TEKSTOVI
TUMAČENJE ISLAMA IZ-a POD LUPOM ŠERIJATA
Prošlo je već trideset godina od pojave selefijske dave u BiH i na Balkanu. Krajnje je vrijeme da se iskristališu i zbirno objelodane temelji, tačke i obrisi u kojima se selefije spore sa tradicionalnim islamom kojeg baštini zvanična vjerska institucija IZ. Institucija koja sebe doživljava kao nekoga ko jedini ima pravo, kompetencije i obaveze da tumači islam u ovim krajevima. Čak nastoji da drži monopol nad svim vjerskim aktivnostima i ispoljavanjima.
Od svih vjerskih pravaca, struja, tumačenja vjere i grupa koje prije zadnjeg rata nisu bili u Bosni poput ihvanija, tebligija, tekfirlija, medhalija, mladomuslimana i mnogih drugih oni koji su ostali i preživjeli su selefije. Mnogi teolozi sa FIN-a, profesori političkih nauka, arapolozi, i IZ političari su najavljivali da selefijska dava (vehabijska) neće uspjeti u BiH i među Bošnjacima želeći time umiriti javnost. Profesor Šaćir Filandra je izjavio da selefizam ne može biti prihvaćen kod Bošnjaka, dok profesor Dino Abazović smatra da su šanse za ukorjenjivanje selefijskih zajednica i ideja na Balkanu veoma male. Očito da su pogrešno procijenili moć i snagu selefizma.
Sa druge strane, za ovih tridesetak godina od pojave izvornog islama, mnoge selefije su ‘stradale’ na tom putu. Jedni su se promijenili, drugi navodno dohavizali, treći skontali realnost i okolnosti u kojima živimo, četvrti spoznali da je u pitanju naš opstanak i da je IZ kao krovna institucija beton- pera im ne možeš odbiti. Uglavnom takvi više nisu među selefijama, neki su negdje na pola puta a drugi sa narodom, to su deformisani plodovi selefijske dave i neuspjeli pobačaji. Ovo je sasvim normalno da se dešava i prirodna selekcija, stalno se pojavljuju nove i nove generacije omladine kojoj je selefijsko tumačenje vjere najoriginalnije i najčistije, zasnovano na argumentima i sa samog izvora.
U relaciji IZ-a i selefija dvije stvari su nepobitne činjenice:
1- Da islamska zajednica do dan danas nikada nije legalizovala i priznala selefijski pokret, njihova udruženja i davetska djelovanja. Hvala Allahu na tome.
2- Da selefije generalno imaju mnogo prigovora i zamjerki tumačenju vjere i radu IZ-a.
Ovo pitanje: kako da se selefije ophode prema IZ-u, da uđu u nju pa iznutra djeluju ili da davetski djeluju uporedo, jesu li oni novotari ili ne, i druge slične zapitanosti na ovu temu, su neka od najkrupnijih pitanja koja prate svakog selefiju. Čak i kada ode na islamske studije, u toku studiranja se razglaba i polemiše o ovome, a kada se vrati kao školovani daija vazda se na njega gleda shodno njegovom stavu, mišljenju i ophođenju prema IZ-u. Zbog IZ-a se selefije međusobno glođu i razilaze, sklapaju ‘saveze’ i ‘ugovore’, zbog Ize se podižu ‘ratne zastave’ jednih selefija protiv drugih, IZ je kost u grlu selefija, slažu se i razilaze na temelju ‘ljubavi i mrže’ prema IZ-u. Jednima je navodno jasno kao dan da je Izo naša majka i da moramo sa njima i pod njima, a drugima suprotno, jasno im je poput svjetline dana da mi ne trebamo sa njima. Zbog svega spomenutog, ovo pitanje, to jeste oko čega i zbog čega se spore selefije sa IZ-om je potrebno postaviti na valjane, zdrave i šerijatske naučne osnove bez zastranjivanja i pretjerivanja u bilo kom smjeru.
U ovom tekstu ja nastupam kao pojedinac, samo ispred sebe, iznosim svoje stavove oko prirode i suštine ovog spora, kao doktor islamskih znanosti i dugogodišnji radnik na polju dave.
Postavlja se pitanje zašto selefijski trudbenici, daije, doktori, profesori, magistri, raznorazna udruženja ne izađu zajednički i iznesu svoj stav po ovom pitanju? Odgovor je jednostavan, zato što je to nemoguća misija, zbog sljedećih razloga:
1- Mnoge selefije, generalno, od njihovih vođa do sljedbenika, veoma su pogubljeni po ovom pitanju, ne razmišljaju o tome, niti imaju sposobnost razlučivanja suštine ovog problema, a ujedno ih to plaho i ne interesuje.
