AHLAK

ODGOVOR NOVOTARIMA I ONIMA KOJI SU POGRIJESILI

Odgovor novotarima i onima koji su pogriješili
Pošto tema savremeni menhedž davanja olakšica zahtijeva da se spomenu određeni učenjaci, daije i radnici na polju dave po imenima lijepo je napraviti jedan uvod u kojem bi se pojasnile sljedeće tri stvari: propis davanja odgovora novotarima, da li se javno spominjanje imena u ovom kontekstu smatra gibetom i da li je ispravna izreka “meso učenjaka je otrovno”.
Što se tiče davanja odgovora novotarima, složni su imami selefa da su novotari, pa čak bili oni od učenjaka, isposnika i zahida, da su mnogo puta štetniji od fasika grešnika. Zato jer novotari i ako imaju dobrih djela njihova akida ih upropasti.

Kaže imam tabi'ina Seid ibn Džubejr: “Da mi se sin druži sa fasikom polovičnim sunetlijom draže mi je nego da es druži sa pobožnjakom novotarom” .
Kaže imam Sufjan Es-Sevri: “Novotarija je draža Iblisu od grijeha, jer od grijeha čovjek učini tevbu, a od novotarije se ne čini tevba” .
Kaže imam Šafija: “Da Allah sretne čovjeka sa svakim grijehom osim širka bolje mu je nego da ga sretne sa nečim od ovih novotarija” .
Kaže imam Malik: “Da čovjek učini sve velike grijehe, osim širka Allahu, a bude čist od ovih novotarija ući će u Džennet” .
Kaže Šejhul-Islam Ibn Tejmije: “Neki čovjek je rekao Ahmedu ibn Hanbelu: ‘Teško mi je da kažem taj čovjek je takav a taj čovjek je takav …’. Pa mu je odgovorio: ‘Ako ti budeš šutio i ja budem šutio pa kad će neko ko ne zna znati razdvojiti ispravno od neispravnog (misli na hadis)’. Poput imama novotara koji su došli sa stavovima i ibadetima oprečnim Kur'anu i Sunnetu, pojašnjenje njihovog stanja i upozoravanje Ummeta od njih je vadžib oko čega su složni muslimani. Čak je upitan Ahmed ibn Hanbel: je li tebi draže da čovjek posti, klanja i bude u ‘itikafu ili da priča o novotarima? Odgovorio je: ‘Kada posti, klanja i ‘itikafi on to radi samo za sebe, a kada govori o novotarima onda je to za muslimane, a to je bolje’. Znači pojasnio je da je činjenje opće koristi za muslimane u njihovoj vjeri vrsta džihada na Allahovom putu. Jer je čišćenje Allahovog puta, Njegove vjere, pravca i Šerijata, i odbacivanja njihovog zulma i napada fard kifaje oko čega su, takođe, muslimani složni. Da Allah ne pošalje nekog ko će otkloniti štetu ovih (novotara) nastao bi fesad u vjeri, a taj fesad je štetniji od štete okupacije nevjerničkih vojnika, jer ovi kada okupiraju muslimane ne pokvare im srca i ono što je u njima od vjere osim da to bude usput, dok ovi (novotari) od samog početka kvare srca” .
Takođe, kaže u kontekstu korenja novotara i pojašnjavanja vrijednosti onih koji im se suprostave sa dokazom i jakim argumentom: “Odgovori mu'atezilima i kaderijama i pojašnjenje protivrječnosti njihovih stavova u sebi sadrži slamanje novotara i raskrinkavanje njihovih stavova, a onaj ko to radi je poput mudžahida pobjednika. Dakle, onaj ko odgovara novotarima je mudžahid, a Jahja ibn Jahja bi čak govorio: ‘Braniti Sunnet je bolje od džihada'” .

Da li je javno prozivanje novotara zabranjeni gibet

Odgovor novotarima i onima koji su pogriješili
Pošto tema savremeni menhedž davanja olakšica zahtijeva da se spomenu određeni učenjaci, daije i radnici na polju dave po imenima lijepo je napraviti jedan uvod u kojem bi se pojasnile sljedeće tri stvari: propis davanja odgovora novotarima, da li se javno spominjanje imena u ovom kontekstu smatra gibetom i da li je ispravna izreka “meso učenjaka je otrovno”.
Što se tiče davanja odgovora novotarima, složni su imami selefa da su novotari, pa čak bili oni od učenjaka, isposnika i zahida, da su mnogo puta štetniji od fasika grešnika. Zato jer novotari i ako imaju dobrih djela njihova akida ih upropasti.
Kaže imam tabi'ina Seid ibn Džubejr: “Da mi se sin druži sa fasikom polovičnim sunetlijom draže mi je nego da es druži sa pobožnjakom novotarom” .
Kaže imam Sufjan Es-Sevri: “Novotarija je draža Iblisu od grijeha, jer od grijeha čovjek učini tevbu, a od novotarije se ne čini tevba” .
Kaže imam Šafija: “Da Allah sretne čovjeka sa svakim grijehom osim širka bolje mu je nego da ga sretne sa nečim od ovih novotarija” .
Kaže imam Malik: “Da čovjek učini sve velike grijehe, osim širka Allahu, a bude čist od ovih novotarija ući će u Džennet” .
Kaže Šejhul-Islam Ibn Tejmije: “Neki čovjek je rekao Ahmedu ibn Hanbelu: ‘Teško mi je da kažem taj čovjek je takav a taj čovjek je takav …’. Pa mu je odgovorio: ‘Ako ti budeš šutio i ja budem šutio pa kad će neko ko ne zna znati razdvojiti ispravno od neispravnog (misli na hadis)’. Poput imama novotara koji su došli sa stavovima i ibadetima oprečnim Kur'anu i Sunnetu, pojašnjenje njihovog stanja i upozoravanje Ummeta od njih je vadžib oko čega su složni muslimani. Čak je upitan Ahmed ibn Hanbel: je li tebi draže da čovjek posti, klanja i bude u ‘itikafu ili da priča o novotarima? Odgovorio je: ‘Kada posti, klanja i ‘itikafi on to radi samo za sebe, a kada govori o novotarima onda je to za muslimane, a to je bolje’. Znači pojasnio je da je činjenje opće koristi za muslimane u njihovoj vjeri vrsta džihada na Allahovom putu. Jer je čišćenje Allahovog puta, Njegove vjere, pravca i Šerijata, i odbacivanja njihovog zulma i napada fard kifaje oko čega su, takođe, muslimani složni. Da Allah ne pošalje nekog ko će otkloniti štetu ovih (novotara) nastao bi fesad u vjeri, a taj fesad je štetniji od štete okupacije nevjerničkih vojnika, jer ovi kada okupiraju muslimane ne pokvare im srca i ono što je u njima od vjere osim da to bude usput, dok ovi (novotari) od samog početka kvare srca” .
Takođe, kaže u kontekstu korenja novotara i pojašnjavanja vrijednosti onih koji im se suprostave sa dokazom i jakim argumentom: “Odgovori mu'atezilima i kaderijama i pojašnjenje protivrječnosti njihovih stavova u sebi sadrži slamanje novotara i raskrinkavanje njihovih stavova, a onaj ko to radi je poput mudžahida pobjednika. Dakle, onaj ko odgovara novotarima je mudžahid, a Jahja ibn Jahja bi čak govorio: ‘Braniti Sunnet je bolje od džihada'” .

