RaznoUncategorized

NEBULOZE IZ SVIJETA UČAČA RUKJE (iz arhive)

Prije posljednjeg rata u Bosni nije bilo zastupljeno učenje rukje niti poznati ljudi koji liječe duhovne bolesti na ispravan način, učenjem Kur'ana. A bilo je mnogo hodža koji su ljudima pisali zapise, bilo je i gatara sa navodno čudotvornim moćima, zatim seoskih sihirbašica i onih koji su saljevali strave.

Pa bebe plaču dugo u noć i ne mogu se smiriti, dobri efendija dadne hamajliju sa ispisanim ‘hireoglifima’ i crveni konac za obmotati oko male ručice. Dijete nestašno, nemirno sve same belaje pravi opet brižni efendija proturi dobro upakovanu u celofan hamajliju, obloženu jarkim crvenim komadom platna ušivenog crnim koncem sa bašlijom za spojiti na bijelu dječiju potkošulju koju ono obavezno mora nositi ispod majice. Propadaju usjevi, krave i ovce umiru, u poslu se nema bereketa, ljudi odu takvima.

Jedna od blagodati koje su nam donijeli Arapi jeste i šerijatski ispravan način liječenja sihra, uroka i džinskog opsjedanja- učenje rukje.

I to je teklo postepeno tako da nakon ovih tridesetak godina skoro da nema grada u kojem nema po nekoliko učača. Većina njih su samouki dok neki od njih iskustvo stječu od drugih samoukih učača koji su duže u tim vodama. I to je jedna velika blagodat reći ćemo, međutim, bojazan je da nam ova blagodat rasprostranjenosti učača rukje polahko ne preraste u musibet.

Najprije, primjetan je trend da pojedini među njima sebe dižu na stepen šejhova i učenih. Oni izdaju fetve i pričaju o dozvoljenom i zabranjenom stvarima i radnjama prilikom učenja rukje a da nemaju šerijatskog znanja, čak ni medrese što bi jedan hodža rekao, o dokazima i argumentima za te tvrdnje da ne govorim. Opet, muke se našem narodu prodati da si učen, dovoljno je da si hafiz, medreslija ili ahmediju nosaš, a od onih koje smatraju učenima ljudi uzimaju što im se sevira i to naravno ima svoje posljedice. Prije su odlazili po hamajlije kod hodža vjerujući im kao svojim vjerskim autoritetima, danas uzimaju sve redom tvrdnje od učača rukje, smatrajući ih učenima.

Naime, desetak godina i sam učim rukje, te sam napisao i dvije knjige o ovoj tematici koje su plod i spoj stječenog šerijatskog znanja i praktičnog iskustva. Nažalost, sve češće naročito u ove zadnje tri, četiri godine dolaze mi muškarci, većinom braća selefije zbunjeni, u očajnom stanju i izgubljenih nada. To bude jedan tužan prizor koji se ne može prenijeti na papir i opisati riječima, a njihova priča se vrti u jednom te istom začaranom krugu nebuloza kojima su ih zatrovali oni koji su im učili rukje.

Tih nebuloza iz svijeta učača rukje je mnogo, pa sam izdvojio najčešće:

1- Čovjeku jakog imana, čvrstog jekina, koji se potpuno oslanja na Allaha ne može se napraviti sihr. Ovo je direktan udar i atak na ličnost, iman, jekin i tevekul Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jer je došlo u dva Sahiha od Aiše, radijallahu anha, da je njemu židov napravio sihr.

2- Utvrđivanje ima li osoba sihr ili od čega boluje na sljedeći način: ako je sihr neka se tijelo nagne naprijed, ako je urok nazad. Ili ako je sihr neka se podigne desna ruka, ako je zaljubljeni džin lijeva i tome slično u tom kontekstu dizanja i spuštanja ruke, naginjanja tijela ili koračanja stopala. Da apsurd bude veći ovakvi učači zabranjuju razgovaranje direktno sa džinima koji se javljaju iz opsihrenog jer oni mnogo lažu. I tačno je da su džini veliki lažovi. Međutim, postavlja se pitanje kome se oni obraćaju ovdje? Džinima koji lažu pa su sami sebi kontradiktorni ili tijelu bolesnika ili nečemu trećem? Ovo se tretira ozbiljnom, efikasnom metodom.

