Islamski pedagoški fakultet iz Bihaća izdao je 2021 godine prijevod prilagođene doktorske disertacije odbranjene na Internacionalnom Univerzitetu za islamske studije u Jordanu 2013 godine, pod naslovom: “Fenomen tekfira u BiH”, uzroci, manifesti, posljedice i tretman, autora dr. Amne Hadžikadunić-Bukvić, iz Tešnja, prijevod sa arapskog uradio je dr. Emir Demir.
Izdavač knjige, prof.dr. Hajrudin Hodžić u uvodu knjige naglašava da je ovo jedna od prvih najsistematičniji studija ovakve vrste, da se autorica uhvatila u koštac sa ovom temom kako bi zagovornike tekfira pobila snagom argumenata i ukazala na njihovu zabludjelost i opasnost, također smatra da je ovo djelo od velike koristi za akademsku zajednicu i buduća istraživanja.
Recezent, mag. Muharem Omerdić navodi da je rad čitao tri puta i da smatra da je ovim djelom učinjen važan doprinos nauci u prilog suprostavljanja nosiocima tekfira. Dok recezent prof.dr. Nezir Halilović tvrdi da je ovo djelo jedno od najdragocjenijih studija u ovoj oblasti, da se odlikuje snažnom sistematičnošću, da autor precizno detektuje etape razvoja tekfira i da je ovo djelo najbolja preventiva za spriječavanje ove opake pojave u dušama muslimana.
Razlog mog pisanja i osvrta na ovo djelo je taj što ovo prevedeno djelo predstavlja najblaže rečeno čisti promašaj i sramotu za ono što se naziva naučnom studijom, kako sa strane informacija i podataka, tako sa strane obrade i analize šerijatskih pitanja vezanih za tekfir.
Autorica niti je razbila tekfirske šubhe niti istinu pomogla. Sa netačnim infomacija, često i lažima, zatim nestručnom obradom mesela se ne može liječiti pretjerivanje u tekfiru.
DETALJNA KRITIKA STUDIJE
U narednom tekstu slijedi osvrt na pet najkrupnijih promašaja ove studije, a zatim, nakon toga ostale primjedbe i generalna ocjena.
Prva kritika– Najjači argument protiv tekfirlija
Autorica studije kao najjači i glavni argument protiv tekfira navodi stav da ehli sunnet vel džemat ne proglašavaju nijednog pripadnika kible od muslimana nevjernikom za počinjeni veliki grijeh sve dok ga on ne ohalali.
Ovaj njen argument zdušno su podržali prevodilac knjige dr. Emir Demir u svom predgovoru, kao i mag. Muharem Omerdić, tretirajući ga ‘klinom’ u granitu svake vrste tvrdnje nemilosrdnih neznalica i zlonamjernika tekfirdžija.
Dokazivanje sa ovim ‘argumentom’ na ovaj način je pogrešno sa dvije strane:
Prva strana- Oni koji pretjeruju u tekfiru u Bosni, ne proglašavaju muslimane nevjernicima zbog velikih grijeha, a što je bila karakteristika prvih haridžija u ummetu. Naše tekfirlije su po pitanju velikih grijeha na stavu ehli sunneta, dok pitanja u kojima su pretjerali su vezana za nesuđenje i nevladanje po šerijatu, tehakum, izbori, parlament i slično. Prema tome, obzirom da oni nisu zastranili po pitanju velikih grijeha, pogrešno je dokazivati protiv njih sa ovim načelom ehli sunneta.
Druga strana- Ovo načelo nije precizno i detaljno pojašnjeno: tačno je da ehli sunne ne proglašavaju muslimane, pripadnike kible, kafirima zbog velikih grijeha sve dok ih ne ohalale, ovo se navodi u skoro svakoj akidetskoj knjizi imama selefa, s tim da su mnogi imami u spomenutoj rečenici dodali izuzetak: ‘osim zbog grijeha koji su kufr ili širk’. Drugim riječima, ima grijeha koji su kufr ili širk svejedno da li ih počinioc ohalalio ili ne ohalalio. U pojašnjenju ovog pravila bitno je naglasiti da se grijesi u ovom kontekstu dijele na dvije vrste:
Prva vrsta: grijesi sa kojima njihov počinioc ne postaje kafir osim ako ih ohalali, kao što su veliki grijesi poput pijenja alkohola, kockanja, bluda, kamate, ubistva, krađe i sličnih grijeha nužno poznatih da su haram u islamu. Onaj ko počini neki od ovih grijeha i ohalali ga, postaje nevjernik, a ako ga počini bez ohalaljivanja, nije kafir.
