SLIJEĐENJE OLAKŠICA I GREŠAKA UČENIH – istorijski korijeni i upozorenje uleme

Istorijski korijeni menhedža davanja olakšica

Savremeni menhedž davanja olakšica nema svoj posebno izražen istorijski kontekst te se sa njim nećemo vratiti daleko u istoriju. Menhedž davanja olakšica kroz istoriju Islama se može uglavnom svesti na dva oblika: prvi – traženje fetvi od islamskih pravnika koji su poznati po davanju olakšica i drugi – traženje slabih i pogrešnih mišljenja kako bi se otklonila nelagodnost od mnogih ljudi koji su upali u određene harame.

Primjer prvog oblika, to jest da ljudi traže fetve od islamskih pravnika koji su poznati po davanju olakšica a ostavljaju one učenjake koje autoritet i strahopoštovanje prema vjeri sprečavaju da se poigravaju sa davanjem olakšica.

Ovaj oblik je bio rasprostranjen u Ummetu od davnina. Jedan od tih primjera je i slučaj kada su se požalili neki muslimani Ibn Hadžeru El-Hejsemiju, poznatom učenjaku šafijskog mezheba iz desetog stoljeća po Hidžri, na jednog kadiju da je on strog prema ljudima te im ne presuđuje osim po ispravnom mišljenju i ne daje olakšice. Pa im je odgovorio: “Ono što je spomenuto o ovom kadiji to mu se ubraja u lijepe osobine a ne u mahane.

Neka ga Uzvišeni Allah nagradi dobrom za njegov din i emanet, jer je on rijedak primjer danas. A kako i ne bi kada su većina kadija ovog vremena postali pronevjeritelji onog što im je povjereno i skloni uzimanju mita, ne oharamljuju haram niti se klone grijeha, njihova loša djela se ne mogu izbrojati i nisu skrivena.  Čak kaže Evza’i (veliki učenjak šafijskog mezheba, umro 783. po Hidžri) o kadijama njegovog vremena da su poput onih koji su tek primili Islam. Pa ako takve kadije bile u njegovo vrijeme, pa šta je sa kadijama ovog vremena u kojem su nestala obilježja vjere, prevladali veliki grijesi, umanjio se broj dobrih ljudi a povećao broj mufsida.Prema tome, rad ovog kadije po načelima njegovog mezheba i ne osvrtanje na davanje olakšica ljudima, vodeći računa o mezhebskim načelima njegovog imama upućuje na njegovu ispravnost i uspjeh …”[1].

Primjer drugog oblika, tj. traženje slabih i pogrešnih mišljenja kako bi se otklonila nelagodnost od mnogih ljudi koji su upali u određene harame, je ono što navodi šejh Muhammed Habibullah Eš-Šenkiti (umro 1363. po Hidžri) u svojoj knjizi “Fethul-mun’im” govoreći o njegovom traženju mišljenja nekog ko dozvoljava brijanje brade.

Kaže Muhammed: “Čim je musibet brijanja brade postao raširen u istočnim muslimanskim zemljama, čak su mnogi koji praktikuju vjeru oponašali druge u tome (brijanju brade) bojeći se ismijavanja od strane običnih masa, uložio sam veliki napor tražeći neki šerijatski osnov na koji bi se oslonio u dozvoli brijanja brade kako bi našao izlaz i opravdanje za neke cijenjene i uvažene ljude zbog njihovog činjenja harama (brijanja brade) oko kojeg su složni učenjaci. Pa sam taj osnov našao u pravilu iz Usulil-fikha (metodologije islamskog prava) koje glasi da naredbodavna forma “radi” kod većine učenjaka upućuje na vadžib, kod nekih mustehab, kod nekih znači i da je vadžib i da je mustehab, a neki kažu da zavisi od koga je naredba: pa ako je od Allaha onda je vadžib, a ako je od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, onda je mustehab. A u hadisu u kojem je došla naredba puštanja brade naredba je od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem”[2].

Tako je sama ova priča dovoljan dokaz ništavnosti njegovog argumentiranja sa naredbodavnom formom “radi”, tj. da upućuje na mustehab ako je od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, po jednom od stavova učenjaka Usulil-fikha, da brijanje brade nije haram, jer je sam šejh na početku rekao da su učenjaci složni oko zabrane brijanja brade.

Ova dva oblika traženja i davanja olakšica koje smo potkrijepili sa dva događaja najbolji je dokaz da savremeni menhedž davanja olakšica ima svoju istoriju. I ne samo to, nego su zbog rasprostranjenosti tog menhedža učenjaci selefa upozoravali na slijeđenje grešaka učenjaka u davanju olakšica i uzimanju najlakših stavova od učenjaka mezheba nezasnovanih na valjanom šerijatskom argumentu.

[1]  El-Fetava el-kubra el-fikhije, Ibn Hadžer El-Hejsemi (4/330).
[2]  Fethul-mun’im (1/179).

Šta su rekli učenjaci o slijeđenju olakšica i grešaka učenjaka

Kaže Sulejman Et-Tejmi (umro 143. po Hidžri): “Kada bi uzeo olakšicu od svakog učenjaka kod tebe bi se sakupilo svo zlo”, kaže Ibn Abdulberr komentarišući njegove riječi: “Na ovome je idžma’u učenjaka, nije poznato razilaženje oko toga”[1].

Kaže Evza’i (umro 157. po Hidžri): “Ko uzme slabe stavove učenjaka, u kojima su se izdvojili od ostalih, izaći će iz vjere”[2]. Takođe kaže: “Trebamo se kloniti pet stavova od iračke uleme i pet stavova od uleme Hidžaza. Od stavova iračke uleme je: pijenje onog što opija, jedenje u zoru tokom Ramazana, da nema džume osim u sedam mjesta, odgađanje ikindije sve dok ne bude sjenka četverostruka i bježanje sa bojnog polja. A od stavova uleme Hidžaza je: slušanje melodičnih pjesama, spajanje između dva namaza bez opravdanja, brak mut’a, mijenjanje jednog dirhema za dva  i jednog dinara za dva ako je iz ruke u ruku i prilaženje ženama u njihove dubure”[3].