2- Postoje dva selefijska tabora dijametralno oprečna u svojim stavovima prema IZ-u. Po prvom taboru nije dopušteno odvajati se od IZ-a jer su oni džemat u šerijatskom smislu od kojeg nije dozvoljeno odvajati se što je naravno pogrešno tumačenje i shvatanje džemata u islamu ( https://zijadljakic.ba/je-li-islamska-zajednica-u-bih…/). Dok drugi tabor ne želi da ima išta zajedničko sa IZ-om jer su oni novotari i na dalaletu, izbjegavaju i klanjanje za hodžama IZ-e, što je također pogrešno i vid krajnosti. Ovo mahom preferiraju grupe i pojedinci koji pretjeruju u tekfiru.
3- Skupina selefija, mahom obične braće, koji veoma plitko i površno posmatraju problem spora između IZ-a i selefija. Misle da je spor među nama oko brade, nikaba, načina klanjanja i nekih novotarija. Pa se ibrete i čude čemu tolike tenzije i sa jedne i sa druge strane, jer je svaki reis prije rata imao bradu, a naše nane su nosile zar i feredžu dok im Tito nije zabranio 1950.
4- Skupina daija i onih koji ih revnosno slijede u njihovom mudrom i taktičkom ophođenju prema institucijama i službenicima IZ-a. Izbjegava se javan govor o spornim pitanjima, prešućuju se novotarije i devijacije unutar IZ-a, dodvorava se i iskazuje poštovanje i veličanje prema reisu, muftijama i dobroćudnim hodžama. U zadnje vrijeme su otkrili da IZ-a ustvari i nisu pravi novotari koje treba hedžriti (detaljnije na linku https://youtu.be/llZcBbS9k8U?feature=shared). A sve ovo sa ciljem da se dobije legitimnost pa makar i verbalna, da ih IZ prizna, da pojedinci od njih postepeno uđu u IZ i preuzmu neke službe. Ovo je naravno zona selefijskog utopizma ili ihvanizacije selefija, ni ihvanije u ovoj metodi nisu uspjeli. Ovo je skupina onih koje ja nazivam IZ-ine selefije kod kojih se braća odgajaju na čudnom spoju islamske ličnosti: da voliš sunnet, a veličaš novotare. Uz to, ova skupina selefija uzima sebi za pravo da oni određuju ostalim selefijama kako daijama tako i sljedbenicima kako se treba ophoditi prema IZ-u, pa ko se ne slaže sa njima, radi drugačije, bude izvrgnut bojkotu, kritici, odvraćanju i upozoravanju na njega. (Detaljnije na linku: https://zijadljakic.ba/monopol-nad-selefijskom-davom/) Najjači im je argument zašto ih treba slijediti i slušati u tome što ih predvodi dvanaest selefijskih apostola sa apostolima u rezervi, na klupi. Ko ne obuče njihov dres, obro je bostan.
5- Nevjerovatno ali istinito da ima selefija, što daija i obične braće, koji neće da se deklarišu kao selefije, zbog IZ-e, jer oni su samo kao muslimani (eto mi nismo). Većina njihovog shvatanja i praktikovanja islama čini ih selefijama ili što bi IZo rekao vehabijama. Ako laže koza, ne laže rog kao što je došlo u narodnoj izreci.
Islamska tradicija Bošnjaka
Šta se podrazumijeva i šta ulazi u ono što kod nas nazivaju islamskom tradicijom Bošnjaka?
U tome nam je mnogo i svesrdno olakšao doktor rahmetli Fikret Karčić (preselio 2022, bivši profesor FIN-a) koji je pojasnio u svojoj knjizi ‘Islamske teme i perspektive’ (str. 121-133) šta se podrazumijeva pod islamskom tradicijom Bošnjaka. Rezime njegovog govora je da se islamska tradicija Bošnjaka sastoji u sljedećem:
1- maturidijski akidetski pravac,
2- hanefijski mezheb,
3- sufijski tarikati,
4- elementi islamizirane prakse bogumila prije dolaska Osmanlija,
5- savremeni islamski reformizam u tumačenju islama (Husein Đozo)
Šta je sporno u islamskoj tradiciji Bošnjaka?
1- Maturidijski pravac u akidi.