Druga vrsta: grijesi sa kojima počinioc automatski postaje kafir samim time što ih počini, poput psovanja Allaha, psovanja Poslanika, ismijavanja sa Allahom, Njegovom vjerom, melecima ili vjerovjesnicima, upućivanje dove nekome drugom mimo Allahu u onome što može samo Allah uslišati, traženje pomoći od umrlih, klanje kurbana džinima, umrlima, činjenja sedžde kipu koji se obožava, bacanje Mushafa na smetilište, i drugih grijeha koji predstavljaju kufr ili širk, a koje su naveli islamski pravnici sve četiri mezheba, u poglavlju ‘knjiga o otpadništvu’.
Prema tome, ovi grijesi izvode iz islama bez uslova da ih počinioc mora ohalaliti.
O ovim detaljima pisali su mnogi imami i učenjaci ummeta i nužno ih je poznavati onome ko hoće da govori o tekfiru.
Druga kritika– stavovi tekfirlija
Tokom cijele studije autorica navodi tekfirske citate i stavove Ebu Muhameda, Nedžada Balkana porijeklom iz Srbije (Tutina) koji živi u Austriji, znači niti je iz Bosne a niti živi u Bosni, i te stavove pripisuje bosanskim tekfirlijama. Općepoznata je stvar da oni koji pretjeruju u tekfiru u Bosni, počev od prof.Nusreta Imamovića, njemu sličnih i njihovih sljedbenika, ne dijele iste stavove sa Nedžadom Balkanom, oni se odriču njega, smatraju ga haridžijom i neslijede ga u njegovim tumačenjima, tako da je nesuvislo i neistinito pripisivati njima stavove onoga koga se oni odriču. Drugim riječima, ovo je podvala i laž na one koji pretjeruju u tekfiru u Bosni. Balkanovi sljedbenici u Bosni se mogu nabrojati na prste i nisu vrijedni spomena a kamoli da se prave i donose generalni zaključci na osnovu njih. Mi koji smo pisali o razlici između tekfira Nedžada Balkana i tekfirlija u Bosni opisivali smo prvog sa crnim tekfirom a ove drugim sa bijelim ili šarenim tekfirom jer je između ove dvije vrste tekfira ogromna razlika.
Autorica je naznačila da postoji razlika između stavova Nedžada Balkana i prof. Nusreta Imamovića i da je Nusret dosta blaži i bliži ehlu sunnetu, međutim nigdje nije navodila koje su to razlike i stavovi Nusreta i njegovih sljedbenika a sav se tekfir u Bosni vrti oko njih.
Od stavova koje je pripisala bosanskim tekfirlijama, a sve prenoseći citate Nedžada Balkana, su sljedeće stvari:
– da BiH tekfirlije tekfire sve vladare i njihove podanike
– da BiH tekfirlije tekfire čitavo društvo podčinjeno kafirksim zakonima
– tekfire sve one koji učestvuju na izborima
– pozivaju na bojkot svih civilnih i državnih institucija
– bojkotuju državne škole i institucije
– dozvoljavaju uzimanje i prisvajanje javnog imetka i tretiraju ga ratnim plijenom od kafira
– izbjegavaju klanjanje za imamima u džamijama koje smatraju paganskim hramovima a imame smatraju nevjernicima
– pozivaju u izolaciju od života sa ostalim ljudima i činjenje hidžre u pustare i pećine
– tekfirlije iz Bosne su protekfirili pojedinačno Semira Imamovića, Abdusameda Bušatlića, Abdulmelika Bašića, Aliju Izetbegovića i bivšeg reisa Mustafu Cerića.
Također, autorica navodi da tekfirlije izdaju fetve koje dozvoljavaju prolivanje krvi, direktno vode u nasilje odnosno terorizam.