Kaže imam Ahmed (umro 241. po Hidžri): “Kada bi čovjek radio po mišljenju učenjaka Kufe o nebizu (vrsta alkoholnog pića), učenjaka Medine o slušanju melodičnih pjesama i učenjaka Mekke o mut’i bio fasik”[4].

Kaže malikijski učenjak Ismail ibn Ishak (umro 282. po Hidžri): “Ušao sam kod El-M’utedida (abasijskog halife) pa mi je dao neku knjigu da je pogledam, kad ono u knjizi su sakupljene olakšice od grešaka učenjaka i dokazi svakog od njih. Pa sam rekao: ‘Autor ove knjige je zindik (munafik), hadisi koji su prenešeni nisu vjerodostojni, međutim, onaj ko je dozvolio opojno piće nije dozvolio mut’u, a ko je dozvolio mut’u nije dozvolio melodično pjevanje i opojno piće. Nema učenjaka a da ne griješi, a ko sakupi greške učenjaka a zatim po njima radi otići će mu vjera’. Zatim je El-M’utedid naredio da se zapali ta knjiga”[5].

Kaže Ibn Hazm (umro 456. po Hidžri) pojašnjavajući skupine učenjaka koji se razilaze: “A druga skupina su ljudi čija su vjera i bogobojaznost toliko oslabili da traže ono što odgovara njihovim prohtjevima bez obzira čije mišljenje bilo, oni uzimaju olakšicu od bilo kojeg učenjaka slijedeći ga u tome ne istražujući ono što je došlo u šerijatskim tekstovima od Uzvišenog Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem”[6]. A kaže na drugom mjestu: “Složni su učenjaci da nije dozvoljeno muftiji niti kadiji da presuđuju po prohtjevima …”[7]. Takođe, prenosi Šatibi od njega idžma’ učenjaka da je slijeđenje mezhebskih olakšica bez šerijatskog argumenta grijeh i nije dozvoljeno[8].

Kaže Ebul-Muzzafer Es-Sema’ani (umro 489. po Hidžri): “Muftija je onaj kod koga se ispune tri šarta: (sposobnost za) idžtihad, pravednost i ostavljanje olakšica i nemarnosti. Nemarnost se ogleda u dva stanja: prvo – da bude nemaran u traženju dokaza i korištenju metoda  pomoću kojih se dolazi do propisa, nego uzima ono što mu prva pada na pamet, ovaj je nemaran u ispunjavanju šartova idžtihada, njemu nije dozvoljeno da daje fetve niti je dozvoljeno drugima da ga pitaju. Drugo – da je nemaran tražeći olakšice i pogrešno tumačeći Sunnet, ovaj prelazi granice vjere i veći je grešnik od prvog”[9].

Prenosi Šatibi od Ebu Velida El-Džabija (umro 474. po Hidžri) da je u svojoj knjizi “Et-Tebjinu li sunnenil-muhtedin” rekao: “Često me pitaju oni koji se zakunu i slično: ‘Valjda ima neko drugo mišljenje’ ili ‘Valjda ima neka olakšica’, a oni misle da su ovo normalne dozvoljene stvari, jer da su im fakihi negirali ovo ne bi to ni tražili od mene niti od nekog drugog.

Nema razilaženja među muslimanima, među onima čije se mišljenje uzima u obzir pri donošenju idžma’a, da nije dozvoljeno niti opravdano ikome da daje fetve o Allahovoj vjeri osim govoreći istinu za koju je ubijeđen da je istina, bio time zadovoljan onaj ko je zadovoljan i ljutio se zbog toga ko se ljutio. Muftija je onaj koji obavještava o propisu u ime Allaha, pa kako da obavještava da je neki propis od Allaha osim da je ubijeđen da je Allah tako presudio i njime obavezao.

Uzvišeni Allah kaže svom Vjerovjesniku: “I sudi im prema onome što Allah objavljuje i ne povodi se za prohtjevima njihovim” (El-Maide 49, u prijevodu značenja). Pa kako da bude dozvoljeno ovom muftiji da daje fetve kako mu se prohtije, ili da daje fetvu Zejdu koju ne daje Amru zbog njihovog prijateljstva ili nekih drugih ciljeva. Vadžib je na muftiji da zna da mu je Allah naredio da presuđuje po onom što je Allah objavio od istine i da uloži truda u njenom traženju, i da mu je zabranio da se suprostavlja istini i skreće od nje. Jer kako da se on spasi, imajući u vidu da je učenjak i mudžtehid, osim sa Allahovom podrškom, pomoći i zaštitom”[10].

[1]  Džami’u bejanil-‘ilmi ve fadlihi, Ibn Abdulberr (2/927).
[2]  Sijeru ealamil-nubela, Ez-Zehebi (7/125) i Iršadul-fuhuli, Ševkani, str. 453.
[3]  Sijeru ealamil-nubela, (7/131) i Iršadul-fuhuli, str. 453.
[4]  Iršadul-fuhuli, str. 452.
[5]  Sijeru ealamil-nubela, (13/465).
[6]  Ihkamul-ahkam, Ibn Hazm (5/645).
[7]  Meratibul-idžma’, Ibn Hazm, str. 87.
[8]  El-Muvafekat, Šatibi (4/134).
[9]  Sifetul-fetva vel-mufti vel-mustefti, Ibn Hamdani, str. 22.
[10]  El-Muvafekat (4/140)