NAKLANJAVANJE NAMJERNO OSTAVLJENIH NAMAZA

– Ovo pitanje je malo duže i zahtjeva barem kratko objasnjenje: Pocela sam da klanjam u proljece 2009, ali i nakon toga nisam redovno klanjala svaki namaz, nekada sam kasnila, ali u majoritetu sam – kako se sjecam – propustene namaze naklanjavala. Isto tako, kroz zivot sam za Ramazan neke dane postila a neke ne, nekada i pola Ramazana, a nekada samo prva tri, srednja tri i zadnja tri dana i tako – mada nisam ni klanjala, drugim riječima – bila sam inkonsekventna u ibadetima. Naravno, kako sam vise spoznala islam, i pocela da citam i Kur´an, i islamsku literaturu i slusati predavanja npr. o namazu i postu, kajem se i tesko mi je sto sam tako cinila. Familija mi je muslimanska, bosnjaci smo, ali kroz zivot nismo uvijek postupali po islamu, dosta radi toga sto je na nas uticao prijasnji zivot (nacin zivljenja u bivsoj “Jugoslaviji”), kao i navike koja su ostale od toga, okolina i zivot u dijaspori (Svedska), neznanje, nemar, i.t.d. – (Na žalost ne mislim da smo jedini, nego da je puno takvih familija). Ali hvala Allahu Uzvisenom, izveo nas je Velicanstveni Gospodar na put islama, i tako nam pokazao Svoju veliku milost, pa danas svi u familiji klanjamo. Ali preostaje to sto prije nisam postila, mada vec godinama otac i brat poste cijele Ramazane, hvala Allahu. Meni su govorili, i kada sam htijela da postim, da mozda nebi trebala, jer sam jako bila mrsava i uvijek se borila sa tezinom, etc. To su oni, ocigledno, iz neznanja govorili, jer mi je post bila obaveza. E sada mene zanima – dali ja mogu da napostim sve te dane Ramazana koje prije nisam postila? Ne znam tacan broj dana, ali otprilike to bi bilo 15 godina puta ca 29-30 dana = 435 – 450 dana ukupno. Da li sam duzna da to napostim (mada prije nisam ni klanjala, i tek skoro saznajem da se ne smatra da je neko musliman ako ne klanja i ne posti), ili da li bi mi to bilo dobro/dozvoljeno/pohvalno da ucinim, kroz npr. duzi vremenski perijod, kako nebi mozda bilo stetno za zdravlje – da na primjer postim svaki utorak ili srijedu, pa da na taj nacin napostim te sve propustene dane za nekoliko godina ako Bog da? Kako da postupim? Ili da li spada sa mene ta “duznost” (?) zato sto nisam ni klanjala te godine (mada sam se uvijek smatrala muslimankom)? Dali bi ovako nesto bilo uvodjenje novotarije, i tako nesto ne postoji po islamu?
U istom mahu da vas pitam dali se trebaju naklanjati svi propusteni namazi kroz zivot, s obzirom na to sto sam gore navela oko mog prijasnjeg postupanja u vjeri, ili bi to bila novotarija i nema potpore u islamu? Kako sam citala negdje, to nije potrebno, vec je potrebna tewba i da se od sada klanja sve redovno – a prije sam bila neznalica i grijesnica?
ODGOVOR: Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Namjerno ostavljanje namaza i posta od strane one osobe koja sebe smatra muslimanom je veoma krupna i velika stvar, tj. to su grijesi kojima nema ravnih poslije činjenja širka. Ostavljanje namaza je gori i veći grijeh od činjenja zinaluka, krađe, pijenja alkohola, konzumiranja kamate i slično, jer nema razilaženja među učenjacima da počinioci ovih grijeha činjenjem tih grijeha ne izlaze iz Islama osim ako ih ohalale.

Za razliku od ostavljača namaza oko njega učenjaci imaju podijeljeno mišljenje da li ga taj grijeh izvodi iz Islama ili ne.

A što se tiče naklanjavanja propuštenih namaza, zavisi da li su propušteni zbog šerijatski prihvatljivog opravdanja, poput zaborava, spavanja i slično, ili su propušteni namjerno zbog nemarnosti ili lijenosti.

Nema razilaženja među učenjacima da je obaveza naklanjati namaz koji se izostavi sa šerijatskim opravdanjem poput zaborava ili spavanja

Pa tako, ko prespava neki namaz ili ga zaboravi klanjati obavezan je da ga klanja kada se sjeti da je propustio taj namaz pa makar to bilo vrijeme kada je zabranjeno klanjati nafilu namaz (kada Sunce izlazi ili zalazi ili je u zenitu).