Većina spomenutog je laž i potvora na tekfirlije u Bosni. Tačno je da oni smatraju da nije dozvoljeno izaći na glasanje, da nije dozvoljeno učestvovati u parlamentu, nije dozvoljeno vladati i suditi po neislamskim zakonima, da nije dozvoljen tehakum, da smatraju zabranjenim uzimanje državljanstva kafirske države, neki od njih navedeno smatraju kufrom i širkom a neki ne smatraju, ali ne spuštaju tekfir mahom na prekršioce spomenutih stvari.
Treća kritika– tekfirska ideologija i ekstremizam se šire sa arapskim borcima.
Autorica na nekoliko mjesta u knjizi tvrdi da se klica tekfirske ideologije i ekspremnih ideja u Bosni počinje širiti sa dolaskom i djelovanjem arapskih boraca, misleći na mudžahide iz islamskog svijeta, od kojih su neki bili Arapi a neki nearapi. Navela je slučaj Ebu Hamze El- Misrija koji je protekfirio ostale borce jer su učestvovali u Armiji BiH. Ona kaže: “Treba još jedanput potvrditi da su neki od njih iz svojih zemalja donijeli ekstremističke ideje koje su kao nepoznate u tom vremenu počeli širiti među Bošnjacima”, na drugom mjestu kaže: “Tekfirska ideologija i ekstremizam postoje u Bosni još od samog završetka rata. Zagovornici ove ideje ostali su u Bosni podučavajući bosansku omladinu svome pravcu.” Na trećem mjestu kaže: “Zato su mnogi od njih postali rasadnik ovakvih ekstremnih ideja.”
Ovo je velika laž i potvora na mudžahide, arapske dobrovoljce koji su došli da pomognu svojoj braći po vjeri žrtvujući najvrijednije što su imali- svoje živote.
Da ovo nije tačno ukazuju sljedeće stvari:
– Sami mudžahidi su pojedince koji su imali tekfirske ideje istjeravali iz svojih jedinica a tih pojedinaca je bilo jako malo, nisu imali svoje sljedbenike niti su širili svoje ideje.
– Sama autorica navodi da su arapski borci bili selefijskog pravca i da su njega širili, kao i da se AiO (aktivna islamska organizacija) među prvima odrekla tekfira, kada se pojavio 2005 godine. Ovim navodima je kontradiktorna sama sebi.
– Udruženje AiO koje su vodili Bošnjaci omladinci nije bilo tekfirsko, što je općepoznata stvar, a bili su direktni nasljednici i plod arapske dave u Bosni.
– Također, autorica navodi da stvarni nastanak tekfira u Bosni se javlja 2005 godine sa pojavom ideja Nedžada Balkana i Nusreta Imamovića, pa se postavlja pitanje gdje su te tekfirlije koje su bile prije, pojedinci ili ‘kliconoše’, svejedno. To jeste, postavlja se pitanje koji su to Arapi širili i gdje je taj tekfir bio?!
– Ako bi se moglo tvrditi da je klica tekfira nastala sa tim pojedincima, onda možemo reći i za prof. Husejna Đozu da je i on za vrijeme Tite bio kliconoša tekfira jer je smatrao da su radnje oko kaburova i turbeta idolopoklonstvo, što je i sama autorica navela, tražeći opravdanje za njegovu izjavu.
Dodatak na ovo:
Kaže autorica: “Te ideje (tekfirske) su nailazile na odziv naročito iz razloga što su Bosanci poštivali i smatrali arapske borce izbaviteljima koji su došli da ih odbrane od agresije.” Na drugom mjestu za arapske borce kaže :”Stanovnici BiH su ih smatrali nasljednicima Poslanikovih, sallallahu alejhi ve sellem, drugova, te su ih posebno poštovali i izražavali im počasti.”
Također, kaže da su Bosanci ove pojedince uprkos njihovom ekstremizmu vidjeli kao spasitelje zbog instinktivne ljubavi prema islamu. Autorica ovo navodi u negativnom kontekstu, kako eto, naivni bošnjački narod je toliko poštovao, veličao i uzdizao arapske borce a oni im provukli tekfir i posijali zlo.
Što se tiče toga da je tekfir krenuo od njih, o tome smo maloprije govorili da to nije tačno, a što se tiče ovog drugog, da su ih ljudi mahom zavoljeli, poštovali i divili im se, to ima svoje jasne razloge. Prvo, jer su ostavili svoje porodice, lijep i lagodan život i došli da brane i ginu zbog vjere i braće muslimana, što je stvar vrijedna poštovanja i divljenja.
