IMA LI NAGRADU ONAJ KO POSTI RAMAZAN A NE KLANJA?
– Essellamu alejkum ve rametulahi ve barekatuhu.
Brate Zijade, kakav je stav učenjaka po pitanju posta, tj. da u mjesecu Ramazanu neka osoba odluči da posti od zore do akšama a ne klanja (ni prije ni u toku ni poslije Ramazana). Da li ti dani posta se pišu kao dobra djela bez namaza.
ODGOVOR: Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Odgovor na ovo pitanje se vraća na propis ostavljača namaza.
Treba napomenuti na samom početku, da nema razilaženja među muslimanima da onaj ko namjerno ostavlja propisane namaze (pet farzova) da je taj njegov grijeh jedan od najvećih grijehovaa u Islamu, tj. da je taj grijeh kod Allaha veći od grijeha ubistva, zinaluka, krađe, pijenja alkohola i slično te da se on izlađe Allahovoj kazni, srdžbi i poniženju i na dunjaluku i na ahiretu.
Rezime govora o propisu ostavljača namaza je sljedeći:
Nema razilaženja među učenjacima da onaj ko ostavi namaz negirajući obavezu klanjanja ili onaj ko klanja a negira da je obaveza klanjati da je on murted, tj. otpadnik od vjere. I na ovome je idžmau učenjaka. Iz ovoga se izuzima osoba koja je tek primila Islam ili koja živi daleko od muslimanske zajednice tako da je moguće da ne zna za obaveznost klanjanja. Ova dvojica se ne tekfire sa njihovim negiranjem nego se upoznaju sa propisom pa ako nakon toga zanegiraju tek onda su murtedi.
A onaj ko ostavi namaz iz ljenosti i nemarnosti potvrđujući njegovou obaveznost oko kufra ove osobe postoji poznato razilaženje među učenjacima.
Poznata su dva stava učenjaka oko propisa ostavljača farz namaza zbog lijenosti i nemarnosti:
Prvi: da je on veliki griješnik, međutim nije kjafir.
Ovo je stav Sevrija, Ebu Hanife, Malika, Šafije u poznatijem stavu od njega i Ahmeda u jednom od dva rivajeta.
Drugi: da je ostavljač namaza kjafir, tj. onaj koji je izašao sa tim iz Islama.
Ovo je stav Se'id ibn Džubejra, Š'abija, Nehaija, Evzaija, Ibn Mubareka, Ishaka, Ahmeda u ispravnijem rivajetu od njega, Šafije u manje poznatom stavu od njega, takođe ashaba Omera, Mu'aza ibn Džebela, Abdurrahmana ibn Aufa, Ebu Hurejre i drugih, radijallahu anhum.
U fikhskim knjigama se prenose kontradiktorne tvrdnje, jedna da je prvi stav stav džumhura učenjaka a druga da je drugi stav stav džumhura učenjaka, a prva je prihvatljiva ako se gleda na imame mezheba, a druga je prihvatljiva ako se gleda na brojnost učenjaka selefa i ashaba.
Dokazi i jednog i drugog stava su mnogobrojni i ukazuju na ono što se sa njima dokazuje, dok istovremeno tim istim dokazima se prigovara i odgovara sa suprotne strane na prihvatljiv način. Iznošenje ovih dokaza bi uzelo mnogo prostora.
Od posljedica dva stava oko ostavljača namaza, jednog da je to djelo kufra i drugog da to nije djelo kufra nego je veliki grijeh, je različito tretiranje te osobe u propisima vezanim za dunjaluk.
Oni koji smatraju da ostavljač namaza nije kjafir nego veliki griješnik po njima je on kao i ostali griješnici muslimani s tim da su se razišli oko toga kako se prema njima treba odnositi imam (vladar) muslimana.
Oni su se po ovom pitanju podijelili na dvije skupine:
Prva skupina smatra da se ostavljač namaza, nakon što bude pozvan da učini tevbu i počne klanjati pa odbije, da se ubija hadden (kazna) kao šerijatska kazna za ostavljača namaza. Na ovome su učenjaci malikijskog i šafijskog mezheba.
Po ovom stavu ostavljaču namaza se daje rok od jednog namaskog vremena da počne klanjati ili tri dana pa ako se ne pokaje i ne proklanja ubija se.
Po stavu ovih učenjaka ako ostavljač namaza umre na onome na čemu jeste ili bude ubijen hadden (kazna) po njima se gasuli, klanja mu se dženaza, ukopava se u mezarje muslimana i nasljeđuje se.
Druga skupina smatra da se ostavljač namaza ne ubija nego se kažnjava zatvaranjem u zatvor sve dok se ne pokaje i proklanja ili dok ne umre.
Na ovom stavu su Zuhri, Sejjid ibn Musejjib, Omer ibn Abdulaziz, Ebu Hanife, Davud Zahiri, Muzeni i Ibn Hazm.
Dok oni koji smatraju da je ostavljač namaza kjafir, nakon što ga imam (kadija ili učen) pozove da učini tevbu i počne klanjati a on to odbije i bude ubijen ili ostane u životu jer se ovaj propis ne sprovodi u praksi, nad njim se sprovode propisi murteda tj. otpadnika od Islama.
A od tih propisa su sljedeći:
– ne nasljeđuje nikog od rodbine muslimana niti oni njega nasljeđuju,
– meso životinje koju on zakolje nije dozvoljeno jesti,
– ne klanja mu se dženaza nakon smrti niti mu se dovi niti čini istigfar za njega,
– nije dozvoljeno da se ženi muslimankom jer je on otpadnik, a ako je u braku sa muslimankom poništava mu se brak sa njom zbog otpadništva, i tome slično.
Prema tome, po onim učenjacima po kojima je ostavljač namaza koji nikako ne klanja kjafir, po njima on za svoj post mjeseca Ramazana (ili dana Ramazana koje posti) nema nagradu.
Dok po drugom stavu učenjaka po kojima ostavljač namaza nije kjafir nego veliki griješnik, on za svoj post Ramazana bez namaza ima nagradu.
U svakom slučaju, takvu osobu ne treba odvraćati od posta nego podsticati na klanjanje tako što će mu se reći da mu je upitna nagrada, fajda i korist posta zato što ne klanja ili nešto slično tome.
Ve billahi tevfik.
