RAZILAŽENJE MEĐU ASHABIMA – događaji i kako ga razumjeti

Postavlja se pitanje da li je ono što se desilo među ashabima bilo razilaženje u temeljima vjere i akide ili zauzimanje različitih stavova u pitanjima u kojim je drugačije mišljenje opravdano uz sijanje smutnje, fesada i fitne od strane onih koji su koristili svaku priliku da naude Islamu i muslimanima. Ispravan odgovor na ovo se sastoji u sljedećem.

Razilaženje koje se desilo među ashabima za vrijeme bolesti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i nakon njegove smrti, ta razilaženja su razilaženja u idžtihadu kao što kažu učenjaci Ehlu Sunneta. Ta razilaženja nisu bila razilaženja u akidi niti u srži Islama, nego su bila u političkim i administrativnim pitanjima. Obično su završavala ili sa idžmaom, tj. zajedničkim stavom ili priklanjanjem stavu džemata i okupljanjem oko imama. Nije se desilo ni od jednog ashaba da se odvojio od džemata, i nije bilo među njima da je neko rekao ili radio novotariju. Takođe, nije se desilo ni jednom od njih da je njegov zauzeti stav po nekom pitanju postao osnov ili temelj na kojem je izgrađena novotarija ili dijeljenje.

A što se tiče onih koji su pripisali ashabima neke izjave ili su ih pripisali nekim sektama sve su to laži izmišljene na njih. Prema tome, nije tačno da je Alija, radijallahu anhu, začetnik šitske akide, da je Ebu Zer, radijallahu anhu, začetnik islamskog socijalizma, da su Ehlu Suffa, radijallahu anhum, začetnici sufizma, da je Muavija, radijallahu anhu, začetnik  džebrija, da je Ebu ed-Derda začetnik kaderija, ili bilo koji ashab od ashaba začetnik ove ili one ideje, novotarije, anomalije ili slično, sve su to čiste potvore i izmišljotine na časne ashabe.

U narednom tekstu slijedi navođenje najpoznatijih razilaženja koja su se desila među ashabima iz kojih se jasno vidi da je to razilaženje bilo u idžtihadu, politici i slično a ne u akidetskim temeljima vjere.

Prvo razilaženje: desilo se u samrtnoj bolesti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kada je htio da napiše knjigu (oporuku), rekao je : “Dođite da vam napišem knjigu, nećete zalutati nakon nje”, pa je Omer, radijallahu anhu, rekao: “Savladao ga je bol, dovoljna nam je Allahova knjiga”, onda su se razišli i čuli su se mnogi glasovi. Rekao im je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Idite od mene, ne priliči da se u mom prisustvu raziđete”[1].

Ovo razilaženje navodimo jer šije smatraju da je ovo razilaženje bilo u temeljnim pitanjima vjere, pogrešno tumačeći ovaj događaj tvrdeći da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, htio ostaviti vesijjet u kojem bi oporučio da se Alija, radijallahu nahu, postavi za halifu koga su dužni svi muslimani slijediti.

Drugo razilaženje: desilo se oko same smrti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, Omer, radijallahu anhu, je tvrdio da on nije umro nego da je uzdignut na nebesa kao Isa, alejhi selam, pa je otklonjeno ovo razilaženje kada je Ebu Bekr, radijallahu anhu, održao govor rekavši: “O ljudi, onaj ko je obožavao Muhammeda, pa zaista je Muhammed umro. A onaj ko je obožavao Allaha, pa zaista je Allah živ i ne umire”. Zatim je proučio:  “Muhammed je samo poslanik, a i prije njega je bilo posalnika. Ako bi on umro ili ubijen bio, zar biste se stopama svojim vratili? Onaj ko se stopama svojim vrati neće Allahu nimalo nauditi, a Allah će zahvalne sigurno nagraditi” (Ali ‘Imran 144).

Kaže Ebu Hurejre, radijallahu anhu: “Tako mi Allaha, ljudi kao da nisu znali da je ovaj ajet objavljen sve dok ga Ebu Bekr nije proučio tog dana”. Pa su svi prihvatili da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, umro[2].

Treće razilaženje: oko mjesta na kojem će se ukopati Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Stanovnici Meke od muhadžira su htjeli da se ukopa u Meki jer je ona mjesto gdje je rođen, gdje mu je počela objava, tamo mu je rodbina i ona je njegovo najdraže mjesto. Stanovnici Medine od ensarija su htjeli da ga ukopaju u Medini jer je ona mjesto u koje je učinio hidžru i mjesto iz kojeg je potpomognut. A grupa ashaba je htjela da ga prenesu u Bejtul Makdis jer je to mjesto gdje se ukopavaju vjerovjesnici, i jer je iz tog mjesta podignut na nebesa. Zatim su se svi složili da se ukopa u Medini na mjestu gdje je preselio nakon što su čuli hadis od Ebu Bekra, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Allah ne uzima dušu vjerovjesnika osim na mjestu gdje je vadžib da se ukopa na njemu”[3].

Četvrto razilaženje: desilo se oko halife Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nakon njegove smrti. Ensarije se htjeli da daju prisegu S'ad ibn Ubadetu, a muhadžiri su htjeli da hilafet pripadne Kurejšijama,  a njihov stav podupire i hadis: “Imami (halife) su od Kurejšija”[4].