Drugo, pokazali su praktično ispravno vjerovanje i slijeđenje sunneta, postali su uzor omladini. Treće, Allah je njih učinio sebebom širenja ispravne akide, vjerodostojnog sunneta, negiranja novotarija i raznoraznih devijacija među našim tradicionalnim muslimanima, da smo čekali na studente i svršenike raznih islamskih fakulteta, magistre i doktore da započnu tu misliju, Allah zna kad bi se to desilo. Četvrto, bilo je za očekivati od hodža i imama da povedu narod i budu primjer kako se bori, međutim to od njih nismo doživjeli jer su se krili ili bježali vani, čast izuzecima. Dovoljan je podatak da je više Arapa dobrovoljaca poginulo na srednjobosanskim ratištima u nekoliko akcija, nego službenika (ne imama, nego službenika) IZ-a, za vrijeme trajanja četverogodišnjeg rata (po njihovoj statistici koju možemo vidjeti u nekim džamijama na oglasnim tablama, iz čitave islamske zajednice, poginulo je samo 102 službenika i to vrlo malo na liniji i u borbi).
Četvrta kritika- pojedinačni tekfir
Jedno od najbitnijih pitanja vezanih za ideologiju tekfira je detaljno pojašnjenje pojedinačnog tekfira, to jeste, kada se može i smije neko proglasiti kafirom od muslimana ako počini djelo kufra ili širka. Ovom pitanju autorica nije posvetila skoro nikakvu pažnju osim u kontekstu govora da postoji razlika između općeg i pojedinačnog tekfira, nije navela koji su šartovi i koje su prepreke pojedinačnog tekfira što je veliki kiks i nedostatak ako se imala namjera liječiti tekfir ideologija.
Peta kritika– Odgovori na ključne mesele
Bilo je očekivati da autorica prilikom navođenja najbitnijih pitanja i mesela sa kojima su poznate tekfirlije navede naučne, šerijatske odgovore sa potpunim emanetom i objektivnošću, međutim to se nije desilo i sa pravom se može reći da u ovoj studiji nije odgovorila na šubhe tekfirlija.
Konkretan prigovor se sastoji u sljedećem:
1- Mesela nevladanja i nesuđenja po šerijatu
Autorica je navela mnoštvo stavova raznih učenjaka i mufesira i odužila u ovoj meseli a da pri tome nije spomenula jedan od stavova selefa i potonjih učenjaka kojeg se i drže tekfirlije, a to je stav da je suđenje i nevladanje po šerijatu uopćeno kufr i da izvodi iz islama. Ovo je stav Ibn Mesuda, radijallahu anhu, Hasana El-Basrija, Ibrahima Nehaija i Suddija (a što navode Ibn Kesir i Ibn El-Dževzi u svojim tefsirima), na ovom stavu je i Ibn Kesir, Ahmed Šakir, Emin Šenkiti, Muhamed Ibn Ibrahim i Ibn Usejmin. Ona je ovaj stav uleme ehli sunneta potpuno izignorisala a pripisala ga haridžijama!
Skrivanjem istine i govora uleme ne može se pomoći ispravno poimanje po ovom pitanju a kamoli odgovoriti tekfirlijama.
Tumačenje i poimanje ovih termina koje je autorica navela je amatersko i nenaučno pri čemu su joj izvori bili dvije savremene knjige koje govore o pretjerivanju u tekfiru.
Nije navela stavove četiri mezheba, razilaženje između hanefija i džumhura oko poimanja ovih pitanja i mnoga druga sporedna pitanja a koja su bitna za savremeno razumijevanje i spuštanje ovih termina na stanje muslimana. Što je najbitnije, iz njenog pisanja se ne razumije šta je problem i devijacija tekfirlija po ovom pitanju.
Autorica nije navela stanja i situacije kada je dozvoljeno tražiti presudu, argumente za to i govor savremene uleme o tome, a što je najjači odgovor tekfirlijama.
U odgovoru tekfirlijama na njihovu zabranu učestvovanja na izborima, autorica ne navodi najbitniju šubhu niti odgovor na nju, a kamoli da je navela stavove savremenih učenjaka, pošto je ovo savremeno pitanje, dokaze i argumente, njeno tretiranje ovog pitanja je blagorečeno jad i čemer.