Da li je javno prozivanje novotara zabranjeni gibet

El-Ibane, Ibn Bette, str. 133.
El-Hiljetu, Ebu Nu'ajm El-Asbehani (7/26).
Tarihu Dimešk, Ibn Kalanisi (51/309).
El-Hiljetu (6/325).
Medžmu'ul-fetava, Ibn Tejmije (28/231).
Nakdul-mantiki, Ibn Tejmije, str. 12.

Što se tiče javnog poimeničnog prozivanja novotara da li to spada u zabranjeni gibet to zavisi od situacije. Tako su učenjaci izdvojili iz opće zabrane gibeta određene situacije. Imam Nevvevi je u svojoj knjizi “Rijadus-salihin” naveo poglavlje pod naslovom “Poglavlje o onom što je dozvoljeno od gibeta”, pa kaže: “Znaj da je gibet dozvoljen kada za to postoji opravdan šerijatski cilj koji se ne može postići osim sa gibetom, a on ima šest vrsta”. Pa je pod četvrtom vrstom spomenuo upozorenje i savjet muslimanima od nečijeg zla, te je nabrojao šta sve ulazi pod ovu vrstu, poput: gibeta slabih ravija u prenošenju hadisa, gibetu nepravednih svjedoka i tako dalje. Između ostalih spomenuo je i fakiha uči kod bidatora ili grešnika, pa se boji da će mu naštetiti, tada ga treba posavjetovati i pojasniti njegovo stanje, pod šartom da mu je namjera davanje savjeta. A pod petom vrstom je spomenuo čovjeka koji javno čini grijeh ili novotariju.
Kaže Hasan El-Basri: “Gibet novotara nije gibet” . I kaže: “Trojicu je dozvoljeno gibetiti: novotara, fasika koji javno griješi i vladara zalima” .
Kaže Ibn Kutejbe: “Može pomisliti onaj ko ne zna od ljudi i koji ne stavlja stvari na njihovo mjesto da je ovo gibet učenjaka … a nije tako kao što oni misle …” .
Da bi kritika učenjaka ili daija bila dozvoljena spominjući njihova imena učenajci su postavili određene šartove. Pa tako imam Ibn Nasiruddin Ed-Dimeški u svojoj knjizi “Er-Reddu el-vafir” spominje tri šarta: prvi – da onaj koji govori poznaje stepene ljudi, njihova stanja u skretanju, pravednosti i razlike među njima u njihovim riječima i djelima, drugi – da bude bogobojazan, nepristrasan, da ne slijedi strasti i prohtjeve svog nefsa i da nije brzoplet i treći – poznavanje razloga i povoda zbog kojih se ocjenjuje neki čovjek da je novotar ili da je skrenuo sa ispravnog menhedža .
Zbog toga onaj koji govori o islamskim džematima i učenjacima treba da zadovolji neke šartove od kojih su:
Prvi – da se provjeri govor koji se želi kritikovati, tj. da ne gradi svoju kritiku na nečemu što mu je neko prenio bez provjeravanja vjerodostojnosti istog. Zato je rečeno “Slabost vijesti su njihove ravije”, tj. da oni koji prenose vijesti često ih ne prenose onakve kakve jesu, nego dodaju ili oduzmu. Allah Uzvišeni je postavio princip koji kada bi ga se držali islamisti nestalo bi mnogih razilaženja i nerazumijevanja među njima:  “O vjernici, ako vam nekakav griješan čovjek donese kakvu vijest, dobro je provjerite, da u nezananju nekome zlo ne učinite, pa da se zbog onoga što ste učinili pokajete”. (El-hudžurat 6)
Drugi – čitanje govora ili njegovo slušanje sa smirenošću, zadovoljstvom i lijepom namjerom, a ne sa ciljem kritike i provjeravanja. Takođe, treba tražiti svom bratu opravdanje i izlaz za kazano i napisano, pa ako nađe opravdanje dobro i jest a ako ne nađe istina je preča da se slijedi. Jer Allahovo zadovoljstvo je cilj koji se ne ostavlja a zadovoljavanje ljudi je cilj koji se ne može ostvariti, pa zato čovjek treba da da prednost onome što se ne ostavlja nad onim što se ne može ostvariti.
Treći – da govori o bitnim stvarima i da ne prenosi osim pitanja u kojima ima koristi i koja su vrijedna pažnje. Uz sve ovo na njemu je da vodi računa o argumentima, upotrebljavanju najljepših metoda u obraćanju, da bira riječi i da se kloni pogrdnih, uvredljivih i ružnih izraza. Ako mu istina postane jasna a ona je na strani protivnika da je prihvati.
Nažalost, mnogi oni koji se upuste u kritiku i savjetovanje drugih pišući odgovore na određene riječi, izreke ili knjige, upadaju u mnoge greške od kojih su

Kešful-hafa’, El-Adželuni (2/173).
Ez-Zuhd, Ahmed ibn Hanbel (1661), Futja ve dževabuha, El-Hemezani (14) i Fejdul-kadir, El-Munavi (108).
Islahu galeti Ebi Ubejd, str. 46.
Er-Reddu el-vafir, str. 14.