Maturidije su kelamistička sekta čiji je osnivač Ebu Mensur Maturidi (preselio 332 po Hidžri) a koja se proširila u osmom hidžretskom stoljeću u svim mjestima gdje su Osmanlije vladale i čiji su sljedbenici hanefijskog mezheba (Turska, Sirija, Balkan i ruske republike) kao i u Afganistanu, Bangladešu, Pakistanu i Iranu. Maturidije poput ešarija svoje tumačenje zasnivaju na ilmul-kelamu, to jeste, na razumskim osnovama kojima se daje prednost nad šerijatskim tekstovima osim u pitanjima gajba i dešavanja na ahiretu. Problem ovog akidetskog pravca je u tome što oni nisu akida ehlusunneta vel džemata niti su na akidi selefa iako sami sebe tretiraju i predstavljaju se muslimanima, da su na akidi ehlusunneta. Istina je da su ove dvije kelamističke sekte (ešarije i maturidije) najbliže akidi ehlisunneta u odnosu na ostale sekte poput muatezila, džehmija, murdžija ali nisu akida ehlisunneta. Sam Ebu Hanife i njegovi učenici Ebu Jusuf i Muhamed Šejbani nisu bili na maturidijskoj akidi, a najbolji dokaz za to je tahavijska akida koju je napisao hanefijski učenjak Tahavi. Četvorica imama mezheba su zabranjivali bavljenje ovim akidetskim, novotarskim pravcem (kelamom). Ebu Hanife kada je upitan o ilmul-kelamu rekao je da je to govor filozofa i da se treba držati sunneta i puta selefa, a kloniti novotarija. Imam Šafija je smatrao da one koji se bave ilmul-kelamom treba šerijatski kazniti, da se išibaju prutem od palme, ponesu na devama i da se tavafi sa njima po naseljenim mjestima govoreći da je to kazna onome ko ostavi Kitab i sunnet a bavi se kelamom. Imam Ahmed je govorio da se ne treba družiti sa onima koji se bave kelamom pa makar branili sunnet. Maturidje i ešarije, među kojima je neznatna razlika, se razilaze sa ehlisunnetom vel džematom u većini temeljnih akidetskih pitanja, to jeste, razilaze se u izvorima iz kojih se uzima akida, imanu, dokazivanju postojanja Allaha, tevhidu, sifatima, Allahovom govoru, prvom vadžibu, mjestu Allaha i Njegovog viđenja na ahiretu, mudrosti stvaranja, tekfiru i drugim poglavljima. A maturidije se slažu sa ehlisunnetom u samo četiri poglavlja: pitanjima gajba (vezano za kaburski azab i dešavanja na ahiretu), stav prema počiniocu velikog grijeha, stav prema ashabima i pitanju kadera. Mnogi učenjaci ehlisunneta od prvih i potonjih, naglasili su da ešarije i maturidije nisu na akidi ehlisunneta, poput Ibn Huvejza Mindada (malikija), Ibn Surejjidža (šafija), Ebu Hasana el-Kerdžija (šafija), Ebu Nasra Sidžezija, Ibn Kudame (hanbelija), Ebu Hamida Isfirajinija (šafija), Ebu Ismaila el-Herevija, Ibn Tejmijje i Ibn Kajjima, a od savremenih, šejha Albanija, Ibn Usejmina i Saliha Fevzana.
Naša islamska zajednica za sebe tvrdi da je maturidijskog pravca u akidi, on se uči kao akida muslimana na FIN-u, IPF-ovima i medresama, u džematskim odborima se traži od članova da su na toj akidi. A maturidijski pravac u akidi nije ono na čemu je bio selef ovog ummeta niti je to akida ehlisunneta, iako su najbliže ehlisunnetu. Zbog ove akide u mektebima učimo da je Allah na svakom mjestu, da mu se potvrđuje samo osam svojstava na koje ukazuje razum a ne Kur'an i sunnet. I uči se samo tevhid rububijeta (da je Allah Tvorac, Gospodar, Stvoritelj) dok nema govora o tevhidu uluhijeta (da jedino Allah zaslužuje da mu se čini ibadet) zbog ovog zadnjeg cvijetaju novotarije, prihvataju se i opravdavaju, kako fikhske novotarije tako i one vezane za dovišta, sufijske tarikate i uzimanje posrednika između roba i Allaha, a o čemu će inšallah biti govora. Rezimirano, ova akidetska devijacija u islamskog tradiciji Bošnjaka je ono o čemu se najmanje javno diskutuje, razgovara i upozorava.
Detaljnije o ešarijama i maturidijama:
https://zijadljakic.ba/da-li-su-maturidije-i-esarije…/
2- Hanefijski mezheb
Poznato je razilaženje među ulemom oko obaveze slijeđenja mezheba. Prvi učenjaci se po ovom pitanju razilaze na tri mišljenja:
1- da nije vadžib slijediti određeni mezheb, niti mustehab nego samo dozvoljeno. Ovo je stav većine učenjaka.
2- da je vadžib slijediti jedan određeni mezheb (ovo je mišljenje potonjih učenjaka četiri mezheba)
3- da je slijeđenje mezheba haram (stav zahirija i Ševkanija).
Dok savremeni učenjaci imaju dva mišljenja:
1- da nije ni vadžib ni mustehab, nego samo dozvoljeno, na ovome je velika većina savremene, priznate uleme.