5- Mesela: Opravdanje džehlom u akidi
Na ovom mjestu, autorica je navela argumente i govor uleme sa kojima se dokazuje opravdanje džehla u temeljima vjere, s tim da nije navela da ima učenjaka ehli sunneta koji smatraju da u temeljima vjere (akidi) nema opravdanja u džehlu na čemu je imam Ebu Hanife, El-Karafi, pripisuje se također Ibn Tejmiji, Ibn Kajjimu, Muhamedu Ibn Abdul-Vehhabu, Imamu Saneaniju i Rešidu Ridi. Nisu detaljno pojašnjenja stanja u kojima osoba može imati opravdanje a u kojima ne može imati opravdanje, o čemu su učenjaci detaljno govorili, zbog toga se od jednih te istih učenjaka prenosi u jednim njihovim knjigama da ima opravdanje u džehlu a u drugim knjigama da nema opravdanja u džehlu, kao što je slučaj Ibn Tejmije i Muhameda Ibn Abdul-Vehhaba (jer zavisi od situacije do situacije).
6- Mesela: Ko nevjernika ne proglasi kjafirom i sam je kjafir
Prilikom obrade ovog pitanja autorica navodi mnoštvo citata uleme, pogotovo ešarijske i kontradiktorna je u pojašnjavanju ovog pravila: Prvo potvrđuje da su to riječi istine a zatim na drugom mjestu dovodi u upitnost to pravilo, tj. da ono nema osnova u Kur’anu i sunnetu nego da su to zaključci neke uleme. A ono najbitnije, odgovor na grešku koju prave tekfirlije u spuštanju ovog pravila na pojedince, nije navela.
7- Mesela: tekfirenje sljedbenika taguta tj. podanike vladara
Autorica argumentira neispravnost tekfirenja podanika vladara koji je tagut sa poznatom ešarijskom meselom: Da li je ispravan iman slijepog sljedbenika u akidi. Ovdje je navela razilaženje ešarijske uleme po ovom pitanju
Poenta je da ona pravi analogiju imana slijepih sljedbenika (običnih muslimana u vjerovanju) na ispravnost vjerovanja sljedbenika taguta. Ova analogija je neprihvatljiva jer sljedbenici taguta (podanici vladara) ne znači da nužno vjeruju u njega, a sa druge strane neprimjereno je da se upoređuje slijepo vjerovanje u Allaha (akida) sa slijepim slijeđenjem vladara, taguta.
Zajedničko za sve spomenute mesele je u tome što autorica nije navela govor i razilaženje uleme o osnovama, stanjima i argumentima vezanim za ova pitanja. Pristup analizi ovih pitanja nema šerijatski naučnu podlogu nego je autorica nabacala citate učenjaka, ajete i hadise koji bi mogli imati veze sa ovim.
Ostale primjedbe:
1- U uvodnim poglavljima knjige gdje autorica navodi definicije imana i kufra, mnogo je kontradiktornosti. Na jednom mjestu citira stavove ešarija, maturidija, hanefija i stav ehli sunneta vel džemata, iz čega se razumije da ešarije maturidije nisu od ehli sunne vel džemata. Zatim, pri pojašnjavanju ko su ešarije i sljedbenici ehli sunneta, navodi da su ešarije ehli sunnet i njegovi pomagači a prilikom navođenja definicije ko su ehli sunnet, ne navodi da u njih ulaze ešarije. Na drugom mjestu, prilikom spominjanja navoda za određene definicije i klasifikacije kufra i imana, ubraja poznate ešarijske učenjake, poput Razija, Bakilanija, Gazalija i Idžija u učenjake ehli sunneta, a odmah nakon toga navede stav ehli sunneta vel džemata koji se razlikuje od onoga na čemu su učenjaci koje je spomenula prije toga.
Uglavnom, iz ovoga se može zaključiti da autorica ne razumije, ne pravi razliku i nema dovoljno znanja o akidetskim pravcima i koji učenjak kojem pravcu pripada, u protivnom ne bi bila ovako kontradiktorna i dezorijentisana.
