radi očuvanja ljepote i slično, pa se dobrovoljno ponudi druga žena da nosi tu trudnoću.

Peta vrsta: da se izvrši izvantjelesna oplodnja u laboratoriju spajanjem sjemena muža i jajne ćelije njegove supruge, zatim se ubrizga začeti plod u maternicu supruge. Ovoj vrsti oplodnje se pribjegava kada je supruga neplodna zbog začepljenja jajovoda.

Šesta vrsta: da se izvrši izvantjelesna oplodnja u laboratoriju spajanjem sjemena muža i jajne ćelije njegove supruge, zatim se ubrizga začeti plod u maternicu njegove druge supruge. Ovoj vrsti oplodnje se pribjegava kada prva supruga ima problema sa maternicom. Naravno, ova vrsta izvantjelesne oplodnje je moguća samo kod onih koji dozvoljavaju višeženstvo.

Šerijatski status izvantjelesne umjetne oplodnje

Šerijatski status prve četiri vrste: nema razilaženja među savremenim islamskim učenjacima da su prve četiri vrste izvantjelesne umjetne oplodnje haram same po sebi a ne samo da vode u haram. Prva, zato što supruga i preminuli muž nisu više u bračnom odnosu nakon njegove smrti te je rođeno dijete vanbračno. Druga i treća, zato što je trudnoća nastala u njima zinaluk zabranjen sam po sebi. Četvrta, što maternica žene koja se dobrovoljno ponudila da nosi trudnoću nije bračna maternica muškarca od koga je uzeto sjeme, a osnovni temelj za šerijatski ispravno očinstvo i majčinstvo je da žena bude u braku sa čovjekom od čijeg sjemena nosi dijete[14].

A što se tiče pete vrste ona je ona oko postoji veliko razilaženje savremenih učenjaka. Takođe, šesta vrsta je od onih pitanja oko kojeg je se desila velika rasprava na konferenciji Kolegija islamskog prava pri Rabiti na sedmoj sjednici održanoj 1404. po Hidžri.

Stavovi učenjaka oko djeteta iz epruvete (peta vrsta)

Uspjeh postupka rađanja djeteta iz epruvete je poput naučne bombe potresao čitav svijet, imala je strašan odjek u mnogim oblastima ljudskog života a ne samo u praktičnoj nauci nego i u teoretskoj i fikhskoj oblasti. Pitanje rađanja djeteta iz epruvete je privuklo veliku pažnju savremenih islamskih pravnika tako da su napisani mnogi istraživački radovi i studije čiji cilj je bio dolazak do valjanog šerijatsko-pravnog statusa istog.

Islamski pravnici i savremeni istraživači, nakon što su se složili oko zabrane četiri vrste umjetne oplodnje gore spomenutih, imaju podijeljeno mišljenje oko rađanja djeteta iz epruvete spomenutog pod četrvtom vrstom.

Prvo mišljenje: zabrana, a ovo zastupaju Es-Siddik Ed-Darir, Redžeb Et-Temimi, Ahmed Bazi'u El-Jasin i drugi.

Drugo mišljenje: dozvola, ovo zastupaju skoro svi fikhski kolegiji od kojih su između ostalih: Kolegij islamskog prava pri Rabiti na svojoj petoj, sedmoj i osmoj sjednici, Kolegij islamskog prava pri Islamskoj konfereciji n asvojo drudoj i trćoj sjednici. Takođe ovo je stav većine savremenih islamskih učenjaka.

Treće mišljenje: da je ovo pitanje stvar nužnosti (darure) te se ne iznosi kao opća fetva za sve ljude. Od najpoznatijih koji zastupaju ovaj stav je Bekir Ebu Zejd[15].