najpoznatije sljedeće: vađenje riječi iz konteksta, izražavanje radosti kada druga strana griješi, spominjanje loših djela a sakrivanje dobrih  i slično tome.
A što se tiče menhedža prilikom kritikovanja da se spominju loše djela a sakrivaju dobra, ovaj menhedž je Ibn Tejmije nazvao “Menhedžu muha”, pa kaže: “Neki ljudi, kada kritikuju boleno kritikuju, zaboravljaju dobra djela i osobine a spominju samo loše. Oni su poput muha: ostavljaju zdrave dijelove tijela a slijeću na rane i nečiste dijelove tijela. Ovo je dokaz malodušnosti i pokvarenog karaktera” . A na drugom mjestu pojašnjava Ibn Tejmije ispravan menhedž po ovom pitanju, pa kaže: “Kada se u jednom čovjeku nađe i dobro i zlo, dobročinstvo i grijesi, pokornost i neposlušnost i Sunnet i novotarija, zaslužuje od prijateljstva i nagrade shodno onoliko koliko ima u njemu hajra, i zaslužuje od neprijateljstva i kazne onoliko koliko ima u njemu zla” . Ovo je naravno, menhedž kada se ocjenjuje kompletna ličnost a ne  kod bilo koje kritike. Ispravno je da kritičar kada želi pojasniti greške onog koga kritikuje ili želi odgovoriti nekom ko je pogriješio u tom slučaju nije obavezan spomenuti njegove dobre osobine, za razliku od donošenja općeg stava o ljudima i džematima, tada se spominju i dobre i loše osobine.
Kaže šejh Ibn Usejmin pojašnjavajući razliku između odgovora na onog ko je pogriješio i između biografije i ocjenjivanja: “Kada čovjek govori o nekoj ličnosti a želi da ga ocijeni kao kompletnu ličnost, u tom slučaju treba spomenuti njegove dobre i loše osobine, a zatim donosi sud shodno njegovom stanju: pa ako prevladaju dobre osobine pohvali ga, a ako prevladaju loše osobine pokudi ga. A ako želi prilikom govora o nekoj ličnosti da odgovori na njegovu novotariju tada ne treba da spominje njegove dobre osobine, jer spominjanje dobrih osobina u situaciji kada se odgovara na njega čini sam odgovor slabim i neprihvatljivim” .
“Meso učenjaka je otrovno”
Ovo je izreka koja je u svojoj osnovi ispravna, tj. grijeh ogovaranja učenjaka nije isti kao grijeh ogovaranja običnih ljudi. Međutim, ovo je jedan od primjera pogrešnog razumijevanja nekih pojmova i izreka. Pa je tako pitanje vrednovanja i ocjenjivanja ljudi doživjelo svoju devijaciju u vremenu u kojem živimo. Čovjek se vrednuje po mnoštvu njegovih djela a ne po njihovoj ispravnosti, ili se vrednuje po količini njegovih napisanih knjiga a ne po tome da li su one u saglasnosti sa Kitabom i Sunnetom. Pa se tako ljudi ne vagaju vagom Kur'ana i Sunneta nego vagom strasti i prohtjeva, a kaže Abdullah ibn Mes'ud: “Ekonomičnost u Sunnetu je bolja od zalaganja u novotariji” . U narednom tekstu slijedi nekoliko primjera koji dokazuju neispravnost ovakvog ocjenjivanja ljudi.
Primjer Havaridža
Ova sekta je nastala nakon bitke Siffin koja je bila između Alije i Muavije, radijallahu anhuma. Razlog nastanka ove skupine je gorljivost za Allahovom presudom (koja nije bila usklađena sa Kitabom i Sunnetom) i odbijanje presuđivanja po mišljenjima ljudi, a njihova je poznata krilatica “Presuda pripada samo Allahu”, ovo su bile riječi istine sa kojima se želio batil. Od njihovih aktivnosti je da su činili veliki zulum u vrijeme hilafeta Emevija, pobjeđivali su vojske Hadždžadža jednu za drugom, pa čak su ga i okružili u Kufi kada je na čelu haridžijske vojske bila žena Gazala. A što se tiče njihove bogobojaznosti i ibadeta dovoljno je da spomenemo opis najiskrenijeg čovjeka kao što je došlo u Sahihu Buharije i Muslima, kaže Poslanik,

Medžmu'ul-fetava (28/209).
Medžmu'ul-fetava (28/209).
Sa snimljene kasete, datuma 16.12.1416. po Hidžri.
Prenosi ga Darimi (223), Hakim (1/103), Taberani u Kebiru (10/208), El-Mervezi u “Sunne” (89), Ibn Betta u “El-Ibane” (161) i Lalikai u “Šerhul-i'atikad” (115).

sallallahu alejhi ve sellem, opisujući Havaridže a obraćajući se ashabima: “Omalovažavat ćete vaš namaz naspram njihovog namaza, vaš post naspram njihovog posta i vaš tilavet Kur'ana naspram njihovog tilaveta”. Pa šta misliš kakav je to bio ibadet naspram kojeg su ashabi, a oni su najbolja stvorenja poslije vjerovjesnika, omalovažavali svoj ibadet? Kada je Ibn Abbas, radijallahu anhuma, išao da razgovara sa njima opisao je kako ih je zatekao: “Čuli su se glasovi od učenja Kur'ana poput zujanja pčela”. A što se tiče njihove hrabrosti u borbi dovoljno je to što je preneseno u istorijskim knjigama o vremenu njihove borbe protiv Emevija. Prenosi se da je njihovo junaštvo dostizalo stepen nadprirodnog ponašanja, da jedan čovjek od njih savlada čitav odred druge vojske. U biografiji vođe Haridžija Šebiba ibn Jezida Šejbanija se prenose njegova velika junaštva, sa još sto dvadest svojih sljedbenika porazio je pet vojskovođa sa njihovim vojskama koje je protiv njega slao Hadždžadž. A sve ove borbe i ova junaštva, po njihovom mišljenju, su bile vođene radi Allaha, radi otklanjanja zulma i uspostavljanja Allahovog Šerijata. A što se tiče njihove iskrenosti, oni se smatraju najiskrenijom islamskom sektom. Zbog toga su imami hadisa, između ostalih i Buharija, prihvatali hadise od nekih Havaridža zbog toga nisu lagali u prenošenju hadisa. A to je zato što im je od akide da je laganje kufr koji izvodi iz Islama.
Njihov status po vagi Šerijata: presudio im je sam Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Izlaziće iz Islama kao što izlazi strijela iz luka”, i kaže: “Ako bi ih sreo poubijao bi ih kao što je ubijen narod Ada”, “Najgora ubijena stvorenja pod nebeskim svodom”, “Psi Vatre”, “Kada bi znali oni koji će ih ubiti šta će naći kod Allaha ostavili bi činjenje dobrih djela”, i mnogi drugi hadisi a svi su vjerodostojni. Ashabi su bili složni da se treba voditi borba protiv  njih. Muhadisi su naslovljavali poglavlja u svojim knjigama “Poglavlje o borbi protiv Havaridža”. Muslim je u svom Sahihu zabilježio hadise u kojima je došla naredba borbe protiv Havaridža u deset različitih rivajeta, a neke od njih je zabilježio i Buharija u svom Sahihu. Učenjaci su se razišli oko tekfirenja Havaridža, većina je na stavu da nisu kjafiri.
Njihov status po izvitoperenoj vagi (po kojoj je ibret u mnoštvu djela a ne u njihovoj ispravnosti): oni su uložili lijepog truda za Islam, oni su ljudi koji imaju najviše ibadeta i učenja Kur'ana, takođe, oni su od onih koji su najviše zahtijevali da se sudi po Šerijatu, najviše su se istakli u borbi protiv zalima. Oni su zahidi na dunjaluku i bogobojazni muslimani. Sve ove stvari svjedoče za njih da su ispravne vjere i menhedža a ne kao što kažu oni koji su strogi u šeriajtskim pitanjima. To je njihov ibadet, pa i vi obožavajte Allaha onako kako Ga i oni obožavaju ili u protivnom šutite.
Primjer mu'atezile Amra ibn Ubejda (80-144. po Hidžri)
U početku je Amr bio od učenika Hasana El-Basrija (on je od starijih imama tabi'ina, umro 110. po Hidžri), zatim je potpao pod uticaj Vasil ibn Ata'a te je postao od najvećih mu'atezilskih daija i učenjaka. Imao je mnogo znanja i veoma lijep ahlak, tako da o njemu kaže Hasan El-Basri: “Ovo je prvak omladine iz Basre da nije došao sa novotarijom”, tj. da nije bio od Mu'atezila. Činio je mnogo ibadeta po čemu je bio poznat u to vrijeme, takođe, isticao se u zuhdu. Savjetovao je vladare, nije se bojao njihove sablje i nije uzimao hedije od vladara, da ga je čak po tome pohvalio Ebu Džafer El-Mensur abasijski halifa.
Šerijatski sud o Amru ibn Ubejdu: dovoljno je da uzmemo stav selefa o njemu, tj. njihovu kritiku i upozorenje na njega kao i njihovo izbjegavanje da se druže sa njim. Kaže imam Ebu Hanife: “Allah neka prokune Amra ibn Ubejda, jer je on ljudima otvorio put prema Ilmul-Kelamu (islamska skolastika) od kojeg nema