2- Na 51. stranici studije autorica navodi da je opći tekfir bio pravac selefa tj. da se nisu upuštali u pojedinačni tekfir. Ova tvrdnja nije tačna i dovoljno je to da navedemo da su učenjaci selefa u svoje vrijeme protekfirli Džad Ibn Dirhema, Gajlana Dimeškija, Ibn Haladža koji su na osnovu fetve uleme pogubljeni. Skupina učenjaka selefa je također tekfirila džehmijsku i rafidijsku sektu na čemu su bili Buharija, Abdurahman Mehdi i drugi. Uglavnom, učenjaci su kroz historiju kad god se ukaže potreba spuštali pojedinačnu tekfir na određene novotare i zindijke, pa je tako preko pedeset učenjaka ummeta protekfirilo Ibn Arebija zbog njegovih panteističkih stavova, a u našem kraju bosanski učenjaci su protekfirili Hamzu Orlovića, vođu hamzevijskog tarikata, zbog čega je pogubljen.
3- Prilikom govora o nastanku tekfira u ummetu, autorica na 80. stranici kaže: “Potom je Uzvišeni Allah odredio da imam El-Ešari napusti muatezilski pravac i donese pobjedu ehli sunnetu vel džematu davanjem replika na muatezilske hipoteze.” Ovo je poznata tvrdnja kojom se hvalisaju ešarije, a najbolji odgovor na ovo su riječi Ibn Tejmije koje on navodi na nekoliko mjesta u svojim knjigama govoreći za ešarije: “Niti su islam pomogli, niti filozofe slomili. Sa ovom i drugim izjavama u knjizi autorica potvrđuje ešarijski pravac u akidi i da su oni od ehli sunneta.
4- Tokom govora o etapama pojave tekfira u Bosni autorica navodi da je IZ (islamska zajednica) ‘odbijala imenovati za imame i vaize one koji nisu svršenici njihovih priznatih medresa u BiH ili svršenici Azhara u Egiptu. Na svršenike iz ostalih arapskih zemalja gledalo se sa dozom sumnje i opreza od ideje tekfira ili općenito ekstremnih ideja.’
Ovo da nije smiješno bilo bi žalosno.
Tačno je da je odbijala, ali zbog opreza od tekfira i ekstremizma, to je smiješno jer oni ni dan-danas ne kontaju mesele vezane za tekfir a podrška i štampanje ove studije od strane IZ-a je dovoljan dokaz u njihovu neupućenost o ovom problemu.
5- Autorica nije dovoljno pojasnila reagovanje, oglašavanje i ograđivanje većine selefijskih daija kada se pojavio tekfir 2005/06 godine nego je samo usputno u fus noti navedeno da su se nakon AiO-a i ostale umjerene selefije u startu ogradile od nastranih ideja Nedžada i Nusreta.
Ovime je omalovažila veliki trud i djelovanje selefijskih daija u pojašnjavanju devijacije tekfira i suzbijanju te ideje, čemu IZ (islamska zajednica) nije pridavala značaj a niti je imala pojma o tome.
6- U poglavlju o povodima i razlozima nastanka i širenja tekfira u BiH, autorica navodi da su razlozi bili sljedeći:
Tortura komunističkog režima, agresija na BiH (1992-1995), nasušna potreba za učenima, raširenost novotarija, neznanje i pogrešno shvaćanje vjere i utjecaj stranih obavještajnih službi. Sve spomenuto nema direktne veze sa pojavom tekfira, jedino što je tačno navela, na drugom mjestu u knjizi, usputno, a što je stvarni razlog pojave tekfira je uzimanje znanja od pogrešne uleme ili direktno iz knjiga.
7- U poglavlju o liječenju fenomena tekfira u BiH, autorica navodi ‘baladu o traženju znanja, odabiru iskrene uleme, čuvanju od nadriučenjaštva i govora o vjeri bez znanja.’
Ovaj dio studije bi bio za pohvalu, ali s obzirom da je autorica pokazala visok stepen nestručnosti i neznanja, uz to potvorila arapske dobrovoljce i bosanske tekfirlije pripisujući im ono na čemu nisu, najpreče bi bilo da se sama autorica okoristi od ovog dijela studije.
