Uvaženi šejh dr. Nurudin Bektaš napisao je rečenicu ‘tevhid izgubljeni dragulj bosanskih muslimana a i mnogih daija’ koja se može protumačiti na više načina. Da bi se znalo šta je zaista autor rečenice htio njome da kaže moralo se njega pitati, međutim umjesto toga njegova rečenica se ukratko rečeno protumačila na sljedeći način: da onaj koji je izgubio tevhid makar metaforički, on nije muvehid.
Da pojasnimo težinu takvog tumačenja: onaj ko nije muvehid on ne može biti musliman što dovodi do zaključka da autor rečenice tekfiri određene daije, a obzirom da je on napisao da je tevhid izgubljeni dragulj i bosanskih muslimana onda i oni nisu muvehidi po tom tumačenju. Znači šejh Nurudin njih sve redom tekfiri?!
Ova tvrdnja je izazvala veliku zbrku u našim redovima, pa su neke daije poletile upozoravati da se pazi ko se sluša i podržava od učenih, od koga se to znanje uzima, mahom se pozivalo na odbranu časti učenih jer se uzelo zdravo za gotovo da nisu muvehidi, braća su se razbježala svako u svoj tabor a rijetki ostali sudržani u svojoj zbunjenosti a još rijeđi shvatili da tumačenje pripisano šejhu Nurudinu nije uopšte tačno i da takav pristup: nametanja autoru šta je htio reći je šerijatski neprihvatljiv! I vidite, sva ova hajka se mogla izbjeći na tako jednostavan način: da se direktno obratilo doktoru Bektašu i pitalo šta je pod tom izjavom mislio ako se to zaista htjelo znati.
Sad ćemo navesti samo dva primjera ‘teških’ izjava i kako su ih učenjaci razumjevali.
U meseli učenja Fatihe u sebi muktediji za imamom koji uči naglas ima poznato razilaženje: šafije smatraju da je vadžib, hanefije da nije dozvoljeno a džumhur učenjaka da je propisano da muktedija sluša imama a uči u sebi kada imam ne uči naglas. Šejhul-islam ibn Tejmijje u svojoj knjizi ‘El-fetava el-misrije’ navodi da je onaj koji uči u sebi Fatihu u namazu dok je imam uči naglas sličan magarcu koji nosi knjige jer kome imam uči ako će on učiti iza njega u sebi. Sada, da li bi bilo normalno da ove riječi Ibn Tejmijje spustimo na ashabe i ulemu koji su zastupali suprotan stav poput Omera, Osmana, Alije, Ubade ibn Samita radijallahu anhum, Evzaija, Lejsa, Ebu Sevra, Šafije a od savremenih učenjaka Saneanija, Bin Baza i Ibn Usejmina, i ustvrdimo da je on za njih rekao da su poput magaraca koji nose knjige tumačeći njegovu izjavu u najbukvalnijem i najcrnjem smislu?! Naravno na njegove riječi se gleda kao na žestoku podršku mišljenju koje je on zastupao a ne doslovno shvatanje da su zaista svi na suprotnom stavu poput magaraca.
Navodi Ibn Kesir u svom tefsiru prilikom tumačenja zadnjeg ajeta sure ‘Ali Imran’ poznatu kasidu koju je napisao Abdullah ibn Mubarek i poslao velikom pobožnjaku Fudajlu Ibn Ijadu koji je činio ibadete u dva harema dok je ovaj sa skupinom muslimana bio u džihadu na frontu. Abdullah ibn Mubarek kaže:
‘O pobožnjače dvaju harema kada bi nas vidio (na frontu u ratu) shvatio bi da se ti sa ibadetom igraš (kojeg čini u dva harema) ti koji kvasiš svoj obraz sa suzama, dok se naša prsa našom krvlju boje…”
Ni Ibn Kesir, ni Adburahman ibn Hasan (iz porodice Muhameda ibn Abdulvehhaba) koji je u knjizi ‘Fethul medžid’ također prenio ovu kasidu niti neki drugi učenjaci prije njih nisu doveli u upitnost riječi Ibn Mubareka da se Fudajl ibn Ijad ‘igra sa svojim ibadetom u dva harema, time ismijavanja sa vjerom ili omalovažava Abdullaha Ibn Mubareka, naprotiv oni su to protumačili oblikom pjesničkog izražavanja sa kojim se želi istaknuti vrijednost dobrovoljnog džihada nad dobrovoljnim ibadetima čak i u haremu. Kasnije se desio pokušaj jednog savremenog učenjaka da protumači te riječi kao ismijavanje sa ibadetom i ružno ophođenje prema Fudajlu Ibn Ijadu zbog čega je naišao na veliki prijekor ostalih.
Ovakvih primjera gdje se rečenice učenjaka mogu višestruko protumačiti a niko autorima riječi ne pripisuje najgore verzije značenja istih tvrdeći umjesto njih šta su oni sa njima htjeli reći je mnogo.
Da se vratimo na izjavu šejha Nurudina, na koncu, on se oglasio i pojasnio istinsko značenje svoje rečenice, značenje koje je u potpunosti na mjestu i koje je sasvim drugačije od onoga koje mu se pripisalo. Jedina narušena čast u ovome jeste njegova čast, međutim, on nije dao beju umišljenim balkanskim ‘vlasnicima’ dave’ pa visina častometra ostaje na niskoj razini jer do izražaja dolaze ‘dvostruki aršini’ o kojima je lijep osvrt napisao šejh Safet Suljić.
Ovom prilikom vrijedi kazati da se okrnjavanje tevhida ogleda u druženju i prijateljovanju sa novotarima, raznim hodžama i muftijama, uvažavanju istih, ukazivanju časti njima, reklamiranju njihovih predavanja, guranja pod tepih kelamističke akide ili čak tvrdnje da su naši novotari samo fikhski novotari što je potpuna neistina! Sve to narušava akidu selefa jer je njihov stav prema novotarima bio poznat. O ovome je veoma bitno kazivati jer oni koji uče vjeru moraju i trebaju znati razlike između selefija i novotara a kada vide jednu struju selefija kako upozorava na druge selefije dok istovremeno prijateljuje i šuruje sa novotarima, jedino mogu znati da je to pogrešno ako neko na to ukaže a u tom kontekstu, vrlo koristan osvrt je dao šejh Ersan Grahovac pod naslovom ‘Selefije novotari’ i preporučujem svakome ko želi istinu po ovom pitanju da ga pročita.
Molim Allaha da podari tevfika i bereketa u prenošenju znanja šejhu Nurudinu Bektašu, istinskom dragulju selefijske dave.
Ve billahi tevfik