2- da je vadžib slijediti jedan od četiri mezheba.
Nema ni jednog valjanog argumenta ni iz Kur'ana ni iz sunneta koji obavezuje muslimana da slijedi određeni mezheb.
Sa druge strane, nema smetnje da se u nekoj sredini primjenjuje određeni mezheb, uči fikh u školama po nekom mezhebu, ali bez zaslijepljene mezhebske gorljivosti. Pošto je na Balkanu sa Osmanlijama došao hanefijski mezheb, ovdje se baštinio i izučavao, to šerijatski nije sporno i upitno, a ujedno je dozvoljeno bilo kom muslimanu, kao što je dozvoljeno da muslimani ovih krajeva slijede neki drugi mezheb ili učenjake koji su na drugim mezhebima.
Detaljnije na linku: https://zijadljakic.ba/propis-slijedjenja-mezheba-jednog…/
Problem po ovom pitanju je što islamska tradicija Bošnjaka od dolaska Turaka do dan danas koju baštini i čuva IZ, u sebi sadrži mnoštvo šerijatski sporne i neutemeljene prakse i novotarija koje nemaju uporište u hanefijskom mezhebu.
Od konkretnih stvari koje praktikuje IZ a nemaju osnova u hanefijskom mezhebu su:
– mnoštvo novotarija vezanih za umrlog i pogrebne usluge poput učenja sale, hatme, tevhidi, jasina umrlom, sedmice, četresnice i to sve spomenuto za novac, traženje halala prije klanjanja dženaze, učenja kulhuvela, felek i nas nakon ukopa,
– ikrar dova za hadžije i hafiska dova
– muzički festivali za ramazan i muzičke večeri ilahija i kasida, a po hanefijskom mezhebu je muzika zabranjena
– gradnja turbeta, sufijskih tekija, hodočašće Ajvatovice i drugih dovišta,
– džematski novotarski zikr nakon namaza, namaska dova, zajedničko učenje Fatihe u raznoranim prigodama: nakon namaza, umrlima generalno a šehidima posebno,…
– Organizovanje mevluda 12 rebiul-evvela, kao i mevluda u raznoraznim prigodama.
– Obilježavanje mubarek noći sa prigodnim predavanjima i mevludima poput Lejletul-regaiba, Lejletul- miradža, Lejletul-berata, Lejletul- bedra, Lejletul- kadra.
Od svega spomenutog čist je hanefijski mezheb.
3- Sufijski tarikati
Sa dolaskom Turaka na Balkan i širenjem islama u ovim krajevima, istovremeno su došli i sufijski tarikati tada rasprostranjeni kod Osmanlija. Među prvima mevlevije i halvetije kojih više nema, a danas najrasprostranjeniji tarikat u Bosni je nakšibendijski (preko 80% objekata sufijskih su u ovom tarikatu) zatim kadirije, rifaije i šazlije. Sufije u Bosni izvode svoje zikrove u preko 50 mjesta, što tekija, zavija, privatnih kuća, kao i džamija. Većina sufijskih tarikata i tekija administrativno je organizovana pod okriljem tarikatskog centra BiH koji je pod upravom IZ-a. Tesavvus (sufizam) se regularno izučava na FIN-u, medresama, vjerskim udžbenicima i tretira kao ispravna grana islamskih znanosti. Sufijski šejh Ibn Arebi kao šejhul-ekber, kao i Dželaludin Rumi su dva omiljena šejha u akademskim, naučnim i školskim krugovima onih koji baštine islamsku tradiciju Bošnjaka. Sufijskim halkama zikra prisustvuju i univerzitetki profesori, studenti raznih fakulteta, umjetnici, ljekari, zanatlije, omladina, penzioneri, čak žene i djeca.
Detaljnije na linku:
Šta je ovdje sporno?
Sufijski tarikati su generalno novotarsko tumačenje i praktikovanje vjere kao i sufizam, samo je razlika među njima u stepenu devijacije i dalaleta, skretanju sa prave akide i praktikovanja vjere. Uveli su u islam dosta njemu stranih tumačenja koja su preuzeli od drugih kultura, filozofija i vjera. Najrasprostranjeniji tarikat kod nas, nakšibendijski (https://youtu.be/JCkSAaANxZU?feature=shared) u svojim uvjerenjima ima širka, a o praktičnim novotarijama može se pričati nadugačko. Dva visoko cijenjena sufijska šejha kod nas, Ibn Arebi i Rumi su predstavnici vahdetul-vudžuda, to jeste, uvjerenja da sve što postoji je dio Allahovog bića zbog čega je stotine učenjaka protekfirilo Ibn Arebija. A ko još ne zna o popularnosti Rumijeve mesnevije kod nas?(https://youtu.be/UwcwSV_WraA?feature=shared) Koja se čita i komentariše u raznim prilikama. Uglavnom skraćeno, sufizam sa svojim tarikatima je sastavni dio islamske tradicije Bošnjaka koju baštini islamska zajednica, a oni su novotari i u akidi i u praktikovanju vjere.