koristi” . Čak su neki od selefa davali prednost Hadždžadžu, fasiku i fadžiru uz sav njegov zulum i ugnjetavanje, nad Amr ibn Ubejdom nizbog čega drugog nego zbog novotarije Amra. Kaže Selam ibn Ebi Muti'i: “Ja se više nadam (Allahovoj milosti) za Hadždžadž ibn Jusufa nego za Amra ibn Ubejda, jer je Hadždžadž ibn Jusuf ubijao ljude samo zbog dunjaluka, a Amr ibn Ubejd je došao sa novotarijom pa su ljudi (zbog nje) ubijali jedne druge” . Prenosi Hatib Bagdadi  u svojoj povijesnoj knjizi da je Junus ibn Ubejd sa njegovim sinom naišao na Amr ibn Ubejda pa je rekao svom sinu: “O sinčiću, ja ti zabranjujem krađu, zinaluk i pijenje alkohola, a tako mi Allaha da se sretneš sa Allahom  a kod tebe su ovi grijesi bolje ti je nego da Ga sretneš sa mišljenjem ovog (Amra) i njegovih sljedbenika”, pa reče Amr: “Kamo sreće da nastupi sa mnom i sa tobom Kijamet ovog trenutka”. A odgovori mu Junus ibn Ubejd: “Požuruju ga oni koji u nj ne vjeruju, a oni koji vjeruju zbog njega – strahuju i da je istina znaju” (Šura 18) . Prenosi Asim da je sjeo do Katade (imam Basre u njegovo vrijeme), pa je spomenuo Amra ibn Ubejda po lošem, rekao sam mu: “Ne o Ebul-Hattab, ja vidim da učenjaci spominju jedni druge po lošem”, a on reče: “O razroki, zar ne znaš da čovjek dođe sa novotarijom da je treba spominjati kako bi se upozorilo na nju” . Ovo je, znači presuda imama selefa o tom novotaru, nije mu koristio njegov zuhd, niti ahlak, niti njegov ibadet a ni njegovo savjetovanje vladara jer mu je akida bila pokvarena.
Njegov status po izvitoperenoj vagi (po kojoj je ibret u mnoštvu djela a ne u njihovoj ispravnosti): da ovaj čovjek ima fadla, ibadeta i zuhda mora da je bio u pravu. A vi radite koliko je on radio, budite zahidi poput njegovog zuhda ili u protivnom ušutite, jer ko ste vi.
Primjer mu'atezile Ebu El-Huzejla El-‘Allafa (135-235. po Hidžri)
Na njegovim rukama je mnogo kjafira primilo Islam, napisao je mnogo knjiga kao odgovor na jevrejstvo, kršćanstvo, medžusije, filozofe i sofističare. Došao je neki Židov u Basru pa je nadvladao u raspravi sve njene učenjake, a njega niko nije mogao savladati osim Ebu El-Huzejla.
Šerijatski sud o Ebu El-Huzejlu El-‘Allafu: učenjaci selefa su ga proglasili novotarom a mnogi su ga i protekfirili, čak su ga i neke mu'atezile, a on je bio od njih, proglasili kjafirom. Navođenje citata i govora učenjaka o ovome uzelo bi puno prostora.
Njegov status po izvitoperenoj vagi (po kojoj je ibret u mnoštvu djela a ne u njihovoj ispravnosti): mnogo se zalagao i trudio na davetskom polju, odgovorio je neprijateljima Islama, njegovim sebebom je mnogo kjafira primilo Islam, te prema tome on je svetionik od svetionika Islama i od njegovih velikih učenjaka, a ko ste vi da govorite protiv ovog jedinstvenog alima.
Škole savremenog menhedža davanja olakšica
Onaj ko analizira stanje Ummeta danas sa strane pitanja davanja olakšica može doći do rezultata da postoje dvije savremene škole menhedža davanja olakšica. Prva škola su sekularisti a druga islamisti.
Prva škola – sekularisti
Općepoznato je da se sekularistima nazivaju oni koji odvajaju vjeru od države i njenih institucija te da je ova ideja nastala u Engleskoj. Međutim, ispravno je da treba dodati da je sekularizam antivjerska ideologija ili čisto materijalistička koja ne želi da ima veze sa vjerom.

Zemmul-kelami, El-Herevi (5/221).
Tarihu Bagdade (12/182) i Sijeru e'alamin'nubela’ (6/105).
Tarihu Bagdade (12/172).
El-I'atisam, Šatibi (2/229).

