PITANJA I ODGOVORIPropisi vezani za žene

ISLAMSKI FEMINISTIČKI MANIFEST (zabludjele muslimanke)

PITANJE: Esselamu aleikum ve rahmetullahi ve berekatuhu, brate Zijade.
Surfajuci internetom naišla sam na tekst Tamare Anse Grey koji ti šaljem u prilogu. Moram priznati da sam se u prvi mah oduševila ovim sto piše, ali sam nakon nekog vremena provedenog u razmišljanju o njemu ipak uvidjela da je ovdje mnogo štošta upitno sa strane Šerijata. Pošto ne mogu sama da dokučim istinu, molim te da odvojiš vrijeme i pročitaš ga, te odgovoriš da li je ovaj tekst uredu? Imala sam namjeru proširiti ga među sestrama, ali sam odlučila prvo se s tobom konsultovati. Tekst je poprilično dug, nadam se da ti neće oduzeti mnogo vremena. Molim Allaha da te pomogne u tvom radu za islam i da ti svaki hajr dunjaluka i ahireta.
ODGOVOR: Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Čim je stiglo tvoje pitanje pročitao sam tekst od dotične Anse Tamare Gray i imao namjeru ukratko i površno odgovoriti, ali kada sam uvidio koliki je belaj u ovom tekstu, kao i to da će se dopasti mnogim sestrama kao i tebi samoj, kako si navela, odlučio sam da detaljnije odgovorim čim nađem više vremena.

Naime, evo konkretnih primjedbi vezanih za šerijatske tekstove koji se ovdje često pogrešno prenose, a zatim pogrešno i tumače, sve sa ciljem njihovog stavljanja u kontekst podsticanja žene da „iskorači“, tj. izađe u javni život, politiku, ekonomiju, društvo, muški svijet.

Ja bih ovaj tekst nazvao  ISLAMSKI FEMINISTIČKI MANIFEST ZABLUDJELE MUSLIMANKE. Doduše, i ona sama ga je nazvala tim imenom „Iskorak: Naš feministički manifest“.

Transkripcija govora Anse Tamare Gray je na dnu odgovora, kao i link video snimka na engleskom jeziku.

Konkretne greške vezane za šerijatske tekstove:

1- Ajet u suri Al-Ahzab: „O vjerovjesniče! Reci ženama svojim i kćerima svojim i ženama vjernika, da spuste na se džilbabe svoje. To je najpodesnije da se prepoznaju, te ne uznemiravaju. A Allah je Oprosnik, Milosrdni.“

Ona kaže: „I ovaj ajet kaže da se ova marama treba nositi „da se prepoznajemo“. Postoje zgodna objašnjenja kojima se ljudi vole razmetati o tome zašto žene u islamu nose hidžab. Većina njih su iritantne priče o ženama kao biserima i dijamantima i narandžama, a jednom mi je neko rekao čak i kao lubenicama. Ova objašnjenja izjednačavaju žene sa predmetima za ukrašavanje, ili komadima voća, ali ako zaobiđemo ljudske interpretacije, naći ćemo da je Allah, azze ve dželle, sam Allah, dao jasno obrazloženje za hidžab: da bi se prepoznavale.“

Ovo zadnje, tumačenje smisla i cilja nošenja hidžaba: da bi se prepoznale, je čista smijurija i daleko od istine i ispravnog tumačenja i ajeta i smisla pokrivanja. Da je pomno i pažljivo pročitala tefsir tog ajeta vjerovatno ne bi došla sa takvom nebulozom. Povod objave „To je najpodesnije da se prepoznaju, te ne uznemiravaju“ je to što su pokvarenjaci u mraku napastvovali žene misleći da su robinje, pa je naređeno slobodnim ženama da stave džilbabe kada izlaze noću da bi se znalo da su slobodne žene, a ne robinje i da ne bi bile napastvovane, jer slobodne žene nisu napastvovali.

Osnovni smisao i cilj hidžaba-pokrivanja žene je da sakrije i pokrije njeno stidno mjesto (avret) koje je jasno precizirano (žena je sva avret osim što oko lica, šaka i stopala ima razilaženja), oko ovoga nema razilaženja među učenjacima. Znači cilj pokrivanja žene nije da se prepoznaje prilikom izlaska i iskakanja u javnom životu politici, ekonomiji, društvu i sl.

2- „Žene iz vremena Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, su iskoračile u svojoj vjeri. Kada je spušten ajet: „i neka pokrivače svoje stave na grudi svoje“ (24:31), prenosi se od Aiše da su žene pocijepale svoja izvezena platna – platna koja su bila ukrašena slikama šatora, drugim riječima – vrlo lijepa platna. Platna koja su ženama na neki način bila dragocjena, bilo zbog vremena koje je uloženo u vezenje ili zbog novca koji je potrošen na ova skupa platna. One su pocijepale ova platna i pokrile su se njima. To je slično primjeru kada su muslimani prosipali alkohol na ulice kada je spušten ajet o zabrani alkohola. Nijedna od njih nije hodala okolo tražeći dopuštenje od muškaraca, niti su dovodile u pitanje svoju interpretaciju ajeta. One su razumjele. One su to sprovele u djelo.“

Ovo je čisto krivotvorenje teksta i značenja hadisa, jer je u široj verziji hadisa došlo da su muškarci – muževi nakon što je objavljen ovaj ajet i oni ga čuli od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, otišli svojim kućama i prenijeli suprugama šta je objavljeno, a onda su one, odazivajući se Allahovoj naredbi, pocijepale svoje ogrtače i njima pokrile svoje glave i lica prilikom izlaska van kuće. Kakve veze ovo ima sa riječima „Nijedna od njih nije hodala okolo tražeći dopuštenje od muškaraca, niti su dovodile u pitanje svoju interpretaciju ajeta. One su razumjele. One su to sprovele u djelo“? Allah je naredio da se žene pokriju, to je objavljeno Poslaniku, on je to prenijeo ashabima, a oni-muževi prenijeli ženama što je objavljeno, te one sprovele u praksu. Gdje je tu “njihovo tumačenje” i o kakvom “dopuštenju od muškaraca” priča?

A zatim dodaje ono šta je cilj ovakve interpretacije šerijatskih tekstova: „One su iskoračile. Mi idemo njihovim stopama kada i mi odlučimo iskoračiti i ponijeti ovu zastavu naše vjere. Ovaj hidžab. Frazom „lean in“ (iskorači), zapadnjački feminizam je našao dio istine. Istinu o individualnoj odgovornosti. Žene, iskoračite. Ovo je vaš život, vaša vjera, vaša porodica, vaša zemlja, vaš posao. Ti si jedina koja ćeš biti pitana za to. Iskorači.“ Gdje da iskorači žena? Da izlazi iz kuće bez dozvole i pitanja muža? Da igra ulogu muškarca? Sve ovo je oprečno mnogim šerijatskim tekstovima.

3- „Često se spominje da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, pomagao u kući. Ovo nije istina. Hadis ne kaže „kāna yusāʿid fī baitihi“, već kaže „kāna yaʿmal fī baitihi“.