Dokazi onih koji smatraju da je rađanje djeteta iz epruvete (peta vrsta) zabranjeno su isti dokazi spomenuti kod onih koji smatraju unutartjelesnu umjetnu oplodnju zabranjenom, te nema potrebe da ih ponavljamo. Takođe, oni posebno daju akcenat na mnoštvo šerijatsko spornih stvari od kojih su najveće: velika mogućnost miješanja porijekla ljudi zbog rasprostranjene iskvarenosti ljudi, poigravanje sa začetim plodovima i trgovina sa istim, osnivanje banki sperme, čuvanje začetih plodova u zamrznutom stanju, povećan procenat deformisanosti embrija, postojanje firmi koje se bave prodajom maternica, sperme i jajnih ćelija, otkrivanje stidnih mjesta i mnoge druge stvari. A na ovo dodaju da je općeprihvaćeno šerijatsko pravilo: “Ako se suprostave dvije štetne pojave vodi se računa o onoj čija šteta je veća tako da se radi po onoj čija je šteta manja” i “Veća šteta se otklanja radom po onoj koja donosi manju štetu”, pa je time rad po zabrani preči jer je on u ovom slučaju manja šteta.

Oni koji dozvoljavaju postupak rađanja djece iz epruvete (peta vrsta) grupa njih uslovljava ispunjenje određenih šartova, s tim da su se oni međusobno razišli oko tih šartova. Pa su tako neki od njih uslovili samo dva šarta:

Prvi – da se dobro provjeri i ispita da li će novorođeno dijete imati tjelene deformacije i psihičke devijacije (zbog toga što je rođeno iz epruvete).

Drugi – da taj postupak ne odvede u miješanje porijekla među ljudima, tj. obezbjeđivanje svih garancija za valjano uzimanje sperme i jajne ćelije žene i ubrizgavanje začetih plodova u maternicu.

Dok drugi učenjaci dodaju neke druge šartove:

Treći – da bude uz pristanak i muža i supruge.

Četvrti – da čitav postupak vodi pouzdana ljekarska komisija sa stručne i vjerske strane i da se obavlja u državnim netrgovačkim bolničkim centrima.

Peti – da se ne otkrivaju stidna mjesta osim u velikoj nuždi.

Takođe postoje još neki šartovi koji se mogu vratiti u gore spomenuti samo je razlika u opisu istih.

Argumenti kojima podupiru stav dozvole su otprilike isti dokazi spomenuti kod kod onih koji smatraju unutartjelesnu umjetnu oplodnju dozvoljenom, te nema potrebe da ih ponavljamo.

Oni koji zastupaju treće mišljenje smatraju da je postupak rađanja djeteta iz epruvete zabranjen sa strane što je to put koji vodi u harame, tj. zbog toga što sadrži mnoštvo opasnosti i šerijatsko-spornih momenata. A pošto nije haram sam po sebi može se dozvoliti kada se za to ukaže potreba ili nužda, zbog toga je na onom  ko je iskušan problemima rađanja djeteta da pita učenjaka u čije znanje i bogobojaznost ima povjerenja.

Radžih (odabrano) mišljenje je stav onih koji dozvoljavaju uz ispunjenje spomenutih šartova, jer kada se ispune postavljeni šartovi otklanjaju se opasnosti ovog postupka i sporni momenti sa strane Šerijata, a nakon toga nema prostora onima koji zabranjuju rađanje djece putem umjetne oplodnje.

Šerijatski status iznajmljivanja maternice (surogat majke)

Iznajmljivanje maternice može biti od strane žene strankinje (tj. žene sa kojom nije u braku) poput djevojke, udate žene, udovice, žena kojima je mahrem (majke sestre i tome slično),  kao i od strane njegove druge zakonite (po Šerijatu) žene.

Iznajmljivanje maternice od strane žene strankinje
Obično se iznajmljivanje maternice dešava laboratorijskim spajanjem između sjemena muža i jajne ćelije njegove supruge, a zatim se začeti plod stavlja u maternicu žene strankinje. Pribjegava se ovoj vrsti umjetne oplodnje uglavnom kada  supruga boluje od neke fizičke bolesti, poput toga da nema uopšte maternice ili je ima ali ne može da zatrudni i slično. Sve vrste iznajmljivanja maternice su šerijatski neprihvatljive zato što maternica žene koja se dobrovoljno ponudila da nosi trudnoću nije bračna maternica muškarca od koga je uzeto sjeme, a osnovni temelj za šerijatski ispravno očinstvo i majčinstvo je da žena bude u braku sa čovjekom od čijeg sjemena nosi dijete.