-Po islamskoj akidi Allah je Tvorac svega što postoji, stvorio je stvorenja iz ničega, a ne iz svoga bića, pa su nam došle sufije i pretvorilo ovu akidu u pagansku smatrajući da sve što postoji je Allah, da su stvorenja nastala iz Njegovog bića i da su dio Njegovog bića (vahdetul-vudžud). (https://youtu.be/ukGC51FgJzs?feature=shared)
-Po islamskoj akidi Allah je iznad nebesa na Aršu, pa su došle sufije i promijenile ovu akidu vjerujući da je Allah na svakom mjestu i sve što vidimo.
-Po islamskoj akidi vjerovjesništvo je fadl od Allaha, daje ga onome kome On hoće, pa su došle sufije sa uvjerenjem da je vjerovjesništvo rezultat iluminističkih vježbanja i treniranja (osamljivanja, posta, šutnje, posmatranja)
– Po islamskoj akidi Muhamed, sallallahu alejhi ve sellem, kao i ostali vjerovjesnici je čovjek poput ostalih ljudi, Allah ga odabrao kao vjerovjesnika, pa su došle sufije i promijenile ovu akidu smatrajući da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, najveće otkrovljenje Allahovog bića, da je on nur Muhammedi, da je zbog njega sve stvoreno,…
– Po islamskoj akidi izvori iz kojeg se uzima vjerovanje su Kur'an i sunnet, pa su došle sufije i uvele treći izvor ‘kešf’ (otrkovljenje) i učinili ga osnovnim izvorom akide pa što se od Kur'ana i sunneta složi sa njime prihvate a što se ne složi tumače na svoj način.
– Po islamskoj akidi šerijat je došao da se bori protiv širka i paganstva, pa su nam došle sufije sa obožavanjem šejhova i evlija traženjem pomoći od kaburova i umrlih i veličanjem turbeta, kaburova i grobnica.
– Po islamskoj akidi samo Allah zna gajb, pa su došle sufije sa vjerovanjem da šejhovi tarikata znaju gajb putem kešva.
A o novotarskim zikrovima uz pjevanje, ples i muziku može se pisati nadugačko.
4- Elementi islamizirane prakse bogumila prije dolaska Osmanlija (dovišta)
IZ širom BiH organizuje tzv. dovišta, to jeste, mjesta van vjerskih ustanova, u prirodi, na kojima se okupljaju muslimani i tu uz niz vjerskih obreda uče zajedničku dovu. Ova mjesta su bila vjerska molitvišta na kojima su se okupljali bogumili prije dolaska Osmanlija. Uz ovo, uvedena su nova dovišta na mezarjima, šehidskim spomenicima ili mjestima vezanim za neki historijskih događaj muslimana u BiH.
Od poznatih dovišta koja se i dan danas organizuju i obilježavaju pod pokroviteljstvom IZ-a su:
– Dobre vode (Foča, 7. Maj)
– Dovište u Ključu (26. Maj)
– Ajvatovica (Prusac, Donji Vakuf, 30. Juni)
– Dovište Karići (Vareš, 27. na 28. Juli)
– Lastavica (Zenica, 4. Avgust)
– Djevojačka pećina (Kladanj, Lukavac 25. Avgust)
– Dovište u Kraljevoj sutjesci (Kakanj, 30. Avgust)
– Mevlud na Buni (Blagaj, Mostar, 11.Maj)
– Mevlud u Milodražju (Kiseljak, 24. Maj)
– Musalla u Kamengradu (Sanski most, 26.Juli)
Sve spomenuto se obilježava svake godine u isto vrijeme. Ova dovišta se obilježavaju po gregorijanskom kalendaru, a pošto imaju predislamsku osnovu određeno je da im kalendarski međaši budu đurđevdan 6.Maj kao početak i alidžun (ilindan) 2. Avgust, kao krajnji datum.