Postoji semantička razlika. Ne kaže da je Poslanik pomagao u kući, nego kaže da bi Poslanik radio u kući.“

Ovdje je takođe pogrešno prenijela hadis sa kojim drži lekciju muškarcima. U hadisu je došlo: Upitana je Aiša, radijallahu anha, šta je radio Poslanik (ma kane ja’melu fi bejtihi), sallallahu alejhi ve sellem, u svojoj kući? Ona je odgovorila: „Ušivao bi svoju odjeću, krpio bi svoje papuče, radio bi ono što rade muškarci u kući“, Bilježi ga Ahmed i ocijenjen je kao vjerodostojan. U drugom rivajetu je rekla: „Radio bi ono što muškarci rade, šio bi svoju odjeću, muzao ovcu i hizmetio samog sebe“.

4- “Iskoračite u produhovljen i radostan život. Napravite sebi ozbiljan raspored ibadeta. Dosta je bezvrijednih, zbrkanih namaza koji su navika većine ozbiljnih u našem Ummetu. Vrijeme je da se ustaje noću. Mi kao Ummet moramo vratiti ovaj najvažniji sunnet namaz. Moramo pažljivo poslušati Allaha, azze ve dželle, kada nam kaže „Ustaj noću, izuzev malo“ (73:2) i kada nam kaže „I dio noći – pa čini sedždu Njemu i slavi Ga noću dugo!“ (76:26) i „A od noći – pa probdij je nafilom za sebe. Možda će Gospodar tvoj da te uzdigne na mjesto pohvalno.“ (17:79)”.

Sva tri ajeta koja je spomenula, u njima je naredba Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, u početku Objave, da klanja noćni namaz koji je njemu lično bio farz, tj. sa ovim ajetima se ne dokazuje propisanost klanjanja noćnog namaza svim ostalim muslimanima uopšteno. Naravno, mnogo je drugih ajeta i hadisa u tom kontekstu. Dokazivanje sa ovim ajetima ukazuje na slabost razumijevanja šerijatskih argumenata.

4- „Moramo se odazvati na ovaj namaz kao Temim ibn Avs, radijallahu anhu, koji kada je propustio noćni namaz samo jednu noć, kajao se za to cijelu godinu, klanjajući cijelu noć, svaku noć. Kajao se za jedan propušteni tehedždžud.“

U predaji koja se prenosi je došlo: „Temim ibn Evs je jedne noći spavao i nije ustao na noćni namaz, pa je čitavu godinu dana klanjao noćni namaz nespavajući cijelu noć, kažnjavao je sebe za ono što je uradio“. Znači, nije se kajao cijelu godinu, jer se ne kaje osim za grijehe, a on time nije počinio grijeh, pošto je noćni namaz nafila, tj. sunet a ne vadžib. Ako uzmemo da se ovo i desilo (ovaj događaj nije prenešen sa senedom što ga čini slabim), ovo nije propisano niti sunet raditi, nije nam slično prenešeno u vjerodostojnim predajama od ashaba, ovo liči na sufijska pretjerivanja u ibadetima. Pogotovo nespavanje čitave noći godinu dana, to vodi u spavanje danju kada treba raditi i privređivati. Ovo djelo Temima, ako ga je uopšte i uradio, nije ispravno uzimati kao primjer, jer je oprečno mnogim vjerodostojnim hadisima u kojima Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranjuje da se čitava noć provodi u ibadetu, poput hadisa Abdullah ibn Amra koji je noć provodio u ibadetu, poput slučaja trojice od kojih je jedan noću klanjao i nije spavao, oba slučaja prenose Buharija i Muslim i u oba slučaja Poslanik ukorava one koji tako postupaju i zabranjuje im to.

5- „Konačno, stanje žena muslimanki danas nije onakvo kakvo bi bilo priznato od strane našeg voljenog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem. U njegovo vrijeme, on je patrijarhalno društvo izvrnuo na nos; on je podržao žene u vojsci, žene koje su radile, žene u svim aspektima društvenog i javnog života. Obzirom da ovdje pričamo o vjeri, a ne nekoj socijalnoj teoriji – suštinsko pitanje za muškarce i žene je bilo i ostaje pitanje njegove i njene veze sa Allahom subhanehu ve te’ala. Kako bismo živjeli ovaj život, on, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je naučio sve svoje drugove, i muškarce i žene podjednako, da iskoračuju, uključuju se.

Suočavajući se sada sa postkolonijalnom kulturom i rekordnim nivoom neznanja, žene, i muškarci, moraju oponašati ovaj sunnet, i još jednom početi da prave iskorake.“

Ovo što sam podvukao linijom to su zaista laži i nebuloze na račun Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Učešće Umu ‘Amare u bici na Uhudu ili nekoj drugoj bici, kao i učešće drugih sahabijki u drugim bitkama kao one koje pomažu ranjene i slično, to su izuzeci, a nikako pravilo na koje je Poslanik podsticao. Žene nisu obavezne da idu u džihad, oko čega nema razilaženja, a dozvoljeno je da učestvuju kao pomagači ranjenim, ako ratište nije opasno i riskantno. Baš sam Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je pojasnio propis oko odlaska žena u džihad i da je njihov džihad Hadž i Umra. Da je on, sallallahu alejhi ve sellem, podržavao rad žena i njihov angažman u svim aspektima društvenog i javnog života je čista laž i izmišljotina na Vjerovjesnika. Gdje su joj argumenti za takve tvrdnje?

6- „Šifa bint Abdullah, koja je bila muhadžirka, ušla je u islam kao liječnica. Koristila je svoje medicinske vještine i svoju pismenost da iskorači, da svoj doprinos – kako u mekanskom, tako i u medinskom društvu. Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je podržao njene vještine i učinio je odgovornom za opismenjavanje i podučavanje vještinama liječenja.“

Ovo je takođe iskrivljavanje onoga što je prenešeno od nje, da bi se upakovalo kao učešće te sahabijke u društvenom i javnom životu. Ne radi se ni o kakvim medicinskim vještinama niti pismenosti, niti je nju Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učinio odgovornom za ono što autorka navodi. To je čista laž.
Prenosi se u biografiji od te sahabijke da je ona u džahilijetu učila rukju i njome liječila, pa kad je primila Islam pitala je Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da li joj je dozvoljeno da rukjom liječi. On je tražio od nje da pokaže svoju rukju i nakon toga joj odobrio da je uči i rekao joj da toj rukji pouči Hafsu. I na tome se sve završava, kakva medicina, kakvo opismenjavanje, davanje odgovornosti i slično.

7- Zatim kaže: „Kasnije će (Šifa bint Abdullah) iskoračiti i u javnom životu, kada je Omer ibn Hattab, imenuje upraviteljem finasija ili rukovoditeljem tržišta. Ona je iskoračila u svojoj građanskoj dužnosti i uspjela – u obrazovanju, javnom zdravstvu i ekonomiji. Iskoračile su na društvenom planu.“

Predaju da je Šifa bint Abdullah Omer, radijallahu anhuma, postavio za kontrolora na medinskoj pijaci prenose u obliku slabosti Ibn Abdulberr u „El-Istiab“, Ibn Hadžer u „El-Isabe“ i Ibn Dževzi u „Tarihu Umer“, i to bez seneda. Znači ta predaja je slaba sa strane seneda.

Kaže malikijski učenjak muhaddis Ibnul-Arebi: „Prenosi se da je Omer, radijallahu anhu, postavio ženu nadzornikom na pijaci, to nije vjerodostojno, ne obraćajte pažnju ne to, to je izmišljotina novotara“.

Ibn Asakir u knjizi „Tarihu Dimešk“ navodi tu predaju kako je Omer, radijallahu anhu, postavio Šifa za kontrolora pijace i kaže da je njen sin Sulejman to negirao i naljutio se zbog te priče. A onda je naveo da je Omer, radijallahu anhu, u stvari postavio njenog sina Sulejmana za kontrolora na pijaci, te da se vjerovatno zbog toga greškom prenijela informacija o njegovoj majci.