Ova škola, škola savremenog menhedža davanja olakšica, se pojavila u muslimanskim zemljama u kojima je Islam kao zvanična vjera još uvijek na visokom stepenu poštovanja i respekta, tako da nije bilo potrebe da se ova škola menhedža davanja olakšica pojavi u mjestima gdje je Islam slab i gdje je kufr gornji pa sekularsti nemaju potrebe da se kriju iza nečega drugog ispoljavajući svoje ideje. Naime, sekularistički misionari prikrivajući se odjećom savremenosti i modernosti nastoje da priđu Šerijatu i da mu naude sa strane šerijatskog pravila da je Islam vjera lahkoće. Njihov metod se sastoji u tome da opovrgavaju mnoge šerijatske temelje, osnove i propise pozivajući se na pravilo da je Islam vjera lahkoće.
Kaže Fuad Zekerija: “Zaista daije koji pozivaju na primjenu Šerijata čine krupnu grešku kada usmjeravaju svoj trud prema Islamu onakvim kakvim je došao u Kitabu i Sunnetu, a zanemaruju Islam koji se formirao tokom istorije. Mislim na to da se zadovoljavaju Islamom kao šerijatskim tekstovima a zaboravljaju Islam kao stvarnost” .
Sekularisti smatraju da je od lahkoće vjere da “sekularisti imaju pravo da propisuju zakone za društvo a da Islam nema pravo da propisuje, određuje, ohalaljuje ili zabranjuje” . Takođe, smatraju da je od lahkoće vjere da poimanja, akidetska uvjerenja i vrijednosti ne budu statični i nepromjenljivi nego da idu u korak sa vremenom i navode kao primjer: dozvoljavanje bankovne kamate, da se nasljedstvo žene izjednači sa muškarcem, da svjedočenje jedne žene bude jednako svjedočenju muškarca, da žena ima slobodu oko hidžaba, da se kradljivcu ne siječe ruka i slično tome. Kažu da su šerijatski propisi važili za doba u kojem je živio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, a da sada živimo u modernom dobu, napretku tehnologije, medicine, elektronike i slično, te da propisi koji su važili za ono vrijeme ne odgovaraju sadašnjem vremenu, a od lahkoće Islama je da se prilagodimo sadašnjem vremenu .
Uglavnom, ova škola zasniva svoje shvatanje na naučnom napretku i modernoj kulturi života, a ovo dvoje, po njima, zahtijeva da se obnove vjerska naukovanja u svjetlu ovovremenih shvatanja imajući u vidu da je ispravna vjera ona koja se ne kosi sa napretkom. Nema sumnje da je ova škola potpala pod uticaj zapadnih pokreta, svejedno bili oni židovski, kršćanski ili nevjerski.
Od najistaknutijih predstavnika ove škole su: egipatski profesor filozofije doktor Fuad Hasan Zekerija, egipatski doktor Feredž Fevde i egipatski diplomata Husejn Ahmed Emin. Njihove ideje se mogu rezimirati u sljedećem:
1- poziv da se ne držimo doslovno šerijatskih tekstova i da se da sloboda u prilagođavanju prema vremenskim okolnostima i promjenljivosti života.
2- da je se Šerijat pojavio u okolnostima onog vremena te da njemu i odgovara, a mi nismo obavezni da ga se pridržavamo kao takvog nego treba izvršiti njegovo novo tumačenje koje odgovara ovom vremenu.
3- poziv u emancipaciju žene.
4- odvajanje vjere od politike.
5- dokazivanje da između sekularizma i Islama nema kontradiktornosti.
6- da poziv u primjenu sveobuhvatnog Islama predstavlja idejnu učmalost i civilizacijsku zaostalost.
7- da poziv islamskih pravaca i džemata da se pridržavaju menhedža selefa saliha predstavlja nazadnu, negativnu i jako zaostalu davu.
8- tvrdnja da je primjena Šerijata kakav je bio u vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, oprečna civilizaciji i napretku.

Islam ve Almanije, vedžhen li vedžh, Jusuf Kardavi, str. 48.
Ibid, str.117.
Menhedžu et-tejsiri el-mu'asiri, str. 81-82.

9- umanjivanje vrijednosti selefa saliha i odvraćanje od slijeđenja istih zbog sumnje u validnost njihovog menhedža, njihove biografije i pridržavanja vjere.
10- optuživanje Šerijata da je vjera stagnacije, ograničenih obzorja i površnosti.
11- izrugivanje sa muslimanima koji se pridržavaju vanjskih obilježja Islama: nošenje nikaba, odjeće iznad članaka kod muškaraca, puštanja brade i izbjegavanja slika i slično.
Ove i slične ideje možemo naći takođe kod predstavnika zvaničnih islamskih institucija i muslimanskih intelektualaca u mnogim državama gdje su muslimani manjina ili u muslimanskim zemljama u kojima Islam i muslimani nemaju velik uticaj.

Druga škola – islamisti
Većina onih koji pripadaju ovoj školi su  oni koji su bili pod uticajem pokreta Ihvanu muslimin  čija su najvažnija obilježja, kako kaže njegov osnivač Hasan El-Bena : udaljavanje od pitanja oko kojih postoji razilaženje, vođenje računa o postepenosti u djelovanju i približavanje ljudi njihovom Gospodaru .
Ovoj školi pripada mnogo učenjaka i islamskih mislilaca i pisaca, s tim da svi oni nisu na istom u svojim principima i ciljevima, tako da možemo naći nekoga ko je na istom mišljenju u nekim mes'elama a da nije od njih niti se sa njima slaže.
U narednom tekstu spomenićemo najistaknutije predstavnike savremenog menhedža davanja olakšica od onih koji su ostavili traga i čije knjige, ideje i fetve su se raširile u Ummetu. Od najistaknutijih predstavnika ove škole, tj. islamista su:
Šejh Muhammed El-Gazali
Rođen je u Egibtu 1917. A preselio je 1996. u Rijadu, završio je fakultet Usulid-dina na El-Azharu, zatim se specijalizovao u oblasti edukacije na fakultetu arapskog jezika koja odgovara stepenu magistrature.
Od funkcija koje je obnašao je upravljanje mesdžidima kao i upravljanje davom pri Ministarstvu vakufa, predavao je na mnogim univerzitetima muslimanskih zemalja: Univerzitet El-Azhar, Univerzitet kralja Abdulaziza u Džiddi, Univerzitet Umul-kura u Mekki  i Univerzitet Katar, na kraju je obnašao funkciju dekana na Islamskom univerzitetu Emir Abdulkadir u Alžiru. Učestvovao je na mnogim konferencijama i simpozijima, održao mnoštvo predavanja i napisao oko pedeset knjiga.
Najistaknutija pitanja kojima se bavio u svojim pisanim djelima su:
– odbrana Islama od njegovih protivnika orijentalista i prozapadnjaka,
– izlaganja ekonomske, političke, društvene, etičke i akidetske strane Islama,
– vođenje računa o dostavljanju Islama čitavom čovječanstvu na istoku i zapadu,
– inteziviranje pitanja islamskog jedinstva i otklanjanje njegovih prepreka.
Treba napomenuti da je šejh El-Gazali u svom idejnom životu prošao kroz mnoge faze, pa tako njegove starije knjige se potpuno razlikuju od novijih, kako izgledom tako i sadržinom. Njegove starije knjige pisane naučnom metodom ne

Džemat Ihvanu muslimin je jedan od najvećih savremenih islamskih pokreta, poziva na vraćanje Islamu i primjeni Šerijata u praksi, dao je jak otpor odvajanju vjere od države. Ovom džematu se može prigovoriti na mnoštvo akidetskih i menhedžskih stavova kao i na mnoga politička djelovanja. (El-Mevsuatu el-mujesseretu fil-edjani vel-mezahibi vel-ahzabi el-mu'asire (1/198)).
Hasan ibn Ahmed ibn Abdurrahman El-Bena je osnivač pokreta Ihvanu muslimin u Egibtu, radio je kao učitelj u mnogim pokrajinama, a zatim se skrasio u Ismailije, nazvan je muršid am, bio je hatib u Kairu, osnovao je dnevnu novinu “El-Ihvanul-muslimin”, od njegovih knjiga je “Muzzekiratud-daveti ved-da'ije”, umro 1368. po Hidžri. (El-E'alamu 2/183).
El-Mevsuatu el-mujesseretu (1/201).
Menhedž et-tejsiri el-muasir, str. 85-86.

