PROPIS NAPLAĆIVANJA PODUČAVANJA KUR’ANU

PITANJE:

Esselamu alejkum we rahmetullahi we berekatuhu, interesuje me da li je dozvoljeno raditi u islamskoj instituciji gdje bi druge podučavao Kur’anu (tedžvid, hifz…) i za taj rad uzimati određeni dio novca kao platu?

ODGOVOR:

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu, neka je selam i salavat na posljednjeg Vjerovjesnika, a zatim:

Oko propisa naplaćivanja podučavanja Kur’anu, poput onoga ko radi kao muderris za podučavanje Kur’anskih keraeta i propisa tedžvida, ili onoga ko radi kao mualim u školi hifza Kur’ana, i tome slično, učenjaci imaju dva poznata mišljenja:

Prvo mišljenje- dozvola.

Ovo je stav džumhura učenjaka, mezheb malikija i šafija i potonjih učenjaka hanefijskog i hanbelijskog mezheba.

Njihovi argumenti su:

1. Hadis koji bilježi Buharija u svome Sahihu, od Ebu Se’ida el-Hudrija, radijallahu anhu, dužem hadisu- priči o prvaku plemena kog je ujela otrovna životinja… Pa mu je jedan od ashaba učio rukju sa Fatihom od čega se izliječio, a prije toga mu je uslovio učenje naplaćivanjem nekoliko ovaca. Nakon toga su pitali Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem

o propisu naplaćivanja rukje, što je on odobrio, i između ostalog rekao sljedeće:

“Zaista je najpreče ono za što uzimate nadoknadu Allahova knjiga.”

Pa analogno na dozvolu naplaćivanja rukje, dozvoljeno je naplaćivanje podučavanja Kur’anu.

2. U hadisu muteffekun alejhi od Sehla ibn S’ada, radijallahu anhu, u dužem hadisu- priči kako je vjenčao Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, neku ženu za ashaba koji nije imao ništa da dadne kao mehr ali je znao Bekaru i Ali-Imran pa mu je mehr bio da nju poduči te dvije sure. Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Udajem nju za tebe, za ono što znaš od Kur’ana.” Iz hadisa se razumije da poučavanje Kur’anu nekoga drugog ima materijalnu vrijednost što je u ovom slučaju mehr.

3. Ako bi bilo zabranjeno mualimu Kur’ana naplaćivanje, on ne bi imao vremena da podučava djecu ili odrasle jer bi morao trošiti vrijeme na zaradi za opskrbu porodice, a što bi vremenom odvelo da ne bi imao ko podučavati druge Kur’anu.

Zbog ovog stanja muslimana potonji učenjaci hanbelijskog i hanefijskog mezheba su promjenili stav radeći po tome da je dozvoljeno naplaćivati.

Drugo- zabrana.

Na ovome su hanefije i hanabile po zvaničnom stavu mezheba.

Oni dokazuju zabranu sljedećim argumentima:

1. Riječi Uzvišenog: “i neprodajite Moje riječi za nešto što malo vrijedi.” (El-Bekare, 41)

Kažu, ajet ukazuje na zabranu naplaćivanja učenja i podučavanja Kur’anu. Prenosi se od tabina Ebu el-Alije, da je protefsirio ovaj ajet riječima: “Ne uzimajte nadoknadu za Kur’an.”

Odgovor na ovaj dokaz:

Ajet govori o židovima, sinovima Israilovim, a njihov šerijat je šerijat prije islama.

Oko pitanja da li su propisi šerijata prije islama propisi nama ima veliko razilaženje. Najbliže je, da ono što je došlo pojašnjeno u našem šerijatu, da po tom pitanju propisi prijašnjih šerijata ne mogu biti argumenti nama.

2. Hadis od Ubade ibn Samita, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je on podučio nečemu iz Kur’ana, čovjeka od ehlus-suffe (siromašnih ashaba koji su spavali u mesdžidu) pa mu je taj čovjek poklonio lùk (oružje). Zatim je Ubade otišao kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i pitao ga o propisu toga, a on je odgovorio: “Ako bi volio da ti se objesi lùk od vatre oko vrata, uzmi tu hediju.” Pa ju je on ostavio. (Hadis bilježe Ebu Davud, Ibn Madže i Hakim)

U lancu prenosilaca je ravija Mugire Ibn Zijad a oko njegove pouzdanosti ima veliko razilaženje.

Sličan hadis se prenosi od Ubejj Ibn Ka’ba. Bilježe ga Ibn Madže i Bejheki, a u hadisu također ima slabosti. Šejh Albani oba rivajeta ocjenjuje vjerodostojnim.

Odgovor na ovaj dokaz:

Prvo- da hadis ima slabosti u oba rivajeta, za raviju Mugireta Ibn Zijada, Imam Ahmed kaže da je nepouzdan, da prenosi jako slabe hadise i svaki hadis koji je pripisao poslaniku je munker (jako slab). Drugi rivajet ima prekid u lancu prenosilaca i poremećaj u lancu.

Drugo- ako bismo uzeli da je hadis vjerodostojan, obzirom da je oprečan vjerodostojnijim hadisima, kao što kaže Ibn Abdulberr, on se tumači da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio naplaćivanje podučavanja Kur’anu nakon što ga je podučio radi Allaha, a ne da su se na samom početku dogovorili o naplaćivanju jer je to dozvoljeno.

Treće- kao što nije dozvoljeno naplaćivanje klanjanja namaza i posta, također nije dozvoljeno naplaćivanje podučavanju Kur’ana jer to djelo je od vadžiba vjere, zahtjeva nijet približavanja Allahu i iskrenost.

Odgovor na ovaj dokaz:

Analogija namaza i posta na podučavanje Kur’anu je ništavna, to jest neispravna, jer je oprečna šerijatskom tekstu dozvole istog, sa druge strane, namaz i post su specifični ibadeti čija se koristi vraća isključivo na onog ko ih čini za razliku od podučavanja Kur’anu čija se korist prenosi na drugog pa je zbog toga dozvoljeno naplatiti kao što je dozvoljeno naplatiti pisanje Kur’ana.

Odabrani stav je prvo mišljenje učenjaka, to jest, dozvola jer argumenti dozvole su jači dok sa druge strane argumenti zabrane su slabi i podložni kritici.

NAPOMENA: Oni koji podučavaju druge Kur’anu uz naplaćivanje, svejedno ko im davao platu za taj posao, da bi imali nagradu kod Allaha za to dijelo (koja je naravno umanjena zbog naplaćivanja) potrebno je da im osnovni nijet bude Allahovo zadovoljstvo, to jest, da to čine radi Allaha, a da sporedni nijet bude ovo što im je dozvoljeno, da stječu opskrbu za svoju porodicu i sebe.

Prema tome, neophodno je da konstantno obnavljaju nijet, da to čine prvenstveno radi Allaha s tim da znaju da im je umanjena nagrada ovog dobrog djela zbog naplaćivanja, znači nisu na istom stepenu nagrade kao oni koji ne naplaćuju.

Ve billahi tevfik