Takođe, učenjaci koji su o ovoj predaji govorili kažu da ne priliči pripisati Omeru, radijallahu anhu, ovakav postupak da postavi ženu da se čitav dan miješa sa muškarcima i kontroliše njihov rad, jer ideja spuštanja i objave hidžaba (da se žene Poslanika odvoje pregradom od muškaraca koji ga zijarete) je baš došla od Omera, radijallahu anhu, pa je Allah objavio ajet hidžaba.

Ono što je bitno naglasiti je da je predaja o postavljenju Šifa za kontrolora pijace slaba, to nije potvrđeno, a kamoli da ju je Omer, radijallahu anhu, imenovao za upravitelja finasija ili rukovoditeljem tržišta, još i da je iskoračila u svojoj građanskoj dužnosti i uspjela – u obrazovanju, javnom zdravstvu i ekonomiji, Ovo su bez sumnje krivotvorenja, laži i nebuloze kojima je cilj da se na kraju kaže: ISKORAČILE SU NA DRUŠTVENOM PLANU, ISKORAČITE I VI, BUDITE PREPOZNATE.

8- “Kuća Ummu Vereke je postala mesdžid za žene Medine. Ona je imala prelijep kiraet – učenje Kur’ana. Iskoračila je, tražila je i dobila muezina u svojoj kući. U svakom pogledu možemo uvidjeti, čitamo priče o ženama Mekke i Medine kako iskoračuju i uključuju se.”

Da je njena kuća postala mesdžid za žene Medine to je još jedna laž i izmišljotina.

U svim hadisima koji se prenose o imametu Ummu Vereke članovima njene kuće ima slabosti. Evo i detaljnija analiza toga:

Ovaj hadis je prenešen u nekoliko rivajeta sa različitim tekstom hadisa:

Prvi- od Abdurrahman ibn Hallada od Ummu Vereke, radijallahu anha, da ju je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, posjećivao u njenoj kući, postavio joj je muezzina koji joj je učio ezan i naredio joj je da predvodi u namazu njene ukućane, kaže Abdurrahman: “Vidio sam njenog muezzina, bio je starac”. Bilježi ga Ebu Davud (592).

Drugi- od El-Velid ibn Džemi’a da mu je pričala njegova nana od Ummu Vereke, radijallahu anha, da je bila naučila Kur’an, a vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, joj je naredio da predvodi namaz njenim ukućanima, i imala je muezzina pa je predvodila svoje ukućane. Ovaj rivajet bilježi Ahmed (6/405).

Treći- od Abdurrahman ibn Hallada od Ummu Vereke, radijallahu anha, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govorio: “Krenite sa nama da posjetimo šehidu (tako ju je zvao)”. Pa je dozvolio da joj se uči ezan i da ona predvodi svoje ukućane na farz namazu, a bila je već naučila Kur’an. Bilježi ga Ibn Huzejme (1676).

Četvrti- od El-Velid ibn Džemi’a od njegove majke od Ummu Vereke, radijallahu anha, da je vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, dozvolio da joj se uči ezan i ikamet, a da ona predvodi svoje žene. Ovaj rivajet bilježi Darekutni (1/279).

Ovaj hadis sa svim njegovim rivajetima ima slabosti, jer El-Velid ibn Džemi’ je slab ravija a po nekima hadis mu je dobar, Abdurrahman ibn Hallad je ravija čija pouzdanost nije poznata, njegova nana je nepoznata osoba, takođe nije potvrđeno da je Abdurrahman ibn Hallad čuo hadis od Ummu Vereke.

Pored svega, Ibn Hadžer prenosi da je Ibn Huzejme hadis ocijenio vjerodostojnim, a sam Ibn Hadžer kaže da je ravija Abdurrahman ibn Hallad nepoznat, takođe prenosi se da su Darekutni i Ebu Hatim hadis ocijenili dobrim. A od savremenih muhaddisa Albani ga ocjenjuje dobrim, a Šuajb Arnaut slabim.

Na dokazivanje sa ovim hadisom se može odgovoriti sa više strana (El-Mugni 3/33, Minehatul-‘allam 3/441):

Prvo– da je hadis slab.

Drugo– ako bi uzeli da je hadis dobar, vjerodostojan i prihvatljiv sa njim se može dokazivati dozvola ili propisanost predvođenja žene džemat žena jer je Ummu Vereka, radijallahu anha, predvodila žene iz njene kuće.

Treće– ako bi i prihvatili da je ona predvodila neke od muških osoba, onda je to situacija specifična samo za nju, a nikako opšti propis i drugim ženama.

Četvrto– neki učenjaci kažu da se ovim hadisom može dokazivati dozvola da žena bude imam muškarcima u slučaju nužde poput toga da u džematu nema muško koje zna pravilno učiti Fatihu. (Hašijetu Ibn Kasim 2/313)

Peto- u svim rivajetima nije potvrđeno da je muezin klanjao za Ummu Verekom, radijallahu anha, moguće je da je nakon učenja ezana išao u mesdžid na namaz.

Šesto– u rivajetu Darekutnija se jasno naglašava da je ona predvodila džemat žena.

A što se tiče spornih izjava i konstatacija:

– „ Muškarci – ne možete prisiliti bajraktara da nosi ratnu zastavu, jer ako je on ne nosi sa snagom i odlučnošću, cijela će vojska patiti. Zato ne budite od onih koji prisiljavaju ženske članove svoje porodice da nose hidžab – ali također pripazite da ne budete ni od onih koji ih u tome sprječavaju. Ne budite od onih koji se bore protiv njene želje da nosi tu zastavu.“

Komentar: Ovakve riječi (što je podvučeno) može izgovoriti samo džahil, jer ko iole poznaje vjerske propise treba da zna da je muž ili otac ili glava porodice dužan da naređuje ukućanima muškim i ženskim da izvršavaju vadžibe, kao i da im zabranjuje harame. U protivnom, on snosi dio njihovog grijeha. Pod sve ovo ulazi i pokrivanje njegove supruge, kćerki itd. Njemu – mužu je vadžib da im naredi da se pokriju, na ovo ukazuje i Kur’an i Sunnet.

– Njene često ponavljane riječi: kako muškarci muslimani imaju negativan i loš odnos prema ženi jer su pod uticajem „postkolonijalne kulture i na rekordnom nivou neznanja“.

Komentar: u osnovi njena teorija postkolonijalne kulture u muslimanskom svijetu je jako upitna, nije dokazana i preciznije rečeno samo je puka tvrdnja.

Ako ona sa svojom teorijom postkolonijalne kulture misli na obične muslimane, nije u pravu, jer loše stanje žene muslimanke i loš odnos prema njoj u muslimanskom svijetu nije posljedica tog utjecaja nego u najvećem procentu razlog je udanjenost tih muslimana od propisa vjere i onog što ona naučava.

A ako sa svojom teorijom postkolonijalne kulture misli na stav učenjaka prema ženi, onda je baš prohlupala, jer učenjaci Ehli sunneta svoje stavove grade na osnovu šerijatskih tekstova iz Kur’ana i suneta, i njihov stav se ne razlikuje od stava ashaba i selefa ovog Ummeta.