sadrže kontraverzna mišljenja i stavove za razliku od potonjih koje predstavljaju novu fazu njegovog idejnog razvoja .
Šejh Jusuf El-Kardavi
Rođen je u Egiptu 1926. god. Naučio je Kur'an napamet prije desete godine, osnovnu i srednju školu je završio u Tanti na vjerskom institutu a visoko obrazovanje je nastavio na fakultetu Usulid-dina na El-Azharu, a 1973. je odbranio doktorat na temu “Ez-zekatu”. Što se tiče funkcija koje je obavljao, radio je u Ministarstvu vakufa u Egibtu, zatim je postavljen za upravnika na Institutu za imame. 1961. odlazi u Katar i radi kao dekan na srednjoškolskom vjerskom institutu da ni na kraju 1977. god. postao osnivač i dekan šerijatskog fakulteta i islamskih istraživanja na Univerzitetu Katar. Što se tiče njegovih davetskih aktivnosti, počeo je da se bavi davom kao pripadnik pokreta Ihvanu muslimin predstavljajući jednog od najistaknutijih pripadnika tog pokreta. Na njega je mnogo uticao, od samog početka, profesor Hasan El-Bena što je on često i sam isticao: “Najveća ličnost koja je uticala na moju misao, osjećanja i moral je ličnost imama Hasana El-Bene” . Prelaskom u Katar počinje njegova nova faza širokih davetskih aktivnosti kojima se bavi dugi niz godina. Učestvuje u mnogim medijima, svejedno da li su ona gledana, slušana ili čitana. Od najistaknutijih kontiuranih aktivnosti može se ubrojati njegova sedmična emisija na satelitskom kanalu El-Džezira pod nazivom “Eš-Šeriatu vel-hajatu” koju je Kardavi iskoristio u širenju savremenog menhedža davanja olakšica. Aktivno učestvuje i na internetskim web stranicama. Takođe, od najjačih njegovih davetskih aktivnosti je pisanje knjiga čiji broj prelazi sedamdeset iako mnoge od njih ponavljaju istu tematiku. Od svih ovih knjiga šesnaest od njih je vezano za temu o kojoj pišemo – fikha davanja olakšica. Od tema oko kojih Kardavi koncentriše svoju davetsku misao su sljedeće:
– fikh olakšica, koja skoro da je bila centralna njegova davetska misao i skoro da nema ni jedne njegove knjige a da o tome nema nešto u njoj,
– zastupanje ideje “općeg Islama”, tj. onog koji ne pripada ni jednom mezhebu pa makar on bio Ehlu sunne vel-džema'a jer on smatra da Islam obuhvata sve mezhebe pa makar oni bili i novotarski ,
– veliko zanimanje i koncentracija oko fikha prioriteta (fikhul-evlevijat) ,
– pitatnja žene.
Doktor Hasan Et-Turabi
Rođen je 1923. god. u Sudanu, završio je pravni fakultet na Univerzitetu El-Hurtum 1955. god. A doktorsku titulu je dobio 1964. iz oblasti ustavnog prava. Bio je dekan pravnog fakulteta na Univerzitetu El-Hurtum i predvodio je islamsku političku stranku “Džebhetul-misakil-islami” (front islamskog ugovora) između 1964-1969. Obnašao je mnoge političke funkcije u sudanskoj vladi poput: predsjednika sudanskog nacionalnog vijeća i savjetnik predsjednika Republike Sudana za vanjska pitanja. Napisao je oko osam knjiga u kojima obrađuje najbitnija pitanja oko kojih koncentriše svoju misao:
– obnova – skoro da nema njegove knjige a da u njoj ne obrađuje ovo pitanje, a pod njim podrazumijeva proširivanje okvira klasičnog idžtihada kako bi se prešlo preko šerijatskih tekstova radi slijeđenja šerijatskih ciljeva i ostvarivanja općih koristi,

Hivaru hadi me'al-Gazali, Selman El-Auda, str. 6.
El-Kardavi fil-mizan, Suleman El-Haraši, str.9.
Lika'at ve muhaverat havle kadajal-Islami vel-‘asri, Jusuf El-Kardavi, str. 115.
Poput knjige “Ummetuna bejnel-karnejn”.
Poput knjige “Fikhul-evlevijat”.

– poziv da se na mjesto prijašnjeg idžma'a muslimana stavi nova vrsta idžma'a predstavljena u traženju mišljenja od muslimanskog naroda, a smatra da nismo obavezni slijediti idžma selefa nakon što su se vrijeme i okolnosti promijenili,
– poziva u promjenu šartova kijasa koje su postavili učenjaci Usulul-fikha čime bi kijas postao širi i neograničeniji koji on naziva širokim kijasom.
Rašid El-Ganuši
Rođen je 1939. god. u jugoistočnom dijelu Tunisa. Osnovnu i srednju školu je završio u svom mjestu a zatim je nastavio školovanje u Kairu šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, ali zbog političkih okolnosti je bio prisiljen da odseli u Siriju i tamo završi filozofski fakultet na Univerzitetu Dimešk 1968. god. Zatim odlazi u Pariz da bi nastavio školovanje, međutim, zbog porodičnih problema se vraća u Tunis i tu je radio kao profesor filozofije. Sa davetskim aktivnostima je počeo početkom osamdesetih, bio je učesnik prilikom osnivanja pokreta “El-Itidžah el-islami”, 1981. je postao predsjednik ovog pokreta, a ostao je njegov predsjednik i nakon što se pokret pretvorio u političku stranku “En-Nehdatu” 1989. U periodu od 1981. do 1987. bio je zatvaran nekoliko puta. Takođe, od njegovih aktivnosti je uredništvo i pisanje u mnogim časopisima, učestvovanje na mnogim idejnim i naučnim konferencijama širom islamskog svijeta i napisao je oko pet knjiga. El-Ganuši se smatra jednim od najistaknutijih simbola islamskog pokreta u Tunisu. Uložio je hvale vrijedan trud u vraćanju islamskih principa u duše muslimana Tunisa djelujući kroz pokret “Islamski pravac”. Pošto je ovaj pokret bio zasnovan na menhedžu džemata Ihvanu muslimin i pod uticajem menhedža racionalističke škole, prirodno je da sam El-Ganuši potpadne pod uticaj njihovog učenja. El-Ganuši je takođe, bio veoma opčaran ličnošću Turabija. Iz njegovih pisanih djela može se zaključiti da se on koncentrisao oko sljedećih pitanja:
– oslanjanje na razumijevanje Islama sa strane ciljeva Šerijata umjesto oslanjanja na razumijevanje šerijatskih tekstova, pa tako Kur'anske ajete, po njemu, treba tumačiti u svjetlu šerijatskih ciljeva, a ocjenjivanje vjerodostojnosti hadisa treba vršiti shodno njihovog slaganja sa šerijatskim ciljevima a ne na osnovu menhedža muhaddisa,
– pozivanje na izlazak žene iz njene kuće kako bi se bavila općim pitanjima društva,
– zabranjuje dijeljenje i razvrstavanje ljudi shodno njihovom akidetskom vjerovanju, nego ih treba dijeliti prema političkoj orjentaciji .
Muhammed ‘Imare
Rođen je u Egibtu 1931. god. Srednju školu je završio u Tanti a zatim se upisao na fakultet Darul-Ulum, međutim, apsolvirao je tek 1965. zbog toga što je bio zatvoren oko pet godina. Odbranio je magistarsku disertaciju 1970. pod naslovom “Problem ljudske slobode kod mu'atezila”, a zatim 1975. odbranio je doktorsku disertaciju pod naslovom “Teorija imameta i filozofija vlasti kod mu'atezila”. Napisao je oko jedanaest knjiga, a od najizrazitijih njegovih aktivnosti je pisanje novinskih članaka u velikom broju arapskih časopisa. Od pitanja kojima je doktor ‘Imare posebno pridavao važnost u svojim knjigama i člancima su:
– neprestano odgovaranje na sekulariste u što je uložio hvale vrijedne truda,
– pozivanje u arapski nacionalizam,
– pozivanje u međureligijsko jedinstvo,