3- Nasljedni sihr. Najčešće mlađim muškarcima čiji roditelji boluju od sihra se kaže da imaju nasljedni sihr. Hoće reći da je sihr naslijedio od majke u stomaku ili kao beba pijući njeno mlijeko išareteći time da ga je teško liječiti. Sa druge strane neki učači tumače ‘naslijedni sihr’ da dijete čija je majka opsihrena je podložnije da i samo ima problema sa sihrom. Međutim, da bi dijete imalo sihr, njemu se sihr mora napraviti i namijeniti što nema nikakve veze sa roditeljima. Skraćeno rečeno, takav sihr nepostoji.

4- Često se kaže opsihrenom da je nagazio na sihr namjenjen nekom drugom. Učač rukje bi morao znati da sihr djeluje samo na onoga kome je namjenjen i kome je ciljano napravljen te da on ne djeluje na bilo koga drugog, naletio na njega, pronašao ga i slično.

5- Stavljanje akcenta opsihrenom na jutarnji i večernji zikr zanemarujući ostalu terapiju. On se sturi od ustrajavanja na tom vesijetu a izliječenja ni na vidiku, pa se čudom ne može načuditi svome stanju a revnosan je u jutarnjem i večernjem zikru. Istina je da ova dva zikra pomažu u zaštiti da se teže napravi sihr onome koji ga uopšte nema i uče se kao preventiva. Osoba koja već ima sihr ne može se zaštiti od njega tj. onoga što već ima. Najviše što se može reći je da on pomaže u procesu, poput dobrovoljnih ibadeta ali ne da se njime liječi sihr i još gore, da se nužna terapija u procesu liječenja zanemari.

6- Baziranje rukje na udaranju bolesnika tj. džina koji su u njemu sa ciljem istjeravanja istih, gdje se učenje Kur'ana baca u sjenu. U slučaju da džin izađe, vrati se naravno uskoro jer sihr ne bude uništen.

7- Dijagnosticiranje mnogim pacijentima da imaju zaljubljenog džina/džinicu, pogotovo ako to sam džin ustvrdi, iako kompletno stanje opsihrenog i problemi koje ima ukazuju da je u pitanju sihr a ne samo razuzdani zaljubljenik iz kako neki kažu paralelnog svijeta.

8- Sihr je pojeden ili popijen, i to najčešće u kafi ili kolačima! Ovo uglavnom ustvrdi učač kada opsihreni povrati krv, kosu, nokte ili zapis pa valjda dotični zaključi da pošto se izbacilo putem povraćanja moralo je biti i pojedeno! Da mi je znati ko može pojesti halvejstvo dlaka i noktiju ili zapis ili zgrušanu krv i ostale nedžasete, makar bili u kolačima i kafama! Većinu sihrova džini unesu u osobu i jako su rijetki slučajevi da neko pojede ili popije nešto na što je nabačen sihr, a i tada to ne budu gore spomenute stvari koje osoba povrati.

Sebi sam dao za obavezu i za pravo da kao doktor islamskih znanosti i dugogodišnji učač rukje iznesem ove nebuloze kako bi ljudi koji imaju problema sa sihrom i džinskim svijetom znali da ako je nešto rasprostranjeno i rašireno ne mora značiti da je istinito i tačno kao i da učač rukje ne znači automatski i učena osoba, nosao on ahmediju, slikao se sa otvorenim Kur'anom, isticao da je hafiz i tome slično.

Ovu priliku želim iskoristiti i za kritikovanje prakse kratkog učenja rukje koje traje 10-15 ili najviše dvadesetak minuta i kao takvo nije dovoljno ili nikako efektivno. Kao što je sasvim uredu i šerijatski ispravno naplatiti učenje rukje jer učač naplaćuje svoje utrošeno vrijeme i sramotno je, smiješno i glupo očekivati da ti neko posveti dobar dio dana u tvoju korist i za tvoje dobro i da smatraš da ti to ne može ili ne bi trebao naplatiti. Ali isto tako sramotno je naplatiti nekome ‘uloženo vrijeme’ i učiti mu petnaestak minuta više-manje, bez davanja valjane dijagnoze te daljnjih smjernica u procesu izliječenja.

Molim Allaha da iskušani sihrom nađu svoju nagradu na Sudnjem danu shodno musibetu koji ih je zadesio na dunjaluku.

Ve billahi tevfik.

Povezani članci

Također pogledaj
Close
Back to top button

Prijava gramatičke greške

Ova poruka će biti poslata urednicima sajta