– „Žene iz vremena Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, se nisu samo držale po strani i čekale da ih neko pita da se pridruže. Nisu samo sjedile i pitale se „Je li uredu da učestvujem?“ One su iskoračile. Iskoračile su na polju politike. Nusejba bint Kab je iskoračila kada je, kao jedna od dvije žene koje su dale prisegu na drugoj Akabi, dala punu podršku Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem, što je uključivalo i vojnu i političku podršku. Kasnije, vidimo je kako ide iz bitke u bitku, tragom obećanja koje je dala.

Ona nije sjedila u ćošku svoje sobe pitajući se šta bi trebala raditi. Ona je iskoračila, dala je obećanje i doprinijela je promjenama. Iskoračile su kao građanke.“

Komentar: Ovo je zaista pretjerano, izvještačeno i ideološki obojeno tumačenje djela sahabijke koja je učestvovala u prisegi na Akabi i bici na Uhudu. O kakvom bavljenju politikom, iskakanju na polju politike i sličnim pojmovima ona govori? I još „Ona je iskoračila, dala je obećanje i doprinijela je promjenama“. Ovo liči na komunistički manifest, samo što je ovo ISLAMSKI FEMINISTIČKI MANIFEST ZABLUDJELE MUSLIMANKE.

– „U 13. stoljeću, Razija, kćerka Šemsuddinova, je imenovana sultanom. Njen otac je imenovao nju za nasljednicu svog sultanata jer je smatrao da je vrijednija i sposobnija od njegovih sinova….“

Komentar: Ona primjer ove žene koja je postala sultan i bila na vlasti cijelo vrijeme navodi u pozitivnom kontekstu. A to ukazuje na njen džehl o propisu postavljanja žene za namjesnika uopšteno ili neke muslimanske zemlje. Naime, nema razilaženja među učenjacima, idžma učenjaka je na tome da nije dozvoljeno da žena bude vladar, sultan, namjesnik, kralj i slično nad muslimanima. Argumenti za to iz Kur’ana i suneta su jasni kao svjetlost dana.

I za nju je ono što je po idžmau učenjaka zabranjeno primjer na koji se treba ugledati. Ovo govori o njenom slabom poznavanju Islama i o upitnosti ovog teksta.

– “Umjesto ukazivanja na ove stvarne probleme, feminizam je postao sinonim za antiislamski nastrojene ili nereligiozne žene. Postao je vesternizacija, umjesto jasnog i iskrenog pogleda na političke, društvene i ekonomske probleme s kojima su se žene suočavale. Feministkinje su pozivale na uklanjanje vela ili hidžaba, i protivljenje hidžabu je postalo simbol feminističkog pokreta. Hidžab je postao simbol potlačenosti. Religijski element je odgovorio, na ono što je smatrano napadom na moral žena i samo tkivo društva, zatvarajući oči pred stvarnim problemima i podmečući klišeje o ženama u islamu. Naši muškarci i žene su postali zbunjeni. I počeo se razvijati procjep. Ovaj procjep, između onih koji su uzeli riječ „feminizam“ kao zaštitni znak za iskorjenjivanje stvarnih problema s kojim se suočavaju žene muslimanke, do isključenja klasičnog islama, i s druge strane, onih koji su odbijali riječ „feminizam“ i sve što ona insinuira, i držali prazne govore o pravima i odgovornostima žena u islamu, tako ignorišući stvarne probleme s kojima se danas žene moraju nositi. I tako je nastala teološka greška. Mi se danas nalazimo na neugodnom procjepu između dvije ploče: ploče muslimanske populacije koja je odgojena pod uticajem posljedica kolonijalnog perioda, i ploče te iste muslimanske populacije koja gleda u vrijeme kada je islamska misao bila najsiromašnija, kako za žene tako i za muškarce, unoseći na taj način u našu percepciju rekordan nivo neznanja. Pri sudaru ove dvije ploče: postkolonijalne kulture plus neznanja, dešava se zemljotres u vidu problema žena u islamu. Naša vjera se uistinu bavi pitanjima kojima se bavi feministički pokret. Bavi se svim problemima zbog kojih je ovaj pokret i nastao. Islam nudi rješenja koja su praktična. Ona su bez gorčine, ona predstavljaju jednakost i pravičnost na najvišem nivou. Islam adresira političku i društvenu inkluziju, pitanja identiteta i pitanja porodičnog prava. Islam ne treba zapadnjački feminizam, kako u njegovim prvobitnim okvirima, tako ni u njegovom savremenom, izmijenjenom obliku. Muslimanima, međutim, koji su dozvolili da zapadnjačka misao prodre u njihovu percepciju žene muslimanke, bi moglo koristiti da ih prodrma zapadnjački feminizam, posebno ukoliko će ih to vratiti u potragu za islamskim rješenjima naših problema.”

Komentar: Ovo je jako iskrivljeno i femističko-ideološki obojeno tumačenje tako jasnog pokreta i ideje koja se naziva feminizam. Jedino što plijeni u ovom govoru su njene retoričke sposobnosti.

– Kaže: „Održavanje domaćinstva nije islamska dužnost žene muslimanke. U hanefijskom mezhebu se zahtijeva da čovjek musliman oslobodi ženu takvih dužnosti tako što će joj obezbijediti plaćenu ispomoć u kući, a ako to ne učini onda treba njoj kompenzirati njen rad. Zamislite onda grijeh kojeg čini muškarac koji ne samo da ne radi u kući, ne zarađuje, odnosno ne donosi novac, a uz to prigovara i žali se zbog stanja kuće ili koristi stanje kuće da kontroliše njene odlaske i dolaske, ili još gore, viče na nju jer njegov veš nije opran. Ovo su grijesi koje čine i koji vise o vratovima naših muškaraca danas. Počnite oponašati Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, ne tako što ćete pomagati u kući nego tako što ćete preuzeti odgovornost. Promijenite kulturu. Zapamtite, žene muslimanke nisu prije svega vaše čistačice.“

Oko obaveze održavanja domaćinstva od strane žene je veliko razilaženje među učenjacima, čak i unutar samog hanefijskog mezheba. Razilaženje je da li je žena to dužna raditi, je li griješna ako to ne čini? Tako da njena konstatacija „Održavanje domaćinstva nije islamska dužnost žene muslimanke“ nije tačna, jer učenjaci se razilaze oko toga je li joj vadžib, a ne da li je propisano i dozvoljeno uopće.

Onda riječi: „Zamislite onda grijeh kojeg čini muškarac koji ne samo da ne radi u kući, ne zarađuje, odnosno ne donosi novac, a uz to prigovara i žali se zbog stanja kuće ili koristi stanje kuće da kontroliše njene odlaske i dolaske, ili još gore, viče na nju jer njegov veš nije opran. Ovo su grijesi koje čine i koji vise o vratovima naših muškaraca danas.“

Ovo su zaista nebuloze i nakaradna džahilska filozofiranja o relaciji muž-žena koja ne prileče da ih izrekne iole učena osoba, ispravna interpretacija ovih pitanja je daleko od ovoga što ona pokušava da provuče.

Uglavnom, opšti utisak i zaključak o ovom tekstu je:

– osoba koja ga je napisala ima jako slabo šerijatsko znanje,

– tekst je pun netačnih i nepreciznih prenošenja hadisa i predaja, kao i krivotvorenog, subjektivnog, feministički obojenog i pogrešnog tumačenja tih šerijatskih tekstova,

– tekst predstavlja pozivanje žene muslimanke da izađe van propisa i normi ponašanja koji su joj određeni principima Šerijata,

– tekst je čista feministička ideja zamotana u celofan slabih i pogrešno protumačenih hadisa i predaja.