El-Harekatul-islamije el-mu'asire, str. 303.

– neprestano napadanje na one koje on naziva “slijepim sljedbenicima šerijatskih tekstova” i “zagovaračima stagnacije i učmalosti”, a misli na one koji se drže šerijatskog teksta a ostavljaju koristi .
Gore smo spomenili najistaknutije predstavnike menhedža davanja olakšica, a pored njih postoje mnogi drugi učenjaci, mislioci, pisci i daije koji takođe ulaze u ovu školu, od njih su:
– šejh Abdullah El-‘Alajili,
– doktor Muhammed Abid El-Džabiri,
– doktor Muhammed Selim El-‘Ava’,
– Ahmed Kemal Ebul-Medžd,
– Mustafa El-Zerka u njegovim fetvama,
– Fehmi Huvejdi u njegovom novinskom članku pod naslovom “Idolopoklonici to su oni koji obožavaju šerijatske tekstove”,
– šejh Abdullah Bejjeh, i mnogi drugi.
Osnovi i temelji savremenog menhedža davanja olakšica
Proučavajući osnove i temelje menhedža davanja olakšica nalazimo da su oni mnogobrojni i raznovrsni s tim da ne izlaze, uglavnom, van sljedećih temelja:
1 – uzimanje u obzir šerijatskih ciljeva bez osvrtanja na šerijatske tekstove,
2 – prošireno razumijevanje lahkoće u Islamu,
3 – slijeđenje olakšica i grešaka učenjaka,
4 – ostavljanje jasnog i slijeđenje nejasnog šerijatskog teksta,
5 – uopćena primjena fikhskog pravila “opća nevolja” za davanje olakšice,
6 – uzimanje principa spajanja raznih mišljenja,
7 – uzimanje razilaženje učenjaka kao dokaz.
1 – Uzimanje u obzir šerijatskih ciljeva bez osvrtanja na šerijatske tekstove
Pod šerijatskim ciljevima (mekasiduš-šeri'a) se podrazumijevaju osnovne stvari zbog kojih je Šerijat propisan i zbog čeka i oko čega se vrte svi šerijatski propisi. Ti ciljevi su zaštita vjere, života, imetka, porijekla (i časti) i razuma. To jest, Šerijat je propisan da ostvario sve ono što koristi ljudima, a te koristi se najprije ogledaju u ostvarenju ovih pet ciljeva. Ovo znači da svi propisi koji su propisani od strane Zakonodavca Allaha, subhanehu ve te'ala, njihov smisao propisivanja je očuvanje i zaštita gore spomenutih ciljeva. A pod šerijatskim tekstovima se misli na Kur'an i Sunnet. Bitno je napomenti da su učenjaci na osnovu istraživanja i izučavanja svih kur'anskih i sunnetskuh tekstova zaključili da su šerijatski ciljevi očuvanje i zaštita vjere, života, imetka, porijekla (i časti) i razuma.
Neki zagovarači savremenog menhedža davanja olakšica uzimaju kao temelj da prilikom propisivanja šerijatskih propisa treba gledati da li se time ostvaruje šerijatski cilj a ne šta je došlo u šerijatskim tekstovima po tom pitanju. Time hoće da uzmu kao dokaz nešto što u Šerijatu nije dokaz. Učenjaci selefa kada su govorili o šartovima mudžtehida (onog ko je sposoban da izvlači propise direktno iz šerijatskih tekstova) navodili su da poznavanje šerijatskih ciljeva (mekasiduš-šeri'a) pomaže mudžtehidu u razumijevanju šerijatskih tekstova. Veza između šerijatskih ciljeva i šerijatskih tekstova može imati tri oblika: prvi – vanjski oblik, tj. da se uzima vanjsko značenje ajeta i hadisa bez osvrtaja na smisao propisa, drugi – unutrašnji oblik, tj. davanje prednosti šerijatskim ciljevima i koristima ljudi nad šerijatskim tekstovima pod izgovorom da oni nisu cilj sami po sebi, i treći – srednji oblik, tj. spoj između prvog i drugog gdje se u osnovi propisi uzimaju iz šerijatskih tekstova uz vođenje računa o smislu i značenju propisa .

Muhammed ‘Imare fi mizani Ehlis-sunne vel-džema'a, Sulejman El-Haraši, str. 13, 19, 706.
Turukul-kešfi an mekasidiš-šari'i, doktor Nu'man Džugejm, str. 10.