Uz obilježavanje spomenutih dovišta mogu se dodati i drugi oblici godišnjeg okupljanja i obilježavanja sa vjerskim predznakom, poput dana šehida, vakifa, džamija, kolektivnih dženaza u Vlasenici, Bratuncu i Zvorniku. Šehidskih dova, dova za domovinu, tevhid herojima i naravno dana sjećanja na genocid u Srebrenici. Vjersko obilježavanje svih spomenutih dovišta i dana, te konstantnog ponavljanja svake godine, ne samo da nema uporišta u šerijatu nego je i zabranjeno, predstavlja novotariju i oponašanje kjafira. Muslimani imaju dva vjerska praznika, dva bajrama, imaju tri sveta mjesta: harem u Meki i Medini i mesdžidul-Aksa i to je ono što je potvrđeno u šerijatskim tekstovima, a obilježavati spomenuta mjesta i dane predstavlja uveđenje u vjeru ono što Allah nije učinio vjerom. Kaže Uzvišeni: “Zar oni imaju Bogove koji im propisuju ono što Allah nije dozvolio?” (Eš-Šura, 21)
U hadisu muttefekun alejhi od Aiše, radijallahu anha, je došlo: “Ko uvede u ovu našu vjeru ono što nije od nje, to mu se odbija.” I drugi hadisi u kojima je došla zabrana uvođenja novotarija u vjeru i tretiranja istih dalaletom. Od spomenutih dovišta koji predstavljaju islamsku tradiciju Bošnjaka, njihovog obilježavanja kojeg čini IZ čist je islam i hanefijski mezheb
5- Tradicija islamskog reformizma.
Dr. Fikret Karčić je pojasnio da je pod utjecajem ovog reformatorskog pokreta početkom dvadesetog stoljeća tražen odgovor i riješenje za unutrašnju krizu u muslimanskom društvu i izazova zapadne modernosti. Ova reformska orijentacija unutar islamske zajednice i islamske tradicije Bošnjaka je postala dominantna sredinom XX vijeka, za vrijeme Titovog komunističkog režima zahvaljujući posebno teoretskim radovima i praktičnim rješenjima Husejna ef. Đoze. Ovaj pravac postao je ono što se može naznačiti kao zvanična intelektualna tradicija u tumačenju islama u Bosni.
Da bismo bolje razumjeli o kakvoj se to intelektualnoj tradiciji u tumačenju islama kod nas radi, a sa kojom je došao Husein ef.Đozo, navest ćemo nekoliko njegovih tumačenja, shvatanja i stavova po raznim pitanjima, iz njegove knjige ‘Islam u vremenu’.
– O cilju vjere i Objave
Kaže Đozo: “Osnovni smisao ljudskog postojanja svodi se na ispoljavanje i potvrđivanje čovjeka kao čovjeka.” Zatim dodatno pojašnjava: “Sve što vjera u Boga traži od čovjeka jeste samo to da bude koristan i pozitivan, da čini dobro svakome i da se kloni zla.” (str. 40) Na trećem mjestu kaže: “Čovjek kao čovjek bio je predmet svim Objavama.” (str. 53)
– Šta podrazumijeva Đozo pod ‘reformom vjere’
Kaže Đozo: “Sada je sasvim očito da će muslimani, ako žele da dalje žive kao muslimani i traže i zauzmu svoje mjesto u savremenom razvoju, morati dati novu, savremenu razdradu i interpretaciju islamske misli. To je bio i ostaje glavni zahtjev novog islamskog buđenja.” (str. 17)
– Božansko u nama
Kaže Đozo: “Čovjek u sebi posjeduje nečeg duhovnog, višeg, božanskog. To božansko u njemu teži svome izvoru..” (str. 46)
– Davanje prednosti razumu nad šerijatskim tekstovima
Kaže Đozo: “O mjestu i ulozi razuma i nauke u islamu govori i načelo: ‘Ako dođe u sukob slovo Kur'ana sa činjenicama razuma i nauke, prednost se daje razumu, tekstu se u tom slučaju daje smisao koji odgovara zahtjevima razuma.” (str. 161) Ovo je akida muatezila.
– Poimanje tevhida i Allahove jednoće
Kaže Đozo: “U mekanskom periodu objavljeni su osnovi vjerovanja i morala. Objavljen je princip o jednom jedinom Bogu iz kojeg je nužno slijedilo jedinstvo pojavnog svijeta, ljudskog roda, vrijednosti, Objavlje Božijih poslanika, itd. Bog je jedistven. Iz tog jedinstvenog izvora nastalo je sve. Po tom jedinstvenom izvoru sve je u osnovi jedinstveno. Razlike su samo u vanjskim i trenutnim manifestacijama (str. 117) Ovo tumačenje jednoće i tevhida je ono što zagovaraju pobornici vahdetul-vudžuda, to jeste, da sve što postoji je Allah.