– stoga ovakav tekst ne zaslužuje da se prevodi osim radi upozorenja na njega i nije dozvoljeno da se širi i njime odvode žene muslimanke u zabludu i pogrešno gledanje i tumačenje jasnih stvari vezanih za žene, onako kako ih Islam tumači od vremena Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, do dana danas.

Ve billahi tevfik.

http://www.ehlus-sunne.ba


 

TEKST ANSE TAMARE

Bismillahirahmanirahim.

Essalatu vesselamu ala sejjidinel murselin, sejjidina Muhammed ve ala alihi ve sahbihi edzmein.
Esselamu aleikum ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Godine 1848. je potpisana „Deklaracija o pravima i osjecajima“ u sklopu konvencije u Seneca Falls u New York-u od strane 68 zena i 32 muskarca. To je bio pocetak pokreta koji ce se kasnije zvati feminizmom. Radilo se pri tome o deklaraciji o problemima sa kojima su se zene suocavale u tom periodu. Pitanja politicke iskljucenosti, imovinskih prava, braka i razvoda i problema sa tim zakonima, pitanja morala i neovisne odgovornosti. Iste godine, 1984., muslimani su se suocili sa periodom kolonijalizma koji je zapoceo u Aziji, zatim presao na Afriku i prosirio se i na arapski svijet, koji je doveo do nastajanja neovisnih drzava nakon zavrsetka osmanskog perioda. Ovaj kolonijalni period je sa sobom donio veliku stetu statusu zena muslimanki. U zapadnoj Africi, u pretkolonijalnom dobu, zene su bile od velike koristi zbog jakog uticaja islama. One su bile ucenjakinje i drustveno aktivne. Najpoznatija od njih je Nana Asmahu, koja je bila uspjesna spisateljica, pjesnikinja, uciteljica, aktivistkinja, kreativna uciteljica koja je uspostavila sistem obrazovanja koji je izrodio ucenjakinje islama i pruzio zenana obrazovanje na selima i u gradovima. Prije kolonijalista, zene u zapadnoj Africi su ucestvovale u ekonomiji. Njihovo obrazovanje je podrazumijevalo funkcionalne vjestine, kao i islamsko obrazovanje. Nigerijski ucenjak Ogonusej kaze o zenama iz pretkolonijalnog perioda: „Zena koja se nije bavila nekim zanatom ili trgovinom ili koja je bila potpuno ovisna o svom muzu, ne da je bila rijetkost, nego se na nju gledalo sa prezirom“.

Zene su, prije dolaska kolonijalista u Afriku, imale politicku moc. U halifatu Osmana Dan Fodia, zene su bile sastavni dio administrativnih sistema koji su sluzili za upravljanje Ummetom. U Zariji je uspjesno vladala kraljica Amina koja je pretvorila svoju zemlju u mocan trgovinski centar u gradu zasticenom zidinama. Ako krenemo preko kontinenata i odemo na Indijski potkontinent, takodjer u toku pretkolonijalnog perioda, naci cemo da su i tamo zene imale politicku i drustvenu moc. U 13. stoljecu, Razija, kcerka Semsuddinova, je imenovana sultanom. Njen otac je imenovao bas nju za nasljednicu svog sultanata jer je smatrao da je vrijednija i sposobnija od njegovih sinova. Nakon njegove smrti njegov sin je osporio tu odluku i preuzeo upravljanje sultanatom. Ali on nije bio religiozan covjek, tako da je iznevjerio svoj narod. Razija je uzela ono sto joj je s pravom pripadalo i preuzela sultanat svog oca. Sultan Razija – ona je vise voljela da je zovu sultan, a ne sultanija. Više je to voljela  jer nikad prije nije postojala zena koja je bila sultan, a sultanije su bile samo supruge vladara; ona je zeljela da bude jasno da je ona uistinu vladar. Uspostavila je skole, akademije, istrazivacke centre i javne biblioteke. Njene javne biblioteke su sadrzavale kopije Kur’ana, knjige hadisa, knjige filozofa – da spomenemo samo neka djela koja je imala u svojim bibliotekama. Ako odemo u arapski svijet, naci cemo brojne zene ucenjakinje. Mozemo tu spomenuti Ummul Hair El Dimaskijjah, koja je bila muhaddisa ili ucenjakinja hadisa. Njena smrt u ranom 16. stoljecu bila je uvod u nadolazece stoljece kolonijalizma i nadolazecu nestasicu zena ucenjakinja. Kada je Evropa zavladala muslimanima sa sobom je donijela stavove o zenama i ulozi zene, koji su poceli da mijenjaju stavove i samih muslimana. Za neke, zene su jednostavno prestale da budu oznacavane kao obrazovane. Ako se opet vratimo u zapadnu Afriku, porodice su se opirale slanju svoje zenske djece u kolonijalisticke i naravno, krscanske skole. Neki su jos uvijek obrazovali svoje kcerke u islamskom sistemu, u islamskim naukama. Ali su ipak smatrane nepismenim. Postoji primjer jedne zene koja se zvala Malimar Asadakando  i moze se vidjeti iz dokaza da je ona zena koja je zabiljezena kao nepismena, ali je bila ucenjakinja islama.

Fokus obrazovanja se promijenio  i tako su zene gubile svoje prisustvo u javnosti, koje je bilo norma u njihovom ranijem islamskom zivotu, u periodu prije kolonijalizma. Period izmedju 16. i 20. stoljeca je period najnizeg stepena islamskog obrazovanja zena u nasoj historiji. Postala su relevantna pitanja politicke iskljucenosti, zakona braka i razvoda i neovisne odgovornosti. Razlozi iza „Deklaracije o pravima i osjecajima“ u SAD su sada postali siroko rasprostranjeni medju zenama muslimankama. I iako su originalni tekstovi ohrabrivali politicku i drustvenu aktivnost, pravedne i sigurne propise braka i razvoda i individualnu odgovornost pred Bogom, zene muslimanke se danas nalaze u situacijama u kojima su potlacene, kako javno tako i privatno. U ovakvim okolnostima pogorsanja prava zena, blizeci se kraju kolonijalizma, feminizam je poceo da pronalazi svoje mjesto i da puste korijenje. Iako su iza ovoga uistinu postojali politicki razlozi i politicke agende, postojali su i stvarni problemi koje je trebalo rjesavati. Umjesto ukazivanja na ove stvarne probleme, feminizam je postao sinonim za antiislamski nastrojene ili nereligiozne zene. Postao je vesternizacija, pozapadnjavanje, umjesto jasnog i iskrenog pogleda na politicke, drustvene i ekonomske probleme s kojima su se zene suocavale. Feministkinje su pozivale na uklanjanje marame ili hidzaba i protivljenje hidzabu je postalo simbol feministickog pokreta. Hidzab je postao simbol potlacenosti. Religijski element je odgovorio na ono sto je smatrano napadom na moral zena i samo tkivo drustva, zatvarajuci oci pred stvarnim problemima i podmecuci kliseje o zenama u islamu. Nasi muskarci i zene su se zbunili. I poceo se razvijati rascjep. Ovaj rascjep, izmedju onih koji su uzeli rijec „feminizam“ kao zastitni znak za iskorjenjivanje stvarnih problema s kojim se suocavaju zene muslimanke, do iskljucenja klasicnog islama, i sa druge strane, onih koji su odbijali rijec „feminizam“ i sve sto ona podrazumijeva i drzali prazne govore o pravima i odgovornostima zena u islamu, tako ignorisuci stvarne probleme sa kojima se danas zene moraju nositi.
I tako je nastala teoloska greska. Mi se danas nalazimo na neugodnom rascjepu izmedju dvije ploce: ploce muslimanske populacije koja je odgojena pod utjecajem posljedica kolonijalnog perioda  i ploce te iste muslimanske populacije koja gleda u vrijeme kada je islamska misao bila najsiromasnija, kako za zene tako i za muskarce, unoseci na taj nacin u nasu percepciju rekordan nivo neznanja. Pri koaliziji ove dvije ploce: postkolonijalne kulture i neznanja, desava se zemljotres u vidu problema zena u islamu. Nasa vjera se zaista bavi pitanjima kojima se bavi feministicki pokret, bavi se svim problemima zbog kojih je ovaj pokret i nastao. Islam nudi rjesenja koja su prakticna, ona su bez gorcine, ona predstavljaju jednakost i pravednost na najvisem nivou.