Peto razilaženje: koje se desilo oko nasljeđivanja imetka Poslanika, salalahu alejhi ve sellem, nakon njegove smrti. Fatima, radijallahu anha, je tražila da dobije svoj udio iz nasljedstva, a Ebu Bekr, radijallahu anhu, je odbio da joj da bilo šta od imetka Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, dokazujući to hadisom mutefekun alejhi kojeg prenosi on sam, Ebu Hurejre, Aiše i ostali: “Nas (vjerovjesnike) ne nasljeđuju, ono što ostavimo to je sadaka”[5]. Nakon šest mjeseci Fatima, radijallahu anhu je preselila, pa je time i završen ovaj spor.

Šesto razilažnje: koje se desilo oko vođenja rata protiv onih koji su odbili da daju zekat. Grupa ashaba je smatrala da se be treba boriti protiv njih kao što se vodi borba protiv kafira, dok je Ebu Bekr bio na tome da je obaveza boriti se protiv njih rekavši: “Ako bi odbili da mi daju povodac (u rivajetu koza) koji su davali Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, poveo bih rat protiv njih zbog toga”[6]. Nakon toga su se ashabi složili na borbi protiv onih koji su odbili da daju zekat.

Sedmo razilaženje: oko određivanja halife nakon smrti Ebu Bekra, radijallahu anhu. Pa je tako Ebu Bekr oporučio da njegov nasljednik bude Omer, radilallahu anhu. Bilo je ljudi koji su rekli: “Postavio si nad nama grubog i strogog namjesnika”. Razilaženje se stišalo riječima Ebu Bekra: “Ako me bude pitao moj gospodar na sudnjem danu odgovoriću: Postavio sam nad njima najboljeg od njih”.

Osmo razilaženje: oko Beni Umejje tj. rođaka Osmana, radijallahu anhu, koje je on postavljao kao namjesnike. U mjestima gdje su bili postavljeni, poput Misra i Iraka, ljudi nisu bili zadovoljni njihovom vladavinom te su tražili od Osmana, radijallahu anhu, da ih smijeni. Tako je počela poznata fitna među muslimanima koja je završila nepravednim ubistvom pravednog halife Osmana, radijallahu anhu, od strane pobunjenika. Ali ono što je u ovom kontekstu bitno je da razlozi fitne i svega što se desilo nisu bili akidetske prirode.

Deveto razilaženje: oko događaja koji su se desili u vrijeme halife pravovjernih Alije, radijallahu anhu, nakon što mu je data bej'a od strane većine muslimana.

Glavni spor je bio oko toga što Muavija radijallahu anhu, namjesnik Šama, nije htio da da bej'u Aliji, radijallahu anhu, sve dok mu ne preda ubice Osmana, radijallahu anhu, jer je on nasljednik njegove krvi. A Alija, radijallahu anhu, je smatrao da je Muavija obavezan prvo da mu da bej'u pa će on kada stekne moć i snagu za to pohvatati ubice Osmana, radijallahu anhu i dati da se izvrši nad njima šerijatska kazna.

Drugi spor je bila bitka “Džemel”, tj. izlazak Talhe, Zubejra i Aiše, radijallahu anhum, u Irak sa ciljem da se napravi pomirenje među suprostavljenim stranama. Zatim je Alija, radijallahu anhu. došao sa svojom vojskom na isto mjesto i desila se borba između dva tabora muslimana koju su pokrenuli munafici, sljedbenici Abdullaha ibn Sebe'a. Treći spor je bio između vojske Alije, radijallahu anhu, i vojske Muavije, radijallahu anhu, koji je završio poznatom bitkom “Siffin”.

Ono što je bitno u koktekstu teme o kojoj govorimo da svi ovi događaji i sva ova razilaženja nisu bila produkt razilaženja u temeljnim akidetskim uvjerenjima. Nego se sva razilaženja vraćaju na različita politička gledanja u rješavanju određenih pitanja. Za razliku od borbe Alije, radijallahu anhu, sa havaridžima koja predstavlja prvi i najbolji primjer razilaženja i podjele u temeljnim akidetskim pitanjima.

Nakon svih izloženih razilaženja među ashabima postaje jasna tvrdnja na samom početku ovog poglavlja, tj.da među ashabima nije bilo razilaženja u temeljima vjere i akide.

[1]  Mutefekun alejhi, Buharija (114) i Muslim (4707).
[2]  Siretu Ibn Hišam (4/305).
[3] Tirmizi (1018), vjerodostojnim ga je ocijenio Albani u “Sahihu sunenni Tirmizi”.
[4] Ebu Davud Et-Tajalisi (2596), El-Bezzar (1578), Ebu J'ala (3644), Bejheki (8/144) i Ebu Nu'ajm u “El-Hiljeti” (3/171). Ibn Hadžerga  je ocijenio dobrim u “Tahridžul-ehadisul-muhtesar” (1/474), hadis ima druge rivajeta od Enesa, radijallahu anhu, sa tekstom: “Emiri su od Kurejšija”, bilježi ga Hakim (4/501) i kaže da je hadis vjerodostojan po šartu Buharije i Muslima, a Zehebi se sa njim složio.
[5]  Buharija (3093) i Muslim (4676).
[6]  Buharija (1400) i Muslim (133).