VJERNIK PRI POBJEDI I USPJEHU
Najveći osvačaj i vojskovođa Džingis-kan, nakon što je ujedinio mongolska nomadska plemena, osvojio je većinu današnje Rusije, pola Evrope i skoro čitavu Srednju Aziju do Kine. Prepoznatljiva obilježja njegovog ratovanja su pokolj, strah i uništavanje svega. Tretira se osnivačem najvećeg svjetskog carstva pored Timurlenka i Aleksandra Makedonskog. Pored drugih neobičnosti ovog krvoloka od njega se prenosi da je rado volio pitati svoje podanike u čemu nalaze radost i zadovoljstvo pri njihovim pobjedama i uspjesima. Govorio bi: “Najveća radost i zadovoljstvo je zgaziti buntovnika i poraziti neprijatelja, uništiti ga i uzeti mu sve što ima, zgrabiti njegove žene i natjerati ih u plač, jahati njegove sjajne, divne konje, spavati s njihovim ženama i kćerima, i posjedovati ih u potpunosti.” (Govori koji su promjenili svijet, 145) Opijen pobjedom Džingis-kan ovako je ujedno obilježava i proslavlja. Moglo bi se nadovezati da je Džingis-kan u svom teroru i iživljavanju nad žrtvama mala beba u odnosu na pojedine četničke monstrume koji su bili ‘umjetnici’ u svojim umobolnim metodama tlačenja civila, žena i djece.
Uglavnom, ljudi generalno pobjede i uspjehe doživljavaju na različite načine. Mnogi svoja životna ostvarenja, velika i mala, bitna i nebitna, proslavljaju i obilježavaju pijankama, jagnjetinom, drugi žurkom ili feštom. Dok ima ljudi koji praznuju i proslavljaju radi samog praznovanja, bez povoda i nekih ostvarenja. I suprotno od toga, neki drugi ne obilježe svoj uspjeh niti kad’ imaju razloga za to, dožive ga u sebi, osjete olakšanje i zadovoljstvo. Naravno, ima i morbindnih proslavljanja poput ponašanja nekih pjana iz redova Bošnjaka. Smognu snage, volje i čojstva, da čitav ramazan ne popiju ni kapi alkohola a onda tri dana bajrama se oduzimaju i netrijezne. Tako oni slave pobjedu i uspjeh iskazanog poštovanja prema ramazanu.
Kako je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, doživljavao pobjedu i uspjeh?
Prilikom osvajanja i zauzimanja Mekke, rodnog mjesta Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, iz kojeg su učinili hidžru on i njegovi ashabi, ulazio je u Mekku jašući na devi zajedno sa Usame Ibn Zejdom, radijallahu anhuma. Na glavi je imao šljem, sageo je svoju glavu prema jahalici, skoro da mu je brada dodirivala sedlo, čineći to iz poniznosti Allahu, Gospodaru Svjetova koji ga je počastio pobjedom. Uz to, učio je suru Feth, ponavljajući njeno učenje. (Buharija i Muslim mimo detalja vezanog za spuštanje glave, to navodi Ibn El-Kajjim u Zadul-mead)
Pobjeda i uspjeh su od Allaha i na njima treba Njemu biti zahvalan, činiti mu šukr. Zatim se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obratio okupljenim Mekelijama mušricima koji su ga protjerali i koji su protiv njega ratovali, u tri velike bitne (Bedr, Uhud i Ahzab). Pitao ih je: “O skupino Kurejšijska, šta mislite da ću uraditi sa vama?” Odgovorili su: “Učinit ćeš hajr, ti si plemenit brat, sin plemenitog brata.” Pa im Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “Reći ću vam ono što je Jusuf rekao svojoj braći: ‘Ja vas sada neću koriti (Jusuf, 92)’, idite slobodni ste.’ (Sira Ibn Hišama i Delailun-nubuvve od Bejhekija) Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada pobjeđuje ponizan je i zahvalan Allahu i oprašta svojim dojučerašnjim neprijateljima.
Na oprosnom hadžu 10. godine po Hidžri objavljena je sura En-Nasr: “Kada Allahova pomoć i pobjeda dođu, i vidiš ljude kako u skupinama u Allahovu vjeru ulaze, ti veličaj Gospodara svoga hvaleći Ga i moli Ga da ti oprosti, On je uvijek pokajanje primao.”
Navodi Buharija u svome Sahihu da su neki savjetnici Omera, radijallahu anhu, od ashaba protumačili ovu suru na sljedeći način: “Da nam je u njoj naređeno kada nam Allah dadne da osvojamo gradove i utvrde, da Mu budemo zahvalni i veličamo Ga, odnosno da Mu klanjamo i činimo istigfar.” Kaže Ibn Kesir da je ovo tumačenje ispravno. A ovo potvrđuje i postupak Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kada je prilikom osvajanja Mekke u vremenu duha namaza klanjao osam rekata. (Bilježe Hakim i Taberani sa dobrim lancem prenosilaca).
Po jednoj skupini učenjaka ovo je duha namaz, a po drugoj klanjao je namaz pobjede koji je mustehab klanjati komandiru vojske kada zauzmu neko mjesto. Tako je uradio i Sad ibn ebi Vekkas, radijallahu anhu, kada je osvojio Perzijski glavni grad El-Medain, kao i Mehmed El-Fatih kada je zauzeo Konstantinopolis, ušao je u tadašnju crkvu Aja Sofiju i klanjao dva rekata pobjede.
Također, po većini učenjaka mustehab je učiniti sedždu šukra kada doživimo neki uspjeh i dobijemo neku blagodat, kao i prilikom prestanka i otklanjanja nekog musibeta. Ovo se prenosi od dvanaest ashaba, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, činio sedždu šukra. U jednom rivajetu je došlo da bi Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, pao na sedždu iz zahvale Allahu kada bude obavješten radosnom viješću. (Ebu Davud, Tirmizi, Ibn Madže, hadis je slab) U svim spomenutim hadisima ima slabosti, s tim da je od Kab Ibn Malika, radijallahu anhu, potvrđeno da je učinio sedždu šukra kada mu je objavljena tevba od Allaha. (Muttefekun alejhi)
Uglavnom, kao što kaže Uzvišeni: “Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor za onoga koji se nada Allahovoj milosti i nagradi na onom svijetu.” (El-Ahzab, 21)
Vjernik bi trebao svoje uspjehe, pobjede, radosti i ostvarenja u životu doživljavati na neki od gore spomenutih načina:
– činjenjem šukra i istigfara Allahu riječima
– činjenjem sedžde zahvalnosti
– biti ponozan veličajući Allaha, vraćajući uspjeh i ostvarenje na Njega.
Molim Uzvišenog da budemo od onih koji blagodat i fadl uspjeha vraćaju Allahu bez čije pomoći i podrške ne bismo ih ni postizali.
Ve billahi tevfik.