Islam adresira politicku i drustvenu ukljucenost, pitanja identiteta i pitanja porodicnog prava. Islamu ne treba zapadnjacki feminizam, kako u njegovim prvobitnim okvirima, tako ni u njegovom savremenom, izmijenjenom obliku. Muslimanima, medjutim, koji su dozvolili da zapadnjacka misao prodre u njihovo poimanje zene muslimanke, bi moglo koristiti da ih protrese zapadnjacki feminizam. Posebno ukoliko ce ih to vratiti u potragu za islamskim rjesenjima nasih problema. Zapadnjacki feministicki pokret gotov da je umro, dok Seril Sandberg nije objavila svoju knjigu u martu 2013. godine: „Lean In“ („Iskoraci“). Tako je pokret ponovo rasplamsan novim gorivom. Njena knjiga „Iskoraci“ je za mene bila fascinantna jer je u njoj spomenuto mnogo toga sto sam i sama govorila muslimankama posljednjih 15 godina. Narocito naslov, a naslov je najvazniji zakljucak u cijeloj knjizi. Lean in – iskorači (pridruzi se). Za Sandberg ova fraza ujedinjuje ono sto bi zene trebale raditi na poslu. Za mene, ova fraza ujedinjuje ono sto je zenama naredjeno da rade od vremena poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Zene iz vremena Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nisu samo stajale po strani i cekale da ih neko pita da se pridruze. Nisu samo sjedile i pitale se „Je li uredu da ucestvujem?“ One su iskoračile. Iskoracile su na polju politike. Nusejba bint Kab je iskoracila kada je, kao jedna od dvije zene koje su dale prisegu na Drugoj Akabi, dala punu podrsku Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, sto je ukljucivalo i vojnu i politicku podrsku. Kasnije, vidimo je kako ide iz bitke u bitku, tragom obecanja koje je dala. Ona nije sjedila u uglu svoje sobe pitajuci se sta bi trebala raditi. Ona je iskoracila, dala je obecanje i doprinijela je promjenama. Iskoracile su kao gradjanke. Sifa bint Abdullah, koja je bila muhadzirka, usla je u islam kao iscjeljiteljka. Koristila je svoje medicinske vjestine i svoju pismenost da iskoraci, da da svoj doprinos – kako u mekanskom, tako i u medinskom drustvu. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je podrzao njene vjestine i ucinio je odgovornom za opismenjavanje i poducavanje vjestinama lijecenja. Kasnije ce iskoraciti i u javnom zivotu, kada je Omer ibn Hattab, imenuje upravnicom finasija ili rukovoditeljem trzista. Ona je iskoracila u svojoj gradjanskoj duznosti i uspjela – u obrazovanju, javnom zdravstvu i ekonomiji.
Iskoracile su na drustvenom planu. U toku bitke na Hendeku, Rufejda el Eslemija, podigla je svoj bolnicki sator i primala u njemu ranjenike. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jasno je podrzavajući, salje Sada ibn Muaza u njen sator kada je bio ranjen. Rufejda je prepoznala potrebu, iskoracila je i ispunila je. One su iskoracile i bile su jednako placene za svoj rad. Tetka Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, Safija, radijallahu anha, odbranila je tvrdjavu kada se Hasan ibn Sabit pokazao nesposobnim i dobila je jednak udio u ratnom plijenu. Iskoracile su na polju vjere.

Kuca Ummu Vereke je postala mesdzid za zene Medine. Njen kiraet je bio prelijep. Iskoracila je- trazila je i dobila mujezina u svojoj kuci. U svakom pogledu mozemo uvidjeti, citamo price o zenama Mekke i Medine kako iskoracuju i ukljucuju se. To su zene koje su bile sastavni dio drustva. One su odgovorne, one moraju preuzeti svoj dio posla i brinuti o njemu. Kada je uspostavljen hidzab to je postao najveci iskorak ikada. Sada se od zena trazilo da budu hrabre nositeljice standarda svoje vjere. Od njih se trazilo da istupe kao predstavnice vjernika – „da se prepoznaju“. Allah, subhanehu ve te’ala, kaze u suri Al-Ahzab: „O vjerovjesnice! Reci zenama svojim i kcerima svojim i zenama vjernika, da spuste na se dzilbabe svoje. To je najpodesnije da se prepoznaju, te ne uznemiravaju. A Allah je Oprosnik, Milosrdni“. Arapi danas grijese pretpostavljajuci da rijeci u Kur’anu, hadisima ili siri, imaju ista znacenja kao sto imaju u savremenoj upotrebi. Rijec „dzilbab“ je jedna od tih rijeci. Ukoliko potrazite znacenje rijeci „dzilbab“ u mom omiljenom rjecniku „Lisan al-‘Arab“, koji je sama srz arapskog rjecnika, naci cete da ima vise od jednog znacenja i da je znacenje u ovom kontekstu himar ili marama (pokrivac za glavu). I ovaj ajet kaze da se ova marama treba nositi „da se prepoznajemo“. Postoje zgodna objasnjenja kojima se ljudi vole razmetati o tome zasto zene u islamu nose hidzab. Vecina njih su iritantne price o zenama kao biserima i dijamantima i narandzama, a jednom mi je neko rekao cak i lubenicama. Ova objasnjenja izjednacavaju zene sa predmetima za ukrasavanje ili komadima voca, ali ako zaobidjemo ljudsko poimanje, naci cemo da je Allah, azze ve dzelle, sam Allah, dao jasno obrazlozenje za hidzab: da bi se prepoznavale. Kao sportski tim, prepoznajemo se medjusobno. Kao sa zajednickom etnickom pozadinom osjecamo se ugodno jedna sa drugom. Kao zastava koja se drzi visoko na bojistu, hrabro izlazimo vani svaki dan u svakoj zemlji svijeta predstavljajuci naseg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, predstavljajuci nasu vjeru, predstavljajuci nase muskarce koji se precesto stapaju u okruzenje, predstavljajuci i one nase zene koje pate i koje trebaju nase ucesce, predstavljajuci svaku zenu, bilo koje vjere koja ne zna kako da ispolji svoje ubjedjenje. Mi nosimo maramu da bismo se prepoznavale (bile prepoznate). Drugi dio ajeta: da se ne uznemiravaju (da ne budu napastvovane), nije, zao mi je sto to moram reci, garancija zivota bez poteskoca. To ne znaci da ti nece biti upucene rijeci uvrede od strane neuke duse. To ne znaci da neces biti izrugivana. Ili cak da neces biti potlacena. Uistinu ako pogledamo primjere iz vremena Poslanika, vidjet cemo da ni musko ni zensko nije izbjeglo tjelesne povrede ili po zivot opasne situacije. Ako pogledamo u Mekku, a zatim poslije i u Medinu naci cemo da su se zene cesto znale naci u opasnim situacijama braneci svoju vjeru. One su to radile uz odobravanje i podrsku Poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Zene u bitkama poput Ummu Seleme i Nusejbe bint Kab. Zene u misijama poput Esme bint Ebu Bekr i Rufejde el Eslemije. Zene koje su bez straha govorile istinu poput Ummu Sulejm. I zene koje su rizikovale svoju emotivnu korist, poput Zejnebe bint Muhammed. Allah bio zadovoljan njima. Tako da cilj nije zastita zeninog tjelesnog pa cak ni emotivnog bica, vec njenog duhovnog i psiholoskog bica. Ono sto najvise ucvrscuje zenino bice je svijest o identitetu tako sto nosi hidzab bez obzira na muskarce u svom zivotu, bez obzira na drustvo u kojem zivi, bez obzira na bilo sta osim njenog licnog ubjedjenja. To joj daje sloj snage i zastite koju niko i nista ne moze probiti. Davanje ovakve snage zenama je samo po sebi pocetak rjesavanja nekih nasih ozbiljnih problema. Iako, razumije se, potrebno je da uradimo mnogo vise od jednostavnog nosenja komada platna na nasim glavama.