Zagovarači menhedža davanja olakšica su pobornici drugog oblika gdje pretjerano daju prednost koristima ljudi (tj. ostvarivanju šerijatskih ciljeva) nad šerijatskim tekstovima i ovo koriste kao dokaz za davanje olakšica pa makar se one direktno kosile sa šerijatskim tekstovima, idžm'aom i kijasom.
Pa tako na primjer, Rašid El-Ganuši smatra da se treba oslanjati na razumijevanje šerijatskih ciljeva i koristi ljudi umjesto na  tekstove Kur'ana i Sunneta, odnosno, da se ovi šerijatski tekstovi tumače u svjetlu šerijatskih ciljeva i koristi .
Fehmi Huvejdi smatra da je davanje prednosti šerijatskom tekstu nad koristima ljudi novi vid idolopoklonstva, te se on pita u svom novinskom članku “Idolopoklonici su oni koji obožavaju šerijatske tekstove”: “Šta da se radi ako šerijatski tekstovi ni u kojoj situaciji ne ostvare šerijatske ciljeve” .
Argumenti sa kojima daije menhedža davanja olakšica dokazuju ovaj temelj, davanja prednosti koristima ljudi (šerijatskim ciljevima) nad šerijatskim tekstovima, su sljedeći:
1- Postupak Omera, radijallahu anhu, kada je obustavio davanje zekata vođama kjafira radi pridobijanja njihovih srca (muellefetu kulubuhum) a što je došlo u 60  ajetu sure Et-Tevbe . Kaže Muhammed En-Nuvejhi o tome: “Šta je ovo ako nije poništenje onog što je Kur'an ozakonio nakon što je (Omer) smatrao da promijenjena situacija to zahtijeva. Međutim, imaju li odvažnosti naši učenjaci i pisci da pogledaju u oči ovoj jasnoj istini” .
Odgovor: to što Omer, radijallahu anhu, nije dao imetka toj skupini, oni nemaju u tome argument za ono na što se pozivaju, jer je davanje radi pridobijanja srca propisano u Islamu za poglavare nekog naroda sa ciljem da prime Islam, a kada oni prime Islam primiće i njihovi podanici čime bi se ojačao Islam i muslimani sa njima. Znači ovaj fond je propisan ako postoji ovaj razlog, a pošto u vrijeme Omera, radijallahu anhu, nije postojala ova skupina on je ukinuo ovaj fond sve dok ne dođe vrijeme u kojem će se pojaviti ta skupina ljudi, kao što u današnje vrijeme ne postoji fond za oslobađanje robova. Prema tome, jasno je da ovo što je on uradio nije poništenje šerijatskog teksta, kao što tvrde neki zagovarači menhedža davanja olakšica, nego se radi o tome da jednostavno nema te skupine .
2- Takođe, Omer, radijallahu anhu, je u godini kada je bila velika glad obustavio izvršenje šerijatske kazne za krađu, tj. sječu ruke. On nije primijenio kur'anski tekst uzimajući u obzir da se promijenile okolnosti vezane za krađu, tj. on je imao u vidu šerijatski cilj od izvršenja kazne, pa je ostavio primjenu šerijatske kazne radi šerijatskog cilja .
Odgovor: Omer, radijallahu anhu, nije primijenio šerijatsku kaznu za krađu zbog postojanja šubhe, a jedan od šartova za izvršenje šerijatske kazne je nepostojanje šubhe oko čega nema razilaženja među učenjacima četiri mezheba, a što je prenešeno od nekoliko ashaba: “Šerijatske kazne se ne izvršavaju ako postoji šubha”. A kradljivac koji ukrade ono od čega bi preživio je jedna od najvećih i najjačih šubhi kako kaže Ibnul-Kajim dodajući da je ova šubha mnogo jača od mnogih šubhi koje spominju mnogi islamski pravnici . Prema tome postupak Omera, radijallahu anhu,

El-Harekatul-islamije el-mu'asire, str. 302.
Medželletu “El-Arebijju”, broj 235, str. 34.
Vedžhetu nezarin, El-Džabiri, str. 63 i El-Fikhu el-islami bejnel-esaleti vet-tedždidi, El-Kardavi, str. 82.
Medželletu “El-Adab”, članak pod naslovom “Prema revoluciji vjerske misli”, maj 1970. Str. 100.
Mefhumu tedždid-din, Bestami Seid, str. 268-269.
Avamilus-seati vel-muruneti, El-Kardavi, str. 57 i T'alilul-ahkami, doktor Muhammed Mustafa Šelbi, str. 62, ovaj događaj spominje Ibn Hazm u svojoj knjizi El-Muhala.
I'alamul-muvekki'in, Ibnul-Kajim (3/14).

nije bio ostavljanje šerijatskog teksta ili mijenjanje onog što je došlo u Kur'anu odazivajući se promjeni situacije.
3- Kažu: poznato je pravilo da se šerijatski propisi mijenjaju sa mijenjanjem vremena i mjesta, a sa ovim Šerijat je moguće uskladiti sa napretkom i primijeniti ga u svako vrijeme i na svakom mjestu . A sve ovo dokazuju sa činjenicom da je imam Šafija promijenio svoj stari mezheb na kojem bio u Iraku novim mezhebom kada je preselio u Egipat .
Odgovor: Tumačenje fikhskg pravila “Propisi se mijenjaju sa mijenjanjem vremena i mjesta” na gore spomenuti način, to jest da zbog nužnosti vremena u kojem živimo učenjak i muftija moraju da izađu van šerijatskog teksta zbog nastalog napretka i vodeći računa o promjeni vremena u kojem živimo. Ovo je pogrešno tumačenje i razumijevanje gore spomenutog pravila, jer se šerijatski propis po nekom pitanju ne mijenja nego je uvijek isti dokle god to pitanje nije promijenilo svoj oblik. Nemoguće je, na primjer, da strvina bude zabranjena u jedno vrijeme a dozvoljena u drugom vremenu osim ako se promijeni stanje čovjeka, to jest strvina je dozvoljena u nuždi po kur'anskom ajetu, s tim da je ovo već drugačije pitanje. Ispravno tumačenje ovog fikhskog pravila je, oko čega nema razilaženja među učenjacima, da ona pitanja koja je Zakonodavac vezao za običaje ljudi, da je njihov propis različit shodno običajima ljudi, a da to pravilo apsolutno nema veze sa onim, što bi nekom prvo palo na pamet kada čuje ovo pravilo, da jedno te isto pitanje (poput zabrane aklohola, svinjetine i slično) u nekom vremenu bude zabranjeno a drugom dozvoljeno.

A što se tiče promjene mezheba imama Šafije, iz starog mezheba kad je bio u Iraku u novi mezheb nakon što je prešao u Egipat, tumačiti tu promjenu zbog promjene životnih okolnosti je upitno. Općepoznato je da je Šafija svoj fikh zapisivao, tako da je stari mezheb dok je bio u Iraku napisao u svojim knjigama, a zatim kada je preselio u Egipat ponovo je zapisivao u knjige svoj novi mezheb i naređivao je da se njegove knjige u kojima je zabilježio stari mezheb pocijepaju i unište. A razlog tome je promjena njegovog idžtihada, tj. stava po tim pitanjima, zato je zabranio da mu se pripisuju stavovi koje je imao u Iraku i zabranio je da se po njima daju fetve. To znači da je on promijenio stavove zbog povećanja znanja, a ne da je promijenio stavove po istim pitanjima zbog promjene životne sredine . Da je ovo zadnje tačno, kako tvrde zagovarači menhedža davanja olakšica, on bi rekao da stavovi koje je imao u Iraku važe za sredinu poput Iraka, a da stavovi koje je imao u Egiptu važe za sredine poput Egipta. Ne, nego baš obrnuto, on je zabranio da mu se stavovi koje je imao u Iraku uopće pripisuju i naredio da se smatra njegovim mezhebom ono na čemu je bio u Egiptu. Zato kaže imam Ahmed: “Ti uzmi knjige koje je (Šafija) napisao u Egibtu, jer knjige koje je napisao u Iraku nije ih usavršio, zatim kada se vratio u Egipat usavršio ih je” .

Naručite novu knjigu: Naručite novu knjigu:

Povezani članci

Back to top button