POBAČAJ PLODA ZAČETOG ZINALUKOM
Savremeno doba se odlikuje raširenim zinalukom kako u zamljama kufra tako i u mnogim islamskim zamljama. Zbog taga su kjafirske zemlje bile “prisiljene” da dozvole abortus, i ne samo to nego je abortus postao unosna trgovina u koju se poziva novinskim reklamama. U samom Njujorku postoje tri stotine ambulanti samo za abortus.
Zanimljivo je da u knjigama fikha ne možemo naći da je neko od učenjaka, govoreći o abortusu, napravio razliku između začetog ploda u šerijatski ispravnom braku i između začetog zinalukom.
Takođe, i ovu vrstu pobačaja možemo podijeliti u dva perioda:
PRVI PERIOD: PRIJE UDAHNUĆA DUŠE
Savremena ulema po ovom pitanju ima tri mišljenja[1]:
Prvo mišljenje: nije dozvoljen.
Pojašnjavaju svoje mišljenje sljedećim dokazima:
1. Hadis o ženi iz plemena Gamid kojeg bilježi Muslim, došla je Allahovom Poslaniku, sallahu alejhi ve sellem, i priznala da je počinila zinaluk, a ostala je trudna, pa nije izvršio nad njom kaznu sve dok nije rodila dijete[2], dakle, da je bio dozvoljen abortus izvršio bi Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, nad njom kaznu bez odgađanja, čime bi sa smrću majke bio uništen plod.
Kaže En-Nevevi: “Ne kamenuje se trudnica sve dok se ne porodi, svejedno da li je trudnoća od zinaluka ili ne, na tome je idžma’ učenjaka, zato da se ne ubiju plod u njoj. Isti propis je po idžma’u učenjaka ako je kazna bičevanje a ona trudna.”[3]
2. Ako je abortus ploda začetog u ispravnom braku haram, onda je preče da abortus ploda začetog zinalukom bude haram, jer bi dozvola abortusa u stanju zinaluka bio podsticaj na pokvarenost i širenje zinaluka, a od šerijatskih pravila je da je razvrat zabranjen i svi putevi koji vode u njega, poput zabrane otkrivanja žena i miješanja sa muškarcima.
3. Nije dozvoljeno žrtvovanje nevinog ploda zbog grijeha kojeg su počinili drugi.
4. Šerijatsko je pravilo da se olakšice ne koriste uz griješenje, pa tako onaj koji je otputovao da bi griješio, nije mu dozvoljeno da krati namaz i da ne posti, tako isto trudnici od zinaluka se ne daje olakšica abortusa kako je ne bi time pomagali u prljavom činu
5. Korist zinalučarke,tj. sakrivanja sramote i otklanjanje štete i neprijatnosti od nje i njene rodbine, nije veća od koristi i prava začetog ploda na život.
6. Rađanje djeteta razotkriva sramotu i zločin koju je počinila, a ujedno je odvraća od sličnih djela.
Drugo mišljenje: dozvoljen je abortus uopćeno.
Na ovom mišljenju je Šejh Muhammed ibn ‘Usejmin kao što prenosi njegov učenik[4].
Dokazi:
1. Ovaj plod je začet na haram način, a ono što je zabranjeno Šerijatom kao da ga i nema u stvarnosti, prema tome, taj plod nema svetosti u Islamu.
2. Začeti plod nanosi štetu i neprijatnost ženi i njenoj rodbini.
3. Samo dijete nakon što se rodi doživljavaće uvrede i ismijavanje od sredine jer je dijete zinaluka.
Treće mišljenje: dozvoljen je abortus ženi koja je učinila iskrenu tevbu, za razliku od one koja je i dalje zadovoljna sa tim prljavim činom.
Prva tri dokaza su isti dokazi kao kod drugog mišljenja.
4. Veliko šerijatsko pravilo: otklanjanje teškoće i neprijatnosti od muslimana i sakrivanje sramote, mahane i grijeha koju počini musliman, s tim da se odnosi samo na ženu koja se iskreno pokajala.
Radžih (ispravno mišljenje): Abortus ploda začetog zinalukom nije dozvoljen, jer je spomenuti hadis tekst po ovom pitanju.
DRUGI PERIOD: NAKON ŠTO SE UDAHNE DUŠA
Izvršiti pobačaj ploda začetog na haram način nakon stodvadeset dana, takođe, nije dozvoljeno, jer se to ubraja u ubistvo nevine duše koju je Uzvišeni zabranio nepravedno ubiti. To dijete nema grijeha zbog haram načina na koji začeto.
Kaže Uzvišeni: “Ne ubijajte onog koga je Allah zabranio ubiti, osim ako to pravda zahtijeva”[5].
I kaže Allahov Poslanik, sallahu alejhi ve sellem: Nije dozvoljena krv muslimana, koji svjedoči da nema boga kome se istinski robuje osim Allaha, osim u tri slučaja: onog koji je ubio (namjerno) drugog (muslimana), zinalučara i murteda (odmetnika).[6]
Takođe, od ciljeva Šerijata (mekasidu eš-šeri’ati) je zaštita pet nužnih stvari: vjere, života, potomstva, pameti i imetaka, bez kojih se remeti sistem ljudskog života na dunjaluku na čemu se složio ovaj ummet i šerijati prijašnjih poslanika.
Navedeni dokazi upućuju da je pobačaj ploda začetog na haram način nakon stodvadeset dana, tj. kada mu se duša udahne, veliki grijeh i da se to smatra ubistvom s predumišljajem i da je dužan platiti krvarinu u vrijednosti od pet deva koja se dijeli nasljednicima djeteta, uz keffaret (oslobađanje roba), kao što je došlo u hadisu muttefek alejhi[7] (kojeg prenose Buharija i Muslim).
[1] Ahkamul-dženin (171-175).
[2] Bilježi ga Muslim (3207), Ebu Davud (3847) i Bejheki u Sunenu (6/84).
[3] Šerhu sahihi Muslim (11/202).
[4] El-Mesailu et-tibbije vel muamelatul malijel mu’asre, d. Halid ibn Alijj El-Mušejkih (2/11).
[5] El-En’am 151
[6] Bilježi ga Buharija (6878) i Muslim (1676).
[7] Bilježi ga Buharija (5758) i Muslim (1681), u hadisu je došlo da su se potukle dvije žene iz plemena Huzejl pa je jedna udarila drugu kamenom te ubila i nju i dijete u njenom stomaku, pa je Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, presudio da je krvarina djeteta rob (vrijednost od pet deva).