Argument da je u ovom slučaju osoba obavezna naklanjati propuštene namaze je hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko zaboravi da klanja namaz ili ga prespava, njegov kefaret je da ga klanja kada ga se sjeti”. Ili u rivajetu kod Buharije i drugih: “Ko zaboravi klanjati namaz neka ga klanja kada ga se sjeti, za to nema kefareta osim toga”.

Oko obaveze naklanjavanja namaza od strane onog ko ga namjerno izostavi bez opravdanog šerijatski prihvatljivog razloga (poput zaborava i spavanja) učenjaci imaju podijeljeno mišljenje.

Većina učenjaka je na stavu da je namjerno izostavljeni namaz obaveza naklanjati. Tu obavezu dokazuju gore spomenutim hadisom: “Ko zaboravi klanjati namaz neka ga klanja kada ga se sjeti, za to nema kefareta osim toga”, pa kažu: ako je obavezan naklanjati namaz onaj ko ga iz zaborava izostavi a u tom propuštanju namaza nema grijeha i prijekora, onda je preče da je obavezan naklanjati onaj ko ga namjerno izostavi.

Ovome se može prigovoriti da je obaveza muslimanu da naklanja namjerno propuštene namaze došla bi ta obaveza pojašnjena u jasnim šerijatskim tekstovima, a nje nema.

A sa druge strane ogromna je razlika između onoga kome prođe namaz zbog zaborava i spavanja i onoga koji namjerno neće da ga klanja.

Drugi stav učenjaka je da namjerno ostavljene namaze nije obaveza naklanjati. A i kada bi se naklanjali ne prihvataju se niti su valjani, jer nisu klanjani u njihovom namaskom vremenu i jer su izostavljeni bez opravdanog šerijatski prihvatljivog razloga, pa se zbog toga i ne primaju kao naklanjani.

Na ovom stavu su šejhul-islam Ibn Tejmije, Ibn Hazm i neki učenici i sljedbenici imama Šafije.

Oni dokazuju svoj stav time što naredba za obavljanje namaza u njegovom namaskom vremenu nije isto što i naredba da se naklanja taj namaz kada istekne namasko vrijeme, odnosno da obaveza naklanjavanja namjerno izostavljenih namaza zahtijeva posebnu naredbu od Uzvišenog Allaha ili Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a te naredbe mi nemamo.

Takođe, onaj ko namjerno ostavlja namaz se nalazi u jednom od dva stanja: ili je kjafir jer ostavljanje izvodi iz Islama, na čemu je skupina učenjaka ovog ummeta, ili je veliki griješnik koji treba da učini tevbu. Pa ako uzmemo da je kjafir, s obzirom da primanje Islama poništava učinjene grijehe prije njega kao što je došlo u vjerodostojnom hadisu kojeg bilježe Muslim i ostali, samim vraćanjem vjeri i primanjem Islama onome ko je namjerno ostavljao namaz bivaju poništeni grijesi namjerno ostavljenih namaza.

Zato osoba koja primi Islam nije obavezna da naklanja propuštene namaze i neispoštene dane prije Islama.

A ako uzmemo da je onaj ko namjerno ostavlja namaz veliki griješnik a ne kjafir on je obavezan da učini tevbu a samim činjenjem tevbe poništavaju mu se grijesi zbog kojih je učinio tevbu. Da tevba poništava grijehe došlo je u Muslimovom Sahihu kao i u drugim hadiskim zbirkama. Treba imati u vidu da osoba koja je namjerno ostavljala namaz dug vremenski period, kao i post mjeseca Ramazana nekoliko godina, da obavezivati ovakvu osobu da naklanja i naposti propuštene namaze i naposti namjerno neispoštene dane predstavlja veliku teškoću i vrlo je moguće da odvrati takvu osobu od činjenja tevbe. Ono što je presudno po ovom pitanju je da nema šerijatskog dokaza koji obavezuje ovakvu osobu da naklanjava i napašta namjerno propušteno.

Odabrano mišljenje po ovom pitanju, a Allah zna najbolje, je da onaj ko namjerno ostavi farz namaz ili post dana Ramazana nije obavezan da ih naklanja i naposti, a ako bi to i uradio ne prihvata mu se i nije ispravno. Nego je na njemu da učini iskrenu tevbu i da nastoji nadoknaditi propuštene vadžibe sa što više dobrovoljnih namaza i dobrovoljnog posta.

