DONIRANJE ORGANA NAKON SMRTI
PITANJE: Esselamu Allejkum ve Rahmetullah! Zanima me kakav je stav uleme o zaveštanju organa? (doniranje organa) Da li je dozvoljeno verniku muslimanu da svoje organe zavešta nekom licu, bilo islamske, ili neke druge vere? Neka vas Allah nagradi!
ODGOVOR: Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuh.
Vjerovatno se u pitanju misli na poklanjanje i doniranje organa nakon smrti putem oporuke. Pa ako je tako, prije odgovora na pitanje korisno je znati koje organe je moguće prenositi i presađivati, naravno na osnovu onoga do čega je uznapredovala savremena medicina. Organi koje je moguće presađivati su sljedeći:
– Srce, jer se operacije presađivanja srca uspješno obavljaju od 1986. god.- Jetra i pankreas oboljelim od šećera.
– Rožnjača, bubrezi, koštana srž i dvostruki organi kao što su uši.
– Presađivanje kože s ciljem operacije ojačanja ili uljepšavanja kože i slično.
Organi koje savremena medicina još nije u mogućnosti da presađuje sve dosad su: kičma, mozak, mokraćni mjehur, želudac i maternica.
Pitanje presađivanja organa uopšteno (svejedno od živog ili mrtvog) je predmet razilaženja među savremenim učenjacima. Ovome se suprostavio svom silinom šejh Eš-Š’aravi i šejh Mustafa Mekki, oni smatraju da nije dozvoljena oporuka, niti doniranje niti poklanjanje niti bilo koja druga vrsta upotreba organa jer su oni vlasništvo onoga ko ih je stvorio tj. Allaha, subhanehu ve te’ala, i nisu vlasništvo čovjeka.
Moguće je na ovo odgovoriti da se pod Allahovim stvaranjem koje nije u vlasništvo čovjeka podrazumijeva duša, a što se tiče organa on ima pravo da raspolaže njima u granicama šerijatskih pravila, jer nije došao dokaz iz Kur’ana i Sunneta koji to zabranjuje. Pa je s toga osnova da je to dozvoljeno jer u Islamu nema štete niti nanošenja štete drugome.
Njihov najjači dokaz za zabranu iskorištavanja i korištenja organa mrtvog insana je poštivanje i svetost ljudskog tijela svejedno živog ili mrtvog, jer dokazi iz Kur’ana i
Sunneta upućuju na svetost mejita i da nije dozvoljeno narušavati njegovu svetost niti loše postupati prema njemu. A uzimanje organa od njega je narušavanje njegove svetosti, napad na njegovo tijelo i masakriranje. A znamo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio masakriranje tijela ubijenih neprijatelja na poprišu bitke kako prenosi Buharija i drugi: da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio masakriranje.
Takođe, prenose se hadisi u kojima Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranjuje lomljenje kostiju mejita i njegovo uznemiravanje, pa kaže, sallallahu alejhi ve sellem:“Lomljenje kosti mejitu je kao lomljenje kosti živom”. Hadis bilježe Ebu Davud, Ibn Madže, Bejheki i Ahmed, a kaže Albani u “El-Irva'” da je vjerodostojan.
Moguće je odgovoriti na ove hadise da se oni odnose na stanja u kojima je cilj ponižavanje i masakriranje mejita. Međutim ako je osoba za svoga života dozvolila da se radi spašavanja nečijeg života koriste njegovi organi, pa se zbog toga oni uzmu od njega s poštovanjem i bez ponižavanja, onda to izlazi iz zabrane. A uz to još treba dodati da nužda dozvoljava ono što je zabranjeno.
Postoji još jedan dokaz za zabranu korištenja ogana a to je da ono što se odstrani (odsiječe, uzme) od živog to postaje mrtvo.
Jer je došlo u hadisu: “Ono što se odsiječe od životinje dok je živa to je strvina”. Hadis bilježe Ebu Davud i Tirmizi koji kaže da je hadis hasen garib ne znamo ga osim u hadisu Zejd ibn Eslem. Prenosi Ibn Hadžer u “Et-Telhisu” (1/40) da su ga Darekutni i Ibn ebi Hatim ocijenili kao mursel, znači slabim.
Odgovor na ovo je da insan ne postaje nedžis svojom smrću, i to je radžih (odabrano) mišljenje na koje upućuju dokazi kao što je hadis Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kojeg bilježe Buharija i Muslim: “Musliman nije nedžis (nečist)”. A čak i ako bi se složili sa tim može se reći da nužda poziva u to da se koriste ti organi iako su nedžisi.
Ispravno po ovom pitanju je da je osnova u korištenju i iskorištavanju ljudskih organa, svejedno živog ili mrtvog, opreznost i zabrana radi zaštite čovjeka i čuvanja i poštivanja njegove svetosti i njegovo čuvanje od masakriranja i raspolaganja njegovim organima kao da su rezrvni dijelovi. Međutim, ako nužda ili potreba zahtijeva onda je presađivanje organa dozvoljeno pod sljedećim šartovima:
– da se time ne ugrožava život onoga od koga se uzima taj organ ako je on živ,
– a ako je umro da se radi na osnovu njegovog vesijeta (oporuke), ili sa dozvolom njegove porodice,
– da taj organ ne bude od genitalnih organa koji prenose nasljedne osobine,
– da organ nije stidno mjesto,
– da bude na način doniranja a ne način prodaje.
Egipatski “Darul-ifta” (Ured za fetve), “El-Medžlis el-Džezairi el-e’ala lil-fetava” (Alžirsko više vijeće za fetve), “El-Medžlis el-Urduni el-eala lil-fetava” (Jordansko više vijeće za fetve), “Hej’etu kibaril-ulema” (Vijeće visokorangiranih učenjaka) i “Ledžnetul-fetava” (Komisija za fetve) pri ministarstvu vakufa u Kuvajtu su izdali fetve o dozvoli presađivanja i poklanjanju organa uz spomenute šartove.
Nema razlike u dozvoli doniranja organa nakon smrti između muslimana i nemuslimana. Ve billahi tevfik.
