KADA I KOME JE VADŽIB DA UČINI HIDŽRU IZ KJAFIRSKOG MJESTA?

PITANJE: Es-Selamu Alejkum Ve-Rahmetullahi Ve-Berakatuhu.

Želio bih da me malo uputite u vezi DAWE:
Većina učenjaka tvrde da je život muslimana u nemuslimanskim zemljama haram. Kao jedno od opravdanja za život muslimana u nemuslimanskim zemljama navode vršenje dawe.
Mene zanima koliko musliman u ovakvoj situacija mora biti aktivan po pitanju dawe da bi to za njega bilo opravdanje za život u nemuslimanskoj zemlji.
I molim vas odgovorite mi koji su OSNOVNI uslovi koje musliman mora da ima da bi mogao da poziva u Islam, tj. da vrši dawu. I da li se dawa preporučuje najviše daijama? Da vas Allah nagradi!

ODGOVOR: Alejkumusselam.

Boravak muslimana u kjafirskoj državi se vraća na pitanje propisanosti hidžre. A hidžra je izlazak iz nevjerničke kjafirske države i odlazak u muslimansku zemlju.

Kaže Uzvišeni: “Kada budu uzimali duše onima koji su se prema sebi ogriješili meleci će reći: “Šta je bilo sa vama?” “Bili smo potlačeni na Zemlji”, odgovoriće. “Zar Allahova Zemlja nije bila prostrana i zar se niste mogli nekud iseliti?” reći će meleci…” (En-Nisa, 97).

Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Ja sam čist od svakog muslimana koji boravi među mušricima”. Rekoše: “Zašto o Allahov Poslaniče?” A on odgovori: “Ne treba da im se vide (iz kuće muslimana i kuće kjafira) njihova ognjišta”. Hadis bilježe Ebu Davud, Tirmizi i Nesai od Džerira El-Bedželija, radijallahu anhu, ravije hadisa su pouzdane, međutim Buharija, Ebu Hatim, Ebu Davud, Tirmizi i Darekutni smatraju da je hadis mursel, tj. većina ravija ne spominje ashaba, što znači da je hadis slab.

Hidžra je propisana po većini učenjaka ovog Ummeta i traje sve do Sudnjeg dana. Što znači da je propisano muslimanima koji žive u kjafirskoj zemlji među kjafirima da napuste to mjesto, odsele se i žive među muslimanima.

Da je hidžra propisana na to ukazuje gore spomenuti ajet i hadis “Hidžra se ne prekida sve dok se ne prekine tevba, a tevba se ne prekida sve dok Sunce ne izađe sa zapada”, a u rivajetu: ” Hidžra se ne prekida sve dok je borbe protiv neprijatelja”. Bilježi ga Ebu Davud, Nesai i Ahmed, Albani ga je ocijenio vjerodostojnim a Šuajb Arnaut dobrim.

A što se tiče propisa hidžre, odnosno propisa napuštanja kjafirske zemlje i odlaska u muslimansku, po tom pitanju, kako navode Maverdi i Ibn Kudame, ljudi se mogu podijeliti u tri skupine:

Prva skupina – muslimani kojima je vadžib da učine hidžre iz kjafirskog mjesta u muslimansko. A to su oni muslimani koji nisu u stanju da ispoljavaju obilježja svoje vjere (tj. vadžibe vjere poput namaza, posta, zekata, hadža i slično), a koji su u mogućnosti (fizičkoj i materijalnoj) da učine hidžru.

Dokaz za ovo su riječi Uzvišenog: “Kada budu uzimali duše onima koji su se prema sebi ogriješili meleci će reći: “Šta je bilo sa vama?” “Bili smo potlačeni na Zemlji”, odgovoriće. “Zar Allahova Zemlja nije bila prostrana i zar se niste mogli nekud iseliti?” reći će meleci, zato će njihovo prebivalište biti Džehenem, a užasno je on boravište” (En-Nisa, 97).

U ovom ajetu je žestoka prijetnja onome ko boravi među kjafirima a nije u stanju da ispoljava vadžibe svoje vjere. A ono bez čega se neki vadžib ne može izvršiti postaje vadžib, u ovom slučaju vadžibi vjere se ne mogu izvršiti bez činjenja hidžre te ona postaje vadžib.

Druga skupina – muslimani kojima činjenje hidžre nije vadžib. To su oni muslimani koji žive među kjafirima u kjafirskom mjestu koji ne mogu ispoljavati vadžibe vjere a koji zbog bolesti, slabosti, starosti, prisile i slično ne mogu učiniti hidžru. Pod ovu skupinu prvenstveno ulaze žene, djeca i starci.

Dokaz za ovo su riječi Uzvišenog, tj. ajet poslije gore spomenutog ajeta u kojem je došao izuzetak iz spomenutog propisa: “Osim nemoćnim muškarcima, ženama i djeci koji nisu bili dovoljno snalažljivi i nisu znali puta. Allah će im oprostiti jer Allah briše grijehe i prašta” (En-Nisa, 98, 99).

Za njih se ne može reći da im je mustehab jer su u nemogućnosti da je izvrše.

Treća skupina – to su oni muslimani kojima je mustehab a ne vadžib da učine hidžru. Pod ovo potpadaju svi muslimani koji žive i borave među kjafirima u kjafirskom mjestu, svejedno kao diplomate, radnici, daije, studenti i slično, a kojima je dozvoljeno da ispoljavaju vadžibe vjere.

Njima je dozvoljeno da borave dokle god mogu da ispoljavaju vadžibe vjere, s tim da im je mustehab da učine hidžru u muslimansko mjesto radi jačanja muslimana i povećavanja njihovog broja, kako bi bili u mogućnosti da povedu džihad protiv kjafira kada se za to ukaže prilika, potreba i obaveza, kako ne bi gledali i prešućivali munkere u kjafirskom mjestu, radi zaštite i odgoja djece i porodice i tako dalje.

Od dokaza da je u ovom slučaju dozvoljeno boraviti i živiti među kjafirima je slučaj amidže Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, El-Abbasa koji je boravio u Meki sve do njenog oslobođenja iako je primio Islam. Takođe, na ovo ukazuju mnogi drugi slučajevi ljudi koji su primili Islam a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, im je dozvolio da ostanu među svojim plemenima i narodom jer su mogli ispoljavati vadžibe vjere a što je došlo u vjerodostojnim predajama.

Prema tome, onaj musiman koji može ispoljavati vadžibe vjere u kjafirskom mjestu dozvoljeno mu je da tu boravi i živi, svejedno bio daija ili ne, bio u stanju da se bavi davom ili ne.

A što se tiče šartova bavljenja davom i osobina daije to je tema za sebe.

Ve billahi tevfik.