Savremeni islamsku učenjaci skoro da su složni na zabrani ove vrste umjetne oplodnje[16]. Izuzev stava dozvole koji se pripisuje šejhu Jusufu Kardaviju[17], međutim, grupa učenjaka se protive tome da mu se pripiše ovo mišljenje.

Kažu da se ne razumije iz njegovih riječi dozvola nego najviše što bi se moglo razumjeti iz njegovih riječi je da kaže kada bi se desilo to da bi bio propis takav i takav[18]. A došlo je u knjizi Kardavija “Fetava muasira” na strani 439: “Nakon dugog razmišljanja i istraživanja smatram da islamsko pravo ne izražava dobrodošlicu ovoj novini niti u njoj nalazi smiraj niti je zadovoljno njenim rezultatima”, a na strani 489. kaže: “Ostalo je da pojasnimo propis kada nauka dođe do svog kraja i desi se ova stvar a da naučnici ne vode računa o tome što se ovo suprostavlja Šerijatu”. Iz ovih riječi se ne razumije dozvola iznajmljivanja maternice osim ako je u nekim drugim knjigama ili prilikama to dozvolio.

Argumenti zabrane iznajmljivanja maternice od strane žene strankinje:

Prvo – zato što maternica žene koja se dobrovoljno ponudila da nosi trudnoću nije bračna maternica muškarca od koga je uzeto sjeme, a osnovni temelj za šerijatski ispravno očinstvo i majčinstvo je da žena bude u braku sa čovjekom od čijeg sjemena nosi dijete.

Drugo – što u sebi sadrži to da se oplođena jajna ćelija supruge stavlja u maternicu žene strankinje te se sa te strane poistovjećuje sa zinalukom, jer je jedna od glavnih karakteristika zinaluka izbacivanje sjemena muškarca u maternicu žene strankinje.

Treće – da iznajmljivanje maternice vodi u poremećaj značenja majčinstva onakvog kakvog ga je Allah prirodno stvorio.

Iznajmljivanje maternice od strane druge zakonite (Šerijatom) žene

Ovu vrstu iznajmljivanja maternice spominje šejh Mustafa Ez-Zerka i Ibn Usejmin[19] a to je u stvari šesta vrsta izvantjelesne umjetne oplodnje koju smo gore spomenuli. To jest, da se izvrši izvantjelesna oplodnja u laboratoriju spajanjem sjemena muža i jajne ćelije njegove supruge, zatim se ubrizga začeti plod u maternicu njegove druge supruge. Takođe smo naglasili da se ovoj vrsti oplodnje se pribjegava kada prva supruga ima problema sa maternicom, kao i da je ova vrsta izvantjelesne oplodnje moguća samo kod onih koji dozvoljavaju višeženstvo. Na svojoj sedmoj sjednici 1404. po Hidžri Kolegij islamkog prava pri Rabiti je dozvolio ovu vrstu iznajmljivanja maternice, argumentirajući svoj stav time da u ovom slučaju nema miješanja porijekla jer su obje žene supruge istog čovjeka. Zatim je isti kolegij na svojoj osmoj sjednici održanoj 1405. god. poništio ovu vrstu umjetne oplodnje proglasivši je zabranjenom. Dokazujući svoju promjenu stava sljedećim:

– mogućnošću da ta ista druga žena koja iznajmljuje maternicu istovremeno ostane trudna pa je u tom slučaju teško razlučiti ko je prava majka.

– čak iako pretpostavimo da joj nije prilazio sve dok nije postala trudna iznajmljivanjem maternice opet ostaje nejasnoća koja od njih dvije je stvarna majka sa strane porijekla, da li supruga od koje je uzeta jajna ćelija ili supruga koja je  iznajmila maternicu?[20]

Radžih (odabrano) mišljenje po ovom pitanju je ono u kojem je veća preventivnost, tj. da je preče da se zabrani ovakav postupak umjetne oplodnje zbog spornih posljedica koje ona donosi od kojih je i nasljedstvo. Odnosno, koju majku od njih dvije bi to novorođeno dijete nasljeđivalo, kao i obrnuto koja od njih dvije bi njega nasljeđivale ako bi on prije njih umro.