Zene iz vremena Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, su iskoracile u svojoj vjeri. Kada je spusten ajet: „i neka pokrivace svoje stave na grudi svoje“ (24:31), prenosi se od Aise da su zene pocijepale svoja izvezena platna – platna koja su bila ukrasena slikama satora, drugim rijecima – vrlo lijepa platna. Platna koja su zenama na neki nacin bila dragocjena, bilo zbog vremena koje je ulozeno u vezenje ili zbog novca koji je potrosen na ova skupa platna. One su pocijepale ova platna i pokrile se njima. To je slicno primjeru kada su muslimani prosipali alkohol na ulice kada je objavljen ajet o zabrani alkohola. Nijedna od njih nije hodala okolo trazeci dopustenje od muskaraca, niti su dovodile u pitanje svoje razumijevanje ajeta. One su razumjele. One su to sprovele u djelo. One su iskoracile. Mi idemo njihovim stopama kada i mi odlucimo iskoraciti i ponijeti ovu zastavu nase vjere. Ovaj hidzab. Frazom „lean in“  zapadnjacki feminizam je nasao dio istine. Istinu o individualnoj odgovornosti. Zene, iskoracite. Ovo je vas zivot, vasa vjera, vasa porodica, vasa zemlja, vas posao. Ti si jedina koja ces biti pitana za to. Iskoraci. Ovom prilikom zeljela bih da iskoracim, na nacin za koji se nadam da ce obradovati zenski dio publike i mozda pruziti neke nove perspektive muskoj publici u prostoriji. Obratit cu se muskarcima. Godinama su zene morale podnositi da nam muskarci govore o nasim pravima i odgovornostima, i ovo nije osveta, mozda malim dijelom. Savjetujem i slusam zene koje mi svakodnevno iznose svoje jadikovke. Neki od ovih problema su nastali zbog njihove vlastite nespretnosti, a nekada su ti problemi jednostavno odredjenje sa kojim se moraju suociti. Ali nesrazmjeran broj ovih problema potice od vas, muskaraca u nasim zivotima. Pretpostavicu da niti jedan od vas nije uzrok niti jednog od ovih problema, ali kao muskarci vi poznajete druge muskarce  i vi im imate pristup, vi mozete pristupiti onima koji prave probleme. Zato trazim od vas da napravite kulturu ponasanja koja podrazumijeva sljedece:

Prvo. Ne brinite se, samo su tri broja. Prvo: Iskoracite u vasim domacinstvima. Prestanite se zaliti i prigovarati u vezi kuce. Zene ne vole naporne poslove. Pranje vesa je naporno, pospremanje je naporno, pranje sudja je naporno. Cesto se spominje da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pomagao u kuci. Ovo nije istina. Hadis ne kaze „kāna yusāʿid fī baitihi“, vec kaze „kāna yaʿmal fī baitihi“. Postoji semanticka razlika. Ne kaze da je Poslanik pomagao u kuci, nego kaze da bi Poslanik radio u kuci. Radi se o semantickoj razlici, ali je to jako bitna razlika. Reci da je radio u kuci kao kada bilo ko od nas radi znaci da je preuzeo odgovornost za kucu, a reci da je pomagao je kao da kazes da je dobar jer je sklonio svoj peskir. Odrzavanje domacinstva nije islamska duznost zene muslimanke. U hanefijskom mezhebu se trazi da covjek musliman oslobodi zenu takvih duznosti tako sto ce joj obezbijediti placenu ispomoc u kuci, a ako to ne ucini onda joj treba nadoknaditi njen rad. Zamislite onda grijeh kojeg cini muskarac koji ne samo da ne radi u kuci, ne zaradjuje, odnosno ne donosi novac, a uz to prigovara i zali se zbog stanja kuce ili koristi stanje kuce da kontrolise njene odlaske i dolaske. Ili jos gore, galami na nju jer njegov ves nije opran. Ovo su grijesi koje cine i koji vise o vratovima nasih muskaraca danas. Pocnite oponasati Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ne tako sto cete pomagati u kuci nego tako sto cete preuzeti odgovornost. Promijenite kulturu. Zapamtite, zene muslimanke nisu najprije vase cistacice. Tvoja zena nije tvoja kucna pomocnica, a nije to ni tvoja majka. A ako ona to radi, ako cisti kucu i ako ste vi jedan od onih sretnih ljudi koji imaju carobne ladice i svaki put kad otvorite vasu ladicu tamo nadjete ciste carape i ciste kosulje, tada znajte da ste vi onaj koji prima njenu dobru volju. Njenu dobru volju i sadaku. Tretiraj je onako kako bi tretirao bilo koga drugog ko je ucinio napor da bi tebi zivot ucinio laksim. Ucini i ti njen zivot laksim. Tako da –iskoracite- preuzmite vase odgovornosti kod kuce.

Drugo. Iskoracite, pomozite je u njenom licnom razvoju i podrzavajte i slavite njena dostignuca. Cula sam za muskarca koji kada je cuo da ce njegova zena uskoro diplomirati, a jos da spomenem da ima vise od petero djece, ima dakle mnogo djece i svako od njih je skolovala kod kuce, i trebala je da diplomira na fakultetu, a on joj je rekao: „Dobro. Imaces vise vremena da provedes u kuci“.
Da li ovo zvuci kao odgovor ili rijeci Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem? Da li ovo zvuci kao rijeci nekog od njegovih bliskih drugova? Mnoge mlade zene mi dolaze i kazu da kada bi rekle svojim proscima da zele da rade u svojoj struci, njihov odgovor je: „Ako uspijes zavrsiti svoje duznosti u kuci, onda mozda mozes raditi“. To je odgovor koji kaze „Tvoja zelja da doprineses meni nije vrijedna“.