Navodi Ibn Hazm u svojoj knjizi “El-Muhalla” po ovom pitanju riječi koje se mogu rezimirati u sljedećem: Onaj ko namjerno ostavi namaz tako da mu istekno njegovo namasko vrijeme on nikada ne može da ga nadoknadi tako što će ga naklanjati, nego je na njemu da čini mnogo dobrih djela i nafile namaza kako bi otežao mizan svojih djela na Sudnjem danu, i na njemu je da se pokaje i čini istigfar Allahu, dželle še'nuhu.

Dokaz za ovo su riječi Uzvišenog: “Teško klanjačima, onima koji su sahije (koji ne klanjaju namaz u njegovom vaktu) u svom namazu” (El-Ma'un, 4-5), kao i riječi: “A poslije njih su došli loši potomci koji namaz (namjerno) ostaviše i požude slijediše, oni će sigurno u Gajju (vrsta Džehenema) završiti” (Merjem, 59).

Pa tako, onaj ko namjerno izostavi namaz neklanjajući ga u njegovom vaktu da ga može dostići klanjajući ga nakon što mu vrijeme istekne onda mu se ne bi prijetilo riječima  “Teško klanjačima”, niti “Oni će sigurno u Gajju završiti”. Takođe, Uzvišeni Allah je odredio da se klanja namaz u njegovom određenom vremenskom periodu čiji se početak i kraj zna, pa ko ga klanja prije početka vakta namaz mu nije ispravan niti se smatra da ga je obavio. Pa tako isto ko ga klanja nakon što namasko vrijeme istekne klanjao ga je u vrijeme u kojem nije propisano da ga klanja.

A naklanjavanje namaza je šerijatska naredba koju može izdati samo Allah, dželle še'nuhu, direktno ili preko Svoga Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a ta naredba nam nije došla za onog ko namjerno ne klanja namaz u njegovom vremenu. Pa kao što hadž nije ispravan ako se obavi u vremenu u kojem nije propisan da se obavlja, i kao što se post noću ne prihvata, tako isto klanjanje namaza van (poslije) njegovog namaskog vremena onome ko ga namjerno izostavi nije ispravno niti prihvatljivo jer sve su ovo ibadeti koje je obaveza učiniti u određenom vremenskom periodu.

Da je vadžib onome ko namjerno izostavi namaz da ga naklanja ne bi nam to prešutio Allah, dželle še'nuhu, niti Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, niti je dozvoljeno da kažemo da su zaboravili da nam to kažu, niti da su imali namjeru da nas opterećuju time što nam to nisu pojasnili.

Kaže Uzvišeni: “Gospodar tvoj ne zaboravlja” (Merjem, 64).

Bilježi Buharija u svom Sahihu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko namjerno ostavi ikindiju namaz njegovo djelo je poništeno”.

Ovo znači da ono što se namjerno izostavi da se ne može nadoknaditi, jer da se može nadoknaditi ne bi se njegovo djelo smatralo poništenim. Takođe ovakav, namjerno ostavljen namaz, se smatra propuštenim namazom po idžma'u učenjaka jer mu je isteklo vrijeme obavljanja a da se može nadoknaditi kao zaboravljeni i prespavani namaz (koji kada se naklanjaju broje se kao da su klanjani u njegovom vaktu) onda bi njegovo nazivanje propuštenim namazom bila laž. Ovaj stav takođe podržavaju Omer ibn El-Hattab, Ibn Omer, S'ad ibn Ebi Vekkas, Selman, Ibn Mes'ud, radijallahu anhum, Kasim ibn Muhammed ibn Ebi Bekr, Bedil El-Ukajli, Muhammed ibn Sirin, Mutarrif ibn Abdullah, Omer ibn Abdulaziz i drugi. Ovo je rezime onoga što je napisao Ibn Hazm po ovom pitanju.

Takođe, na ovom stavu je i Stalna komisija za fetve u Saudiji. U toj fetvi je između ostaloga došlo: “Ko namjerno ostavi post i namaz a punoljetan je on ne treba da nadoknadi ono što ga je od toga prošlo. Međutim na njemu je da se pokaje i vrati Allahu i da čini mnoštvo dobrih djela, da dovi i daje sadaku, jer je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Tevba briše ono što je bilo prije nje, i Islam poništava ono što je bilo prije njega”.”

Prema tome, poštovana sestro na tebi je da se iskreno pokaješ za propuštene namaze i dane posta a što znači da čvrsto odlučiš da se više nikad ne vratiš ovom velikom grijehu. Na tebi je da činiš mnogo raznoraznih dobrih djela od davanje sadake, učenja Kur'ana, klanjanja nafile, dobrovoljnog posta i praktikovanja sunneta riječima i djelom. Ve billahi tevfik.