Ko je stvarna majka po porijeklu u slučaju iznajmljivanja maternice

Većina učenjaka koji su istraživali ovo pitanje su na stanovištu da je stvarna majka ona koja ga je nosila u stomaku i rodila. Dokazuju to riječima Uzvišenog u prijevodu značenja: “Majke njihove su samo one koje su ih rodile” (El-Mudžadele 2), kao i drugim ajetima koji ukazuju da je majka djetetu ona koja ga je nosila i rodila. I tada se dijete pripisuje toj majci i on je nasljeđuje kao što i ona njega nasljeđuje, i sleduju ga svi propisi sa strane opskrbe, odgoja i brige o djetetu sve dok ne naraste. A što se tiče uloge žene od koje je uzeta jajna ćelija njena uloga je ništavna jer se na nju ne vežu nikakvi propisi.

Sa druge strane, grupa učenjaka je zauzela stav da su obje žene, vlasnica jajne ćelije i vlasnica maternice, stvarne majke. Jedna sa strane porijekla, a to je vlasnica jajne ćelije, a druga sa strane dojenja, a ona je vlasnica iznajmljene maternice. Dokazuju to činjenicom da je jajna ćelija poput sjemena biljke a da je maternica poput zemlje u koju se stavlja sjeme[21].

Utvrđivanje porijekla djeteta rođenog putem umjetne oplodnje

Utvrđivanje porijekla djeteta rođenog putem umjetne oplodnje se razlikuje shodno vrsti umjetne oplodnje a može se podijeliti u četiri slučaja.

Prvi slučaj: ako je unutartjelesna ili izvantjelesna umjetna oplodnja između sjemena muža i jajne ćelije njegove supruge dok su u bračnom odnosu.

Ovaj slučaj se može kijasiti (uporediti) sa mes'elom o kojoj su govorili islamski pravnici sve četiri mezheba, a ona je da žena u svojim prstima ili nekim drugim predmetom ubaci spermu njenog muža u svoj polni organ, te da zatrudni i rodi dijete. Većina učenjaka je na stavu da se porijeklo djeteta pripisuje njenom mužu[22]. Jer je ibret u potvrđivanju porijekla ulazak sjemena muža u odgovarajuće mjesto njegove žene a zatim rođenje djeteta na postelji njenog muža, a sve ovo je prisutno u ovoj vrsti umjetne oplodnje.

Drugi slučaj: ako je unutartjelesna ili izvantjelesna umjetna oplodnja između sjemena muža i jajne ćelije njegove supruge nakon smrti njenog muža.

Najbliži stav po ovom pitanju je da se dijete ne pripisuje umrlom ocu jer je on kao vlasnik sjemena mrtav a bračni odnos je prekinut sa njegovom smrću.

Treći slučaj: ako je unutartjelesna ili izvantjelesna umjetna oplodnja između sjemena muškarca koji nije u bračnom odnosu sa ženom a jajna ćelija može da bude od udate ili neudate žene.
Ako je žena neudata dijete se pripisuje njoj kao dijete zinaluka i nije dozvoljeno da se pripiše vlasniku sperme jer je njegovo sjeme u ovom slučaju šerijatski ništavno.

A ako je žena udata onda je porijeklo djeteta presuđeno hadisom u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Dijete pripada (vlasniku) posteljini (na kojoj je rođeno), a bludnik se kamenuje”[23].

Prema tome dijete se pripisuje mužu vlasniku postelje na kojoj je rođeno. Međutim, ako je muž siguran da dijete nije njegovo obavezan je da negira njegovo porijeklo i izvrši li'an (prizivanja Allahovog prokletstva i srdžbe jednog na drugo zbog optužbe muža da je mu je supruga počinila zinaluk) svoje supruge čime se poništava brak među njima a dijete se pripisuje svojoj majci. A ako zna da dijete nije od njega a ostane s tim zadovoljan porijeklo djeteta se pripisuje njemu a on je zbog toga griješan. A što se tiče vlasnika sperme njegovo sjeme se šerijatski smatra ništavnim, ne pripisuje mu se dijete kao što se ne pripisuje zinalučaru na čemu je većina učenjaka ovog Ummeta.