8- Zatim, u poglavlju o liječenju tekfira na društvenom nivou, autorica navodi da je obaveza tretirati fenomen tekfira iznošenjem uvjerljivih argumenata, uspostavljanjem dokaza i uklanjanjem sumnji, a onda završava da je obaveza uspostaviti dijalog između učenih i tekfirlija. I ovaj dio studije bi bio pohvalan da je sama autorica u ovoj studiji iznijela argumente i otklonila šubhe tekfirlija, međutim pokazala je da ona sama pogrešno tumači tekfirska pitanja, pa kako onda da liječi tu devijaciju?! A tražiti da se uspostavi dijalog sa tekfirlijama nakon što ih optužiš i potvoriš za ono na čemu nisu, takav dijalog je unaprijed osuđen na neuspjeh.
9- Biser ove studije
U poglavlju liječenja tekfira sa političkog nivoa autorica kaže sljedeće: “Kako prema našem mišljenju treba tretirati ovu problematiku? 1. Povratak primjeni Allahovog zakona…” A u nastavku je pojasnila da je najvažniji povod tekfirenja vladara i njegovih podanika upravo nevladavina po onome što je Allah objavio, pa kada bi vlasti uspostavile šerijat ne bi ni bilo razloga za nastanak ove vrste ekstremizma. Mašala, autorica poziva vlasti u Bosni da uspostave šerijat kao riješenje tekfira! Baš onako kako ‘tekfirlije’ hoće.
Simpatično je da u toku studije navodi kao problem tekfirlija njihovo nerazumijevanje da žive u sekularnoj, demokratskoj državi i da je to stvarnost i stanje muslimana ovih krajeva, a onda dolazi sa zahtjevom i riješenjem da se uspostavi šerijat u Bosni, kao da je pala s marsa ili ne zna gdje živi, a pravi razlog navođenja ovako nerealnog riješenja je ustvari to što je autorica prepisala ovo riješenje iz knjige (Eimmetut-tekfir) na arapskom jeziku koja govori o tekfiru i riješenjima tekfira, a što odgovara za njihovo stanje.
Ima još dosta pojedinačnih primjedbi, ali obzirom da bi to uzelo dosta vremena i prostora, biće izostavljeno.
Rezime i generalna ocjena
Najviše što saznajemo iz ove knjige je da postoji problem tekfira u BiH, da on ima svoje oblike i manifeste, a što smo znali i bez ove knjige, međutim, ona nam ne daje odgovore na tekfirske devijacije i šubhe niti dolazi sa lijekom i riješenjem.
U ovoj nemuštoj studiji pripisano je arapskim borcima da su širili tekfir i ekstremne ideje a tekfirskim stavovima Nedžada Balkana su optužene tekfirlije u Bosni. Nije tačno da tekfirlije u Bosni tekfire sve građane muslimane i čitavo društvo, da smatraju sve imame IZ-a kafirima, da smatraju bosanske džamije paganskim hramovima, da dozvoljavaju javni imetak tretirajući ga ratnim plijenom (drugim riječima da kradu), da tekfire svu ulemu redom i sve učene, da svaki musliman koji izađe na izbore je kafir, da bojkotuju državne i civilne institucije kao i škole i univerzitete i da pozivaju u izolaciju od života sa ljudima, činjenje hidžre u pustare i pećine i da dozvoljavaju prolivanje krvi, nasilje i terorizam.
A što se tiče naučne strane studije i obrađivanja šerijatskih pitanja vezanih za devijacije tekfira, pokazalo se da autorica nije naučno sazrila niti dorasla da o ovome piše i da je ovaj fenomen krupan zalogaj za nju.
I da završimo sa jednim malim biserom iz ove ‘velike’ studije. Autorica opisuje ponašanje stanovnika Gornje Maoče:
“Kada nastupi obaveza plaćanja računa, na primjer za električnu energiju (za koju se vežu državni porezi), jedan od stanovnika sela perući vlastitu savjest popne se na vrh brda a zatim poviče ‘Džihad, džihad’, ili opetuje neke džihadske stihove, jer oni ne priznaju ni jednu vezu sa vlašću i državom koja ne primjenjuje Allahov zakon, pa čak i kad se radi o plaćanju komunalnih usluga.”
Naravno, izvor je Slobodna Bosna. Allahu ekber!
Kaže Uzvišeni:
“Ne povodi se za onim što ne znaš. I sluh i vid i razum, za sve to će se zaista odgovarati.” (El-Isra, 36)
Ve billahi tevfik