– Hadis je idžtihad Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Kaže Đozo: “Već smo rekli, da je hadis djelo Muhamedovo, alejhisselam, i da nije plod Objave. Imamo zbog toga dovoljno razloga vjerovati i tvrditi da je Muhamed, alejhisselam, razrađujući i primjenjujući kur'ansku misao, djelovao kao mudžtehid. … Čini mi se da ne bismo pogriješili ako bismo hadisu dali status idžtihada. … Ova činjenica je vrlo važna u određivanju statusa hadisa.” (str. 28)
Zatim, na sljedećoj stranici dodaje: “Moramo prihvatiti kao nepobitnu činjenicu da je primjena islamskih koncepcija i principa stvar idžtihada, naime stvar ljudske ocjene. Oblici praktične primjene se mijenjaju i prilagođavaju stvarnim potrebama vremena i društvenog razvoja. To važi i za Muhamedovu primjenu, ukoliko se tiče oblasti života. Od ovoga se izuzima oblast ibadeta i akaida. Ne može se nikako prihvatiti mišljenje da je razrada islamske misli samo pravo Božijeg poslanika. … Pravo razdrade ne može biti ograničen na bilo koju generaciju, pa ni Muhamedovu, jer je svaka primjena i razdrada kao što smo već napomenuli uslovljena prilikama koje su izazvale i determinirale.” (str. 28/29)
– Poimanje džihada
Kaže Đozo: “U širem smislu džihad znači ulaganje truda i napora u svim akcijama i aktivnostima u borbi za održanje, napredak i blagostanje, kako pojedinaca tako i zajednice. … Da bi unaprijedio svoj život, da bi osigurao bolje sutra, i da bi živio u miru, sreći i blagostanju. Džihad u ovom smislu, to je ustvari pravi džihad.” (str. 115) Zatim na istoj stranici nastavlja: “Borba za stručno, tehničko i naučno osposobljavanje čovjeka, za formiranje zdrave, duhovno i moralno snažne ličnosti, čini bitnu sadržinu ustanove džihada.” Zatim je naveo kao dokaz poznati izmišljeni hadis u kojem je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vraćajući se iz vojnog pohoda rekao ashabima: “Vraćamo se iz malog džihada u veliki džihad a to je borba sa samim sobom.”
– Njegovo mišljenje o predznacima Sudnjeg dana koji su došli u mutevatir hadisima
Kaže Đozo: “Muslimanske mase su dugo čekale i stajale na jednom mjestu, izgubile su strpljenje. Niko ne silazi sa neba da im pomogne. Ne javlja im se ni očekivani Mehdija niti dolazi obećani Isa, alejhisselam, uvjerile su se da su to bila prazna i varljiva obećanja.” (str. 17) Na drugom mjestu kaže: “Dova zauzima mjesto rada, truda, žrtve i borbe. Sjedi i moli, pa će sve biti uredu! U takvoj duhovnoj atmosferi rodila se veoma štetna misao o pojavi Mehdije i ponovnom dolasku Ise, alejhisselam. (str. 192) Za njega su dolazak Mehdija i silazak Ise, alejhisselam, prazna i varljiva obećanja i štetna misao.
– O šerijatskom pravu 4 mezheba.
Kaže Đozo: “Bilo bi suviše nenaučno i smiješno tvrditi da propisi iz ove razrade i procjene (govori o šerijatskom pravu četiri mezheba zasnovanom na sunnetu) mogu uvijek važiti i podmiritvati potrebe u svim vremenima. Pa ipak se nažalost dogodilo da se razvoj islamske misli zadržao u njenim prvobitnim oblicima prve razrade. Tako je ona stoljećima čamila u okoštanim formama.” (Islamske teme i perspektive, str. 144) Drugim riječima, za njega šerijat Muhameda, sallallahu alejhi ve sellem, i prvih generacija ne važi za sva vremena, nego ga treba ponovo razdraditi.
– Njegovo mišljenje o feredži i zaru (nikabu).
Kaže Đozo: “Treba napomenuti da je bilo momenata kada je muškarac zlouporabljavao svoj položaj na račun položaja žene. Držao ju je u haremima potpuno izolovanu iz života i društva. Nabio joj na glavu feredžu i zar da ne bi mogla vidjeti šta se to zbiva oko nje. … Bilo je osobito važno dokazati da je ta situacija predstavljala običnu deformaciju i da je potpuno u suprotnosti sa učenjem islama.” (str. 212) Na stranu ovakav ogavan i gnjusan govor o nikabu (zaru), ali ispade da je muškarac izmislio i uveo u islam pokrivanje lica i još da je to suprotno sa učenjem islama, što je notorna laž i izmišljotina.
-O formi i suštini namaza.
Kaže on: “U osnovi od Boga se nema šta tražiti. On svakome daje sve šta mu treba, što zaslužuje i što mu pripada. Namaz se ne može svoditi na nekakve sitne, lične i sebične interese. U ovom smislu tesavvuf ima najispravnije shvaćanje. Po ovom shvaćanju pobuda za namaz ne smije biti strah od Boga, niti želja za nekom materijalnom nagradom, kao uživanje u Džennetu. Namaz iz straha izaziva robski odnos, dok namaz iz želje za uživanjem u raju izaziva komercijalno-trgovački odnos. Pravi namaz je onaj koji predstavlja put ka Bogu, koji uvodi čovjeka u viši svijet, svijet lijepog i uzvišenog.” (str. 55) Ovaj estetsko-umjetnički namaz je direktno oprečan mnoštvu ajeta i hadisa: “Bojte se Allaha”, “Najtječite se (dobrim djelima) da uđete u Džennet.”