Dok druga skupina učenajka, od kojih su Mustava Ez-Zerka i Jusuf Kardavi, smatra da se dijete pripisuje vlasniku sjemena. Dokazuju to time što se dijete stvara od sjemena njegovog oca, a njegov vlasnik je poznat pa je logično da se njemu pripiše. Takođe, ovo dokazuju mes'elom polnog općenja u šubhi (tj. polnog općenja sa ženom strankinjom zbog greške ili iz neznanja) ili neispravnim brakom (koji  je neispravan kod većine učenjaka), gdje je većina islamskih pravnika na stavu da se porijeklo pripisuje stvarnom ocu. Prvo mišljenje je bliže istini zbog hadisa.

Četvrto stanje: ako je izvantjelesna umjetna oplodnja u slučaju iznajmljivanja maternice.
Pa ako je iznajmljivanje maternice od strane žene strankinje onda ovaj slučaj ulazi pod ono što je rečeno u trećem slučaju kada je žena udata.  A ako je iznajmljena maternice od strane druge zakonite žene (po Šerijatu) tada se dijete pripisuje mužu oko čega nema razilaženja.


[1]  Ahkamul-dženin, Omer Ganim, str. 226.
[2]  Fikhun-nevazil, Bekr ebu Zejd, (1/263).
[3]  Fikhun-nevazil, Bekr ebu Zejd, (1/263-264).
[4]  El-medhalu ila ‘ilmil-edžine, Salih Kerim, str. 198.
[5]  Fikhun-nevazil, Bekr ebu Zejd, (1/262).
[6]  Halkul-insani bejnet-tibbi vel-Kur'ani, Muhammed El-Bar, str. 499, Ahkamul-edžinne, str. 243-244.
[7]  El-kararat vet-tevsijatu Kolegija islamskog prava pri Islamskoj konfereciji na njenom trećem skupu održanom u Ammanu 1407.  po Hidžri, Karar Kolegija islamskog prava pri Rabiti na njegovoj drugoj i osmoj sjednici, El-Mufessalu fi ahkamil-mer'eti, Abdulkerim Zejdani (9/390-391), Eserut-taknijetil-hadiseti fil fikhil-islami, Hišam Ali Šejh, str. 584.
[8]  Et-telkihus-sinaijju, El-Hadždži, novinski članak objavljen u časopisu El-V'ajul-Islami, broj 83, 1971. god.
[9]  Fikhul-nevazili (1/276).
[10]  Eserut-taknijetil-hadiseti fil fikhil-islami, Hišam Ali Šejh, str. 585, El-Fetava Islamije Misrije (9/3219).
[11]  Eserut-taknijetil-hadiseti fil fikhil-islami, Hišam Ali Šejh, str. 585.
[12]  Ahkamul-dženin, str. 249.
[13]  Fikhun-nevazil (1/265-267).
[14]  Fkhun-nevazil (1/269).
[15]  Ahkamu-dženin, str. 249, Fikhul-nevazili (1/265-267), El-kadaja et-tibbijje el-muasire, El-Kurhudagi i El-Muhammedi, str. 566-568, El-kadaja el-fikhije el-muasire, Es-Salusu, str. 792-794.
[16]  El-kadaja et-tibbijje el-muasire, str. 582.
[17]  El-Hukmu el-ikna'i fi ibtalit-telkihis-sina'i, Abdullah El-Mahmud, str. 8.
[18]  El-kadaja et-tibbijje el-muasire, str. 582.
[19]  Et-Tabibu edebuhu ve fikhuhu, Zuhejr Es-Sibai i Muhammed El-Baru, str. 349.
[20]  Ahkamul-dženin, str. 249-250.
[21]  Ahkamul-dženin, str. 250-251.
[22]  Fethul-kadir (4/353), Bulgatus-salik (1/508), Mugnil-muhtadž (3/177) i Keššaful-kinna'i (5/73).
[23]  Mutefekun alejh.

Naručite novu knjigu: Naručite novu knjigu:

Povezani članci

Back to top button