Nas Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i prve generacije (selef), radijallahu anhum, su bili oni koji su obasipali ljude zasluzenim pohvalama i podrzavali su ih u njihovim postignucima, i muskarce i zene. Poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao za Hatidzu, radijallahu anha: „Ona je vjerovala u mene kada niko drugi nije vjerovao. Vjerovala je u Istinu kada su ljudi mislili da lazem, podrzavala me svojim imetkom kada mi ga je svako uskratio, Allah mi je samo sa njom podario djecu“. On, sallallahu alejhi ve sellem, nije obezvrijedio njenu odanost kao ocekivanu, vec joj je zahvaljivao spominjuci to i nakon njene smrti. Za svoju kcer Zejneb, radijallahu anha, je rekao: „Ona je moja najbolja kcerka. Patila je zbog mene“.
Omer ibn Hattab, radijallahu anhu, je rekao za Ummu Selemu: „Ako bilo ko od vas ima majku kao sto je Ummu Seleme, neka dodje meni“, a rekao je ovo jer joj je dodijelio platu kao ucenjakinji fikha. To je bio izazov. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je prepoznao profesionalni uspjeh Sife, radijallahu anha, i nagradio je. Nagradio ju je jer je naucila Hafsu da cita i pise i trazio da je takodjer nauci i vjestinama lijecenja.
Kada bi Fatima, radijallahu anha, kcerka Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, usla u sobu, njen otac, Poslanik svih ljudi, bi ustao da je pozdravi, uzeo bi je za ruku i poveo da sjedne pored njega. On, sallallahu alejhi ve sellem, je pruzao rijeci ohrabrenja Safiji, radijallahu anha, govoreci o njoj drugima i govoreci da je ona prihvatila i upotpunila svoju vjeru. Govorio je priznajuci snagu i odanost kada je on, sallallahu alejhi ve sellem, rekao za Nusejbu bint Kab, radijallahu anha: „Nisam se osvrnuo ni desno ni lijevo, a da je nisam vidio kako ubija one oko mene“.

Iznova i iznova slusamo price o podrsci i slavljenju uspjeha zena. Zato nemojte vi biti oni koji ce sprjecavati svoje kcerke, zene, sestre ili majke da zive ispunjen zivot. Platite za dodatno skolovanje, za dodatne diplome. Brinite se za djecu kako bi ona mogla pohadjati casove bez da je docekate lose raspolozeni kada se vrati kuci. Platite dadilju da se brine o njima dvaput sedmicno kada ona doprinosi zajednici i spoznaje sebe. Budite njen oslonac, osoba s kojom se smije, osoba za koju zna da ce stajati uz nju, a ne osoba s kojom se mora boriti kako bi se razvijala. Budite kao nas Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Pomozite je u njenom licnom razvoju.
I posljednje. Iskoracite u produhovljen i veseo zivot. Napravite sebi ozbiljan raspored ibadeta. Dosta je bezvrijednih, zbrkanih namaza koji su navika vecine ozbiljnih u nasem Ummetu. Vrijeme je da se ustaje nocu. Mi kao Ummet moramo vratiti ovaj najvazniji Sunnet namaz. Moramo pazljivo poslusati Allaha, azze ve dzelle, kada nam kaze „Ustaj nocu, izuzev malo“ (73:2) i kada nam kaze „I dio noci – pa cini sedzdu Njemu i slavi Ga nocu dugo!“ (76:26) i „A od noci – pa probdij je nafilom za sebe. Mozda ce Gospodar tvoj da te uzdigne na mjesto pohvalno.“ (17:79)
Moramo se odazvati na ovaj namaz kao Temim ibn Avs, radijallahu anhu, koji kada je propustio nocni namaz samo jednu noc, kajao se za to cijelu godinu klanjajuci cijelu noc, svaku noc. Kajao se za jedan propusteni tehedzdzud.

Rezultat ovog duhovnog iskoraka bi trebao biti radost. Unesite radost u svoje domove. Smijesite se. Napravite svjestan napor da budete nasmijeseni. Zahvaljujte jedni drugima. Recite „hvala“ svojoj supruzi, svojoj majci, svojim sestrama za lijepe stvari koje cine. Dijelite komplimente. Nadjite nesto, bilo sta, nesto lijepo da kazete, svaki dan. Slavite. Nadjite razloge da razmjenjujete poklone. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao „Tahaddu tahabbu“ (Jedni drugima dajite poklone, pa cete se voljeti). Vidjecete da je sretniji dom u kojem se razmjenjuje mnogo poklona.
Citajte Kur’an u vasim domovima, igrajte se, budite nasmijani i smijite se. Unesite u vase domove primjer Poslanika. Razvedrite se. Molim vas, razvedrite se. Iskoracite u vasim porodicama sa vasim rasporedom ibadeta, sa osmijesima, zahvalama, komplimentima i proslavama. Konacno, stanje zena muslimanki danas nije onakvo kakvo bi bilo priznato od strane naseg voljenog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. U njegovo vrijeme, on je patrijarhalno drustvo izvrnuo na nos, on je podrzao zene u vojsci, zene koje su radile, zene u svim aspektima drustvenog i javnog zivota. Obzirom da ovdje pricamo o vjeri, a ne nekoj socijalnoj teoriji – sustinsko pitanje za muskarce i zene je bilo i ostaje pitanje njegove i njene veze sa Allahom subhanehu ve te’ala. Kako bismo zivjeli ovaj zivot, on, sallallahu alejhi ve sellem, je naucio sve svoje drugove, i muskarce i zene podjednako, da iskoracuju, ukljucuju se.

Suocavajuci se sada sa postkolonijalnom kulturom i rekordnim stepenom neznanja, zene i muskarci, moraju oponasati ovaj sunnet i jos jednom poceti da prave iskorake.Moramo uciti i traziti znanje. Muskarci, budite vasim zenama, kcerima, majkama i sestrama najveca podrska. Investirajte novac u njihovo obrazovanje. Nemojte ogorceno prezirati obavljanje duznosti u kuci. Sjetite se da zene nisu stvorene da peru ves, vec da obozavaju Allaha, subhanehu ve te’ala i da sluze covjecanstvu, kao i vi sami. Krenite stopama Poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem i budite oni koji ce ponosno reci kada govore o svojoj supruzi ili nekoj od zenskih clanova rodbine: „Nauci svoju vjeru od nje“.Muskarci i zene, iskoracite, naucite arapski, naucite Kur’an, slavite vase pobjede. Zavrsavajte fakultete, ucite islam, ucite na organizovan nacin. Pohadjajte Zejtuna koledz, pohadjajte Rabata online kurseve. Iskoracite sa hidzabom. Muskarci – ne mozete prisiliti bajraktara da nosi ratnu zastavu, jer ako je on ne nosi sa snagom i odresitoscu, cijela ce vojska patiti. Zato ne budite od onih koji prisiljavaju zenske clanove svoje porodice da nose hidzab – ali takodjer gledajte da ne budete ni od onih koji ih u tome sprjecavaju. Ne budite od onih koji se bore protiv njene zelje da nosi tu zastavu. Zene, napravite iskorak sa vasom odgovornoscu. Nosite hidzab i nosite ga ponosno. Ti nisi narandza. Ti nisi dijamant. Ti si zena muslimanka. Ustani i budi prepoznata.Nadovezimo se na „Deklaraciju o pravima i osjecajima“ nasom vlastitom deklaracijom – deklaracijom Sunneta. Ne bjezimo od rijeci „feminizam“ nego prepoznajmo u njoj ono sto je korisno za nas put.Iskoracimo i budimo, konacno i opet, vjernici, i muskarci i zene podjednako.

Povezani članci

Back to top button

Prijava gramatičke greške

Ova poruka će biti poslata urednicima sajta