– O zahtjevu muslimanskih zemalja za uvođenjem šerijata
U članku ‘Vraćanje šerijatu’ objavljenom 1982, nakon njegove smrti, pisao je o ovom fenomenu kritikujući zahtjeve za primjenjivanje šerijatskog krivičnog prava (kazne, sankcije i slično) i okretanje u prošlost i vraćanje nazad u ‘zlatno doba’ islama, nego je odabrao stav da muslimani u savremenom životu treba da upotrebljavaju duhovno-etičke komponente islama.
– Od reformskih kerameta Huseina ef. Đoze je to što je njegovom odlukom i fetvom uvedena praksa 70-tih godina prikupljanja zekata i sadekatul-fitra od muslimana za potrebe orijentalnog instituta- današnjeg FIN-a. Za vrijeme rata ta praksa je potvrđena od IZ-a uz neznatnu izmjenu da zekat i sadekatul-fitr IZ koristi za svoje potrebe. Što je direktno oprečno kuranskom ajetu (Et-Tevbe, 60) u kojem je propisano osam fondova u koje se daje zekat a oprečno i hanefijskom mezhebu.
Kratki komentar na ovo: ako im je ovakav zabludjeli reformator uveo intelektualnu tradiciju u tumačenju islama u BiH. Može se reći da su oni i dobri kakav im je reformator. (https://youtu.be/FqI2H5Rbtoo?si=372d0EfudIOnqda9)
Od ovih modernih reformskih promjena u islamskoj tradiciji Bošnjaka IZ-a su: neislamsko praktikovanje komunikacije suprotnih spolova u rijasetu, islamskim fakultetima, medresama i drugim ustanovama IZ-a u kojima predavaju i rade otkrivene žene uz osamljivanje i slobodno komuniciranje na zapadnjački način. Također, slušanje muzike uz muzičke festivale, preko radio BiR-a i slično, nepropisno cirkus pokrivanje, nonšalantno konzumiranje kamate i mnogi drugi vidovi i oblici nepravljenja granica između halala i harama koji su došli u Kur'anu, sunnetu i hanefijskom mezhebu.
Nakon svega spomenutog da još jednom naglasimo, ono oko čega bi se selefije trebali sporiti sa islamskom tradicijom Bošnjaka po tumačenju IZ-a su sljedećih pet najkrupnijih i najbitnijih stvari:
1- kelamistički maturidijski akidetski pravac na kojem nije bio ni Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ni selef, niti Ebu Hanife i njegovi učenici.
2- raznorazne fikhske novotarije koje nemaju osnova u hanefijskom mezhebu kojeg baštine IZ i bošnjačka tradicija.
3- sufizam i sufijski tarikati sa svim njihovim zabludjelim tumačenjima.
4- dovišta uz vjersko obilježavanje raznoraznih mjesta i dana koje se ponavlja svake godine a nema osnova u islamu i šerijatu.
5- moderno reformatorsko devijatno tumačenje islama Huseina ef. Đoze, njegovih učenika a koje baštini IZ.
Zašto o ovome pišem?
1- Zbog riječi Uzvišenog: “Da bismo pred Gospodarom vašim imali opravdanje i da bi se oni toga klonili.” (El- E'araf, 164)
Ovako je odgovorila skupina Benu Israelćana onima koji su ih pitali zašto opominju drugu skupinu među njima zbog lova ribe subotom na zabranjen način, a znali su da će ih Allah kazniti ili na teške muke staviti.
2- Zbog riječi Uzvišenog: “Oni koji budu krili jasne dokaze koje smo Mi Objavili, i Uputu nakon što smo je u Knjizi ljudima pojasnili. Allah će ih prokleti, a prokleće ih i oni koji proklinju.” (El-Bekare, 159)
Bilježi Buharija od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je rekao: “Ljudi pričaju da Ebu Hurejre prenosi mnogo hadisa, tako mi Allaha, da nije ovog ajeta u Allahovoj Knjizi, ne bih prenio ništa.” Pa je proučio ovaj ajet.
3- Zato što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko bude upitan o nekom (šerijatskom) znanju pa ga sakrije, biće zauzdan uzdama vatre na Sudnjem danu.” (Prenose ga Ebu Hurejre, Abdullah ibn Amr i Ebu Seid El-Hudri, radijallahu anhum, a bilježe Ebu Davud, Ibn Madže i Ahmed)
Ve billahi tevfik.
